{"id":235353,"date":"2017-10-27T07:00:28","date_gmt":"2017-10-27T05:00:28","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=235353"},"modified":"2017-10-26T22:10:36","modified_gmt":"2017-10-26T20:10:36","slug":"neoliberalizam-i-tehnologija","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/10\/27\/neoliberalizam-i-tehnologija\/","title":{"rendered":"Neoliberalizam i tehnologija"},"content":{"rendered":"

Autorica: Katarina Peovi\u0107 Vukovi\u0107<\/strong>\t<\/p>\n

\"katarina-peovic-vukovic\"<\/a>Tehnolo\u0161ka legitimacija obe\u0107anje je progresa kroz izma\u0161tani futurizam. U svojem nastanku tehnologija nema imperativ profita, ona se tek kasnije “okiva” u procesu kreativne destrukcije. Povjerenje u tehnologiju pokazuje se kao oblik socijalnog darvinizma koji ka\u017ee – one koji se ne mogu prilagoditi jednostavno treba kirur\u0161ki odstraniti. Ovakvo postavljena slika preska\u010de \u010dinjenicu da je neoliberalima tehnolo\u0161ki progres zanimljiv samo kao alat rasta stope profita.<\/strong><\/p>\n

Tekst Neoliberalizam i tehnologija tre\u0107i je u seriji tekstova Neoliberalizam – kako ostvariti vla\u017ene snove desnice i postati periferija Europe? kojima \u0107emo poku\u0161ati prikazati slijepe to\u010dke neoliberalizma, pogotovo njegove javne legitimacije, te na\u010dine na koji se u nas stvara konsenzus oko neoliberalnih politika, politika koje ciljaju za\u0161titi manjinu, a ve\u0107inu podrediti njihovim interesima. Prvi tekst, Izme\u0111u hrvatskog nacionalizma i tr\u017ei\u0161nog liberalizma, mo\u017eete pro\u010ditati ovdje<\/a>, a drugi, Bauk komunizma i socijalni darvinizam ovdje.<\/a><\/p>\n

U prva dva dijela smo obrazlo\u017eili polazi\u0161nu to\u010dku neoliberalne i nacionalisti\u010dke agende, koje su obje usmjerene prema revizionisti\u010dkoj perifernoj matrici. Obje se na tom putu moraju suo\u010diti s naslje\u0111em socijalizma, osobito socijalnim pravima, kao i idejom egalitarizma. Tri su temeljena legitimacijska diskursa neoliberalizma koja uspijevaju stvoriti konsenzus u javnosti. Pored socijalnog darvinizma kao temeljnog, tu su jo\u0161 tehnologija i apoliti\u010dnost.<\/p>\n

Bez njih socijalni darvinizam ne bi imao afirmativne potpornje \u2013 tehnolo\u0161ka legitimacija obe\u0107anje je progresa kroz izma\u0161tani futurizam, a apoliti\u010dnost obe\u0107anje racionaliteta neoptere\u0107enog i slobodnog od svakih ideologema. Potrebno je izlo\u017eiti kako tehnologija, a u idu\u0107em dijelu apoliti\u010dnost, slu\u017ee u legitimaciji strukturnih promjena i demontiranja naslje\u0111a socijalne dr\u017eave.<\/p>\n

Tehnologija i\/ili profit<\/strong><\/p>\n

“Ulazimo u ekonomiju temeljenu na inovacijama, vje\u0161tinama i digitalizaciji”, rekao je Emmanuel Macron prilikom predstavljanja plana za reformu tr\u017ei\u0161ta rada zbog kojeg su radnici mar\u0161irali u prosvjednim povorkama, no dodao je tome i ovo “a da bismo u tome uspjeli, potrebna nam je ekonomija koja je puno br\u017ea i fleksibilnija.” <\/p>\n

Ova re\u010denica predstavlja model stvaranja konsenzusa oko “bolnih rezova” putem tehnoutopijske legitimacije. Inovacije, vje\u0161tine i digitalizacija stavljaju se uz bok sustavnim rezovima u javnom sektoru. U nas, pak, slu\u0161amo sli\u010dne izjave ministrice obrazovanja i znanosti Bla\u017eenke Divjak \u2013 smanjenje broja nastavnika, iz nekog razloga, ide ruku pod ruku s uvo\u0111enjem informatike i robotike.<\/p>\n

Reforma \u0161kolstva i uvo\u0111enje robotike su imperativi za koje se ka\u017ee da se na njih vi\u0161e “ne mo\u017ee \u010dekati”, da se “hakira sustav iz 19. stolje\u0107a”, tehnolo\u0161ke se reforme elaboriraju potrebama “21. stolje\u0107a”.<\/p>\n

