{"id":232664,"date":"2017-09-06T08:58:40","date_gmt":"2017-09-06T06:58:40","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=232664"},"modified":"2017-09-06T08:59:08","modified_gmt":"2017-09-06T06:59:08","slug":"socijalizam-komunizam-i-lenjin","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/09\/06\/socijalizam-komunizam-i-lenjin\/","title":{"rendered":"Socijalizam, komunizam i Lenjin"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Miroslav Nikolac\u00a0\u00a0\u00a0<\/strong><\/p>\n

\"lenjin\"<\/a>Bli\u017ei se stogodi\u0161njica takozvane Oktobarske revolucije, a s njom i neizbje\u017ene polemike o zna\u010daju misli Vladimira Ili\u010da Lenjina kao mesije marksizma, socijalizma i komunizma, pri \u010demu je gotovo sigurno da \u0107e se ta tri termina koristiti naizmjeni\u010dno kao da su me\u0111usobno zamjenjivi. Tu stvar s terminima je neophodno odmah rije\u0161iti da bi bilo jasnije za\u0161to se dru\u0161tvo kojim je desetlje\u0107ima upravljala komunisti\u010dka partija uporno nazivalo socijalisti\u010dkim.<\/p>\n

U marksisti\u010dkoj teoriji socijalizam, dru\u0161tveni sistem u kojem dr\u017eava regulira proizvodnju, distribuciju i razmjenu dobara, predstavlja prvi korak na putu prema komunizmu. Komunizam, organizacija dru\u0161tva u kojoj ne postoji vlasni\u0161tvo niti novac, ve\u0107 se proizvodi dijele prema potrebama, zahtijeva da centralno upravljana proizvodnja bude dovedena do razine koja to omogu\u0107uje. Ako vas mu\u010di pitanje otkuda pretpostavka da bi centralizirana proizvodnja bila efikasnija od tr\u017ei\u0161ne, niste jedini. Od Marksa se mo\u017ee saznati tek da bi stvar trebala po\u010deti ukidanjem privatnog vlasni\u0161tva nad zemljom, visokim progresivnim porezima i ukidanjem prava na naslje\u0111ivanje, a zavr\u0161iti dru\u0161tvom u kojem “svaki \u010dlan mo\u017ee razviti i koristiti svoje sposobnosti i snagu potpuno slobodno bez naru\u0161avanja osnovnih pravila ovog dru\u0161tva,” kako je navedeno u Komunisti\u010dkoj deklaraciji vjere (1847.) Marks je klju\u010dno pitanje odnosa izme\u0111u tih sloboda i ograni\u010davaju\u0107ih pravila ostavio nerazja\u0161njenim.<\/p>\n

Problemi s komunizmom tu ne prestaju. Radi kultnog statusa Marksovog lika i djela, mnogi nisu primijetili da je centralna ideja komunizma pokopana prije nego \u0161to je za\u017eivjela. Me\u0111u prvim protivnicima centralnog planiranja je bio pruski ekonomist Herman Gossen (1810-1858.), koji je ustvrdio kako bi centralna vlast zadu\u017eena za planiranje i nagra\u0111ivanje rada ubrzo uvidjela kako je poduzela zadatak koji daleko nadma\u0161uje ljudske sposobnosti. Ovu jednostavnu misao je kasnije razvio poznati kriti\u010dar socijalizma i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Friedrich Hayek (1899-1992.), kojemu je bilo o\u010dito kako \u010dak niti ispravno motivirano centralno planiranje ne mo\u017ee uspjeti, po\u0161to je jednostavno nemogu\u0107e prikupiti sve informacije ugra\u0111ene u cijenu odre\u0111enog proizvoda. Kao posljednji \u010davao u lijes ideje o centralno upravljanom dru\u0161tvu bi mogao poslu\u017eiti zaklju\u010dak ekonomista Franka Knighta (1885-1972.), koji je vjerojatnost da na vrh centralizirane vlasti neophodne za izgradnju komunizma zasjednu ljudi koji nisu zainteresirani za njenu zloupotrebu usporedio s vjerojatno\u0161\u0107u da iznimno nje\u017ena osoba dobije posao nadzornika robova na planta\u017ei. Drugim rije\u010dima, ne samo da komunizam u ekonomskom smislu mo\u017ee uspjeti samo slu\u010dajno, ve\u0107 je gotovo sigurno da \u0107e \u010dlanovi komunisti\u010dkog dru\u0161tva biti terorizirani od strane vlasti, \u0161to ga \u010dini idealnim oru\u017ejem osvete za ljude koji smatraju da im je dru\u0161tvo nanijelo nepravdu.<\/p>\n

