![\"ulrike-guerot\"](\"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-content\/uploads\/2017\/09\/ulrike-guerot-300x219.jpg\")
<\/a>Thomas More je prije 500 godina objavio spis \u201eUtopija\u201c, pri\u010du o srednjoengleskom gradu u kojemu su vladali mir i socijalna pravi\u010dnost \u2013 glasi\u00a0 prva re\u010denica uvodnih napomena Ulrike Beate Gu\u00e9rot u njezinoj \u201epoliti\u010dkoj utopiji\u201c, kako glasi i podnaslov knjige \u201eZa\u0161to Europa mora postati Republika\u201c (Warum Europa eine Republik werden muss! Eine politische Utopie, Dietz Verlag, Bonn, 2017., str. 304.). \u010cuvena \u201eUtopija\u201c Thomasa Morea je u me\u0111uvremenu postala uistinu za\u0161titnim znakom fiktivnog dru\u0161tvenog poretka, ali i poticaj osmi\u0161ljavanju socijalnih odnosa u po\u017eeljnoj budu\u0107nosti, veli autorica impresivnog \u017eivotopisa, iz kojeg je vidljivo da je cijeli \u017eivot posvetila kriti\u010dkom promi\u0161ljanju Europske unije. Usput kazano, autori poput nje su iznimno rijetki i u EU, a da se o bijednoj situaciji kod nas i ne govori, ma koliko bilo mno\u0161tvo onih koji u pravilu govore o EU \u201eizvan sebe\u201c i \u201eizvan pameti\u201c, pro et contra, po potrebi, a da se nisu nikada potrudili razumjeti projekt mira u njegovoj kompleksnosti, odnosno snove plemenitih Europljana od Dantea Alighierija do Roberta Schumana o ujedinjenju Europe i \u201eEuropi mira\u201c. No, ako bi se EU i dovela u pitanje, morala bi se iznova sanjati i misliti temeljem \u201eprincip nade\u201c (Das Prinzip Hoffnung), pri \u010demu\u00a0 se, kako veli Ernst Bloch, i nada mora u\u010diti ( \u201eEs kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.\u201c).<\/p>\nTakvo \u0161to se ne smije, na\u017ealost, vi\u0161e isklju\u010diti, jer u porastu su nezadovoljstva i u \u201ejezgri\u201c i na\u00a0 \u201eperiferiji\u201c sui generis polit-ekonomske tvorevine kakva je EU. O tomu govori i novije veoma zabrinjavaju\u0107e ispitivanje javnog mi\u0161ljenja njema\u010dke Zaklade Bertelsmann (Bertelsmann-Stiftung), iz kojeg prozilazi da \u010dak 59% Nijemaca ne vjeruje da njihova zemlja ide u pravom smjeru, dok negativno mi\u0161ljenje o EU dijeli 66% ispitanika a njih 72%, ne podr\u017eava smjer kojim ide Europska unija. K tomu, ovo istra\u017eivanje navodi da su Talijani jo\u0161 kriti\u010dniji od Nijemaca, pa \u010dak 83% Talijana smatra da EU ide u krivom smjeru. U Francuskoj je omjer \u201eeuroskeptika\u201c u odnosu na \u201eeuro-optimiste\u201c 2:1, \u0161to zna\u010di da samo 36% Francuza vjeruje da se njihova zemlja i EU razvijaju u pravom smjeru. Iz svih ovih i mno\u0161tva drugih razloga i slijedi osvrt na \u201epoliti\u010dku utopiju\u201c ugledne eurologinje Ulrike Beate Gu\u00e9rot.<\/p>\n
Tko je na\u0161 moderni Thomas More?<\/strong><\/p>\nIste godine je osnovala zajedno s Victoriom Kupsch \u201eEuropean Democracy Lab\u201c pri European School of Governance u Berlinu, pa je unutar ovog think-tanka i osmi\u0161ljena Europa kao \u201eRes Publica Europaea\u201c, u slobodnom prijevodu kao europska ideja op\u0107eg dobra, \u0161to je bila\u00a0 su\u0161tina i \u201eManifesta\u00a0 za osnivanje Europske republike\u201c u koprodukciji Ulrike Gu\u00e9rot i Roberta Menassea, kojeg ponovno spominjemo jer se pojavio i kao trojezi\u010dna knjiga\u00a0 (dt., frz., engl.) pod naslovom \u201eKritika europskog uma\u201c (Kritik der Europ\u00e4ischen Vernunft, Bernstein-Verlag 2017.), da bi sve to jo\u0161 temeljitije autorica obrazlo\u017eila i\u00a0 u knjizi \u201eZa\u0161to Europa mora postati Republika\u201c, o kojoj se ovih dana govori u superlativima u eurolo\u0161kim krugovima i u uglednim medijima, zbog \u010dega sam se i odlu\u010dio za ovaj povr\u0161ni prikaz studije (Ugledni dnevni list \u201eSZ\u201c govori, primjerice, o \u201eoriginalnom, pametnom i radikalnom doprinosu\u201c promi\u0161ljanju \u0107orsokaka u koje se zaplela EU.). Nedavno joj se, ina\u010de,\u00a0 pojavila i knjiga \u201eNovi gra\u0111anski rat. Otvorena Europa i njezini neprijatelji\u201c (Der neue B\u00fcrgerkrieg. Das offene Europa und seine Feinde), Propyl\u00e4en Verlag, Berlin 2017.), koja se ve\u0107 u naslovu ciljno poigrava s knjigom Karla Poppera \u201eOtvoreno dru\u0161tvo i njegovi neprijatelji\u201c. Uostalom, i sam se \u201eigram\u201c tom vrstom poigravanja s kultnim knjigama, primjerice \u201eZarobljenim umom\u201c Czeslava Milosza, kako bih progovorio o u\u017easu u BiH (vidjeti u rubrici \u201eKnjige\u201c na http:\/\/www.milelasic.com otvorenu knjigu \u201cU zemlji zarobljenog uma\u201c). I ova knjiga Ulrike Gu\u00e9rot je ocjenjena izvrsnim ocjenama u FAZ-u, dok ju je NDR izabrao za \u201estru\u010dnu knjigu mjeseca\u201c. Ulrike Beate Gu\u00e9rot je, ina\u010de, i profesorica europskih politika na\u00a0 Donau-Universit\u00e4t Krems i Europa-Universit\u00e4t Viadrina u Frankfurtu na Odri i Bucerius Law School u Hamburgu.<\/p>\n
