{"id":234517,"date":"2017-10-11T08:28:16","date_gmt":"2017-10-11T06:28:16","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=234517"},"modified":"2017-10-11T08:28:16","modified_gmt":"2017-10-11T06:28:16","slug":"zaboravljeni-balkanski-muslimani","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/10\/11\/zaboravljeni-balkanski-muslimani\/","title":{"rendered":"Zaboravljeni balkanski muslimani"},"content":{"rendered":"

Autori: Jean-Arnault D\u00e9rens i Laurent Geslin<\/strong><\/p>\n

\"islam\"<\/a>Ma\u0111arski je premijer Viktor Orb\u00e1n krajem listopada 2015. izjavio: \u201cIslam nema nikakve veze s Europom. Rije\u010d je o sustavu pravila koja su stvorena za jedan drugi svijet, islam je uvezen na na\u0161 kontinent.\u201d Odmah je uslijedio ljutiti odgovor poglavara Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Reisul-ulema Husein Kavazovi\u0107 upozorio ga je da su i judaizam i kr\u0161\u0107anstvo tako\u0111er nastali van Europe.<\/p>\n

Podsje\u0107aju\u0107i na dugu povijest islama na Balkanu, muslimanski velikodostojnici iz jugoisto\u010dne Europe \u010desto inzistiraju na razlikovanju balkanskih muslimana od islamskih zajednica na Zapadu koje su inicijalno osnovali imigranti. Ta pretenzija na ukorijenjenost dio je standardne potrage za \u201cautohtono\u0161\u0107u\u201d u balkanskim nacionalizmima, koji \u010desto smatraju da najdulje prisutni narodi na nekom podru\u010dju imaju najve\u0107a prava. No ona tako\u0111er, na odre\u0111eni na\u010din, reproducira opsesiju islamofoba koji muslimansku religiju do\u017eivljavaju kao strano tijelo. Time se dakle pretpostavlja da je balkanski islam kulturolo\u0161ki razli\u010dit od onoga koji se prakticira u arapskom svijetu, Africi ili Aziji te da je zbog toga bliskiji hipotetskom europskom identitetu.<\/p>\n

Duga povijest islama u Europi zapo\u010dinje u 8. stolje\u0107u. Nakon perioda arapske Andaluzije (711.-1492.) na iberskom poluotoku i Sicilijskog emirata (948.-1091.), islam se preko osmanskih osvajanja trajno nastanjuje na Balkanu. Prema nekim tekstovima, \u010dak i prije no \u0161to su turske trupe pre\u0161le rijeku Maricu u Trakiji (1371.), putuju\u0107i dervi\u0161i ve\u0107 su lutali Balkanom preobra\u0107aju\u0107i lokalno stanovni\u0161tvo, vi\u0161e-manje pokr\u0161teno no \u010desto sklono \u201ckrivovjerjima\u201d poput bogumilstva (vidi pojmovnik). Uvo\u0111enjem osmanske vlasti preobra\u0107enje na islam ipak postaje popularnije rje\u0161enje. Iako ga Osmansko Carstvo nikada nije proglasilo obaveznim, prihva\u0107anje islama donosilo je cijeli niz povlastica, uglavnom poreznih, jer su nemuslimani trebali pla\u0107ati posebne takse u zamjenu za za\u0161titu koju im je dodjeljivao sultan. Trpjeli su restrikcije prava na vlasni\u0161tvo i uskra\u0107en im je pristup odre\u0111enim civilnim i vojnim zapovjednim funkcijama.<\/p>\n

U Bosni i Hercegovini preobra\u0107enja su bila brza i masovna te su od 16. stolje\u0107a zahvatila veliki dio elite. Taj su fenomen pojedini povjesni\u010dari poku\u0161ali objasniti sje\u0107anjem na Crkvu bosansku koja je djelovala u 12. i 13. stolje\u0107u i bila smatrana \u201chereti\u010dkom\u201d. Prema onome \u0161to znamo, vjerojatno je bila bliska dualizmu bogumila ili katara, a papa Honorije III. je 1225. pozvao na Kri\u017earski rat protiv nje. Inzistiranje na tragovima koje je ostavilo bogumilstvo bosanskoj historiografiji omogu\u0107uje aklimatizaciju islama, \u010dine\u0107i preobra\u0107enje manje rezultatom vanjskog faktora (osmanska invazija), a vi\u0161e posljedicom nacionalne specifi\u010dnosti. Ipak, vezu je te\u0161ko dokazati. Brzina preobra\u0107anja danas se \u010desto obja\u0161njava slabo\u0161\u0107u crkvenih struktura, katoli\u010dkih kao i pravoslavnih.1<\/p>\n

