{"id":242192,"date":"2018-02-27T07:00:20","date_gmt":"2018-02-27T06:00:20","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=242192"},"modified":"2018-02-26T19:44:18","modified_gmt":"2018-02-26T18:44:18","slug":"u-ime-pojmovne-jasnoce","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/02\/27\/u-ime-pojmovne-jasnoce\/","title":{"rendered":"U ime pojmovne jasno\u0107e"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Helena Popovi\u0107\u00a0\u00a0\u00a0<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Va\u017eno je da napravimo distinkciju izme\u0111u satiri\u010dnih i la\u017enih vijesti. Dok su la\u017ene vijesti intencionalno fabricirane u svrhu odr\u017eavanja pozicije mo\u0107i ili zgrtanja profita, satiriziranje politi\u010dkih prilika u dru\u0161tvu, barem je do odre\u0111ene mjere motivirano nekim oblikom aktivizma koji uklju\u010duje kriti\u010dko mi\u0161ljenje. Neopravdano je politi\u010dku satiru trpati u isti ko\u0161 s la\u017enim vijestima, te je na taj na\u010din diskreditirati.<\/strong><\/p>\n

La\u017ene vijesti<\/strong><\/p>\n

Proizvodnja la\u017enih vijesti danas je jedna od va\u017enih tema na agendi, kako u javnoj sferi op\u0107enito, tako i u razli\u010ditim institucijama koje su uklju\u010dene u regulaciju javne komunikacije –\u00a0 od Vije\u0107a Europe i Europske Unije do Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSS).\u00a0 Slijede\u0107i definiciju T. McGonaglea, la\u017ene vijesti su informacije koje su namjerno fabricirane i disperzirane s intencijom obmane, odnosno navo\u0111enja drugih da vjeruju u la\u017ei ili sumnjaju u provjerljive \u010dinjenice. Radi se o dezinformaciji koja je prikazana kao vijest i koja \u0107e se, vrlo vjerojatno, tako i percipirati (McGonagle, 2017)[i].<\/p>\n

Eksplozija la\u017enih vijesti tretira se kao akutni problem, no ne postoji slaganje oko pristupa njegovom rje\u0161avanju: mogu\u0107nost razli\u010ditih oblika regulacije, pa i kriminalizacije la\u017enih vijesti oprezno se tretira, budu\u0107i da se time zadire u neka od temeljnih na\u010dela liberalne demokracije, a to su sloboda izra\u017eavanja i participacija u javnoj debati.<\/p>\n

Osim toga, liberalno inklinirani medijski regulatori tvrde da je rizik i u tome \u0161to se u regulatornim praksama potencijalno podlije\u017ee vrlo razli\u010ditim interpretacijama, te se one lako mogu zloupotrebljavati u svrhu diskreditacije i uni\u0161tavanja kriti\u010dki orijentiranih istra\u017eiva\u010dkih medija. Bitnu ulogu u protoku informacija, koji uklju\u010duje i la\u017ene vijesti, danas imaju internetski posrednici – poput tra\u017eilica i operatera dru\u0161tvenih medija \u2013 upravo se zato njihova uloga sve vi\u0161e propituje, te se na njih vr\u0161i pritisak kako bi zaustavili trend \u0161irenja la\u017enih vijesti (McGonagle, 2017).<\/p>\n

I dok ne postoji konsenzus o na\u010dinu i stupnju regulacije, postoji slaganje oko toga da vi\u0161e pa\u017enje, u duhu njegovanja individualizma i individualne odgovornosti, treba posvetiti medijskoj pismenosti, kako bi gra\u0111ani samostalno mogli prosu\u0111ivati o kvaliteti onoga \u0161to im se u medijskoj kakofoniji nudi.<\/p>\n

