{"id":242748,"date":"2018-03-07T08:31:44","date_gmt":"2018-03-07T07:31:44","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=242748"},"modified":"2018-03-07T10:44:33","modified_gmt":"2018-03-07T09:44:33","slug":"pobjednici-pobjeduju-a-porazeni-pisu-povijest","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/03\/07\/pobjednici-pobjeduju-a-porazeni-pisu-povijest\/","title":{"rendered":"Pobjednici pobje\u0111uju, a pora\u017eeni pi\u0161u povijest"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Miljenko Jergovi\u0107<\/strong><\/p>\n

Pobjednici ne pi\u0161u povijest, oni imaju va\u017enijeg posla. A i povijest se opire logici i diktatu pobjede.<\/p>\n

U njezinom je pra-razlogu potreba da se iznese pripovijest o velikom stradanju, o porazu. U tome su sli\u010dni povijest i knji\u017eevnost: prva svjedo\u010di kolektivnim, druga li\u010dnim i privatnim porazima. Iz potrebe, ili iz imperativa, pobjednika da pi\u0161u nekakvu svoju povijest ili, ne daj Bo\u017ee, knji\u017eevnost, nastaje uglavnom isto \u2013 propaganda.<\/p>\n

\u010cedomir Vi\u0161nji\u0107 povjesni\u010dar je jedne u najve\u0107oj mjeri i\u0161\u010dezle zajednice i njezine kulture. Pritom, nije narodna zajednica hrvatskih Srba i\u0161\u010dezla zato \u0161to je od po\u010detka dvadesetog stolje\u0107a do danas gotovo sasvim istrijebljena, nego se i\u0161\u010dezlom mo\u017ee smatrati zato \u0161to je ostala izvan svakog konteksta. Ve\u0107inska domovinska Hrvatska ih ne \u017eeli, prezire ih i ne poznaje, njihova nacionalna i simboli\u010dka matica u Srbiji prisvaja njihova stradanja kao svoja vlastita, ceremonijalno ih sa\u017ealijeva, ali ih jednako ne poznaje. Kontekst zajednice hrvatskih Srba izgubljen je tokom dvadesetog stolje\u0107a. Oni su nestali, ali je veliko pitanje, na koje ne\u0107e biti odgovora \u2013 jer je i ono, to pitanje, izvan konteksta \u2013 tko je u njihovom nestanku na stvarnom gubitku, Hrvatska ili Srbija?<\/p>\n

\u010cedomir Vi\u0161nji\u0107 napisao je o njima, o tom svom narodu, tri knjige: \u201cKorduna\u0161ki proces: fragmenti iz historije nestajanja\u201d, \u201cPartizansko ljetovanje \u2013 Hrvati i Srbi 1945. \u2013 1950.\u201d i \u201cVreme sporta i razonode \u2013 Titina Hrvatska i njeni Srbi, 1951. \u2013 1971.\u201d. Iako u tim knjigama ne izvodi velike povijesne sinteze, niti nastoji da iznese cijelu \u201cpripovijest\u201d jedne heterogene nacionalne zajednice, ve\u0107 se bavi njezinim fragmentima, zatajenim, pokatkad i marginalnim \u201cslu\u010dajevima\u201d, Vi\u0161nji\u0107 ne samo da ispisuje povijest nestajanja hrvatskih Srba, nego u zrcalu manjinske pri\u010de ispisuje jednu povijest Hrvatske. Koja naravno da ne\u0107e biti pro\u010ditana, jer pobjednici \u2013 tojest oni koji se tako osje\u0107aju \u2013 uglavnom ne \u010ditaju povijest koju ispisuju pora\u017eeni.<\/p>\n

\u201cVreme sporta i razonode\u201d (SKD Prosvjeta, Zagreb 2017.) naslovljena po davnoj i dugovje\u010dnoj beogradskoj radijskoj emisiji (otud i ekavica), knjiga je hobsbaumovskog uzora i ambicije, i svakako jedna od literarno najambicioznijih i najsna\u017enijih, te formom najkompleksnijih historiografskih i publicisti\u010dkih knjiga objavljenih u Hrvatskoj u posljednjih mnogo godina. \u010cedo Vi\u0161nji\u0107 naprosto umije da pi\u0161e, a to \u010dini s onim fatalisti\u010dkim zamahom, karakteristi\u010dnim za dobre romanopisce \u2013 kao da ispisuje posljednju knjigu jednoga jezika i svijeta. A u velikoj mjeri to tako i jest: ako se pred Sudnji dan budu katalogizirale posljednje knjige \u010dovje\u010danstva, Vi\u0161nji\u0107eva \u0107e se zacijelo na\u0107i me\u0111u njima. Veliki nestanak sa\u010dinjen je od bezbroja malih nestanaka. Jednoga bezimenog amazonskog plemena, armenskog naroda u Turskoj, hrvatskih Srba.<\/p>\n