Svaki put kada se na licu zemlje pojavi osoba od povijesne va\u017enosti, javnost neizostavno po\u010dinje tra\u017eiti znakove predodre\u0111enosti za velika djela u njenom porijeklu i formativnim godinama. U tom smislu \u017eivotopis jednog od najpoznatijih mislitelja revolucije Vladimira Ili\u010da Uljanova mora predstavljati razo\u010daranje. Ve\u0107 njegovo porijeklo i socijalni status se te\u0161ko uklapaju u predod\u017ebu o biografiji borca za socijalnu pravdu. Na primjer, vrijedi primijetiti kako je njegov otac tijekom svoje \u010dinovni\u010dke karijere dogurao do mjesta inspektora narodnih u\u010dili\u0161ta Sibirske gubernije i s time povezanog nasljednog plemi\u0107kog statusa, \u0161to zna\u010di da je drug Lenjin prema zakonima Ruske imperije smatran dvorjaninom sa svim pripadaju\u0107im pravima koja su ga svrstavala u sam vrh ruske dru\u0161tvene piramide. U skladu sa svojim socijalnim statusom, budu\u0107i vo\u0111a proletarijata je imao vrlo malo radnog iskustva. Ako se izuzme kratko vrijeme provedeno na mjestu pripravnika u odvjetni\u010dkom uredu, Lenjin je \u017eivio od carske mirovine koju je primala njegova majka nakon smrti svojeg supruga, prihoda od iznajmljivanja zemlje u vlasni\u0161tvu obitelji te partijske kase i drugih novaca iz sumnjivih izvora kojima je prili\u010dno slobodno raspolagao. Drugim rije\u010dima, Lenjin je \u017eivio kao sitni kapitalist i ne\u0161to krupniji prevarant, ali u svijetu u kojem cilj opravdava sredstva to ne bi trebalo predstavljati ni\u0161ta \u0161okantno. Me\u0111utim, najzanimljiviji detalj ranog Lenjinovog \u017eivota predstavlja \u010dinjenica da budu\u0107eg ideologa revolucije u mladim danima ideje socijalizma nisu nimalo zanimale, a razlog iz kojeg se to promijenilo je sasvim prozai\u010dan.<\/p>\n

Doga\u0111aj koji je vjerojatno najvi\u0161e utjecao na Lenjinov \u017eivot je pogubljenje njegovog brata 1887. godine za poku\u0161aj atentata na imperatora Aleksandra III, nakon \u010dega je njegovu obitelj osvijetlila aura mu\u010denika. U sredini u kojoj je socijalizam bio u modi, brat pogubljenog revolucionara je jednostavno morao postati dio studentskog kru\u017eoka teroristi\u010dke organizacije Narodna volja, \u0161to ga je tek tri mjeseca nakon upisa ko\u0161talo mjesta na pravnom fakultetu Dr\u017eavnog sveu\u010dili\u0161ta u Kazanju. Carske vlasti su u ovom slu\u010daju sigurno pretjerale, jer je Lenjin do kraja \u017eivota ostao boja\u017eljiv \u010dovjek koji je doslovno bje\u017eao od nasilja koliko su ga noge nosile. Supruga Lenjinovog partijskog kolege je svjedo\u010dila kako je 1906. godine, kada se kao ve\u0107 poznati mislioc revolucije vratio iz emigracije kako bi zajahao val radni\u010dkih pobuna u Rusiji, Lenjin prvi zbrisao s mitinga pri pojavi Kozaka, nastoje\u0107i posti\u0107i brzinu koja je o\u010digledno nadma\u0161ivala sposobnosti njegovog nezgrapnog tijela, padaju\u0107i i gube\u0107i \u0161e\u0161ir u trku.<\/p>\n