Nasuprot tome, u albanskim podru\u010djima fenomen preobra\u0107enja bio je spor i postupan. U nekim su se selima na Kosovu Albanci navodno javno izja\u0161njavali kao muslimani, ali su potajno prakticirali kr\u0161\u0107anske obrede. Mu\u0161karci koji su posjedovali imovinu \u2013 i preko kojih se imovina naslje\u0111ivala \u2013 bili su muslimani, dok su \u017eene koje su djecu podu\u010davale osnovama vjere bile kr\u0161\u0107anke. U okolici Vitine na jugoistoku Kosova, vjerska ravnopravnost, uvedena 1839. \u0110ulhanskim hati\u0161erifom, prvim ediktom reforme Osmanskog Carstva, imala je (paradoksalno) tragi\u010dne posljedice: seljani koji su dotada smatrani muslimanima vjerovali su da sada mogu slobodno prakticirati svoj katolicizam. No njihovo odbacivanje muslimanske vjere prouzro\u010dilo je represije. Stanovnici sela Bina\u010d i Stubla prognani su u Anatoliju.2 Onkraj retrospektivnih projekcija srpskih i albanskih nacionalista, ovaj neobi\u010dni sinkretizam pokazuje slo\u017eenost identiteta na Kosovu, barem do 19. stolje\u0107a.<\/p>\n

U bugarskim, rumunjskim i srpskim krajevima, sna\u017eno strukturirane pravoslavne crkve bile su prepoznate od strane Carstva kao partneri te su zauzimale \u010delno mjesto u \u201czajednicama pod za\u0161titom sultana\u201d, tzv. miletima. Sveti Sava, sin velikog \u017eupana Stefana Nemanje, dobio je 1219. od bizantskog patrijarha priznanje autokefalnosti za srpsku crkvu. Nakon osmanskog osvajanja 1557. godine patrijarh Makarije, brat ili brati\u0107 velikog vizira Mehmeta Pa\u0161e Sokolovi\u0107a koji i sam potje\u010de iz aristokratske obitelji s bosansko-srpske granice preobra\u0107ene na islam, obnovio je srpsku crkvenu autonomiju. Od po\u010detka 18. i osobito od 19. stolje\u0107a, mileti \u0107e postati protonacionalne strukture koje \u0107e omogu\u0107iti razvoj modernih nacionalizama i to djelomi\u010dno obja\u0161njava nacionalni karakter razli\u010ditih pravoslavnih crkava.<\/p>\n

No takav \u0107e razvoj istodobno usporiti procese uspostave modernih nacionalizama kod balkanskih muslimana. Oni su bili tek podanici Carstva, bez mogu\u0107nosti poistovje\u0107ivanja s odre\u0111enim zajedni\u010dkim strukturama, bilo jezi\u010dnim ili \u201cnacionalnim\u201d. Kao takvi, dugo su ostali vjerni Visokoj Porti i \u010dak se suprotstavili nacionalizmima kr\u0161\u0107anskih naroda koji su pak sve te muslimane smatrali \u201cTurcima\u201d, \u010dak i kada bi govorili albanskim ili slavenskim jezicima.
\nDoba egzila<\/p>\n