Ulrike Beate Gu\u00e9rot je vrsni znalac politi\u010dkih neprilika u Europskoj uniji i u svijetu, pa je ve\u0107 u uvodu njezine studije o kojem ovdje govorimo precizirala kakvu utopiju Europa potrebuje upravo danas: decentraliziranu, regionalnu, post-nacionalnu, parlamentarnu, demokratsku, odr\u017eivu i socijalnu. Ni manje ni vi\u0161e, nego europsko dru\u0161tvo pravi\u010dnosti po uzoru na snove Thomasa Morea, samo ne vi\u0161e o ulju\u0111enom prostoru jednog engleskog gradi\u0107a nego o ulju\u0111enoj Europi u parlamentarnom duhu kao Republika. U tom obzorju sanja ugledna autorica o europskoj cjelini sastavljenoj od europskih gradova i regija, s jednim krovom i klasi\u010dnom podjelom vlasti, u \u010dijem sredi\u0161tu bi bila duhovnost, vrline i zdravlje. Dakako, ova njezina utopija dodiruje uvijek i ono \u0161to EU danas jeste, ali projektira ne\u0161to posve drugo od dana\u0161nje EU i njezina sui generis politi\u010dkog sustava. Europska republika je u krajnjoj instanci kontrapunkt modelu Ujedinjenih dr\u017eava Europe, veli autorica, koja u ovom slu\u010daju svjesno previ\u0111a da je EU ve\u0107 danas u mnogome\u00a0 daleko vi\u0161e od toga, jer je postala okvirom nesavr\u0161enih transnacionalnih pulsacija i socijalizacija. O tomu svjedo\u010di \u010dak sedam pozajedni\u010denih politika o kojima se odlu\u010duje u europskim institucijama, pa i onih \u0161est koje dijeli sa zemljama-\u010dlanicama EU, jer je samo sedam va\u017enijih politika ostalo u isklju\u010divoj nadle\u017enosti \u010dlanica EU.<\/p>\n
Ova se moderna bajka Ulrike Beate Gu\u00e9rot obra\u0107a, me\u0111utim, onima koji sanjaju \u201eEuropsku republiku\u201c kao alternativu postoje\u0107oj EU, ili druga\u010diju i bolju Europu: prvo, i prije svega, europskim gra\u0111anima u dana\u0161njim europskim regijama i gradovima, koji i u ovoj utopiji predstavljaju dru\u0161tvenu bazu\u00a0 europskog gra\u0111anstva i civilnog dru\u0161tva (prisjetiti se kako je i pokojni profesor Ulrich Beck zagovarao saveze kozmopolitiziranih europskih gradova); drugo, Gu\u00e9rot ra\u010duna i rezonancu kod svih koji razmi\u0161ljaju o novoj odr\u017eivoj ekonomiji, o dru\u0161tvima poslije dosegnutih granica rasta, onima koji razmi\u0161ljaju o novim formama op\u0107enitosti i zajedni\u0161tva; tre\u0107e, mladima, kako bi se za njih stvorilo pripadaju\u0107e im mjesto u Europi: \u010detvrto, \u017eenama od danas i sutra; peto, pravnicima i profesorima ustavnog prava kojima bi knjiga trebala pomo\u0107i da u drugome obzoru promi\u0161ljaju pitanja post-nacionalnu suverenost i dr\u017eavnost u vremenima politi\u010dke post-Moderne.<\/p>\n
Most Advanced, Yet Acceptable!<\/strong><\/p>\nAutorica je napisala ovu njezinu knjigu prije 60. ro\u0111endana EU u Rimu, okrunjenog usvajanjem \u201eRimske deklaracije\u201c kompromisnog karaktera, u kojoj se kazalo da sve \u010dlanice EU moraju po\u0161tovati vlastitu pravnu ste\u010devinu (acquis), \u0161to sam u mojim komentarima pozdravio kao izniman rezultat minimalisti\u010dke naravi, dok one \u010dlanice koje to \u017eele mogu razvijati i koncept \u201ejezgre Europe\u201c, po uzoru na ve\u0107 postoje\u0107e podsustave u EU koji nisu obligacija za sve (Eurozona, Schengen\u2026). Utoliko pregrubo zvu\u010di njezina polazna premisa \u201eako je EU kakvu znamo na kraju\u00a0 puta, nije i ne smije biti Europa, \u0161to zna\u010di da u postoje\u0107oj krizi le\u017ei i \u0161ansa za druga\u010diju Europu\u201c. Kriza jeste, dodu\u0161e, gr\u010dka rije\u010d koja podrazumijeva i \u0161ansu za novo i bolje, argumentira i autorica, jer \u201ema \u0161to se dogodilo sljede\u0107ih godina na europskom kontinentu, mi niti ho\u0107emo niti mo\u017eemo napustiti ovaj kontinent, niti ga mo\u017eemo ograditi\u201c. Ho\u0107u re\u0107i da je upitna samo njezina pretvrda tvrdnja da je EU na samom kraju a da su zebnje koje izazivaju suspenzije acquisa, ili odvratne \u017ei\u010dane tzv. \u017eilet ograde kojima se EU ogra\u0111uje, posve opravdane. U potpunosti dijelim i tvrdnju da \u201ezidovi i granice nisu rje\u0161enja\u201c, te da se radi o potrebi promi\u0161ljanja novog koncepta za Europu, jer je ono \u0161to se pred na\u0161im o\u010dima odigrava u biti je raspu\u0161tanje \u201eEurope o\u010deva-osniva\u010da\u201c, odnosno kraj nacionalno-dr\u017eavnog koncepta \u201eUjedinjenih dr\u017eava Europe\u201c! Da, samo je isuvi\u0161e olako re\u0107i, kako nam poru\u010duje Ulrike Beate Gu\u00e9rot, ono \u0161to danas trebamo je \u201epostmoderni remake\u201c odnosno \u201elijepu novu dru\u0161tvenu utopiju\u201c, jer mo\u017eda imamo danas u Europi i bogatstvo i sredstva kojih ranije nije bilo, pa se radi o potrebi \u201efundamentalno na nov na\u010din misliti Europu, i to prema futurolo\u0161kom tzv. MAYA-principu (Most Advanced, Yet Acceptable)\u201c! Problem je, dakako, upravo u tomu da se s \u201eprljavom vodom ne izbaci i dijete iz lavora\u201c, jer je EU uistinu poput novoro\u0111en\u010deta, gledaju\u0107i je u obzorju nove paradigme nenasilja i me\u0111usobnog uva\u017eavanja!<\/p>\n
Vrijeme je Europu iznova promi\u0161ljati, u obzorju \u201eres publica\u201c, to jest op\u0107eg dobra, \u0161to dana\u0161njoj EU ponajvi\u0161e nedostaje, rije\u010di su i Roberta Menassea, otisnute na pole\u0111ini njema\u010dkog izdanja knjige. Spomenuti Menasse je, ina\u010de, s Ulrike Beate Gu\u00e9rot koautor \u201eManifesta\u00a0 za osnivanje Europske republike\u201c, temeljem kojega je potom i osmi\u0161ljena moderna europska bajka \u201eZa\u0161to Europa mora postati Republika\u201c. Ovdje ga spominjemo, jer je i Menasse vrlo rigidan u zahtjevu za napu\u0161tanjem tzv. briselske trilogije, sastavljene od Vije\u0107a (pri \u010demu upu\u0107eni znaju da je nu\u017eno razlikovati Europsko vije\u0107e i Vije\u0107e EU u svim njegovim konstelacijama), Europske komisije i Europskog parlamenta, dakle apsolutno najva\u017enijih radnih tijela EU danas. U njegovom razumijevanju, nacionalne dr\u017eave prosto pervertiraju europske ideje i instrumentaliziraju gra\u0111ane EU jedne protiv drugih, otkuda je i potrebno uklju\u010diti utopiju za budu\u0107nost Europe, \u0161to je vi\u0161e-manje sve to\u010dno, ali je presmiona poruka da takva konstelacija podrazumijeva da svi europski gra\u0111ani imaju jednaka politi\u010dka prava. Zvu\u010di demokratski opravdano, ali me u datoj situaciji ovaj autori\u010din zaklju\u010dak podsjetio i na