European Association for Viewers Interests (EAVI) je internacionalna neprofitna organizacija koja upravo zagovara \u0161irenje medijske pismenosti, smatraju\u0107i da je ona gra\u0111anima sve potrebnija u medijski saturiranoj svakodnevici. U bro\u0161uri Beyond Fake News: Ten types of Misleading News,[ii] navode deset tipova la\u017enih vijesti, to su: propaganda, pristranost (ideolo\u0161ka obojenost), \u2018klikmamac\u2019 (clickbait), teorija urote, sponzorirani sadr\u017eaj, pseudoznanost, dezinformacije, pogre\u0161ke, izmi\u0161ljene vijesti i satira.<\/p>\n

U bro\u0161uri obja\u0161njavaju osnovne karakteristike ovih tipova la\u017enih vijesti, te im pripisuju razli\u010dite razine u\u010dinka i razli\u010dite vrste motivacija koje stoje iza njihove produkcije i distribucije. Kao vrste motivacija navode profit, mo\u0107, humor, strast i (dez)informiranje. Ovakva kategorizacija mogla bi se iz razli\u010ditih aspekata propitivati, no u ovome tekstu zadr\u017eati \u0107emo se na kategoriji koja nekako najvi\u0161e “\u017eulja”, jer se \u010dini da tu ne bi trebala biti, a to je satira.<\/p>\n

I na drugim se mjestima satira izjedna\u010dava sa la\u017enim vijestima: tako \u0107e, primjerice, u akademskoj literaturi pisanoj u tradiciji istra\u017eivanja medijskih u\u010dinaka L. Holbert\u00a0 navesti kako su “la\u017ene vijesti [\u2026] program \u010diji je centralni fokus na politi\u010dku satiru” (Holbert, 2005)[iii], a M. Balmas \u0107e istaknuti kako istra\u017euje “izlo\u017eenost la\u017enim vijestima ili kasnono\u0107noj komediji (late night comedy)” (Balmas, 2014)[iv].<\/p>\n

Trend izjedna\u010davanja la\u017enih vijesti sa politi\u010dkom satirom je posebno problemati\u010dan u svjetlu najezde “pravih” la\u017enih vijesti. Ukoliko se samo osvrnemo na relativno recentno povijesno razdoblje koje uklju\u010duje demokraciju kao model vladavine u zapadnim dru\u0161tvima, unutar koje masovni mediji igraju va\u017enu ulogu, nesumnjivo mo\u017eemo ustvrditi da proizvodnja la\u017enih vijesti, posebno u svrhu odr\u017eavanja pozicije mo\u0107i, nije ni\u0161ta novo. No, u korijenu suvremene ‘reinvencije’ la\u017enih vijesti le\u017ee tehnolo\u0161ke inovacije koje prije svega uklju\u010duju internet, pri \u010demu u procesima proizvodnje mogu sudjelovati, ne samo profesionalne medijske organizacije, ve\u0107 i \u0161iri dijapazon dru\u0161tvenih aktera\/korisnika.<\/p>\n

Tehnologija omogu\u0107uje i do sada nevi\u0111eni rast koli\u010dine informacija, sofisticiranu proizvodnju i globalnu diseminaciju, \u0161to dodatno ote\u017eava mogu\u0107nost utvr\u0111ivanja to\u010dnosti informacija, identifikacije izvora i proizvo\u0111a\u010da, kao i otkrivanja interesa koji le\u017ee iza proizvodnje odre\u0111enog sadr\u017eaja. Same publike to nisu mogle utvrditi niti prije “internet revolucije”, ali su s ve\u0107im ili manjim povjerenjem, to prepu\u0161tale medijskim profesionalnim organizacijama, kojima danas – u okviru profitno orijentirane hiperprodukcije koja nu\u017eno uklju\u010duje i copy-paste prakse – to postaje sve manje relevantno.<\/p>\n

Primjera proizvodnje la\u017enih vijesti je mnogo, prisjetimo se samo “Gorana” i njemu sli\u010dnih iz Velesa u Makedoniji, mladi\u0107i koji su konstruirali la\u017ene vijesti prate\u0107i tijek kampanje Donalda Trumpa za predsjedni\u010dke izbore u SADu, kako bi, putem ogla\u0161avanja, ostvarili profit. Jezovita je lako\u0107a kojom su izmi\u0161ljali vijesti isklju\u010divo motivirano materijalnim interesima, posebno u kontekstu temeljnih normativnih na\u010dela profesionalnog novinarstva, koje u demokraciji ima va\u017enu ulogu informiranja javnosti o stvarima od javnog interesa pri \u010demu se, izme\u0111u ostalih isti\u010de objavljivanje provjerenih, to\u010dnih informacija.<\/p>\n

