{"id":238467,"date":"2017-12-21T07:27:21","date_gmt":"2017-12-21T06:27:21","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=238467"},"modified":"2017-12-20T21:36:15","modified_gmt":"2017-12-20T20:36:15","slug":"mediji-i-populizam","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/12\/21\/mediji-i-populizam\/","title":{"rendered":"Mediji i populizam"},"content":{"rendered":"

Autorka: Helena Popovi\u0107\u00a0\u00a0<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Promjene u medijskim sadr\u017eajima, koje uklju\u010duju eksploziju zabave, nisku razinu pismenosti tekstova i dominaciju slika, nemilu distribuciju “samo hitova”, brane se od strane profesionalaca “argumentom” da samo daju ljudima ono \u0161to ljudi sami \u017eele. Propu\u0161ta se kao razloge navesti da se radi o uspje\u0161nim strategijama stvaranja profita proizvodnjom jeftinog sadr\u017eaja i maksimizacijom publika, profita kojeg generiraju medijske korporacije koje i dalje kontroliraju simboli\u010dku ekonomiju.<\/strong><\/p>\n

\u0160to je populizam?<\/strong><\/p>\n

U\u010destalost pojavljivanja populizma kao pojma i dru\u0161tvenog fenomena te\u0161ko nekome mo\u017ee promaknuti. I u kolokvijalnom i u akademskom diskursu naj\u010de\u0161\u0107e ozna\u010dava ne\u0161to negativno i prijete\u0107e, iako se vidovi njegova razumijevanja razlikuju.<\/p>\n

Internetom dominiraju sintagme poput: “sadr\u017eaj, a ne populizam”, “jeftini populizam”, “pau\u0161alne izjave kao \u010disti populizam”, “floskula i obi\u010dni populizam”, “\u0161tetni populizam”, “niski populizam”, “najgori populizam”, “\u010disti populizam” te se mo\u017ee zaklju\u010diti da se populizam koristi kao sinonim za “demagogiju”, koja se definira kao “zavo\u0111enje puka la\u017enim obe\u0107anjima”, dok je demagog “politikant koji su ulaguje pred zaostalim slojevima masa, politi\u010dar koji radi ostvarenja svojih ciljeva spekulira s predrasudama malosvjesnoga dijela masa” (Klai\u0107, 1988).<\/p>\n

Od konca 1980ih godina se, mo\u017eda u duhu politi\u010dke korektnosti, izgubila pejorativna oznaka puka kao “malosvjesnog” i “zaostalog”, te se u enciklopediji demagogijom ozna\u010dava politika koja se koristi emotivnim i iracionalnim metodama za pridobivanje vlasti i zadr\u017eavanja privilegija. Podr\u0161ka se pridobiva laskanjem, uga\u0111anjem, neostvarivim obe\u0107anjima (enciklopedija.hr). Dakle, ovdje se te\u017ei\u0161te prebacuje na aktere koji sudjeluju u politi\u010dkim praksama s ambicijom zauzimanja vlasti, dok se prethodno uklju\u010dena “malosvjesna” i “zaostala” masa izostavlja.<\/p>\n

Ovaj obrat u vrednovanju masa\/populusa\/demosa ne odra\u017eava se samo na pojmovnoj razini, ve\u0107 je on prepoznatljiv u razli\u010ditim dru\u0161tvenim praksama. Gaeme Turner (2006) ga naziva “narodnim obratom” (the demotic turn) i locira ga u promjenama koje su uslijedile u posljednja tri desetlje\u0107a, u na\u010dinu na koji se u dru\u0161tvenim i humanisti\u010dkim znanostima diskurzivno konstruirao “narod\/puk” koji je pro\u0161ao put od priproste, vulgarne, iracionalne svjetine, prema DIY (do-it-yourself) gra\u0111ana (Hartley, 1999) koji aktivno u\u010de, participiraju i konzumiraju, i to u sustavima liberalne demokracije koji su, posebno nakon pada Zida, slavljeni kao sveop\u0107e inkluzivni, \u0161to je dalje akceleriralo \u0161irenjem interaktivnih medija koji se vide kao sredstvo ostvarivanja participacije, kao ideala demokracije.<\/p>\n