Kierkergardovo obja\u0161njenje potrebe\u00a0 za \u201ereligiozno\u0161\u0107u iz o\u010daja\u201c! No, ostavimo se slavnog danskog filozofa, u europskoj utopiji Ulrike Beate Gu\u00e9rot se prosto podrazumijeva i umre\u017eenje europskih regija i stvaranje jednog republikanskog krova, a \u0161to zna\u010di i posve novi europski parlamentarizam i klasi\u010dno na\u010delo podjele vlasti. Za neupu\u0107ene se mora navesti kako Europski parlament nije klasi\u010dni parlament sa zakonodavnim i kontrolnim funkcijama izvr\u0161ne vlasti, te da se unutar europske integracije zvane EU uop\u0107e ne radi o podjeli vlasti na legislativu, egzekutivu i judikativu kao u klasi\u010dnim parlamentarnim demokracijama, nego o sui generis podjeli ovlasti izme\u0111u zemalja \u010dlanica i europskih razina, pa potom i izme\u0111u pojedinih radnih tijela i institucija EU, pri \u010demu Europska komisija nije \u201eeuropska vlada\u201c, nego je \u201eVlada\u201c i ujedno najva\u017enije i izvr\u0161no i zakonodavno radno tijelo gremij zvan Vije\u0107e EU u njegovih desetak konstelacija. Otuda se i govori o sui generis politi\u010dkom sustavu i vi\u0161erazinskom upravljanju EU.<\/p>\n
Unato\u010d ovim primjedbama, knjiga Ulrike Gu\u00e9rot je \u201eizvanredno uzbudljiva\u201c i potencijalno historijski djelotvorna, kako je ustvrdio i Robert Menasse, pa bi mogla postati u Blochovom razumijevanju\u00a0 utopijskog mi\u0161ljenja i \u201eknjigom na\u0161e i sljede\u0107ih generacija\u201c! Dakako, i kao politolog i eurolog sam \u010dvrsto uvjeren da EU danas \u017eurnije nego utopije trebaju operativne vizije i projekcije kojim bi se nadvladalo i unutarnju birokratiziranost i tehnokratsku otu\u0111enost u EU, pa i korumpiranost, o kojoj se sve vi\u0161e govori ne samo u kontekstu pregovora s Amerikancima o TTIP-u. Europski gra\u0111ani, naime, sve vi\u0161e do\u017eivljavaju EU glomazne aparate u Bruxellesu, Strasbourgu i Luksemburgu kao prijetnju samoj ideji europskih integracija. Pri tomu se u slu\u010daju opstrukcija koje dolaze iz zemalja \u010dlanica EU i \u010dlanica Vi\u0161egradske skupine ne radi samo o fenomenu tzv. nei\u017eivljenog suvereniteta, nego i o opasnim geopolitikama s druge strane Atlantika, de facto usmjerenim protiv nove geopolitike osje\u0107ajnosti i geopolitike nenasilja u EU. U ovom kontekstu vrijedi primijetiti da bi Hrvatskoj bilo \u017eurno potrebno da se okane \u201egeopolitike triju mora\u201c, te \u017eurno okrene geopolitikama koje dolaze iz Berlina i Bruxellesa.<\/p>\n
Za\u0161to \u201eUtopija\u201c Ulrike Gu\u00e9rot zaslu\u017euje respekt?<\/strong><\/p>\nCjelinom analiza i poruka knjige\u00a0 \u201eZa\u0161to Europa mora postati Republika\u201c autorica nas uvjerava da je koncept Europske unije kao saveza nacionalnih dr\u017eava pogre\u0161an, jer stoji na putu \u201etransnacionalnoj europskoj demokraciji\u201c. Kao vrsna poznavateljica europskih neprilika, te temeljem privilegija da je imala priliku sura\u0111ivati i s va\u017enim\u00a0 akterima profiliranja EU poslije usvajanja Ugovora o EU iz Maastrichta (stupio na snagu 1. studenog 1993.), veliku te\u017einu imaju njezine eksplicitne tvrdnje da se ubrzo poslije Maastrichta odustalo od izgradnje EU i kao \u201epoliti\u010dke unije\u201c, iako me\u0111u eurolozima to i nije nikakva novost, dapa\u010de, op\u0107e je mjesto. Pa ipak, vrijedi \u010duti i autori\u010dinu logiku: koncentrirav\u0161i se na pripremu i funkcioniranje Europske monetarne unije (EMU) s valutom \u201eeuro\u201c i Europskom sredi\u0161njom bankom u sredi\u0161tu, zaboravilo se na brojna na\u010dela koja se nisu smjela zaboraviti, posebice na na\u010dela harmonizacije u EU i solidarnosti sa slabije razvijenim \u010dlanicama EU. Iz tog zaboravljanja solidarnosti neminovno su se izrodile i potonje krize, koje \u0107e eksplodirati ba\u0161 u ju\u017enim zemljama EU, \u0161to je i do\u0161lo do izra\u017eaja ve\u0107 nakon izbijanja svjetske financijske i gospodarske krize 2008. godine, pa potom i definitivno u kontekstu migrantske krize, ma kako do nje do\u0161lo i tko sve za nju bio krivac. U ovom kontekstu autorica s pravom pokazuje da za eksploziju populizma i ksenofobije u EU krivicu snose i demokratski deficiti, te je razumjeti i njezina strahovanja da postoje\u0107i politi\u010dki sustav EU uskoro ne\u0107e mo\u0107i uop\u0107e\u00a0 funkcionirati.<\/p>\n
U prvom osvrtu na politi\u010dku utopiju \u201eZa\u0161to Europa mora postati Republika\u201c vrijedi izdvojiti i autori\u010dinu radikalnu formulaciju da Europa mo\u017ee opstati samo ako EU odustane od postoje\u0107eg sustava, te ako nu\u017eni novi poredak europskog kontinenta bude ure\u0111en na novim politi\u010dkim i demokratskim temeljima. Uostalom, sumnjam da je Europa u ovom momentu uop\u0107e u stanju razumjeti i, pogotovu, prihvatiti da\u00a0 mora biti ure\u0111ena na na\u010delima politi\u010dke jednakosti svih europskih gra\u0111ana i na na\u010delu klasi\u010dne podjele vlasti, kako rezolutno poru\u010duje autorica. U njezinom razumijevanju se zbog toga i ne radi o potrebi daljnjih reformskih koraka u pravcu vi\u0161e integracije u EU, nego o europskoj demokraciji koja slijedi fundamentalne demokratske principe i u \u010dijem sredi\u0161tu je politi\u010dko i institucionalno novooblikovanje kontinenta kao zajedni\u010dkog bi\u0107a.\u00a0 Zbog toga se i mora odustati od Europe\u00a0 nacionalnih dr\u017eava i pristupiti koncipiranju Europe kao \u201eRepublike\u201c, pri \u010demu ovaj pojam podrazumijeva \u2013 u njezinoj interpretaciji \u2013 tri fundamentalna principa: prvo, gra\u0111ansku jednakost, dakle jednakost pred zakonom; drugo, politi\u010dku jednakost, dakle jednakost glede izbornog prava, povezanog s predstavni\u010dkom demokracijom; te, tre\u0107e, oslonac na \u201ezajedni\u010dko dobro (res publica). \u201eRepublika\u201c povezuje dvije temeljne vrijednosti \u2013 slobodu i jednakost \u2013 i one vrijedi za sve gra\u0111ane \u201eRepublike\u201c podjednako, jer\u00a0 se radi o tomu da je\u00a0 \u201ejednakost s onu strana klasa\u201c naslje\u0111e Francuske gra\u0111anske revolucije, iz 1789., dok se u europskim revolucijama 21. stolje\u0107a mora ovo na\u010delo pro\u0161iriti i na \u201ejednakost\u00a0 s onu stranu nacija\u201c!<\/p>\n