No, mo\u017eda nije na odmet zapitati se za\u0161to razli\u010diti dionici u ovoj javnoj raspravi proizvodnju la\u017enih vijesti u navedenom obliku tretiraju kao akutni problem? Mo\u017ee li se uznemirenost povezati s \u010dinjenicom da u fabrikaciji vijesti vi\u0161e ne sudjeluje isklju\u010divo elita, ve\u0107 i takozvani “obi\u010dni puk”, pa je posljedi\u010dno fabrikacija izmaknula isklju\u010divoj kontroli centara mo\u0107i? Ovo, dakako, ne zna\u010di da nema strukturalne nejednakosti kada je rije\u010d o mo\u0107i proizvodnje i distribucije la\u017enih ili pravih vijesti.<\/p>\n

Naravno da je, u odnosu na mladi\u0107e iz Velesa, ve\u0107i upliv gigantskih korporacija ili politi\u010dkih aktera poput D. Trumpa – koji je, kao \u0161to je globalno dobro poznato, medije koji mu u politi\u010dkoj kampanji nisu bili skloni diskreditirao, nazivaju\u0107i ih\u00a0 “la\u017enim informativnim medijima” (fake news media))[vi] – no ipak je razvidna “intruzija” aktera koji do sada nisu imali mo\u0107 utjecaja na proizvodnju sadr\u017eaja i kolanje informacija.<\/p>\n

U \u0161irem smislu, mo\u017eda ne treba \u010duditi to \u0161to ne postoji nekakav moralni kompas koji bi intrinzi\u010dno kod \u010dlanova dru\u0161tva, neovisno o njihovim strukturalnim pozicijama, sprije\u010dio fabrikaciju vijesti, budu\u0107i da se u okviru neoliberalnog kapitalizma u ideolo\u0161kom smislu promoviraju vrijednosti individualnog uspjeha koji se mjeri nov\u010dano, i to nerijetko primjenom makijavelisti\u010dke devize “cilj opravdava sredstvo”.<\/p>\n

Osim toga, u konstrukciji takozvanog post-\u010dinjeni\u010dnog dru\u0161tva, promovira se postojanje vi\u0161e “istina” koje gra\u0111ani imaju na izbor, poput proizvoda supermarketa, a kako se uru\u0161avaju i tradicionalni autoriteti ispada da nitko vi\u0161e nije kvalificiran da drugome odredi sto je “prava istina”.<\/p>\n

Satira kao dru\u0161tvena kritika<\/strong><\/p>\n

Dok su la\u017ene vijesti intencionalno fabricirane u svrhu odr\u017eavanja pozicije mo\u0107i ili zgrtanja profita, satiriziranje politi\u010dkih prilika u dru\u0161tvu, barem je do odre\u0111ene mjere motivirano nekakvim oblikom aktivizma koji uklju\u010duje kriti\u010dko mi\u0161ljenje. Stoga je posve neopravdano politi\u010dku satiru trpati u isti ko\u0161 sa la\u017enim vijestima, te je na taj na\u010din diskreditirati. Posebno stoga \u0161to je satira humoristi\u010dni kriti\u010dki komentar vrlo realnih postoje\u0107ih dru\u0161tveno-politi\u010dkih prilika.<\/p>\n