Nakon izbacivanja s fakulteta, Lenjin je \u010detiri duge godine ostavljen bez zanimacije. Prema rije\u010dima njegove majke, ovakvo stanje ga je dovelo na korak do samoubojstva. Toksi\u010dan za dru\u0161tvo, Lenjin je postao zajedljiv, osoran i osamljen. Vrijeme je ispunjavao \u010ditanjem progresivnih \u010dasopisa i knjiga iz sredine 19. stolje\u0107a, ali inspiracija za osvetni\u010dki pohod na carsku Rusiju nije do\u0161la iz pisanih materijala. Britanski povjesni\u010dar Richard Pipes o karakteru mladog Lenjina pi\u0161e: “Do jeseni 1888. godine, kada se sa svojom majkom preselio u Kazanj, Lenjin je postao potpuni radikal, ispunjen beskrajnom mr\u017enjom prema onima koji su prekinuli njegovu obe\u0107avaju\u0107u karijeru i odbacili njegovu obitelj \u2013 carskom dru\u0161tvu i “bur\u017eoaziji.” Za razliku od tipi\u010dnih ruskih revolucionara koji su bili vo\u0111eni idealizmom poput njegovog brata, Lenjinov glavni politi\u010dki impuls je bila i ostala mr\u017enja. Ukorijenjen u ovakvim emocionalnim temeljima, njegov socijalizam je od po\u010detka predstavljao prvenstveno doktrinu uni\u0161tenja.”<\/p>\n

Vjerojatno je postojala neka \u0161ansa da se Lenjinovi stavovi promijene nakon \u0161to mu je dopu\u0161teno da kao izvanredan student zavr\u0161i pravni fakultet u Sankt-Peterburgu, ali frustracija se ubrzo vratila kada je postalo jasno kako njegova odvjetni\u010dka karijera nema perspektivu. Lenjin se u kasnijim godinama navodno i sam \u0161alio na ra\u010dun svoje jedne jedine pobjede na sudu za \u010ditavo vrijeme odvjetni\u010dke prakse u Samari i Sankt-Peterburgu, i to u predmetu koji se ticao njega osobno. Po svoj prilici, Lenjinova pla\u0107a odvjetni\u010dkog pripravnika je bio jedini novac koji je vo\u017ed proleterske revolucije zaradio svojim radom. Otprilike od kraja 1893. godine, Lenjin provodi \u017eivot u marksisti\u010dkim krugovima te pi\u0161e teoretske i agitacijske radove, \u0161to krajem 1895. godine sasvim o\u010dekivano zavr\u0161ava istra\u017enim zatvorom i trogodi\u0161njim progonstvom u Sibir.<\/p>\n

Par rije\u010di o zatvorskom re\u017eimu u carskoj Rusiji: Lenjin iz istra\u017enog zatvora u mjesto progonstva putuje samostalno, bez policijske pratnje, slobodno vodi prijepisku s \u010dlanovima svoje obitelji i socijaldemokratima te vodi prili\u010dno zdrav \u017eivot. Iz pisma majci iz lipnja 1897. godine: “Ja ovdje \u017eivim dosta lijepo, puno se bavim lovom, upoznao sam se s mjesnim lovcima i s njima idem u lov. Po\u010deo sam se kupati, za sada moram hodati prili\u010dno daleko, oko dvije i pol vrste, a kasnije \u0107u mo\u0107i i\u0107i bli\u017ee, oko vrstu i pol.” Stvari po\u010dinju grani\u010diti s fantastikom kada se Lenjin \u017eali majci kako je “U \u010ditavom Sibiru te\u0161ko prona\u0107i poslugu na selu, a po ljeti je to jednostavno nemogu\u0107e.”Nakon osloba\u0111anja 1900. godine, Lenjin odlazi u emigraciju. S iznimkom kratke posjete Sankt-Peterburgu tijekom koje su zabilje\u017eene njegove trka\u010dke sposobnosti, Lenjin se ne vra\u0107a u domovinu do travnja 1917. godine. Velikom dru\u0161tvenom misliocu na trulom zapadu tako\u0111er nije lo\u0161e. Iz spiska njegovih prebivali\u0161ta je mogu\u0107e izdvojiti London, Berlin, Pariz, otok Kapri (u gostima kod Maksima Gorkog) i \u017denevu, iz koje Lenjin pi\u0161e: “…jo\u0161 uvijek vodim ljetni na\u010din \u017eivota, \u0161etam, kupam se i besposli\u010darim.” U takvom ritmu prolaze godine.<\/p>\n