Tijekom posjeta Beogradu 1660. godine, \u201cgradu toliko veli\u010danstvenom da ga je nemogu\u0107e opisati\u201d, slavni osmanski putopisac Evlija \u010celebija divio se umjetninama grada koji je tada brojio najmanje 17.000 muslimanskih ku\u0107a i na desetke d\u017eamija.3 Do danas je opstala jedino Bajrakli-d\u017eamija, sagra\u0111ena 1575. i te\u0161ko o\u0161te\u0107ena za vrijeme anti-albanskih nereda u o\u017eujku 2004. godine.4 Prvi srpski ustanak 1804., za kojim \u0107e ubrzo slijediti gr\u010dka pobuna, najavljuje postupno raspadanje Osmanskog carstva i drasti\u010dno smanjenje podru\u010dja naseljenih balkanskim muslimanskim stanovni\u0161tvom. No tek nakon Drugog srpskog ustanka, 1815. godine, \u201cTurci\u201d su protjerani s podru\u010dja odcijepljenih od Osmanskog Carstva na koja po\u010dinju pristizati kr\u0161\u0107ani iz regija koje su ostale pod osmanskom kontrolom. Postupno \u0161irenje crnogorske dr\u017eave koje je uklju\u010divalo niz masakara i prisilnih preobra\u0107enja na pravoslavlje tako\u0111er je uzrokovalo odlazak muslimana.5 Jednaka sudbina susti\u017ee njihove istovjernike na podru\u010djima zahva\u0107enim gr\u010dkim ratom za neovisnost 1820. godine. Oni su poja\u010dali pritok izbjeglica (muhad\u017eira) koji bje\u017ee iz \u201czemlje rata\u201d (darul harb) kako bi dosegli \u201czemlju islama\u201d (darul islam). Postupna afirmacija nacionalnih dr\u017eava na Balkanu u 19. stolje\u0107u okon\u010dana je stoga masivnim razmje\u0161tanjem stanovni\u0161tva.<\/p>\n

Stvaranje nacionalnog identiteta u albanskim krajevima nije moglo slijediti model pravoslavnih kr\u0161\u0107ana, s obzirom na to da je ve\u0107ina albanskog stanovni\u0161tva bila muslimanske vjeroispovijesti. \u201cAlbanizam\u201d se mije\u0161ao s \u201cosmanizmom\u201d: zagovornici albanskog nacionalizma branili su dvostruku odanost, prema Osmanskom Carstvu, \u201cop\u0107oj domovini\u201d i prema Albaniji, \u201czasebnoj domovini\u201d. Nakon Rusko-turskog rata 1878. godine i Berlinskog kongresa koji je odredio podjelu europskih osmanskih teritorija, velikodostojnici iz svih albanskih podru\u010dja Carstva okupili su se 10. lipnja 1878. u Prizrenu na Kosovu ne bi li izrazili svoju \u017eelju da ostanu pod kontrolom Visoke Porte, no u okviru ujedinjene i autonomne regije (vilajeta).<\/p>\n

Me\u0111utim, velike sile su zanemarile \u201calbansko pitanje\u201d. Prizrenska liga smatra se prvom manifestacijom modernog albanskog nacionalizma koja nadilazi vjerske podjele. Albanski povjesni\u010dari tako\u0111er isti\u010du pripadnost pokreta\u010da \u201cnacionalne renesanse\u201d redu bekta\u0161kih sufija, poput Naima Frash\u00ebrija (1846.-1900.), autora Qerbelaje, duge epske poeme o Bitci kod Karbale (680.), prijelomne to\u010dke izme\u0111u koncepta povijesti islama ve\u0107ine sunita i onoga kojeg dijele \u0161iiti i sufijski dervi\u0161i. Bekta\u0161izam \u0107e tada postati \u201cnacionalna vjera\u201d, razli\u010dita od sunitskog islama i pogodna za izdvajanje zasebne nacije.<\/p>\n

Po zavr\u0161etku Prvog balkanskog rata (1912.) Osmansko Carstvo moralo se odre\u0107i posljednjih posjeda u Europi. Trupe sultana uzmi\u010du pred zajedni\u010dkim napadom bugarske, gr\u010dke, crnogorske i srpske vojske, dok Albanci 28. studenog 1912. u obalnom gradu Vlori progla\u0161avaju svoju neovisnost. U ve\u0107inski muslimanskim podru\u010djima na Kosovu i u Makedoniji, neki se begovi poku\u0161avaju suprotstaviti vojskama Balkanskog saveza, dok stotine tisu\u0107a ljudi kre\u0107e put egzila. Po zavr\u0161etku Prvog svjetskog rata, 1920. godine, tursko Ministarstvo unutarnjih poslova procjenjuje da je primilo ne\u0161to vi\u0161e od 400.000 izbjeglica te da su sukobi prouzro\u010dili na desetke tisu\u0107a smrti. Taj egzodus muslimana s Balkana nastavio se u razdoblju izme\u0111u dva svjetska rata u okviru razmjene stanovni\u0161tva izme\u0111u Gr\u010dke i Turske, predvi\u0111ene Sporazumom iz Lausanne potpisanim 1923. godine.<\/p>\n