Satira, kao specifi\u010dna izra\u017eajna forma, koristi humor za oblikovanje dru\u0161tvene kritike, te redovito, kroz povijest, inicira debatu o pitanjima morala. Kada je rije\u010d o humoru, delikatno je, i uvijek dru\u0161tveno i historijski situirano, odre\u0111enje granica prihvatljivoga, iako je upravo to tip komuniciranja u kojemu se ta granica najekstenzivnije tuma\u010di. Te\u0161ko je definirati satiru kao koherentan \u017eanr, \u0161to pokazuju suvremeni poznati medijski primjeri koji se\u017eu od televizijske satire poput South Parka (animirana satiri\u010dna serija), Da Ali G Showa (hibrid talk showa i terenskog reporta\u017enog “novinarstva”) ili Brass Eyea (satiri\u010dne vijesti), preko tiskovina kao \u0161to je bio Feral Tribune ili satiri\u010dni tjednik Charlie Hebdo, do radijskih emisija poput Zlo\u010deste djece ili Blue Jama.<\/p>\n

Bez obzira na razlike, satira je uvijek, kao oblik dru\u0161tvene kritike, po definiciji provokativna i \u010desto u sebi sadr\u017ei vi\u0161e ili manje potisnuto suparni\u0161tvo, pa i neprijateljstvo, stoga je uvijek potrebna interpretacija i kontekstualizacija satire. Na\u010dini interpretacije dru\u0161tveno su i historijski odre\u0111eni, u kombinaciji s kulturnom kompetencijom samog “\u010ditatelja\/\u010ditateljice”.<\/p>\n

Upravo je zbog svoje provokativnosti, britkosti i o\u0161trine satira \u010desto na udaru razli\u010ditih dru\u0161tvenih skupina. S jedne je strane redovito napadana od konzervativaca jer je \u010desto usmjerena na one dru\u0161tvene aktere koji su dio establi\u0161menta, \u010dime se podriva njihov autoritet – satiri\u010daru ni\u0161ta nije “sveto” \u2013 od nacionalne dr\u017eave do crkve, \u0161to uobi\u010dajeno ljuti konzervativce.<\/p>\n

U Hrvatskoj za to ne manjka primjera: tako \u0107e I. Sanader za Zlikavce i njihovu satiri\u010dnu obradu Isusa re\u0107i da je njihov humor protivan “temeljnim vrijednostima demokracije” (Vjesnik, 9.2.2006), a\u00a0 N. Pintari\u0107 – svojedobno direktor Glasa Koncila i \u010dlan Programskog vije\u0107a HRTa – istaknut \u0107e kako humor u Zlikavcima nije “u skladu sa zajedni\u010dkim kulturnim vrijednostima kojima kao dru\u0161tvo te\u017eimo” (Vjesnik, 26.11.2004). Sli\u010dan primjer (auto)cenzure dogodio se i u slu\u010daju\u00a0 Laku no\u0107, Hrvatska, kao i u recentnom primjeru Montiranog procesa koji je skinut s programa HRTa uz budalasti “argument” da slu\u017ei “raspirivanju vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti.”[vii]<\/p>\n

U\u010destali napadi koje je do\u017eivljavao Feral Tribune vrlo su dobro poznati javnosti. I dok se u demokratskim dru\u0161tvima sa du\u017eom tradicijom odavno prepoznala korisnost satire u konstrukciji dru\u0161tveno-politi\u010dkog ekvilibrijuma, a o\u0161trica dru\u0161tvene kritike sve se vi\u0161e tupi kroz mehanizme supsumpcije tr\u017ei\u0161nog kapitalizma, koji potencijalno subverzivno pretvara u tr\u017ei\u0161ni produkt, gotovo je dirljiva anakrona pozornost centara mo\u0107i u Hrvatskoj spram subverzivnih potencijala i podriva\u010dkih impulsa satire.<\/p>\n

Satira je djelomi\u010dno na udaru i progresivnog spektra dru\u0161tvenih aktera koji u imenu politi\u010dke korektnosti sve vi\u0161e su\u017eavaju polje izrecivog, pa \u010dak i u humoristi\u010dnom vidu komunikacije. Ideja politi\u010dke korektnosti svoje korijene ima u pokretima Nove ljevice \u0161ezdesetih godina 20. stolje\u0107a, kada se opravdano uvi\u0111a da jezik odra\u017eava dru\u0161tvene nejednakosti, te da se u tom klju\u010du treba osvijestiti upotreba razli\u010ditih termina.<\/p>\n