I u jednoj od mojih posljednjih knjiga i u ovoj knjizi Ulrike Beate Gu\u00e9rot radi se o transnacionalnim socijalizacijama, politikama i institucijama EU, s tim da su njezini zaklju\u010dci i preporuke daleko radikalniji glede budu\u0107nosti EU. A autorica je, da ne zaboravimo, bila i znanstvena suradnica Jacquesa Deloresa, najboljeg predsjednika Europske komisije u povijesti EU, pa je moramo tretirati ozbiljno kako i ona i Delores zaslu\u017euju.<\/p>\n
Knjiga Ulrike Beate Gu\u00e9rot \u201eZa\u0161to Europa mora postati Republika\u201c je strukturirana iz tri me\u0111usobno isprepletena dijela s 12 poglavlja, pri \u010demu svaki dio zapo\u010dinje nekom formom sa\u017eetka. Tako se u uvodnom dijelu \u201eO gubitku politi\u010dke estetike\u201c\u00a0 govori kroz sa\u017eetak i pet poglavlja i kriti\u010dki i znala\u010dki o krizama u EU, o dosezima i ograni\u010denjima \u201eeuropske post-demokracije\u201c,\u00a0 o \u201evajmariziranju Europe i problemima politi\u010dke sredine\u201c, kako bi se poru\u010dilo da cijeli sustav EU treba radikalno druga\u010dije utemeljiti. Za nedovoljno upu\u0107ene, upozorenje o opasnostima \u201evajmarizacije\u201c cijele EU i nije drugo do upozorenje na fa\u0161izaciju Europe. Tek u drugom dijelu pod nazivom \u201eUtopija\u201c se u sa\u017eetku i \u010detiri poglavlja nude obrisi \u201eEuropske republike\u201c. Prvo se obrazla\u017ee potreba gradnje \u201enovog poretka Europske republike\u201c i \u201eprve post-nacionalne demokracije\u201c, da bi se u fini\u0161u progovorilo i o teritorijalnim i gospodarskom ustroju novog poretka. U tri poglavlja zavr\u0161nog dijela knjige se razra\u0111uju, pak, pitanja tzv. europskih emancipacija \u017eena i mladih, da bi se pozabavilo i pitanjem \u201esvjetskog gra\u0111anstva\u201c, \u0161to nije originalna ideja Ulrike Beate Gu\u00e9rot, nego\u00a0 reaktualizacija snova umnih prosvjetitelja i politi\u010dkih filozofa, po\u010dev\u0161i od Immanuela Kanta do Ulricha Becka i J\u00fcrgena Habermasa.<\/p>\n
U\u010diti iznova sanjati Europu!<\/strong><\/p>\nU razradbenim poglavljima studije naziru se, dakle, radikalno nove konture \u201eEuropske republike\u201c i u politi\u010dkom i u teritorijalnom i gospodarskom pogledu. \u201eNovi europski poredak\u201c \u010dinili bi tzv. mega trendovi: regionalizam, gra\u0111anska emancipacija, odr\u017eivost, postkapitalizam, dru\u0161tvo poslije dostignutih \u201egranica rasta\u201c, op\u0107e dobro, decentralizacija, spolna (i rodna) jednakost, et cetera. Radi se u kona\u010dnici o postnacionalnoj i transnacionalnoj europskoj\u00a0 demokraciji, o tzv. novom ku\u0107i\u0161tu za Europu, o novo poredanom gospodarskom poretku, pribli\u017eno nalik onom DIEM-ovom nacrtu, u svakom slu\u010daju druga\u010dijem od sada\u0161nje filozofije i prakse unutarnjeg tr\u017ei\u0161ta u granicama EU. Europa se de facto promi\u0161lja na novi na\u010din kao ujedinjeni prostor sastavljen od regionalnih jedinica i kozmopolitiziranih metropola, kao definitivno nadvladavanje granica nacionalnih dr\u017eava, u kona\u010dnici kao europsko zajedni\u010dko bi\u0107e u formi\u00a0 plo\u0161nih, horizontalnih i decentraliziranih umre\u017eenja regija i gradova pod zajedni\u010dkim europskim krovom: \u201eRepublikom\u201c. Autorica nam time implicite i sugerira u\u010diti iznova sanjati Europu, jer se i Europa i EU nalaze u rasulu, zbog \u010dega je mudro prisjetiti se i poruke J\u00fcrgena Habermasa: \u201cEuropa je za mnoge nara\u0161taje uvijek bila budu\u0107nost\u201d!<\/p>\n
Vratio sam se jo\u0161 jednim osvrtom na knjigu Ulrike Gu\u00e9rot \u201eZa\u0161to Europa mora postati Republika\u201c, jer se sve intenzivnije pitam: ne\u0107e li vrlo skoro eksplodirati prijepori unutar EU po pitanju migranata i daljnjih reformi, pa bi nam svima neka vrst utopije mogla zatrebati kao orijentir. Nemam iluziju pri tomu da bi utopije mogle lako postati politi\u010dki projekti, ali ako bi, ili kad god bi Europa krenula ponovno u potragu za izlazom iz \u0107orsokaka zvanog \u201ezatvoreno dru\u0161tvo\u201c i \u201enacionalna dr\u017eava\u201c, rje\u0161enja bi se morala tra\u017eiti u transnacionalnim umre\u017eenjima i u ve\u0107 pro\u017eivljenom laboratoriju zvanom EU. Otuda i potreba ve\u0107 danas pa\u017eljivijeg pretresanja ove europske \u201epoliti\u010dke utopije\u201c i podsje\u0107anja na vrijednosti unutar EU na koje se ne bi smjelo zaboraviti. Jer, ovo i nije ba\u0161 obi\u010dna kriza i nije samo financijske i gospodarske naravi, nego je i kriza smisla, te o\u010digledno ubrzano proklizavanje u barbarstvo, kako su nas lucidno upozorili Miljenko Jergovi\u0107 i Svetislav Basara u njihovoj poticajnoj prvoj knjizi mail-korespondencije \u201eTmu\u0161ta i tma\u201c (Laguna, Beograd, 2014.). Uostalom, ova se pitanja ti\u010du\u00a0 vi\u0161e i politologa i eurologa, nego knji\u017eevnika, ukoliko je politologija znanost koja traga za ravnote\u017eom izme\u0111u globalnog \u201ekozmopolitizma\u201c (Urich Beck) i globalnog \u201ekomunitarizma\u201c, izme\u0111u \u201eagende\u00a0 otvaranja\u201c (kozmopolitizam) i \u201eagende zatvaranja\u201c (komunitarizam), \u0161to nam neizravno poru\u010duje i Ulrike Gu\u00e9rot. Zpravo politolozi moraju pa\u017eljivije od drugih pratiti kako \u0107e se Europa pozicionirati u dolaze\u0107im vremenima post-nacionalne demokracije, kako bi se o demokraciji\u00a0 uop\u0107e moglo vi\u0161e govoriti, a umre\u017eenu Europu sanjati!<\/p>\n