Simptomi ovog obrata su, primjerice, nastanak i popularnosti odre\u0111enih medijskih \u017eanrova, posebno televizijskih koji uklju\u010duju “obi\u010dne ljude” kao \u0161to je reality televizija gdje “obi\u010dni ljudi” (uvrije\u017eeno je i “mali ljudi”)\u00a0 mogu postati zvijezde i time ostvariti \u017eivotni san, ili pak talk show koji promovira konverzaciju i omogu\u0107uje “obi\u010dnim gra\u0111anima” pristup javnoj debati.<\/p>\n

U klju\u010du “narodnog obrata” se tabloidizacija javne sfere vidi kao demokratiziraju\u0107i proces. U podru\u010dju znanstvene produkcije sli\u010dne procese mo\u017eemo vidjeti u zahtjevu za “popularizacijom znanosti” \u2013 proces kojim se znanstveni uvidi pojednostavljivanjem trebaju u\u010diniti pristupa\u010dni i razumljivi “obi\u010dnim ljudima”. Pljuska je to u lice bur\u017eoaskoj edukaciji, starim oblicima privilegija, i ekskluzivnosti ekspertize. Ne \u010dudi stoga \u0161to se paralelno i u u\u017eem podru\u010dju politi\u010dkog dogodio svojevrsni “narodni obrat”, odnosno reaktualizacija populizma kao fenomena.<\/p>\n

U akademskoj domeni, u okviru sociologije pojam “populizam” ozna\u010dava naziv za pokrete i ideologije koji polaze od ‘naroda’ kao osnove svoje legitimnosti i kriterija djelovanja. U sociologiji ozna\u010dava idejne i dru\u0161tvene pokrete koji su se protivili dominaciji elita te zastupali pobolj\u0161anje socioekonomskog polo\u017eaja srednjih i ni\u017eih klasa (agrarni populizam 19 i 20 stolje\u0107a u SAD-u, Europi i Rusiji), dok se u politologiji, pojam “odnosi na stil ili metodu politi\u010dke mobilizacije naj\u0161irih slojeva naroda koja \u010desto ima antidemokratsko, rasisti\u010dko ili nacionalisti\u010dko usmjerenje” (Hrvatska enciklopedija, 2006:663).<\/p>\n

U Hrvatskoj se populizmom uglavnom bave politolozi koji ga analiziraju u kontekstu krize suvremene liberalne demokracije i radikalizacije politika (Derado, 2014; Grbe\u0161a, \u0160alaj, 2017;\u00a0 \u0160alaj, 2012; Mustapi\u0107, 2017, Mati\u0107, 2014; Mati\u0107, 2013, Derado, Dergi\u0107, Me\u0111ugorac, 2016; Zako\u0161ek, 2010; \u010cepo, 2017; Raos, 2015). U znanstvenom je diskursu populizam, u najve\u0107oj mjeri, ocijenjen kao negativan dru\u0161tveni fenomen, ukratko zato \u0161to on “polarizira dru\u0161tvo, svoje politi\u010dke protivnike i \u2018strane elemente\u2019 u dru\u0161tvu stigmatizira u ime \u2018moralne ve\u0107ine\u2019, poti\u010de netoleranciju, potkopava demokratske politi\u010dke institucije i name\u0107e simplifcirana pseudorje\u0161enja koja te\u017ee autoritarnoj transformaciji dru\u0161tva” (Zako\u0161ek, 2010: 8).<\/p>\n

Razlog svojevrsnog o\u017eivljavanje interesa za analizu populizma u suvremenim demokracijama svakako je ja\u010danje politi\u010dkih aktera kojima se pripisuje populizam. Dakle, on se eklatantno manifestira u politi\u010dkim praksama dana\u0161njice, pri \u010demu se dominantno pripisuje desnim politi\u010dkim ideologijama, ali u manjoj mjeri i lijevim.<\/p>\n