Povezuje se uz politike identiteta i va\u017enosti uva\u017eavanja i po\u0161tivanja razli\u010ditosti. Dakle, temeljni je cilj izbjegavanje diskriminatornog i uvredljivog jezika i pona\u0161anja, no postavlja se pitanje smislenost aplikacije ovih pravila na satiru, budu\u0107i da je uvredljivi diskurs njezin konstitutivni dio. Uvrije\u0111eni ste? Prona\u0111ite na\u010dina da se nosite s time. Da Ali G Show autora S. B. Cohena upravo se poigrava s ovim pitanjima (Popovi\u0107, 2012)[viii], Njegov alter-ego Ali G isti\u010de:<\/p>\n

“Respek is important. But the sad thing is there is so little respek left in the world, that if you look at the word behind me in the dictionary, you will find that it has been taken out (the word behind him is spelled \u2018respek\u2019 so naturally it is not in the dictionary). So if this show teaches you anything, it should teach you how to respek everyone: animals, children, bitches, spazmos, mingers, lezzers, fatty boombahs, and even gaylords. So, to all you lot watching this, but mainly to the normal people, respek! West Side”.<\/p><\/blockquote>\n

Ideje nastale \u0161ezdesetih godina pro\u0161loga stolje\u0107a, u svrhu emancipacije marginaliziranih i deprivilegiranih skupina, od tada se \u0161ire i mutiraju u \u010dudan oblik autocenzure kada je rije\u010d o upotrebi jezika: svaki iskaz potencijalno postaje uvredljiv, posebno kada se radi o identitetskim odrednicama. No, kada je rije\u010d o satiri, kao \u0161to isti\u010de J. Palmer “\u2026pretjerana svadljivost izaziva uvrije\u0111enost umjesto humoristi\u010dnog efekta, dok pretjerana pristojnost izaziva dosadu; uspje\u0161ni komi\u010dar vje\u0161t je u pronala\u017eenju fine crte razlikovanja izme\u0111u ovih pozicija”\u00a0 (Palmer, 1987, u Lockyer i Pickering, 2006)[ix].<\/p>\n

Satira kao la\u017ena vijest?<\/strong><\/p>\n

Tip satire koji je danas posebno popularan i koji se poistovje\u0107uje sa la\u017enim vijestima je politi\u010dka satira, ili specifi\u010dnije – satiri\u010dne vijesti. Tu se koriste norme tipi\u010dne za informativne medije, ali se pribjegava parodiranju njihove forme i ironijskoj inverziji dnevnih vijesti (Young, u Balmas, 2014).<\/p>\n

Otvaranje ovoga trenda pripisuje se britanskom komi\u010daru C. Morrisu i njegovi emisijama The Day Today (BBC2, 1994, koautor A. Iannucci) i kasnije Brass Eye (Channel 4, 1997).\u00a0 Ameri\u010dki je pandan The Daily Show (Comedy Central, 1996), a ne\u0161to kasnije pojavljuje se i Colbert Report (Comedy Central, 2005).\u00a0 Po uzoru na njih, u Hrvatskoj se pojavljuje Montirani proces, odnosno News Bar TV, utemeljen na portalu satiri\u010dnih vijesti News Bar, koji pak ima odre\u0111ene sli\u010dnosti sa satiri\u010dnim portalom The Onion (koji u online izdanju nastaje 1996 godine).<\/p>\n

Politi\u010dka satira prilikom konstrukcije satiri\u010dnih vijesti kao temelj uzima medijski konstruirane doga\u0111aje, dakle izvor su “prave” vijesti informativnih medija, a ne dru\u0161tvena realnost sama, budu\u0107i da je referentna to\u010dka satiri\u010dnih vijesti parodiranje informativnih medija. Kao \u0161to nagla\u0161avaju P. Jones, G. Baym i A. Day (2012)[x], informativni mediji kao svojevrsni politi\u010dki “igra\u010di” pristupaju politici instrumentalno, fokusiraju\u0107i se na na\u010dine na koje se odvijaju formalni politi\u010dki procesi.<\/p>\n