Nakon Drugog svjetskog rata sporazumi su potpisani i izme\u0111u socijalisti\u010dke Jugoslavije i Turske, \u0161to je dovelo do odlaska oko 200.000 muslimana iz Makedonije, s Kosova i iz Sand\u017eaka. Oni \u0107e naseliti prvenstveno istanbulsku op\u0107inu Bayrampa\u015fa. Prisustvo muslimana u jugoisto\u010dnoj Europi bilo je, dakle, neprestano potresano dugim nizom ratova i razmje\u0161tanjem stanovni\u0161tva, \u0161to je za posljedicu imalo postupnu homogenizaciju podru\u010dja, iako je me\u0111ureligijski su\u017eivot posvuda ostao pravilo. Me\u0111utim, nije rije\u010d o balkanskoj specifi\u010dnosti: sve do kraja 20. stolje\u0107a situacija \u0107e ostati sli\u010dna i u velikom broju bliskoisto\u010dnih regija u kojima su \u017eivjele brojne \u017eidovske i kr\u0161\u0107anske zajednice.<\/p>\n

Nakon Drugog svjetskog rata u sve balkanske zemlje, izuzev Gr\u010dke poljuljane gra\u0111anskim ratom, uvedeni su socijalisti\u010dki sustavi. Nove vlasti religiju smatraju znakom zaostalosti protiv kojeg se treba boriti. Tijekom prvog desetlje\u0107a nakon rata, biv\u0161i vjerski velikodostojnici zamijenjeni su poslu\u0161nijim figurama. Kolektivizacija uni\u0161tava tradicionalne muslimanske elite, a provode se i \u201cedukativne\u201d politike kako bi se zabranilo no\u0161enje vela. No situacija \u0107e se uskoro po\u010deti razlikovati u zemaljama Var\u0161avskog pakta (Bugarska, Rumunjska i, do 1968., Albanija) u odnosu na \u201cdisidentsku\u201d Jugoslaviju. Uklju\u010denost Titove Jugoslavije u Pokret nesvrstanih, koji je svoju prvu slu\u017ebenu konferenciju odr\u017eao 1961. godine u Beogradu, povla\u010di zbli\u017eavanje s arapskim zemljama, prvenstveno Egiptom Gamala Abdela Nasera. Jugoslavenski muslimani do\u017eivljavani su dakle kao dragocjeni ambasadori. Studenti su odlazili na teolo\u0161ku izobrazbu u Egipat, Irak ili Siriju. Podizale su se nove d\u017eamije. Re\u017eim je 1969. godine bosanske muslimane proglasio konstitutivnom nacijom Jugoslavije s jednakim statusom koji su u\u017eivali Slovenci, Hrvati, Crnogorci, Srbi i Makedonci. Otada se moglo biti \u201cMusliman\u201d u nacionalnom smislu, a da se ne bude nu\u017eno vjernik.6
\n
\nIzazovi moderniteta<\/strong><\/p>\n

Broj u\u010denika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu 1960-ih ne prestaje rasti, a popu\u0161ta i pritisak na vjerski tisak. U Sarajevu se 1977. godine \u010dak otvara i Islamski teolo\u0161ki fakultet s dvostrukim ciljem stvaranja korpusa jugoslavenskih imama i ograni\u010davanja vanjskih utjecaja. Re\u017eim poti\u010de razvoj islamske zajednice, usko centralizirane pod upravom reisul-uleme smje\u0161tenog u Sarajevu, koje postaje prijestolnica jugoslavenskih muslimana, uklju\u010duju\u0107i i Albance s Kosova ili iz Makedonije. Birokratizacija muslimanskih kadrova pod Titovim re\u017eimom bila je dobrim dijelom naslije\u0111e osmanske epohe. Nastojala je eliminirati svaku devijaciju i ovjekovje\u010diti dr\u017eavnu kontrolu nad vjerskom praksom. \u010cak niti misti\u010dne struje sufijskih dervi\u0161a, osobito utjecajne u albanskom svijetu, nisu po\u0161te\u0111ene tog fenomena. Naime, 1974. stvorena je Zajednica islamskih dervi\u0161kih redova (Zidra), \u0161to predstavlja jedinstveni slu\u010daj organizacije muslimanske mistike od strane socijalisti\u010dkog re\u017eima.<\/p>\n