Uz niz razmimoila\u017eenja oko zna\u010denja tog pojma i fenomena, postoji relativno slaganje oko toga da je pojavljivanje populizma u politi\u010dkoj domeni indikator krize liberalne demokracije. Chantal Mouffe, isti\u010de da suvremene liberalne demokracije uklju\u010duju dvije tradicije: liberalnu \u2013 koju “konstituira vladavina prava, obrana ljudskih prava\u00a0 i po\u0161tivanje individualnih sloboda s jedne strane, a s druge demokratska tradicija za koju su konstitutivne ideje jednakosti, istovjetnost izme\u0111u vladaju\u0107ih i onih kojima se vlada te suverenitet naroda” (Mouffe, u Laclau, 2006: 167).<\/p>\n

Prema autorici, u suvremenim demokracijama prevladava liberalna tradicija i njezin simboli\u010dki okvir. Dakle, liberalizam je istisnuo demokraciju, odnosno pitanje individualnih prava i sloboda istisnulo je pitanje jednakosti i participativnosti. Radikalizacija politika i pojavljivanje desnih populisti\u010dkih stranaka rezultat je “konsenzusa oko centra”, pri \u010demu se (pogre\u0161no, smatra autorica) inzistira na politici konsenzusa u okviru liberalno-demokratske politike i teorije, koja je, kako isti\u010de, neizbje\u017eno utemeljena na antagonizmu (Mouffe, 2000).<\/p>\n

Upravo se zbog konsenzusa oko centra, koji perpetuira status quo, populizam “ka\u010di” na radikalni lijevi i desni politi\u010dki spektar. “Radikalno”, kako isti\u010de Terry Eagleton, se pripisuje poziciji prema kojoj je postoje\u0107e dru\u0161tveno stanje obilje\u017eeno ozbiljnim nepravednostima, te koja tra\u017ei bitne politi\u010dke promjene (Eagleton, 1991: 28). U tom se kontekstu, pridjev “populisti\u010dki” koristi i kao sredstvo diskreditiranja dru\u0161tvenih aktera koji tra\u017ee radikalnu dru\u0161tvenu promjenu.<\/p>\n

Liberalne demokracije suo\u010dene su s krizom reprezentacije, \u0161to zna\u010di da interese koje artikuliraju aktivni sudionici politike (predstavnici) nisu prepoznati od pasivnih (bira\u010da i apstinenata) kao njihovi vlastit interesi. Osim toga, (neo)liberalne politike u ime slobode tr\u017ei\u0161ta komodificiraju sve dru\u0161tvene domene koje su u ranijim povijesnim epizodama bile oslobo\u0111ene profitne logike, \u0161to dodatno udaljava gra\u0111ane od onih koji ih navodno predstavljaju.<\/p>\n

Jedna od klju\u010dnih debata oko koje ne postoji slaganje u okviru akademske zajednice uklju\u010duje pitanje je li populizam ideologija ili nije? Cas Mudde poznat je u politologiji upravo po tezi da je populizam “tanka ideologija” (thin-centred ideology). Autor smatra da se radi o ideologiji za koju je konstitutivno to \u0161to dijeli dru\u0161tvo na dvije homogene i antagonisti\u010dke grupe: “neokaljani narod” naspram “korumpirane elite”. Prema toj ideologiji politika treba biti izraz volje naroda (Mudde, 2004, u Aslanidis, 2015:1).<\/p>\n

No, sam koncept “tanka ideologija” razvio je Michael Freeden, urednik zbornika Politi\u010dke ideologije: novi prikaz (2006). On razlikuje “tanku” ideologiju koja “ne sadr\u017eava puni ili \u0161iroki niz koncepata i politi\u010dkih pozicija koje normalno nalazimo u glavnim ideolo\u0161kim obiteljima, nego parazitira na doma\u0107inskim ideologijama koje joj pru\u017eaju uto\u010di\u0161te, a kakve su liberalizam, konzervativizam ili fa\u0161izam” (Freeden, 2006: 286).<\/p>\n

U tanke ideologije Freeden uvr\u0161tava nacionalizam (ograni\u010den na izgradnju nacije, za\u0161titu nacionalnog suvereniteta, te u nekim radikalnim slu\u010dajevima vrednovanje nacije u agresivnom odnosu s drugima), zelene i feminizam. (Freeden, 2006:286). U zborniku se sam populizam ne definira kao ideologija ve\u0107 se pojavljuje u sintagmi “populisti\u010dki nacionalizam”.<\/p>\n