No, suvremeno informativno novinarstvo podbacilo je i iznevjerilo javnost odbacuju\u0107i ulogu novinarstva u istra\u017eiva\u010dkom ili zagovara\u010dkom otkrivanju dru\u0161tvene nepravde, napu\u0161taju\u0107i kriti\u010dku orijentaciju, te ignoriranjem kontekstualizacije informacija odre\u0111enih politi\u010dkih zbivanja. Ne treba stoga \u010duditi trend u\u010destalijeg pojavljivanja i popularnosti satiri\u010dkih komentatora politi\u010dkih zbivanja koji ukazuju na moralne i eti\u010dke lapsuse onih koji dominiraju politi\u010dkim procesima. Autori ukazuju na \u0161iru dru\u0161tvenu relevantnost satire i takvih govornih \u010dinova, jer ona sukonstruira politi\u010dku realnost, i to ne samo za vjernu publiku politi\u010dke satire, ve\u0107 i \u0161ire, budu\u0107i da se i drugi novinari, politi\u010dari, bira\u010di, vjerske vo\u0111e i gra\u0111ani referiraju na istu i nakon \u0161to komi\u010dari si\u0111u s pozornice (Jones, Baym i Day, 2012).<\/p>\n

U raspravi o odnosu politi\u010dke satire i “prave” politi\u010dke realnosti, zanimljiv je i uvid gore navedenih autora koji, na primjeru satiri\u010dnih vijesti u The Daily Showu i\u00a0 Colbert Reportu, ukazuju na to kako u slu\u010dajevima u kojima komi\u010dari izlaze iz okvira vlastitog komi\u010dnog djelovanja i ulaze u prostor “prave politike” kako bi utjecali na tijek politi\u010dke debate, dolazi do otpora politi\u010dkog establi\u0161menta i srednjestruja\u0161kih novinara, jer tu, prema njihovom mi\u0161ljenju, komi\u010dari ulaze u teren koji im ne pripada. Politi\u010dko-novinarski establi\u0161menta zahtijeva da se domena zabavnog i “ozbiljnog” politi\u010dkog striktno odvaja.<\/p>\n

Pomalo je ovo inzistiranje na odvajanju zabave i politike paradoksalno u svijetu suvremene medijske proizvodnje koja sve vi\u0161e, rukovo\u0111ena komercijalnim interesima, \u010dini upravo to \u2013 mije\u0161a informativne i zabavne elemente (kao \u0161to implicira kovanica infotainment), pri \u010demu informativna uloga gubi bitku pred imperativom zabave. Drugi problem koji se nazire odnosi se na to \u0161to politi\u010dko-novinarski establi\u0161ment (pretpostavljam nenamjeravano?) konstruira domenu politike kao satiri\u010dnu grotesku.<\/p>\n

Pustimo Trumpa, zadr\u017eimo se na Hrvatskoj: doista, je li T. Ore\u0161kovi\u0107 sa “gra\u0111evinama” i drugim lapsusima mogao biti tretiran “ozbiljno”? Je li uprizorenje svojedobne premijerke J. Kosor u do\u010dekivanju turista na dr\u017eavnoj granici, slu\u017ee\u0107i se jedva razumljivim “polomljenim” engleskim, dru\u0161tveno-politi\u010dka zbilja? Je li M. Bandi\u0107 op\u0107enito, “prava” ili satiri\u010dna vijest?\u00a0 O trenutnoj predsjednici K. G. Kitarovi\u0107 i njezinim gafovima da ne govorimo, prisjetimo se samo preuzimanja cvije\u0107a na pozornici HNK.[xi]<\/p>\n

Trend satiri\u010dno groteskne politi\u010dke zbilje odli\u010dno je obra\u0111en u jednoj satiri\u010dnoj vijesti na portalu News Bar, koji je osvanuo u jeku izbora i rasapa Vlade u 2016 godini: “Ljudi, ovo nismo mi” glasi naslov, \u010dime se pokazuje nemogu\u0107nost jasnog odvajanja navodno ozbiljne i respektabilne domene politike i zabavne, navodno neozbiljne domene satire.<\/p>\n