Sasvim je druga\u010diji bio status panislamisti\u010dke struje u Bosni i Hercegovini koja korijenje vu\u010de iz pokreta Mladih Muslimana, osnovanog po\u010detkom Drugog svjetskog rata. Ona nastoji zaustaviti uru\u0161avanje islamskih institucija, pozapadnjenje intelektualnih elita te vratiti se mitskoj \u010disto\u0107i izvornog islama. Pojava te struje, oja\u010dana utjecajem iranske revolucije iz 1979., imala je pandane u poja\u010danom antikomunisti\u010dkom anga\u017emanu Katoli\u010dke crkve pape Ivana Pavla II., izabranog 1979., i srpskom nacionalizmu koji se budi u pravoslavnim manastirima. Glavna li\u010dnost novog muslimanskog pokreta, Alija Izetbegovi\u0107, budu\u0107i predsjednik nezavisne Bosne i Hercegovine, uhi\u0107en je 1983. godine, uglavnom zbog poznate Islamske deklaracije, antikomunisti\u010dkog programa koji je zagovarao povezivanje vjere i politike, uzimaju\u0107i Pakistan kao model islamske dr\u017eave.<\/p>\n

S druge strane, u Bugarskoj ili Rumunjskoj, gdje su muslimani osobito marginalizirani kasnijim nacionalisti\u010dkim razvojem socijalisti\u010dkih re\u017eima, nikada nije bilo specifi\u010dnih antireligijskih pritisaka. Bugarska je naime po\u010detkom 1984. uvela politiku nacionalne \u201cobnove\u201d koja nastoji nasilno asimilirati tursku i romsku manjinu te zajednicu Pomaka.7 Unutar godine dana \u201cpobugareno\u201d je 850.000 imena ljudi, dok je izme\u0111u 300.000 i 400.000 muslimana u ljeto 1989. godine emigriralo u Tursku. Zapadna Trakija, koja je je po zaklju\u010divanju Sporazuma iz Lausanne ostala gr\u010dka, drugi je primjer namjerne marginalizacije muslimanskih stanovnika: ograni\u010den im je pristup privatnom vlasni\u0161tvu i gra\u0111anskim pravima na temelju vjerskih kriterija, a u odre\u0111enim grani\u010dnim zonama s Bugarskom pristup strancima zabranjen je sve do 1989. godine.8<\/p>\n

\u0160to se Albanije Envera Hoxhe ti\u010de, ona se 1967. proglasila \u201cprvom ateisti\u010dkom dr\u017eavom na planeti\u201d, zabranila je svako prakticiranje religije i uvela represiju. Nakon pada re\u017eima 1991.godine sve religijske strukture morale su se ponovno izgraditi od temelja, a to su mogle samo uz pomo\u0107 iz inozemstva: tako su 1990-ih Biblije i Kurani bili jedni od glavnih uvoznih artikala u Albaniji koja je postala nova \u201czemlja misionarskih pohoda\u201d\u20269 Ta je mala zemlja jo\u0161 uvijek predmet borbe interesa izme\u0111u radikalnih struja koje \u010desto donose mladi imami obu\u010deni u zemljama Perzijskog zaljeva i slu\u017ebenih struktura islama, usko povezanih s turskom Upravom za religijske poslove, koje poku\u0161avaju obraniti tradicionalniji pristup.<\/p>\n

Islamska zajednica Jugoslavije nije izdr\u017eala slom zajedni\u010dke dr\u017eave i svaka je zemlja osnovala novu instituciju. Mustafa Ceri\u0107 1993. godine postaje reisul-ulema Bosne i Hercegovine i ubrzo se name\u0107e kao sredi\u0161nja figura postjugoslavenskog balkanskog islama. Usko povezan sa Strankom demokratske akcije (SDA) predsjednika Izetbegovi\u0107a, vjerovao je da \u0107e slom Jugoslavije pru\u017eiti priliku za temeljitu provedbu reislamizacije dru\u0161tva. Taj se plan suo\u010dio sa stvarno\u0161\u0107u rata (1992.-1995.) i dijeljenjem zemlje na etni\u010dke entitete, odre\u0111ene Daytonskim sporazumom.10 Reislamizacija se dakle nametnula kao program isklju\u010divo u ve\u0107inski bo\u0161nja\u010dkim kantonima.<\/p>\n