Osim \u0161to se proizvodi la\u017ena dihotomija izme\u0111u dru\u0161tveno-humanisti\u010dkih podru\u010dja i tehni\u010dkih podru\u010dja, a pozitivne u\u010dinke STEM podru\u010dja prenagla\u0161ava, pa i fabricira, ovdje je va\u017eno primijetiti kako se za navodnu “zaostalost” optu\u017euju oni koji su nepovjerljivi prema tehnologiji \u2013 a kao rje\u0161enje se predla\u017ee ukidanje “uravnilovke” kao naslje\u0111a socijalizma (\u0161to je samo po sebi paradoks, obzirom da je socijalizam uveo modernizaciju u gotovo svim segmentima dru\u0161tva \u2013 od industrijalizirane proizvodnje, do arhitekture).<\/p>\n

Neoliberalne politike konsenzus oko privatizacije, komercijalizacije i deregulacije javnog sektora grade na narativu o neophodnosti tehnolo\u0161kog napretka i osudi onih koji su protiv toga. Taj mit sadr\u017ei sliku sna\u017enog antagonista \u2013 ludita koji odbija savladavati nove vje\u0161tine, opire se novih tehnologijama, inzistira na svijetu pro\u0161losti. Ka\u017ee se kako su politi\u010dke reakcije gubitnika tehnolo\u0161kog napretka “legitiman odgovor dijela populacije koji tra\u017ei sigurnost i za\u0161titu, te indirektno shva\u0107a da nije konkurentan u novoj ekonomiji, \u017eude\u0107i za povratkom na staro.”<\/p>\n

Tako se povjerenje u tehnologiju pokazuje kao oblik socijalnog darvinizma koji ka\u017ee – one koji se ne mogu prilagoditi jednostavno treba kirur\u0161ki odstraniti. Ovakvo postavljena slika preska\u010de \u010dinjenicu da je neoliberalima tehnolo\u0161ki progres zanimljiv samo kao alat rasta stope profita.<\/p>\n

Neoliberalne tehnoutopije<\/strong><\/p>\n

Vrlo brzo, nakon osuda zaostalih i neprosvje\u0107enih, koji se ne mogu prilagoditi, neoliberalizam zapada u \u010distu deskripciju, idealisti\u010dki utopizam, pa i misticizam koji se vidljivo odvaja od neoliberalne proklamirane empirije. Ta se fikcionalna deskripcija tehno-utopijskih rajeva \u010desto ovako oblikuje: “Za nekoliko desetlje\u0107a automatizirani rad smatrat \u0107emo relikvijom pro\u0161losti. I nitko se ne\u0107e \u017ealiti jer \u0107e ljudi imati vremena da slijede svoje najpo\u017eeljnije karijere. S dana\u0161nje to\u010dke gledi\u0161ta ovo mo\u017eda zvu\u010di odve\u0107 idealisti\u010dki, no jednako tako bi automobili, vlakovi i avioni zvu\u010dali idealisti\u010dki sredinom 18. stolje\u0107a.”<\/p>\n

Da je tehnoutopijska legitimacija fundamentalno paradoksalna potvr\u0111uje \u010dinjenica da tehnologija u kapitalizmu nije dovela do svojeg primarnog cilja \u2013 oslobo\u0111enja \u010dovjeka od rada, pa kada se priziva jedan od najpopularnijih elemenata tehnoutopijskog mita \u2013 “ljubav prema poslu” ustvrdiv\u0161i da \u0107emo u budu\u0107nosti svi “slijediti svoje najpo\u017eeljnije karijere”, onda treba biti jasno da napretkom tehnologije niti sada, a u kapitalizmu, nije do\u0161lo do kra\u0107enja radnog dana jer danas radnik dnevno radi vi\u0161e od srednjovjekovnog seljaka.<\/p>\n

Tomu je tako jer kapitalizam inherentno te\u017ei \u0161irenju, a ne kra\u0107enju radnog dana. Jasno je kako vlakovi niti avioni nisu doveli do toga da imamo vi\u0161e slobodnog vremena kako bismo “slijedili svoje najpo\u017eeljnije karijere”, da se dapa\u010de kra\u0107enje radnog dana nije desilo \u2013 no tomu je tako ne zbog stagnacije tehnologije, ili zbog onih koji ko\u010de tehnologiju, ili zbog nazadnog na\u010dina mi\u0161ljenja, ve\u0107 zbog na\u010dina proizvodnje u kapitalizmu.<\/p>\n