Ovime se, dakako, ne dovodi u pitanje \u010dinjenica da politi\u010dki akteri i njihovi potezi (takvi kakvi jesu) imaju ozbiljne posljedice za gra\u0111ane neke dr\u017eave, no satira je u odre\u0111enom smislu korisna upravo zato \u0161to uvijek u sebi sadr\u017ei ozbiljnu politi\u010dku poruku, nagla\u0161avaju\u0107i odre\u0111ena politi\u010dka pitanja, eti\u010dnost odre\u0111enih postupaka te na\u010dine konstruiranja politi\u010dkog \u017eivota.<\/p>\n

Satiri\u010dari su u tom smislu komentatori dru\u0161tvenih zbivanja i ukazuju na ozbiljnost politi\u010dkih proma\u0161aja, kojih je \u010dini se, sve vi\u0161e, a koje ve\u0107ina medija vi\u0161e ne obra\u0111uju na adekvatan na\u010din. Zbog svega je navedenoga va\u017eno na pojmovnoj razini odvajati satiri\u010dni dru\u0161tveni komentar od namjerno fabricirane la\u017ei, odnosno razlikovati satiri\u010dne vijesti od onih la\u017enih.<\/p>\n

Izvori:<\/p>\n

[i] Tarlach McGonagle (2017) \u2018\u2018Fake news\u2019\u2019: False fears or real concerns? Netherlands Quarterly of Human Rights, Vol. 35(4) 203\u2013209.<\/p>\n

[ii] Infographic: Beyond Fake News \u2013 10 Types of Misleading News. https:\/\/eavi.eu\/beyond-fake-news-10-types-misleading-info\/#3f9ae1076c591adc5<\/p>\n

[iii] Holbert, R. Lance (2005) A typology for the study of entertainment television politics. The American Behavioral Scientist, 49, 436-453.<\/p>\n

[iv] Balmas, Meital (2014) When Fake News Becomes Real: Combined Exposure to Multiple News Sources and Political Attitudes of Inefficacy, Alienation and Cynicism. Communication Research, vol. 41(3), str. 430-454<\/p>\n

[v] http:\/\/www.bbc.com\/news\/magazine-38168281<\/p>\n

[vi] http:\/\/www.independent.co.uk\/news\/world\/americas\/us-politics\/donald-trump-fake-news-rob-porter-a8205916.html<\/p>\n

[vii] http:\/\/www.index.hr\/vijesti\/clanak\/hrt-ukinuo-montirani-proces-zbog-sirenja-mrznje-na-raspored-stavili-dokumentarac-o-papinoj-gardi\/881466.aspx<\/p>\n

[viii] Popovi\u0107, Helena (2012) ‘Uncivilized’ Comedy and its Reception. Participations: Journal of Audience & Reception Studies, Vol. 9, Issue 1. Str. 43-67. Publisher: University of Wales.<\/p>\n

[ix] Lockyer, Sharon and Pickering, Michael (ur). (2006) Beyond a Joke: The Limits of Humour. New York: Palgrave Macmillan.<\/p>\n

[x] Jeffrey P. Jones, Geoffrey Baym i Amber Day (2012) Mr. Stewart and Mr. Colbert Go to Washington: Television Satirists Outside the Box. Social Research, Vol. 79, No. 1, Politics and Comedy (SPRING 2012), 33-60.<\/p>\n

[xi] http:\/\/hr.n1info.com\/a185631\/Vijesti\/Predsjednica-se-nakon-predstave-u-HNK-popela-na-pozornicu.html<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Neopravdano je politi\u010dku satiru trpati u isti ko\u0161 s la\u017enim vijestima, te je na taj na\u010din diskreditirati<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":234089,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-242192","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/242192","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=242192"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/242192\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/234089"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=242192"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=242192"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=242192"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}