Prema Freedenu, politi\u010dku ideologiju mo\u017eemo identificirati analizom politi\u010dkih koncepata koji su za nju relevantni, pogleda na dru\u0161tvo (vanjska i unutarnja politika, okoli\u0161, ekonomija, socijalna pitanja\u2026), i na\u010dina na koji se, shodno tomu, formiraju javne politike (2006: 287), dok ideolozi, prema njemu, kao politi\u010dki djelatnici imaju odgovornost proizvoditi valjane teorije, sli\u010dno kao filozofi morala. Poku\u0161amo li to aplicirati na populizam, ogoljen od koncepata, pogleda na dru\u0161tvo i javnih politika “doma\u0107inskih ideologija”, ne ostaje mnogo.<\/p>\n

Slijede\u0107i Petera Worsleya, Ernesto Laclau (2005) smatra razumijevanje populizma kao ideologije i njegovog elitisti\u010dkog odbacivanja kao izopa\u010denog i abnormalnog dru\u0161tvenog fenomena – pogre\u0161nim. Prvenstveno zato \u0161to, kao i u ranijim historijskim periodima uklju\u010duje difamiranje “masa”.<\/p>\n

Drugi je problem \u0161to se takvi teorijsko \u2013 istra\u017eiva\u010dki napori usmjeravaju na taksativno navo\u0111enje razli\u010ditih karakteristika populizma (koje variraju od slu\u010daja do slu\u010daja), koji se potom nastoje primijeniti na konkretne populisti\u010dke pokrete, \u0161to redovito rezultira inkompatibilnostima i nemogu\u0107no\u0161\u0107u generalizacije. Potom se zaklju\u010duje da se radi o “skliskom” i “nepreciznom” konceptu koji izmi\u010de jednostavnoj definiciji i aplikaciji. Umjesto takvog pristupa, prema Worsleyeu, populizam treba razmatrati kao dimenziju politi\u010dke kulture. Laclau (2005) tomu dodaje da se radi o odre\u0111enom tipu dru\u0161tvene logike \u010diji se efekti mogu prona\u0107i u nizu fenomena: populizam je za njega na\u010din diskurzivnog konstruiranja politi\u010dkog, diskurs utkan u dru\u0161tvenu zbilju.<\/p>\n

Populisti\u010dki diskurs u medijima<\/strong><\/p>\n

Takva \u0161ira perspektiva dopu\u0161ta lociranje populizma i u medijskom diskursu. Ovdje se radi o specifi\u010dnoj dru\u0161tvenoj subdomeni koja je, kao \u0161to isti\u010de Dubravko \u0160kiljan (2000), svojevrsno sjeci\u0161te razli\u010ditih diskursa i domena. Odnos medija i politike kompleksan je i nije ga jednostavno ra\u0161\u010dlaniti budu\u0107i da oscilira izme\u0111u politizacije medija pri \u010demu se neovisnost medija naru\u0161ava od strane politi\u010dkog sustava, i medijatizacije politike, \u0161to zna\u010di da je domena politike kolonizirana medijskom logikom (primjerice, politika postaje dodatak \u0161oubiznisu).<\/p>\n

No, bez obzira na ovaj fluktuiraju\u0107i “zagrljaj” medija i politike, populisti\u010dku logiku mo\u017eemo identificirati ne samo u politi\u010dkoj domeni i njezinoj medijskoj reprezentaciji, u u\u017eem smislu, nego i u smislu op\u0107enite proizvodnje medijskih tekstova.<\/p>\n

U ovom u\u017eem smislu medijske reprezentacije politi\u010dke domene, vidljiv je populisti\u010dki anti-politi\u010dki diskurs. Populisti\u010dke stranke su, kao \u0161to isti\u010de Mudde (1996), paradoksalno, “anti-strana\u010dke stranke” (anti-party parties), te konstruiraju vlastitu stranku kao onu koja je u opoziciji od svih drugih, a ti drugi su “svi isti” i “lo\u0161i”, u skladu s masovnim otporom prema strana\u010dkim politikama u suvremenim demokracijama. Ista logika primjetna je kod populisti\u010dkih politi\u010dara koji su, nesumnjivo, dio establi\u0161menta, ali su, kako Donald Trump re\u010de za sebe, protiv establi\u0161menta.<\/p>\n