Formalno, Vi\u0161nji\u0107 u ovoj knjizi nastupa kao kroni\u010dar. Prekopava novinske i partijske arhive, i prati male i velike doga\u0111aje iz povijesti Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i povijesti SKD Prosvjeta, te bljeskove srpske politike u Hrvatskoj. Da bi to mogao \u010diniti, da bi kronika bila autenti\u010dna, on istovremeno mora pratiti male i velike doga\u0111aje iz paralelne povijesti ve\u0107inske zajednice. Naime, ne samo da hrvatski Srbi nisu \u017eivjeli u getu, nego je Partija \u010dinila sve da njihove kulturne ili politi\u010dke inicijative u \u0161to manjoj mjeri izra\u017eavaju njihov partikularni duh i interese, pa se onda i cjelokupni dru\u0161tveni \u017eivot hrvatskih Srba odvijao u okvirima dru\u0161tvenog aktivizma ve\u0107inske zajednice. I onda svaka povijest hrvatskih Srba istovremeno mora biti hrvatska povijest. (Naravno, trebalo bi va\u017eiti i obrnuto: svaka hrvatska povijest morala bi biti i povijest hrvatskih Srba. I kada bi se tako shva\u0107ale stvari, vjerojatno bi se i mogla prepoznati ta stra\u0161na zjape\u0107a praznina u hrvatskome kulturnom i nacionalnom identitetu koja nastupa nestankom hrvatskih Srba.)<\/p>\n

Ovakva knjiga ne mo\u017ee biti ni metodolo\u0161ki do kraja dosljedna i precizna, niti do kraja znanstvena. Previ\u0161e je toga \u0161to u nju mora u\u0107i, a \u0161to ne pripada tradicionalnoj historiografskoj gra\u0111i. Izme\u0111u ostaloga, i privatne i kolektivne ljudske emocije, i \u2013 vazda osjetljive i horoskopski nepouzdane, pomalo \u0161arlatanske \u2013 mentalitetne zadatosti. Ali bez toga ne bi i\u0161lo, me\u0111u ostalim i zato \u0161to Vi\u0161nji\u0107 ne organizira su\u0111enje \u2013 \u010dime se hrvatski povjesni\u010dari, naro\u010dito ako su ve\u0107inske inspiracije \u2013 tako rado i spremno bave. On svjedo\u010di okolnostima srpskog nestajanja iz Hrvatske, ali ne samo da se suzdr\u017eava od toga da sudi, nego \u010dini sve da poku\u0161a razumjeti motive i jedne, i druge, i tre\u0107e strane. U\u017eivljava se, kao da \u0107e to spasiti svijet, u motive ve\u0107inskih hrvatskih elita. Njega doista zanima \u0161to se dogodilo. Zanima ga istina o nestanku, a ne legenda.<\/p>\n

\u201cVreme sporta i razonode\u201d ima svoje gotovo zaokru\u017eene, romaneskne likove: Vladimira Bakari\u0107a, velikog ignoranta i cinika, hrvatskog svedr\u0161ca u vrlo dugom razdoblju, Simeona Zlokovi\u0107a, episkopa gornjokarlova\u010dkog, vjerojatno najzanimljivije figure srpske crkve u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata, bra\u0107u Vojina i Ratka Jeli\u0107a, kninske Srbe i dugogodi\u0161nje dru\u0161tvene aktiviste, Nikicu Rapaji\u0107a, Vladu Ivkovi\u0107a, Milana Radeku, prosvjetne i crkvene radnike i aktiviste, ali, recimo, i \u017eivopisnog admirala Stanka Parma\u0107a, koji je protiv op\u0107enarodne volje proveo meliorizaciju u\u0161\u0107a Neretve i stvorio dolinu mandarina, Josipa Kolanovi\u0107a, netipi\u010dnog zadarskog katoli\u010dkog sve\u0107enika iz \u0161ezdesetih, Petra \u0160egedina, neko\u0107 prvaka hrvatskog nacionalizma i protusrpskog \u0161ovinizma (\u0160to je to \u0161to Srbi mogu u kulturno-identitetskom smislu ponuditi? \u201cPraksa barbarogenijstva\u201d, re\u0107i \u0107e \u0160egedin 1971.), a svi ti likovi grade pri\u010du za koju je dragocjeno da je ispri\u010dana, ali pri\u010du koja, zapravo, nikome vi\u0161e ne treba. Za\u0161to ne treba? Mo\u017eda i zato \u0161to mi Hrvati \u201cnismo \u010ditala\u010dka nacija\u201d, kako je to lijepo 1971. ustvrdio Milan Mogu\u0161.<\/p>\n