\u010covjek koji je tijekom \u010ditave karijere revolucionara \u017eivio na tu\u0111i ra\u010dun je iskoristio svoje slobodno vrijeme da ispi\u0161e otprilike pet tomova papira ispraznim teoretiziranjem i \u017eu\u010dnim obra\u010dunima s umjerenim socijalistima. Niska intelektualna razina Lenjinovih tekstova stvara dojam da je autor jeftinih pamfleta nekim nesporazumom zalutao u posao pisanja akademskog rada. Na primjer, jedan od kanoniziranih Lenjinovih eseja napisan povodom 30. godi\u0161njice smrti Karla Marksa, Tri izvora i tri sastavna dijela marksizma, zvoni od ispraznosti svojstvenoj srednjo\u0161kolskim \u010dlancima o nejasnim filozofskim konceptima. Me\u0111utim, kada je vrijeme za obra\u010dun s politi\u010dkim protivnicima, pred nama se ukazuje jedan sasvim drugi, puno koncizniji Lenjin. A kada je 1917. godine kucnuo \u010das za kona\u010dni obra\u010dun s bur\u017eoazijom, Lenjin otkriva svoje pravo lice: za vrijeme skrivanja u Finskoj nakon \u0161to je Privremena vlada izdala nalog za njegovo uhi\u0107enje radi veleizdaje i organizacije srpanjskih nereda, Lenjin pi\u0161e esej Dr\u017eava i revolucija u kojem njegov odnos prema postoje\u0107em dru\u0161tvenom ure\u0111enju postaje jasniji nego ikada.<\/p>\n

Dr\u017eava i revolucija po\u010dinje standardnim Lenjinovim napadom na meku\u0161ce u redovima revolucionara koji su spremni na demokratski kompromis (Lenjin ne mo\u017ee do\u010dekati po\u010detak sveop\u0107eg klasnog pokolja) i navo\u0111enjem \u010ditavog spiska imena socijalista koji u stvari predstavljaju lakeje bur\u017eoazije u Rusiji, Njema\u010dkoj, Belgiji, Francuskoj i Engleskoj. Lenjin jasno daje do znanja da nikakva demokracija ne dolazi u obzir. Dr\u017eava i svi njeni instituti moraju propasti, jer ona predstavlja simptom nepomirljivih klasnih podjela (to ne zna\u010di da ukidanje dr\u017eave zna\u010di ukidanje klasnih razlika \u2013 za ovo drugo \u0107e biti potrebno strijeljati i strijeljati) i slu\u017ei kao alat za za\u0161titu eksploatatora. Kao pravi marksist, Lenjin vjeruje da bi ukidanje klasnog dru\u0161tva dovelo do efikasnije proizvodnje te je nestanak klasa stoga ionako neminovan.<\/p>\n

Ako je dr\u017eava tek alat za represiju potla\u010denih klasa, tada je za rje\u0161enje ovog problema potrebno zamijeniti mjesta potla\u010denih i privilegiranih, to jest proletarijata i bur\u017eoazije. Ovo je klasi\u010dni Lenjinov non sequitur: po \u010demu je dru\u0161tvo u kojem su njegovi do ju\u010der privilegirani \u010dlanovi postali objekt represije bolje od dru\u0161tva u kojem su oni provodili represiju? Eti\u010dka pitanja otpadaju kada politi\u010dki trenutak zahtijeva hitnost, pa Lenjin brzo prelazi na opis prve faze na putu prema komunizmu, organizacije socijalisti\u010dkog dru\u0161tva. To je trenutak u kojem se lome sve na\u0161e predstave o organizaciji ljudske zajednice: nestaju instituti poslodavca i zaposlenika, svi gra\u0111ani se pretvaraju u najamne radnike dr\u017eave, a sigurnost je povjerena radni\u010dkim milicijama, koje ujedno garantiraju za\u0161titu radni\u010dkih prava od jo\u0161 uvijek neophodnih centralnih vlasti.<\/p>\n