U normativnim teorijama koje se bave ulogom medija u liberalno-demokratskim sustavima, mediji imaju du\u017enost vr\u0161iti nadzor nad politi\u010dkim procesima i informirati gra\u0111ane o stvarima od javnog interesa, kako bi oni sami mogli donositi informirane politi\u010dke odluke te sudjelovati u politi\u010dkim procesima (ograni\u010deno, dodu\u0161e, jer se radi o reprezentativnom sustavu).<\/p>\n

Samim time je politi\u010dka domena, logi\u010dno, najfrekventnije medijski pokrivena. No, postavlja se pitanje na koji na\u010din mediji diskurzivno konstruiraju domenu politike. Analiza komunikacijske prakse novinara\/ki za vrijeme tri ciklusa parlamentarnih izbora u Hrvatskoj (2003, 2007, 2011), primjerice, pokazuje da se politi\u010dki akteri (pojedinci i stranke) primarno diskurzivno konstruiraju:<\/p>\n

    \n
  1. Kroz prizmu zauzimanja funkcija i zadovoljavanje osobnog interesa, bez odgovornosti i integriteta – oni su inertni, nekompetentni, korumpirani, nepo\u0161teni i nevjerodostojni.<\/li>\n
  2. Individualni i strana\u010dki sukob te difamacija protivnika glavna je okosnica komunikacije.<\/li>\n
  3. Politi\u010dka domena diskurzivno se konstruira kao tr\u017ei\u0161no interesna razmjena ponude i potra\u017enje \u2013 umjesto zastupanja odre\u0111enih ideolo\u0161kih pozicija i predlaganju konkretnih javnih politika, odnos izme\u0111u samih politi\u010dkih aktera, te izme\u0111u politi\u010dkih aktera i bira\u010da utemeljuje se na principima ponude i potra\u017enje, \u0161to nije iznena\u0111uju\u0107e s obzirom na trendove marketizacije politi\u010dkih kampanji.<\/li>\n<\/ol>\n

    Ovakve konstrukcije dovode u pitanje legitimitet postojanja politi\u010dkih institucija, a ne treba \u010duditi \u0161to potencijalno vode u apatiju ili cinizam gra\u0111ana\/publika (Popovi\u0107, 2014).<\/p>\n

    Populisti\u010dki diskurs mo\u017eemo prepoznati i u sljede\u0107em: “narod” se diskurzivno konstruira kao neokaljan, po\u0161ten i jedinstven u opoziciji spram establi\u0161menta; takozvani “obi\u010dni, po\u0161teni ljudi” naspram korumpiranih elita. Analogno tome, u medijskom je diskursu on prepoznatljiv u navodnoj prilagodbi sadr\u017eaja “obi\u010dnim ljudima”.<\/p>\n

    Potrebno je procese proizvodnje i sadr\u017eaje “pribli\u017eiti narodu” \u2013 te se upra\u017enjavaju prakse koje najbolje opisuju kovanice infotainment (mije\u0161anje zabavnih i informativnih sadr\u017eaja). “democratainment” (demokratska zabava) (Hartley, 1999), “prosumer” (“obi\u010dni ljudi” koji sudjeluju u praksama proizvodnje i potro\u0161nje medijskih sadr\u017eaja, tzv. protro\u0161a\u010di) itd.<\/p>\n