Produktivnost i progres<\/strong><\/p>\n

Iako odbijaju razgovarati o tome da napredak tehnologije ne mora zna\u010diti dobrobit svih, i sami neoliberali prihva\u0107aju \u010dinjenicu da tehnolo\u0161ki razvitak nije jednosmjeran i harmoni\u010dan. Oni tu dijalektiku nazivaju “kreativnom destrukcijom” koja predstavlja istovremeni razvoj tehnologije i destrukciju postoje\u0107ih kapitalisti\u010dkih na\u010dina proizvodnje profita, a preko krize produktivnosti ili pada stope profita koja se pojavljuje u dobu ranog razvoja. (Ina\u010de Marx je tu pojavu zvao “generalnim intelektom”).<\/p>\n

U dobu tzv. “tre\u0107e revolucije” 80-tih, usprkos rapidnom razvoju informacijskih tehnologija \u2013 produktivnost, odnosno stopa profita pada. Radna produktivnost je u USA 1960-tih rasla po godi\u0161njoj stopi 3 posto dok je 1990-tih pala na oko 1 posto. Iz neoliberalne pragme imperativa profita dolazi se do naizgled paradoksalnog zaklju\u010dka da su tehnolo\u0161ke tranzicije razlog stagnacije. Tako pi\u0161e Vuk Vukovi\u0107 u tekstu Je li tehnolo\u0161ka tranzicija glavni razlog ekonomske stagnacije?, a te ocjene preuzima od ekonomista Roberta Gordona iz studije The Rise and Fall of American Growth.<\/p>\n

Iako je pojava IT-ja bila revolucionarna, ona nije ostvarila produktivnost koja se o\u010dekivala. Paradoks produktivnosti, pi\u0161e Vukovi\u0107, jest u tome da napredak u ra\u010dunalnoj snazi nije u\u010dinio radnike produktivnijima, te se mo\u017ee zaklju\u010diti kako u ranoj fazi jo\u0161 uvijek ne ostvarujemo tehnolo\u0161ke \u201cpotpune koristi\u201d i \u010dekamo u kojem \u0107e smjeru krenuti onaj “kreativni dio destrukcije” koji bi trebao donijeti profit.<\/p>\n

Dakle, jasno je i neoliberalima da napredak tehnologije nije isto \u0161to i kreiranje ma\u0161ine za stvaranje profita, no problem je \u0161to oni ma\u0161inu za stvaranje profita smatraju napretkom. IT jest napredak, priznaje Vukovi\u0107, on jest uveo nove oblike komunikacije, unaprijedio obrazovanje i imao je potencijala demokratizirati dru\u0161tvo. No, nije pove\u0107ao produktivnost \u0161to bur\u017eoaskim ekonomistima predstavlja mjeru svih stvari.<\/p>\n

Ina\u010de to mo\u017ee biti povezano i s pove\u0107anjem udjela usluga u strukturi ukupne proizvodnje na zapadu, a usluge su poznate po tome da se tu produktivnost te\u0161ko i sporo pove\u0107ava. Razlog zbog kojih produktivnost u po\u010decima nije bila vi\u0161a treba se tra\u017eiti i u strukturama tehnologija koje su se 80-tih godina pojavljivale.<\/p>\n

U svojem nastanku tehnologija nema imperativ profita, ona se tek kasnije “okiva” u procesu kreativne destrukcije. Za taj proces trebalo je pro\u0107i jedno desetlje\u0107e, ve\u0107 se u 90-tima pojavljuje tzv. “dot-com bubble”. Izme\u0111u 1997 i 2001. bilje\u017ei se rast, da bi se taj mjehur 2000-2002. rasprsnuo padom dionica.<\/p>\n

No, razloge za brz razvoj IT-ja treba tra\u017eiti upravo u otvorenoj arhitekturi tehnologije, a to \u0161to ta arhitektura isprva nije nije bila profitabilna, predstavljalo je tek zadatak za “kreativne kapitaliste”. Otvoreni kod prije svega je bio pragmati\u010dno rje\u0161enje za brz razvoj. Korisnici su bili klju\u010dni proizvo\u0111a\u010di tehnologije (o tome detaljno pi\u0161u Castells, Zittrain i drugi – vidjeti primjerice Castells, Manuel (1996\/2000) The Rise of the Network Society, dr. iz., Oxford: Blackwell Publishers; Castells, Manuel (2001) The Internet Galaxy. Reflections on the Internet, Buisiness, and Society, New York: Oxford University Press ).<\/p>\n