Vjerojatno je suvi\u0161no napomenuti kako je neophodno da se ova revolucija obavi nasilno, jer ve\u0107ina ljudi jo\u0161 nije dosegnula visine na kojima se nalaze Marks i njegovi sljedbenici te ne vide \u0161to je dobro za njih. Sa svakom sljede\u0107om stranicom Lenjinovog teksta, vizija socijalisti\u010dkog dru\u0161tva postaje sve mutnija. Nakon revolucije, u upravljanju dr\u017eavom bi trebali sudjelovati apsolutno svi, \u0161to po Lenjinu garantira da se kapitalizam vi\u0161e nikada ne\u0107e pojaviti. Nakon toga se po\u010dinju nizati zbunjuju\u0107e pretpostavke: radnici vi\u0161e nisu sputani zahtjevima svojeg radnog mjesta, pojedinci dobivaju priliku za svestrani razvoj (osim u politi\u010dkom smislu, naravno), okrupnjene proizvodne snage zahvaljuju\u0107i ekonomiji razmjera izbacuju do tada nevi\u0111enu koli\u010dinu dobara. Stvar funkcionira toliko efikasno da je mogu\u0107e ostvaritinevjerojatan model u kojem svatko doprinosi u skladu s mogu\u0107nostima i prima u skladu s potrebama. Ako se sve navedeno slu\u010dajno nekome ne svi\u0111a, tu je zlokobno upozorenje: “naoru\u017eani radnici su prakti\u010dni ljudi, a ne sentimentalni intelektual\u010di\u0107i, i te\u0161ko da \u0107e dopustiti da ih netko zafrkava.”<\/p>\n

Dr\u017eava i revolucija predstavlja beznade\u017eni ideolo\u0161ki kaos. Lenjin nije Dostojevski, on se ne\u0107e mu\u010diti pitanjem da li je pravedno izgraditi sre\u0107u \u010ditavog \u010dovje\u010danstva ako to zahtijeva smrt tek jednog nedu\u017enog bi\u0107a, jer na to pitanje ima spreman odgovor: broj mrtvih tijela koje je Lenjin spreman tolerirati u ime revolucije je ograni\u010den samo ukupnom ljudskom masom na planeti. Diktatura proletarijata je u stvari podvala, jer Lenjin inzistira na diktaturi \u2013 \u0161tovi\u0161e, teroru \u2013 mikroskopske manjine nad ogromnom ve\u0107inom. Tu \u0107e biti manipulacija, la\u017ei, privremenih uzmaka, ubojstava, plja\u010dki i masovnih strijeljanja, ali na kraju \u0107e svi biti natjerani u tor. Lenjin je od ideje socijalne pravde napravio grotesknu okrvavljenu karikaturu, u\u010diniv\u0161i ju istovremeno odbojnom i stra\u0161nom. Pisana nakon pada ruske monarhije, u vrijeme kada je Privremena vlada u velikoj mjeri ovisila o Petrogradskom savjetu radni\u010dkih i vojnih deputata, Dr\u017eava i revolucija na trenutke ostavlja dojam pani\u010dnog poku\u0161aja uspostavljanja nove teorije dr\u017eave za slu\u010daj da bolj\u0161evicima nekim \u010dudom vlast zaista padne u ruke.<\/p>\n

Prije opro\u0161taja s Lenjinovom politi\u010dkom filozofijom, mora se priznati da ona zadr\u017eava odre\u0111enu privla\u010dnost u svjetlu \u010dinjenice da problem nejednake raspodjele dru\u0161tvenog proizvoda do danas nije rije\u0161en. Kao i krajem 19. stolje\u0107a, mnogi danas smatraju kako je za rje\u0161avanje ovog problema potrebna revolucija u vidu intervencije kojom bi se izbrisali dugovi siroma\u0161nih zemalja, zatvorile porezne oaze i uvele visoke kazne za bankare koji omogu\u0107uju nelegalne transfere. \u010cinjenica da bi bilo koja od tih mjera izazvala tvrd otpor poslovnih elita ponekog \u010ditatelja mo\u017ee jo\u0161 vi\u0161e pribli\u017eiti Lenjinu \u2013 ukoliko se netko opire uvo\u0111enju pravednijeg sustava (ako ostavimo sve ostalo po strani, \u010dinjenica da korporacija mo\u017ee izbje\u0107i porez na na\u010dine koji su pojedincu nedostupni se \u010dini o\u010diglednom nepravdom), tada se svakako \u010dini opravdanim upotrijebiti silu.Ba\u0161 kao i Marks, Lenjin je bio napola u pravu: on je ispravno dijagnosticirao problem, ali rje\u0161enje koje on predla\u017ee ne ubija samo virus, ve\u0107 i pacijenta.<\/p>\n