\u201eStvorili smo monstruma\u201c<\/strong><\/p>\nMoram posve iskreno priznati da sam se u mojim ranijim knjigama i esejima, ukoliko bi se uop\u0107e i pitao o budu\u0107nosti EU, u pravilu oslanjao na one teorije i autore, ugledne filozofe, sociologe i politologe koji su u kombinacijama intergovernmentalnih (me\u0111uvladinih, me\u0111u dr\u017eavnih) i nadnacionalnih metoda odlu\u010divanja vidjeli klju\u010d razrje\u0161enja demokratskih nedostataka u EU, pa i tajnu njezinih uspjeha. Ho\u0107u re\u0107i kako mi je najmanje ve\u0107 \u010detvrt stolje\u0107a jasno da se aporije neupitnih demokratskih nedostataka u EU ne mogu razrije\u0161iti putem modela \u201enacija dr\u017eava\u201c, pa ni putem \u201esaveza nacionalnih dr\u017eava\u201c, nego samo putem modela \u201ene\u0161to izme\u0111u\u201c, koji podrazumijeva sui generis pravni i politi\u010dki sustav, koji se na\u017ealost u vremenu gubitka smisla, dovo\u0111enja u pitanje vrijednosti i vrlo mogu\u0107eg posrnu\u0107a u barbarstvo i veliki sunovrat dovodi u pitanje. Utoliko je dragocjenija ova iznimno radikalna paneuropska politi\u010dka utopija Ulrike Beate Gu\u00e9rot.<\/p>\n
Neupitno je, naime, da Europska unija definitivno gubi smisao ukoliko se dovodi u pitanje njezin acquis i sve ono \u0161to se dostiglo u njezinim pozajedni\u010denim politikama EU, koje nisu nikad u potpunosti razvlastile nositelje izvornog suvereniteta, a to su sukladno postoje\u0107em me\u0111unarodnom pravu \u201enacije-dr\u017eave\u201c, ali jesu izmjestile tzv. zlu \u0107ud nacionalnih dr\u017eava u europske institucije, pa i po cijenu razvla\u0161\u0107ivanja gra\u0111ana i nacija, ma \u0161to pod tim mislili, od neupitnog, tzv. izvornog suvereniteta. U svakom slu\u010daju, procesi ugovornog preno\u0161enja dijelova suvereniteta na europske razine odlu\u010divanja i omogu\u0107avanja vi\u0161erazinskog upravljanja su bili od neprocjenjive va\u017enosti za nastanak sui generis tvorevine zvane EU, \u0161to se sada dovodi u pitanje. Usvajanjem \u201eRimske deklaracije\u201c 25. o\u017eujka 2017. na tzv. ro\u0111endanskom summitu EU u Rimu, u kojoj se kazalo da je acquisi dalje va\u017ee\u0107i za sve \u010dlanice EU, a da su dublje integracije mogu\u0107e za one konji ih \u017eele, nije odmaklo \u201eDamoklov ma\u010d\u201c nad projektom zvanim EU. Utoliko je nalo\u017een oprez i ne istr\u010davanje pred rudo, ali i mudrost prisje\u0107anja da je sve ono \u0161to se danas nerijetko olako dovodi u pitanje bilo ne tako davno san najumnijih i naj\u010destitijih Europljana: njihova utopija!<\/p>\n
Istina je, dakle, da je danas europska ideja solidarnosti i harmoniziranja odnosa izme\u0111u razvijenijih i manje razvijenih \u010dlanica EU prosto dospjela u zape\u0107ak ponovnom glorifikacijom\u00a0 \u201enacionalne dr\u017eave\u201c, pri \u010demu se zaboravlja\u00a0 \u2013 kako ukazuje s pravom i Ulrike Gu\u00e9rot \u2013 da se posvuda u EU gdje nije moglo biti artikulirano politi\u010dko, po\u010delo samopodrazumijevati ekonomsko, a uvijek kad se \u201epreprije\u010di put u politi\u010dko, ostaje povratak u \u0161ovinizam\u201c. Dakako, u njezinom razumijevanju je ovo alarm za ponovno tra\u017eenje izlaza iz kriza u EU u modelu \u201epoliti\u010dke Unije\u201c, komplementarne projektu \u201eEMU\u201c, kako je u Maastrichtu i bilo zami\u0161ljeno. Otuda je itekako smisleno porazmisliti o poglavlju u knjizi Ulrike Gu\u00e9rot \u201eDobrodo\u0161li u europsku post demokraciju\u201c, koje zapo\u010dinje navo\u0111enjem slogana poznatog autora Thomasa Pikettyja: \u201eStvorili smo monstruma\u201c. Ovom se tvrdnjom poslu\u017eila Ulrike Gu\u00e9rot kako bi poru\u010dila da je taj \u201epoliti\u010dki monstrum\u201c upravo \u201epoliti\u010dki sustav u kojemu su razdvojeni dr\u017eava i tr\u017ei\u0161te putem Ugovora o EU iz Maastrichta\u201c, s \u010dime se nije te\u0161ko slo\u017eiti. U njezinoj interpretaciji radi se o diskrepanciji politi\u010dkog i gospodarskog, o tomu da se \u201eo moneti i gospodarstvu odlu\u010duje na europskoj razini, a o poreskoj i socijalnoj politici na nacionalnoj\u201c, pa je otuda i logi\u010dno \u0161to su \u201ebez politi\u010dke nadgradnje morali unutarnje tr\u017ei\u0161te i\u00a0 valuta euro silom prilika zavr\u0161iti u ekonomskoj diktaturi\u201c!? I dalje, veli ona,\u00a0 ovakvim razvojem naru\u0161en je suodnos rada i kapitala, kojemu je izvu\u010den tzv. nacionalni kontekst, pa je kapital u kona\u010dnici zadobio prednosti koje su oduzete \u201eradu\u201c odnosno radni\u0161tvu.<\/p>\n
Re\u010denomu se jedva ima \u0161to prigovoriti, ali se mora itekako biti oprezno u vezi tvrdnje Ulrike Gu\u00e9rot da se najfundamentalnija povreda demokratskih zapovjedi u postoje\u0107oj organizaciji EU ogleda u tomu \u0161to europski gra\u0111ani u Europskom parlamentu (EP) nisu jednakopravno zastupljeni, \u0161to se od Finske do Portugala ne bira EP na isti na\u010din, \u0161to od Malte do Njema\u010dke ne zastupa jedan zastupnik u EP-u jednak broj gra\u0111ana, \u0161to sve to u kona\u010dnici i prije\u010di put ka istinskoj europskoj demokraciji. Autorica znade, naravno, da je unato\u010d ovim manjkavostima EP jedina institucija ili radno tijelo EU oboru\u017eana izvornim demokratskim legitimitetom, dok su svi drugi gremiji EU oboru\u017eani tek posredovanim legitimitetom, temeljem\u00a0 izbora za gremije u zemljama-\u010dlanicama EU.\u00a0 K tomu,\u00a0 i ona\u00a0 kao i svi iole upu\u0107eni eurolozi znade da Europski parlament nije uop\u0107e klasi\u010dni parlament, niti je najva\u017eniji\u00a0 zakonodavno gremij u EU, jer je to \u201eVije\u0107e EU\u201c, koje je k tomu i najva\u017eniji izvr\u0161ni gremij u EU u njegovim brojnim konstelacijama. Biti jednakopravno zastupljen u EP-u iz malih i velikih \u010dlanica nije, pak, uop\u0107e mogu\u0107e, pa se uvijek i\u0161lo s rje\u0161enjima koja su i najmanjima pru\u017eala \u0161ansu za nazo\u010dnost i djelovanje u EP-u, nau\u0161trb velikih zemalja-\u010dlanica EU.<\/p>\n