    Vidljivo je to i u sve u\u010destalijem formatiranju prozai\u010dnih praksi, poput kuhanja, ure\u0111enja doma, \u010di\u0161\u0107enja i sli\u010dno. Promjene u medijskim sadr\u017eajima, koje uklju\u010duju eksploziju zabave, nisku razinu pismenosti tekstova i dominaciju slika, nemilu distribuciju “samo hitova”, nizanje brzo zaboravljenih skandala… brane se od strane profesionalaca “argumentom” da oni “samo daju ljudima ono \u0161to ljudi sami \u017eele”. Propu\u0161ta se kao razloge navesti da se radi o uspje\u0161nim strategijama stvaranja profita putem proizvodnje jeftinog sadr\u017eaja i maksimizacije publika, profita kojeg generiraju medijske korporacije koje i dalje kontroliraju simboli\u010dku ekonomiju.<\/p>\n

    Populisti\u010dki diskurs karakterizira polarizacija pozicija: dihotomija, a ne pluralizam. Ova logika se u medijima manifestira upravo kroz pojednostavljen crno-bijeli pristup: “za ili protiv”, “lijevo ili desno”, “jugonostalgi\u010dari” ili “pravi Hrvati”, “uhljebi ili poduzetnici”, itd. Na ovaj se na\u010din u praksu prevodi jedan od va\u017enih segmenata “profesionalne ideologije novinara” (Zelizer, 2004): balansiranost pristupa koji se redovito svodi na polarizaciju, bez obzira na dijapazon drugih pozicija, \u010dime se legitimira profesionalni odabir koji se konstruira kao “neutralan”.<\/p>\n

     <\/p>\n

    Za populisti\u010dki diskurs va\u017ena je “jedinstvena” osobnost koja se isti\u010de u odnosu na druge, karizmati\u010dni lider vodi narod. Analogno tomu, u medijskom diskursu odnosi se grade oko slavnih i publika. No, ne treba posebno nagla\u0161avati da “sistem zvijezda” kolonizira druge dru\u0161tvene domene, od politi\u010dke, ekonomske do religijske, te da su tehnike promocije sve sli\u010dnije onima u domeni popularne medijske zabave: va\u017eni postaju imid\u017e, autenti\u010dnosti i stil. Za proizvodnju selebritija odnosi se grade oko “afektivne funkcije” (Street, 2006: 365),\u00a0 dakle, iracionalno i emotivno je centralno za razumijevanje tih odnosa, kao \u0161to je centralno za razumijevanje uspjeha populisti\u010dkih selebriti-politi\u010dara poput Berlusconija, Grilla ili Trumpa.<\/p>\n

     <\/p>\n

    Zaklju\u010dak<\/p>\n

     <\/p>\n

    Preostaje zapitati se koji su to dru\u0161tveni uvjeti koji dovode do \u0161irenja populisti\u010dkog diskursa? Prema Laclauu, iako se “narod” konstruira kao jedinstvena homogena grupa, unutar tog jedinstva postoje vrlo razli\u010diti zahtjevi (social demands) koji, u kontekstu suvremenih liberalnih demokracija, nisu zadovoljeni. Vezivno tkivo je upravo to \u0161to neostvareni zahtjevi stvaraju nezadovoljstvo koje uspostavlja oblik solidarnosti \u2013 ona partikularizam i heterogenost povezuje u jedinstvenost “naroda”.<\/p>\n

    Rezultat je to dru\u0161tvene zbilje koja je fluktuiraju\u0107a i u promjeni, koju karakterizira institucionalna nestabilnosti starih struktura (Laclau, 2006). Odgovornost za \u0161irenje populisti\u010dkog diskursa (posebno desnih politi\u010dkih opcija) u najve\u0107oj mjeri le\u017ei na politi\u010dkim akterima koji u kontekstu liberalne demokracije svojim politikama, koje se udaljavaju od interesa gra\u0111ana, proizvode sve dublji jaz, te svojim praksama perpetuiraju nezadovoljstvo, eskapizam i cinizam usmjeren prema postoje\u0107im politi\u010dkim institucijama.<\/p>\n

    Iako \u0107e populisti u svojim kampanjama \u010desto koristiti dru\u0161tvene medije kako bi se direktno obratili “narodu”, izbjegavaju\u0107i tako profesionalne medijske organizacije (pogotovo one koje ih ne podr\u017eavaju) kao posrednike, i u “tradicionalnim”, srednjestruja\u0161kim medijima, mo\u017eemo prepoznati populisti\u010dki diskurs.<\/p>\n