U tom kontekstu politi\u010dke i religijske strukture tolerirale su prisutnost stranih islamskih volontera koji su do\u0161li u Bosnu i Hercegovinu kako bi pru\u017eili humanitarnu pomo\u0107 ili se uklju\u010dili u redove me\u0111unarodne ratne postrojbe El Mud\u017eahid. Potonja, proiza\u0161la iz me\u0111unarodnih selefijskih (vehabijskih) struja, vrlo je mrko gledala na odre\u0111ene prakse islama iz Bosne i Hercegovine, ponekad obojene sinkretizmom i \u201cle\u017eerno\u0161\u0107u\u201d lokalnih muslimana. Na stotine tih boraca primilo je bosansko dr\u017eavljanstvo i neometano razvijalo propagandne aktivnosti, barem do napada 11. rujna 2001. godine kada su me\u0111unarodne sile prisutne u zemlji po\u010dele gu\u0161iti islamisti\u010dke mre\u017ee. U medijskim analizama uloga \u201cradikaliziranih\u201d imama u zemlji \u010desto je umanjivana, pod pretpostavkom da oni ne mogu ugroziti dugu tradiciju \u201ctolerantnog i umjerenog islama\u201d.<\/p>\n

U stvarnosti, islam prakticiran u zemljama biv\u0161e Jugoslavije obilje\u017een je prvenstveno socijalizmom koji mu je omogu\u0107io pronalazak specifi\u010dnog kompromisa s modernitetom. U me\u0111uvremenu se organizacijski, regulativni i normativni kapaciteti slu\u017ebenih islamskih struktura, ba\u0161 kao i njihov teolo\u0161ki i duhovni legitimitet, nalaze pred izazovom mladih imama iz arapskih zemalja kao i novih na\u010dina komunikacije i dru\u0161tvenih mre\u017ea. Internetom kru\u017ee radikalne propovijedi, a \u201c\u017eiva vjera\u201d se ponekad vi\u0161e \u017eivi u zatvorenim grupama na Facebooku negoli u d\u017eamiji\u2026 Nasilni sukobi koji razdiru islamske zajednice, osobito u Makedoniji i na Kosovu, u dobroj su mjeri generacijski sukobi, izme\u0111u starih imama vezanih uz tradicionalni model i mladih fanatika pod utjecajem doktrina uvezenih iz monarhija Perzijskog zaljeva. To je sukob izme\u0111u dvije vizije modernog islama: one koja se nametnula u socijalisti\u010dkoj Jugoslaviji tijekom druge polovice 20. stolje\u0107a te one nove i \u201cglobalne\u201d koju donosi globalizacija. I u drugim zemljama regije, mukotrpna obnova islamskih zajednica nakon socijalizma otvara \u0161irok put radikalnim propovjednicima.<\/p>\n

1 Usp. John V.A. Fine Jr., The Late Medieval Balkans. A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, The University of Michigan Press, Ann Arbor, 1987.
\n2 Usp. Ger Duijzings, Religion and the Politics of Identity in Kosovo, Hurst, London, 2000.
\n3 Evlija \u010celebija (1611.-1682.) objavit \u0107e tekst o svojim pustolovinama pod naslovom Putopisi.
\n4 Ti su nemiri buknuli kao reakcija na sukobe na Kosovu.
\n5 Usp. Nathalie Clayer i Xavier Bougarel, Les Musulmans d\u2019Europe du Sud-Est. De l\u2019Empire aux \u00c9tats balkaniques, Karthala, Pariz, 2013.
\n6 To imenovanje je bilo slu\u017ebeno modificirano tijekom rata u Bosni i Hercegovini, pa su Muslimani postali Bo\u0161njaci, dok pojam Bosanci ozna\u010dava sve stanovnike zemlje, bilo bo\u0161nja\u010dke, hrvatske, srpske nacionalnosti ili pripadnike manjina.
\n7 Pomaci su \u201cislamizirani\u201d Slaveni, najprisutniji u bugarskim Rodopima. Velika ve\u0107ina Roma u Bugarskoj tako\u0111er je muslimanske vjeroispovijesti.
\n8 Usp. Jo\u00eblle Dal\u00e8gre, La Thrace grecque: populations et territoire, L\u2019Harmattan, Pariz, 1997.
\n9 Usp. Miranda Vickers, \u201cL\u2019Albanie, terre de mission et la foi des Albanais\u201d, Le Courrier des Balkans, 22. studenog 2006.
\n10 Sporazumom je odobreno dijeljenje zemlje na dva entiteta, Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine koja je jo\u0161 podijeljena na deset kantona po etni\u010dkom klju\u010du.<\/p><\/blockquote>\n