U po\u010detku je ta arhitektura inicirana vojno-strate\u0161kim razlozima; ali je dalje razvoj velikim dijelom zasluga utopijskog projekta slobodnog pristupa koji su potaknuli prvi kontrakulturni hakeri, znanstvenici. Oni pak nisu bili vo\u0111eni profitom.<\/p>\n

Dapa\u010de Richard Stallman, po\u010dinje svoju borbu reakcijom protiv prava korporacija da posjeduju softver. Stallman odbacuje pravni\u010dku “legislativnu kolonizaciju” koja u konfliktu oko autorskih prava zagovara profit i koli\u010dine proizvedenih roba. Iako nije socijalist, Stallman ipak reagira upravo zbog limitiranih mogu\u0107nosti razvoja licenciranog softvera.<\/p>\n

Progres se dakle ponekad zbiva upravo na \u0161tetu profita. S druge strane, onda kada libertarijanska interpretacija uo\u010dava pozitivne pomake, zapravo dolazi do destrukcije i “okivanja” tehnologije. Trenutak u kojem \u017eivimo predstavlja uzbudljiv, ali klasi\u010dan trenutak “okivanja proizvodnih snaga”, odnosno modificiranja proizvodnih snaga kako bi postale alati proizvodnje vi\u0161ka vrijednosti (S\u00f6derberg, Johan (2002) Copyleft vs. Copyright. A Marxist Critique, First Monday, sv. 7, br. 3-4.). Iako tehnologije nemaju nikakvu ulogu niti determiniraju na\u010dine svojeg kori\u0161tenja kapital ih pretvara u “stroj sredstvo za proizvodnju vi\u0161ka vrijednosti” (Marx, Karl (1976) Capital. A Critique of Political Economy. Volume 1, New York: Penguin Books).<\/p>\n

Facebook je o\u010dit primjer prilagodbe tehnologije za potrebe proizvodnje profita \u2013 a posljedica takvog “okivanja” je ograni\u010davanje demokrati\u010dnosti. Facebook predstavlja platformu ali i sredstvo za proizvodnju, a ljudi koje se koriste tom platformom ne\u0161to na njoj rade i taj rad proizvodi profit. Te su radnike ve\u0107 nazvali “prozjumerima” (od engl. prosumer) i publikom-robom jer u zamjenu za prividno “slobodno” komuniciranje na platformama proizvode sadr\u017eaj i nude svoje podatke.<\/p>\n

Ono \u0161to za ve\u0107inu ljudi predstavlja regresiju (ograni\u010davanje demokracije), za kapitalizam predstavlja progresiju. Do toga dolazi zato jer progres i profit ne idu nu\u017eno zajedno. Kako je Marx ve\u0107 pokazao u kapitalizmu tr\u017ei\u0161na dru\u0161tva, ljudski ciljevi, dobrobit \u010dovje\u010danstva i procvat sistemati\u010dno su podre\u0111eni ciljevima, dobru i cvjetanju kapitala (Smith, Tony: Beyond Liberal Egalitarianism. Marx and Normative Social Theory in the Twenty-First Century, Brill Leiden\/Boston, 2017., str. XII) – Facebook \u2013 kao klasi\u010dna ma\u0161ina za proizvodnju profita \u2013 to plasti\u010dno pokazuje.<\/p>\n

Pojava u kojoj kapitalizam sam stvara proturje\u010dja kako bi “otvorio” prostor za razvoj, ili kako \u0107e ekonomisti re\u0107i za “kreativnu destrukciju” treba se ipak smjestiti u kontekst materijalnih uvjeta proizvodnje, a odmaknuti od mistificiraju\u0107eg idealizma “stanja svijesti” i “ljubavi prema poslu” i sli\u010dnih neoliberalnih ideologema. (Tehnokratska legitimacija je idealisti\u010dka, a nikako realisti\u010dka, jo\u0161 manje materijalisti\u010dka.)<\/p>\n

“Raditi posao koji voli\u0161” \u010disti je ideologem identitetskih politika, motivacijski moto u suvremenim dematerijaliziranim prekarnim tvornicama u kojima nema ni klasi\u010dnog radnog mjesta niti stalne nadnice. No funkcija promocije ljubavi i posla u jednom nije bitno druga\u010dija od motivacijskih natpisa u nekoj kineskoj tvornici.<\/p>\n