    “Narodni obrat”, odnosno populisti\u010dku logiku, mo\u017eemo prepoznati u anti-politi\u010dkom diskursu, u polariziranoj reprezentaciji dru\u0161tvenih aktera i pozicija, koja \u010desto uklju\u010duje demonizaciju jedne od njih, u mahnitoj proizvodnji “karizmati\u010dnih” zvijezda, te u antielitisti\u010dkim praksama navodnog “pribli\u017eavanja” sadr\u017eaja “obi\u010dnim ljudima”.<\/p>\n

    Ovo su ujedno i strategije interesnog “pregovaranja” izme\u0111u (naj\u010de\u0161\u0107e tr\u017ei\u0161no orijentiranih) medija i politi\u010dara, te maksimizacije publika\/ogla\u0161iva\u010da, i posljedi\u010dno profita. Logi\u010dan je to okvir djelovanja medija u okviru liberalne demokracije u kojoj liberalni segment, koji uklju\u010duje slobodu tr\u017ei\u0161ta, dominira nad demokratskim (Mouffe, u Laclau, 2006). Strukturalne promjene su, o\u010digledno, u tijeku, no s obzirom na dominantne suvremene trendove, \u010dini se da se kre\u0107emo u zastra\u0161uju\u0107em smjeru.<\/p>\n

    Citirana literatura<\/p>\n

    Aslanidis, Paris (2015) Is populism an ideology? A refutation and a new perspective. Political Studies, vol. 64 (1), str. 88-104.
    \nEagleton, Terry (1991) Ideology: an introduction. London: Verso.
    \nFreeden, Michael (ur.) (2006) Politi\u010dke ideologije: novi prikaz. Zagreb: Algoritam.
    \nHartley, John (1999) Uses of television. London: Routledge.
    \nHrvatska enciklopedija (2006) Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krle\u017ea (ur. Slaven Ravli\u0107).
    \nKlai\u0107, Bratoljub (1988) Rje\u010dnik stranih rije\u010di. Zagreb: Nakladni zavod MH.
    \nLaclau, Ernesto (2005) On populist reason. London: Verso.
    \nMouffe, Chantal (2000) The democratic paradoks. London: Verso.
    \nMudde, Cas (1996) The paradox of the anti-party party: insights from the extreme right. Party Politics, volume: 2 (2), str. 265-276.
    \nPopovi\u0107, Helena (2014) Mediji i demokracija: izme\u0111u normativne teorije i komunikacijske prakse. U: Vali\u0107 Nedeljkovi\u0107 et. al. Uloga medija u normalizaciji odnosa na zapadnom Balkanu. Filozofski fakultet i Centar za istra\u017eivanje religije, politike i dru\u0161tva, Novi Sad, str. 51-71.
    \nStreet, John (2006) ‘The celebrity politician: political style and popular culture’. U: Marshall, P. David (ur.)\u00a0 The celebrity culture reader. London: Routledge. str. 359-370.
    \n\u0160kiljan, Dubravko (2000) Javni jezik. Zagreb: Antibarbarus.
    \nTurner, Graeme (2006) ‘Celebrity, the tabloid and the democratic public sphere’. U: Marshall, P. David (ur.)\u00a0 The Celebrity Culture Reader. London: Routledge, str. 487- 500.
    \nZako\u0161ek, Nenad (2010) Zauzdani populizam: fenomen Milana Bandi\u0107a. Politi\u010dke analize, br. 1, velja\u010da, 2010, str. 6-10.
    \nZelizer, Barbie (2004) \u2018When facts, truth and reality are god-terms: on journalism\u2019s uneasy place in Cultural Studies\u2019, Communication and Critical\/Cultural Studies, 1(1): str. 100\u2013119.<\/p><\/blockquote>\n

    H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Ovakve konstrukcije dovode u pitanje legitimitet postojanja politi\u010dkih institucija, a ne treba \u010duditi \u0161to potencijalno vode u apatiju ili cinizam gra\u0111ana\/publika<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":234089,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-238467","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/238467","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=238467"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/238467\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/234089"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=238467"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=238467"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=238467"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}