Pojmovnik<\/strong><\/p>\n

Bekta\u0161izam<\/strong> \u2013 red koji je u Anatoliji osnovao Hac\u0131 Bekta\u015f Veli (1209.-1271.). Kao jedinstveni slu\u010daj u islamu sna\u017eno je centraliziran i od 1927. ima svjetsko sredi\u0161te u Tirani s kryuegjyshem, svjetskim \u201cdjedom\u201d, na \u010delu.
\nBogumilstvo<\/strong> \u2013 kr\u0161\u0107anski pokret koji se pojavio u Bugarskoj u 10. stolje\u0107u i te\u017ei stvaranju asketskog i ravnopravnog dru\u0161tva oslanjaju\u0107i se na Evan\u0111elje. Pro\u0161irio se diljem Balkana gdje je, za razliku od slu\u017ebene crkve, usmjeravao nezadovoljstvo seljaka prema plemi\u0107kim privilegijama. Zbog toga \u0161to je odbijao sakramente i prakticirao dualisti\u010dki pristup suprotstavljaju\u0107i dobrog i zlog Boga, na vije\u0107u u Tarnovu (1211.) progla\u0161en je hereti\u010dnim.
\nDervi\u0161<\/strong> \u2013 izvorno zna\u010denje pojma u perzijskom jeziku ozna\u010dava \u201csiromaha\u201d ili \u201cprosjaka\u201d. Koristi se za \u010dlanove misti\u010dnog bratstva.
\nMilet<\/strong> \u2013 nemuslimanska religijska zajednica koja u\u017eiva legalnu za\u0161titu pod Osmanskim Carstvom. U suvremenom turskom jeziku pojam milliyet zna\u010di nacija.
\nNak\u0161ibendije<\/strong> \u2013 sufijski red koji je osnovao Bah\u00e2\u2019uddin Naqshband (1317. \u2013 1388.), ro\u0111en u centralnoazijskoj regiji Buhari. Misti\u010dni red obilje\u017een mije\u0161anjem sunitizma i \u0161ijitizma.
\nReisul-ulema<\/strong> \u2013 titula vjerskog poglavara muslimana u Bosni i Hercegovini i okolnim zemljama.
\nSelefizam<\/strong> (vehabizam) \u2013 pokret koji tobo\u017ee zagovara povratak \u201cizvornom\u201d islamu i doslovni pristup Kuranu. Ovaj religijski fundamentalizam nastao na arapskom poluotoku odbacuje svaku \u201cinovaciju\u201d.
\nSufizam<\/strong> \u2013 misti\u010dni islam zastupljen vrlo u razli\u010ditim strujama koji zagovornici strogog sunitskog islama smatraju heterodoksnim.
\nUma<\/strong> \u2013 zajednica svih vjernika muslimanske vjeroispovijesti.<\/p>\n

lemondediplomatique.hr<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pove\u0107an broj ratnih izbjeglica s Bliskog istoka, kao i s njima u pravilu nepovezanih vehabijskih teroristi\u010dkih napada u Zapadnoj Europi, omogu\u0107ili su da ve\u0107 dugo prisutna islamofobna retorika dobije politi\u010dki legitimitet. U raznim teoretiziranjima \u201csukoba civilizacija\u201d sasvim se me\u0111utim previ\u0111a duga i va\u017ena prisutnost islama na europskom kontinentu, osobito na Balkanu. Stvarni izazovi pred kojima se nalaze te zajednice vrlo su daleko od \u201ckri\u017earskih\u201d fantazija koje iskazuju europski politi\u010dari<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-234517","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/234517","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=234517"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/234517\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=234517"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=234517"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=234517"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}