\u201eVajmarizacija Europe\u201c<\/strong><\/p>\nVe\u0107 sam se u prvom osvrtu na \u201epoliti\u010dku utopiju\u201c Ulrike Gu\u00e9rot doticao njezina upozorenja o mogu\u0107oj \u201evajmarizaciji Europe\u201c zbog nestanka \u201epoliti\u010dke sredine\u201c, jer je, doista, rije\u010d o realnoj opasnosti u nizu zemalja EU od populizma i nacionalizma, o nezaustavljivom juri\u0161u politi\u010dkih i kulturolo\u0161kih prostaka, tako nalik balkanskim nikogovi\u0107ima, s tim da se u starijim zemljama EU s takvim pojavama izlazi nekako jo\u0161 uvijek na kraj, dok su u novim zemljama\u00a0 \u201enadiru\u0107i prostaci\u201c na vlasti ba\u0161 kao i u zemljama biv\u0161e SFRJ. Ne radi se, dakle, samo o ekstremnim desni\u010darima u isto\u010dnoj ili zapadnoj Europi poput Marine Le Pen, Geerta Wildersa, ili vo\u0111ama Pegida pokreta i AfD u Njema\u010dkoj, nego da je cijela Europa izgubila \u201epoliti\u010dku estetiku\u201c\u00a0 i dospjela u predrevolucionarno stanje, kako tvrdi i Ulrike Gu\u00e9rot. U njezinom razumijevanju, EU i njezini tzv. nacionalni politi\u010dari nemaju vi\u0161e sposobnost ni opisati krizno stanje kako treba, to jest razumjeti dubinu krize u kojoj se nalazi EU, pa potom ni dubinu razo\u010darenja i bijes europskih gra\u0111ana zbog svega toga, a kamo li razviti razumna rje\u0161enja za nadvladavanje kriza.<\/p>\n
Jasno je da neka nova Europa mora zapo\u010deti s propitivanjem postoje\u0107ih pojmova i sintagmi, kazat \u0107e zbog toga i izrijekom u njezinoj \u201epoliti\u010dkoj utopiji\u201c Ulrike Gu\u00e9rot, jer na po\u010detku bija\u0161e rije\u010d, pri \u010demu se autorica pozvala i na Evan\u0111elje (Evangelium nach Joannes, 1,1). Problem je, pak, u tomu \u0161to su se mnogi klju\u010dni pojmovi iz \u201eGlossara europskih integracija\u201c, koji sam pionirski i sam neko\u0107 prevodio, ispraznili od sadr\u017eaja, \u0161to su se \u201enacionalne elite oprostile od Europe i prije nego \u0161to su to gra\u0111ani primijetili\u201c, tvrdi Ulrike Gu\u00e9rot. Klju\u010dni problem je u tomu, pak, \u0161to se maltene svaki pojam kojim se obja\u0161njavaju procesi unutar EU transformirao maltene u psovku me\u0111u gra\u0111anima, pri \u010demu ima jo\u0161 politi\u010dara koji bi \u201epravili Europu\u201c, ali ne i po cijenu da odustanu\u00a0 od \u201enacionalnih dr\u017eava \u201e i od \u201esuvereniteta\u201c. Autorica zbog toga mjestimice, \u010dak, brutalno ismijava va\u017ene eurolo\u0161ke pojmove, poput vi\u0161erazinskog upravljanja (multi-level governance), jer se, po njoj, o mnogim europskim odlukama smije govoriti danas tek poslije njihova usvajanja, pri \u010demu nitko ne snosi odgovornost za njih. Uostalom, surovo je dovela u pitanje i sam pojam \u201esui generis\u201c, tvrde\u0107i da nitko ne razumije o \u010demu ju tu rije\u010d i da li je uop\u0107e o nekakvom politi\u010dkom sustavu EU vi\u0161e rije\u010d. Ovdje \u0107u samo re\u0107i da je ovim iskazala politi\u010dku i kulturolo\u0161ku nadutost koja je grdi i koja joj ne treba. Difuzni pojmovi, me\u0111utim, u stvarnosti nemalo optere\u0107uju javni diskurs o Europi, \u0161to za posljedicu ima, kako veli i na\u0161a autorica, da svi rado govore o solidarnosti, ali nitko ne \u010dini koliko bi mogao i morao. \u201eMi svi znamo \u0161to bi se moralo \u010diniti, ali mi ne mo\u017eemo to u\u010diniti\u201c, navodi autorica i misao predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera, u poglavlju knjige \u201ePogre\u0161na rje\u0161enja ili sustav u praznom hodu\u201c, u kojemu se dekonstruiraju europske gospodarske politike, \u010desto nedore\u010dene ili proturje\u010dne, o kojima se \u0161uti ili govori uz uporabu izlizanih pojmova i sintagmi, ma koliko bilo poznato da tamo gdje \u201ezaka\u017eu jezik i pojmovi ne mo\u017ee biti ni politi\u010dke estetike, te ne mo\u017ee biti ni europskog ujedinjenja\u201c!<\/p>\n
\u201eUtopija kao misaona projekcija\u201c<\/strong><\/p>\nU sredi\u0161njem dijelu knjige \u201eUtopija kao misaona projekcija\u201c razra\u0111uje se misao da \u201enova Europa po\u010dinje novim mi\u0161ljenjem\u201c. S obzirom da nije uop\u0107e mogu\u0107e ni politi\u010dki ni pravno u zadanim uvjetima stvoriti \u201edruga\u010diju Europu\u201c, poru\u010duje nam autorica, preostaje nam utopija, jer se Europa mora nanovo misliti kako bi se dovr\u0161ilo ono \u0161to sada izgleda nemogu\u0107e.