Portretiranje Applea kao “ljubavi” Stevea Jobsa, obezvre\u0111uje rad tisu\u0107a Appleovih radnika po tvornicama tre\u0107eg svijeta, prikladno skrivenih od zapadnih pogleda, rada koji je omogu\u0107io Jobsu da aktualizira svoju “ljubav”. Ljubav kapitalista prema svojem poslu mora ignorirati \u010dinjenicu materijalne determiniranosti klasom, te kako jedni imaju pravo “slijediti svoje snove” i “ljubiti svoj posao”, a drugi ne.<\/p>\n

Demokratski socijalizam i tehnologija<\/strong><\/p>\n

Sve dok se progres orijentira prema rastu stope profita, oslobo\u0111enja \u010dovjeka ne mo\u017ee biti. S druge strane, potrebno je dati afirmativnu viziju problema, jer ona je tu uistinu mogu\u0107a. Materijalisti\u010dki uvidi doveli bi nas do ideje i imperativa promocije projekta dru\u0161tvenog kori\u0161tenja tehnologije.<\/p>\n

Takve primjere na sre\u0107u nalazimo \u010dak i sada od sci-hub-a do tragi\u010dnog, ali izuzetno simboli\u010dki va\u017enog slu\u010daja Aarona Swartza \u2013 aktivista koji je podijelio JSTOR \u010dlanke za\u0161ti\u0107ene autorskim pravom. Cilj borbe protiv korporacija, trebao bi pak biti ukidanje kapitalisti\u010dkog na\u010dina proizvodnje koji proizvodnju i podjelu rada podre\u0111uje ostvarenju profita, te njegova zamjena dru\u0161tveno-ekonomskim sistemom koji \u0107e na demokratski na\u010din planirati i regulirati proizvodnju i podjelu rada, te voditi egalitarnom i solidarnom zadovoljenju potreba svih ljudi.<\/p>\n

U tom bismo se smislu trebali dr\u017eati klasi\u010dnog marksisti\u010dkog pogleda na svijet koji upu\u0107uje na to da su materijalni uvjeti \u017eivota preduvjet za svijest, a ne obrnuto. (Kada se ka\u017ee da je “sre\u0107a subjektivna stvar”, uvijek treba uputiti na statistiku \u017eivotnog vijeka i razliku koja postoji izme\u0111u tre\u0107eg i prvog svijeta.)<\/p>\n

Mo\u017eemo zamisliti akumulirani rad neke zemlje koji bi bio dovoljan da odr\u017eava \u010ditavu populaciju. Danas je lak\u0161e nego u Marxovo doba zamisliti takvo dru\u0161tvo u kojem tehnologija slu\u017ei proizvodnji osnovnih uvjeta za \u017eivot, te nema potrebe za akumulacijom. No, sama nu\u017enost da se rad pretvori u oblik razmjenske vrijednosti name\u0107e proizvodnju koja nema oblik dru\u0161tvenog rada, pa niti stvarnog progresa. Individue u takvoj proizvodnji nu\u017eno postaju “pod\u010dinjene dru\u0161tvenoj proizvodnji”, a vlastita proizvodnja radnika istupa kao stvaran, od njih nezavisan odnos.<\/p>\n

Povijest kapitalizma je povijest otkri\u0107a koja ne osloba\u0111aju radnika od rada. Od prve industrijske revolucije vlasnici tvornica neumoljivo zamjenjuju radni\u010dke vje\u0161tine tehnolo\u0161kim sustavima. No istovremeno razvoj tehnologije je temelj kreiranja antagonizama u kapitalizmu \u2013 procjepa koji mogu uvesti promjene.<\/p>\n

Iako se dana\u0161nji znanstveno-tehnolo\u0161ki progres smatra izuzetnim, te se tra\u017ee specifi\u010dnosti i razlike u odnosu na sva ranija postignu\u0107a (pa se govori \u010dak i o transcendentiranju humaniteta), napredak kojem svjedo\u010dimo nije jedinstvena ve\u0107 tipi\u010dna pojava u sklopu kapitalisti\u010dkih ekonomija koje koriste vlastita protuslovlja u transformaciji kapitala.<\/p>\n

Mo\u017eda je nastupio trenutak da ta protuslovlja kona\u010dno iskoristimo za dobrobit svih. Treba se samo doslovno dr\u017eati na\u010dela napretka. U tom smislu, ako bismo trebali sa\u017eeti tu afirmativnu viziju ona bi glasila: “Progres \u2013 a ne profit!”<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Treba se samo doslovno dr\u017eati na\u010dela napretka. U tom smislu, ako bismo trebali sa\u017eeti tu afirmativnu viziju ona bi glasila: “Progres \u2013 a ne profit!”<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-235353","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/235353","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=235353"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/235353\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=235353"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=235353"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=235353"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}