\u010cetvrt stolje\u0107a nakon pada socijalizma, industrijska infrastruktura iz vremena Sovjetskog Saveza le\u017ei u hr\u0111i i trule\u017ei, a standardi javnih usluga i stanovanja u ruskoj provinciji izazivaju mu\u010dninu. Lenjin se i sam prepao ekonomske katastrofe u koju je odjednom po\u010dela srljati zemlja te je pristao na privremeni kompromis u vidu NEP-a (nove ekonomske politike), smjese planske i tr\u017ei\u0161ne ekonomije, motiviran prije svega sve otvorenijim otporom sela prema rekvizicijama te oru\u017eanim ustankom kron\u0161tadtskog garnizona. Lenjin je vjerojatno tek po\u010deo naslu\u0107ivati da makroekonomija nije cijepanje drva kada je umro od mo\u017edanog udara. Nije jasno kojim je smjerom on namjeravao nastaviti da je po\u017eivio \u2013 bi li , kao \u0161to pi\u0161e ruski povjesni\u010dar Leonid Radzinski, najve\u0107e entuzijaste njegove vlastite nove ekonomske politike kasnije povje\u0161ao ili bi krenuo u smjeru daljnje liberalizacije malog poduzetni\u0161tva? Optimist bi mogao pretpostaviti kako bi stvar zavr\u0161ila nelagodnim kompromisom izme\u0111u upravljane i tr\u017ei\u0161ne ekonomije i skru\u0161enim priznanjem kako situacija jo\u0161 “nije zrela\u201d za uvo\u0111enje komunizma. Pesimist bi prognozirao zao\u0161travanje borbe na politi\u010dkom vrhu kao posljedicu neuspjeha i ishod sli\u010dan onome koji je uslijedio nakon smrti Lenjina \u2013 raspad partije na umjerenu i radikalnu frakciju te posljedi\u010dan vrtlog politi\u010dkih \u010distki i masovnih strijeljanja.<\/p>\n

Mnogi \u0107e htjeti odgonetnuti uzroke Lenjinovog odnosa prema ljudima kao sirovini za stvaranje novog dru\u0161tva \u010dija pravila stoje u toliko izra\u017eenoj suprotnosti s ljudskom prirodom da je istrebljenje velikog dijela gra\u0111ana na osnovi njihovog stanja svijesti moralo biti dijelom slu\u017ebene politike. Odgovor na ovo pitanje zavisi o tome u kojoj mjeri promatra\u010d smatra Lenjinovu politiku patolo\u0161kom. Za ljude koji vjeruju kako je socijalizam imao \u0161anse za uspjeh, Lenjinova politika se mo\u017ee u\u010diniti prakti\u010dnom i \u010dak opravdanom. Onima koji vide socijalizam kao neuvjerljiv izgovor za nasilje u ime neostvarivih ciljeva, Lenjinova djela se moraju u\u010diniti odrazom psihi\u010dke poreme\u0107enosti.<\/p>\n

Pred kraj Lenjinovog \u017eivota, njegova psihologija je postajala sve zlokobnija. Pisac Aleksandar Kuprin je o svojem susretu s Lenjinim u Kremlju zapisao: “…ovaj jednostavan, pristojan i zdrav \u010dovjek je puno stra\u0161niji od Nerona, Tiberija, Ivana Groznog… on je poput kamena, stijene koja se otrgnula od planinskog lanca i strelovito pada, ru\u0161e\u0107i sve na svojem putu. On nema osje\u0107aje, \u017eelje niti instinkte. Samo jednu britku, suhu, nepobjedivu misao: padaju\u0107i \u2013 uni\u0161tavam.” Sociopatski profil karaktera je upotpunjen aterosklerozom koja je Lenjina pred kraj \u017eivota pretvorila u nijemu isu\u0161enu lutku u invalidskim kolicima. Tada\u0161nji Narodni komesar zdravlja Nikolaj Sema\u0161ko je nakon smrti Lenjina rekao kako je skleroza krvnih \u017eila u njegovom mozgu toliko uznapredovala da su doktori prilikom autopsije metalnom pincetom kuckali po kalcificiranim \u017eilama kao po kamenu. Stoga bi ideja Narodnog komesara za vanjsku trgovinu Leonida Krasina da se Lenjinovo tijelo zamrzne radi eventualnog o\u017eivljavanja u budu\u0107nosti bila od malo koristi, ali u trenutku kada se Krasin oglasio sa svojom plemenitom inicijativom, neke nove sile u Kremlju su za svaki slu\u010daj ve\u0107 uredile da Lenjinov mozak i srce zaplivaju u teglama s formalinom.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Bli\u017ei se stogodi\u0161njica Oktobarske revolucije, kao i polemika o zna\u010daju Lenjinove misli<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-232664","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/232664","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=232664"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/232664\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=232664"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=232664"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=232664"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}