Ono \u0161to je, me\u0111utim, u ovoj knjizi i najva\u017enije, a na neki na\u010din i najpotresnije, \u0161to je \u010dini i tako va\u017enom i tako tragi\u010dnom, jest to \u0161to ona gotovo na svakoj svojoj stranici svjedo\u010di o temeljitom me\u0111usobnom nepoznavanju. Hrvati o svojim Srbima nisu znali apsolutno ni\u0161ta \u2013 \u010dak ni oni najobrazovaniji i najzainteresiraniji me\u0111u njima \u2013 dok su manjinski Srbi o Hrvatima, ipak, znali pone\u0161to vi\u0161e, ali su ih u fatalnoj mjeri gledali onim o\u010dima iz 1941. i 1945. I tako je to trajalo desetlje\u0107ima. Medijator i veliki nadglednik svega toga bio je Vladimir Bakari\u0107, izvanredan tehnokrat politike, zainteresiran za ekonomiju i marksizam, prezriv prema kulturi i kulturnim razlikama, prema knji\u017eevnosti i prema Srbima kao onima koji se razlikuju od Hrvata. Bakari\u0107u je bilo stalo da se Hrvatska razvija, da joj Beograd stalno ne visi nad glavom, a da srpsko-hrvatski odnosi budu zamrznuti u 1945. godini. On je bio taj koji je bocu dr\u017eao za\u010depljenom, dok je tlak u njoj rastao. Zahvaljuju\u0107i Bakari\u0107u i bakari\u0107ev\u0161tini nacionalizam je u konzerviranom stanju \u010dekao svoju sljede\u0107u povijesnu priliku, a unutarnji su hrvatsko-srpski odnosi u Hrvatskoj bili u trajno nerije\u0161enom stanju, tako da su frustracije samo mogle rasti.<\/p>\n

Me\u0111u brojnim stvarima koje ovaj \u010ditatelj o hrvatskim Srbima nije znao jest, recimo, i tema Srpske pravoslavne crkve nakon Drugog svjetskog rata. Usta\u0161e su popalili i poru\u0161ili crkve po Dalmaciji, Lici, Kordunu i Baniji, \u0161to \u0107e kasnije, u slu\u017ebenoj komunisti\u010dkoj povijesti i svakodnevici, biti opisivano i otpisivano kao \u201cfa\u0161isti\u010dki teror\u201d, i to je dobro poznato svakome tko je htio ne\u0161to znati. Ali \u0161to se zatim doga\u0111alo? Pre\u017eivjeli srpski narod je, uglavnom, zavr\u0161io u partizanima, pa je, vo\u0111en sna\u017enim manjinskim i stradalni\u010dkim refleksom, svim silama prigrlio vladaju\u0107u ateisti\u010dku ideologiju, tako da su njegovi mjesni vo\u0111e u sljede\u0107ih dvadeset i pet godina \u010dinili sve da sru\u0161ene crkve ne budu obnovljene ili nanovo sagra\u0111ene. Bilo je i fizi\u010dkih sukoba, i likvidacija sve\u0107enika, i terora nad rijetkim vjernicima i crkvenim ljudima, koji je nadilazio i ono \u0161to se doga\u0111alo u zemljama realnog socijalizma. I sve su to \u010dinili Srbi Srbima, dok je negdje daleko, u Zagrebu, Vladimir Bakari\u0107 djelovao savr\u0161eno nezainteresirano. Ali pustimo sad Bakari\u0107a\u2026<\/p>\n

\u010cedo Vi\u0161nji\u0107 nastupa kao \u010duvar sje\u0107anja jednoga nestalog svijeta. Na njemu je da na kraju pogasi svjetla i zaklju\u010da ru\u0161evinu, \u010diju \u0107e preostalu gra\u0111u za svoje potrebe raznijeti veseli ve\u0107inci. Njegov je polo\u017eaj, me\u0111utim, privilegiran. Sve ono \u0161to je izgubio kao pripadnik one amputirane grane srpskoga naroda, \u010dija bol se nikoga vi\u0161e ne ti\u010de, deseterostruko je zauzvrat nadoknadio kao povla\u0161teni pripovjeda\u010d. Povijest koju on pi\u0161e va\u017enija je i ve\u0107a od povijesti koje mogu pisati njegove zagreba\u010dke ili beogradske kolege, zato \u0161to ona dolazi na kraju i zato \u0161to podrazumijeva onu vrstu sabranosti i samrtni\u010dke \u010destitosti kakva se sre\u0107e samo kod onih koji vi\u0161e ni\u0161ta nemaju osim pri\u010de o onom \u0161to su bili dok ih je bilo.<\/p>\n

jergovic.com<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pobjednici ne pi\u0161u povijest, oni imaju va\u017enijeg posla. A i povijest se opire logici i diktatu pobjede<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":146881,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-242748","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/242748","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=242748"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/242748\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/146881"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=242748"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=242748"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=242748"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}