\u00a0 Pri tomu se pozvala i na misao Waltera Benjamina koji nije razumio utopiju kao \u201ekrajnje stanje\u201c, u nekakvom linearnom kretanju povijesti, nego kao misao koja u datom trenutku pru\u017ea nadu u spa\u0161avanje onoga \u0161to je propalo. Za Ulrike Gu\u00e9rot nije upitno, dakle, da nas EU ne mo\u017ee izvesti iz stanja post-demokracije, te da \u0107e postoje\u0107e stanje voditi ka sve ve\u0107em populizmu i nacionalizmu. U njezinom razumijevanju, mi smo sami putem vlastitog jezika razorili \u201epoliti\u010dku estetiku Europe\u201c i izdali \u201epoliti\u010dki projekt\u201c, odnosno prepustili sudbinu Europe \u201eeuropskim nacionalnim dr\u017eavama\u201c, koje nam nude sve lo\u0161ija rje\u0161enja. Dodatni problem je u tomu \u0161to mi kao gra\u0111ani nismo isporu\u010deni kao na pladnju samo \u201eeuropskoj postdemokraciji\u201c, nego i \u201eunutarnjem tr\u017ei\u0161tu\u201c, pa oba ova momenta razaraju i \u201ena\u0161e nacionalne demokracije\u201c. Tim se Ulrike Gu\u00e9rot pribli\u017eila i eksplicite argumentaciji \u201eeuroskeptika\u201c, kako bi artikulirala potrebu gra\u0111anskog anga\u017emana za utopiju zvanu \u201eEuropska republika\u201c. Otuda je, po njoj,\u00a0 i nu\u017eno rastati se od \u201enacionalne dr\u017eave kao jedine politi\u010dke forme za demokraciju, a upravo to nudi pojam Europska republika\u201c. Pod ovim pojmom Gu\u00e9rot misli historijski novi dru\u0161tveni model okupljanja europskih\u00a0 \u201esuverenih gra\u0111ana\u201c u jednu formu \u201etransnacionalne demokracije\u201c, u \u201eRepubliku\u201c koja je \u201eformula za europski ustavni patriotizam s druge strane nacionalnih dr\u017eava i onkraj\u00a0 svih politi\u010dkih ideologija\u201c. Utoliko, \u201eEuropska republika nije ni lijevo ni desno, nego je transnacionalni pravni okvir, \u010dija odlu\u010duju\u0107a to\u010dka je politi\u010dka jednakost svih gra\u0111ana koji se u nju uklju\u010deni, jer tek to \u010dini je istinskom politi\u010dkom jedinicom \u2013 unijom europskih gra\u0111ana\u201c.<\/p>\n
Ulrike Gu\u00e9rot u njezinoj smjeloj i nerealnoj projekciji polazi od toga da je koncept \u201eUjedinjenih dr\u017eava Europe\u201c u formi \u201efederacije nacionalnih dr\u017eava\u201c \u010disti \u201eoksimoron\u201c, nerje\u0161iva proturje\u010dnost u sebi, nemogu\u0107a misija. Otuda i jeste nu\u017eno iza\u0107i izvan obzorja \u201eoksimorona\u201c te osloboditi \u201eput za druga\u010diju Europu\u201c. Iako je\u00a0 ugledna autorica posve svjesna da \u201eeuropska realnost nije uop\u0107e republikanska\u201c, ona de facto dovodi u pitanje cjelokupnu postoje\u0107u organizacijsku shemu EU tvrdnjama da \u201eEU i nacionalne dr\u017eave ne mogu jednostavno biti obje suverene, a suvereni su i onako samo gra\u0111ani\u201c, \u0161to u krajnjoj konzekvenci zna\u010di\u00a0 da \u201eEU i nacionalne dr\u017eave ne idu jedno s drugima\u201c, dok \u201eEuropa i Republika pa\u0161u jedna drugoj\u201c!<\/p>\n
U povijesti politi\u010dkih ideja dugoj 2.000 godina, obja\u0161njava potom Ulrike Gu\u00e9rot u poglavlju \u201eZa\u0161to Europska republika?\u201c pojavljuje se pojam \u201eRepublike\u201c u razli\u010ditim formama, pri \u010demu se tu i tamo zaboravljalo na onu poznatu mudrost \u201eNomen est omen\u201c, da je ime znak i da obvezuje, te da\u00a0 ovaj plemeniti pojam podrazumijeva ideju \u201eres publica\u201c \u2013 op\u0107e, javne, zajedni\u010dke stvari, op\u0107eg dobra za sve gra\u0111ane. Za razliku od postoje\u0107eg razumijevanja EU, \u201eEuropska republika\u201c podrazumijevala bi \u201emoderni republikanizam\u201c i \u201eperfektnu formu politi\u010dkog projekta Europa\u201c: Europu koja nije egalitarna u socijalisti\u010dkom smislu, ali ne isporu\u010duje gra\u0111ane na pladnju tr\u017ei\u0161tu, nego omogu\u0107uje transnacionalno ujedinjenje putem jednakog gra\u0111anskog prava. Moderni republikanizam i liberalizam nisu misaoni antipodi, ina\u010de ne bi u \u201eRepublici\u201c bilo slobode, zaklju\u010duje Gu\u00e9rot.<\/p>\n
Nomen est omen!<\/strong><\/p>\n\u201eAko svoje snove \u017eeli\u0161 realizirati, mora\u0161 se prvo probuditi iz njih\u201c, misao je Josephine Baker, s kojom Ulrike Gu\u00e9rot otvara sedmo poglavlje u knjizi \u201ePoliti\u010dki novi poredak Europske Republike: mi gradimo prvu postnacionalnu demokraciju\u201c. U njemu autorica izravno poru\u010duje: \u201eMi se moramo probuditi iz sna o Europi kako bismo napravili Europu\u201c, a prvi korak u tom pravcu je misliti Europu i sebe u njoj na nov na\u010din: europska pitanja kao vlastitu \u201eres publica\u201c, pa ako ne ide druga\u010dije tad uz pomo\u0107 \u201eutopije\u201c, jer utopije i jesu tu da pomognu naslutiti u kojemu se pravcu\u00a0 nu\u017eno kretati. Pa da pobrojimo barem neke \u201eugaone to\u010dke novog europskog politi\u010dkog projekta\u201c\u00a0 kako ih je osmislila Ulrike Gu\u00e9rot: a) izgradnja jednakog prava (ius aequum) za sve budu\u0107e europske gra\u0111ane (dakle, gra\u0111anska jednakost, koja uklju\u010duje i poreznu jednakost); b) politi\u010dka jednakost glede politi\u010dkog predstavljanja, tj. izborna jednakost; c) socijalna jednakost (u smislu jednakog pristup socijalnim pravima: bolesni\u010dkom, mirovinskom i osiguranju u slu\u010daju nezaposlenosti) \u2026<\/p>\n
Za takvo \u0161to bi bilo neophodno radikalno promijeniti postoje\u0107e politi\u010dke sustave i EU i u nacionalnim dr\u017eavama, svjesna je toga i na\u0161a\u00a0 autorica, kako bi se omogu\u0107ila: a) transnacionalna, reprezentativna demokracija u Europi kao \u201etransmisioni remen za provedbu op\u0107e volje\u201c; b) politi\u010dki sustav podijeljene vlasti s jasnim funkcionalnim naputcima i za Legislativu i za Egzekutivu i Judicativu, kao i odgovaraju\u0107i \u201echecks and balances\u201c, pri \u010demu Europska komisija ne bi mogla biti vi\u0161e \u201eza\u0161titnica ugovora, nego bi postala Vlada, dok bi Europski sud postao za\u0161titnik ugovora a\u00a0 Europski parlament, a ne vi\u0161e Vije\u0107e, bi postao zakonodavac za \u201eco-decision\u201c, za proces suodlu\u010divanja; c) uvo\u0111enje klasi\u010dnog dvodomnog sustava, pri \u010demu bi se \u201eEuropski zastupni\u010dki dom\u201c birao kao predstavni\u0161tvo gra\u0111ana putem na\u010dela \u201ejedna osoba, jedan glas\u201c, a imao bi i pravo inicijative i punu kompetenciju glede prora\u010duna; d) dok bi \u201eEuropski senat\u201c, taj zami\u0161ljeni drugi dom\u00a0 popunili\u00a0 po dvojica senatora \u2013 predstavnika europskih regija, odnosno autonomnih provincija (\u0161to bi zna\u010dilo automatsko dokidanje i nacionalnih dr\u017eava i Vije\u0107a EU), uz obrazlo\u017eenje da bi se tako omogu\u0107ilo funkcioniranje decentraliziranog europskog politi\u010dkog sustava, odnosno male regionalne skup\u0161tine\u00a0 i regionalni parlamentarizam, te da ova umre\u017eenja funkcioniraju. d) Europski zastupni\u010dki dom i Europski senat bi, pak, \u010dinili Europski kongres u \u010dijoj bi nadle\u017enosti bio i prora\u010dun i sinkronizirana legislativa, dok bi tre\u0107u najva\u017eniju kariku vlasti u \u201eEuropskoj republici\u201c \u010dinio izravno birani od svih europskih gra\u0111ana tzv. europski predsjednik, s velikim izvr\u0161nim ovlastima; e) formirali bi se i tzv. transnacionalni izborni okruzi, striktno prema utvr\u0111enom broju stanovnika: f) a oformile bi se i transnacionalne politi\u010dke stranke \u2026<\/p>\n
I laicima je postalo jasno, nadati se, kako se u izlo\u017eenoj projekciji novog europskog parlamentarizma unutar \u201eEuropske Republike\u201c radi o ambiciji izgradnje i novog sustava egzekutivnih vlasti i u zemljama \u010dlanicama i na europskim razinama, a u svakom slu\u010daju o dokidanju postoje\u0107e Europske komisije i dokidanju njezinog ogromnog birokratskog aparata. U ovoj to\u010dci biva, pak, i definitivno jasno da \u0107e prije nestati s politi\u010dke karte Europe i svijeta tvorevina zvana EU nego \u0107e se razgraditi \u010dvrsto umre\u017eena i dobro uhljebljena tzv. briselska birokracija i tehnokracija.\u00a0 Dakako, autorka je posve svjesna svih ovih problema, pa se na njih konkretno i ne obazire, nego radije govori o potrebi \u201eeuropeiziranja uprava\u201c u toj novoj i neizvjesnoj konstrukciji vlasti u \u201eEuropskoj republici\u201c. Ni\u0161ta u ovom pogledu ne poma\u017eu ni sladunjavi me\u0111unaslovi poput \u201eEuropa, bliska gra\u0111anima, koja pri\u010dinjava zadovoljstvo\u201c.<\/p>\n
Europa treba novo \u201eMi\u201c, to jest citoyens europe\u00e9ns, europske gra\u0111ane, kao i novu politi\u010dku filozofiju i politi\u010dku kulturu, primjerice ljubav prema provinciji i multikulturalnim i kozmopolitiziranim gradovima, poru\u010duje nam Ulrike Gu\u00e9rot, autorka izlo\u017eene dra\u017eesne \u201eeuropske politi\u010dke utopije\u201c u dijelovima knjige s podnaslovima \u201eProvinz-Power: \u201eSmall is beautiful\u201c, Gradovi: biseri\u00a0 europske kulture, i dr. Time i definitivno \u010ditateljima postaje jasno kako je ambicija izlo\u017eene politi\u010dke utopije \u201ede-homogenizacija nacionalnih politi\u010dkih prostora\u201c, i to do 2045. godine, dakako u funkciji priprema za \u201eEuropsku Republiku\u201c. Vrijeme je, zaklju\u010duje Ulrike Gu\u00e9rot, \u201epripremiti emancipaciju Europe\u201c, kako bismo ponovno mogli vidjeti kako je \u201eEuropa \u2013 Ljepotica\u201c, s \u010dime se mogu apsolutno slo\u017eiti, kao i s klju\u010dnom porukom ove studije: neka \u017eivi \u201eEuropska republika\u201c!<\/p>\n
Digitalna demokratija<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"Ova se moderna bajka Ulrike Beate Gu\u00e9rot obra\u0107a, me\u0111utim, onima koji sanjaju \u201eEuropsku republiku\u201c kao alternativu postoje\u0107oj EU, ili druga\u010diju i bolju Europu<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-233408","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/233408","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=233408"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/233408\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=233408"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=233408"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=233408"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}
![\"ulrike-guerot\"](\"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-content\/uploads\/2017\/09\/ulrike-guerot.jpg\")
<\/a>Thomas More je prije 500 godina objavio spis \u201eUtopija\u201c, pri\u010du o srednjoengleskom gradu u kojemu su vladali mir i socijalna pravi\u010dnost \u2013 glasi\u00a0 prva re\u010denica uvodnih napomena Ulrike Beate Gu\u00e9rot u njezinoj \u201epoliti\u010dkoj utopiji\u201c, kako glasi i podnaslov knjige \u201eZa\u0161to Europa mora postati Republika\u201c (Warum Europa eine Republik werden muss! Eine politische Utopie, Dietz Verlag, Bonn, 2017., str. 304.). \u010cuvena \u201eUtopija\u201c Thomasa Morea je u me\u0111uvremenu postala uistinu za\u0161titnim znakom fiktivnog dru\u0161tvenog poretka, ali i poticaj osmi\u0161ljavanju socijalnih odnosa u po\u017eeljnoj budu\u0107nosti, veli autorica impresivnog \u017eivotopisa, iz kojeg je vidljivo da je cijeli \u017eivot posvetila kriti\u010dkom promi\u0161ljanju Europske unije. Usput kazano, autori poput nje su iznimno rijetki i u EU, a da se o bijednoj situaciji kod nas i ne govori, ma koliko bilo mno\u0161tvo onih koji u pravilu govore o EU \u201eizvan sebe\u201c i \u201eizvan pameti\u201c, pro et contra, po potrebi, a da se nisu nikada potrudili razumjeti projekt mira u njegovoj kompleksnosti, odnosno snove plemenitih Europljana od Dantea Alighierija do Roberta Schumana o ujedinjenju Europe i \u201eEuropi mira\u201c. No, ako bi se EU i dovela u pitanje, morala bi se iznova sanjati i misliti temeljem \u201eprincip nade\u201c (Das Prinzip Hoffnung), pri \u010demu\u00a0 se, kako veli Ernst Bloch, i nada mora u\u010diti ( \u201eEs kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.\u201c).<\/p>\n