{"id":232381,"date":"2017-08-31T08:18:31","date_gmt":"2017-08-31T06:18:31","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=232381"},"modified":"2017-08-31T08:21:22","modified_gmt":"2017-08-31T06:21:22","slug":"kako-konzumiramo-povijest","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/08\/31\/kako-konzumiramo-povijest\/","title":{"rendered":"Kako konzumiramo povijest?"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Edi Bokun<\/strong><\/p>\n

\"partizansko-groblje-mostar\"<\/a>Ve\u0107 sam u tekstu \u201eKako pi\u0161emo povijest\u201c, koji je tako\u0111er prenio portal Prometej, dijelom govorio o razlikama izme\u0111u stvaranja, dakle, pisanja i konzumiranja povijesti. Prvo valja primijetiti da svako ko stvara povijest, istu i konzumira. No, sa druge strane dolazi do toga da je konzumiranje povijesti dosta \u0161ire; mnogo vi\u0161e je onih koji ju samo \u010ditaju i koji se za nju zanimaju od onih koji ju stvarno i pi\u0161u. \u0160ta u biti zna\u010di stvarati povijest? Terminolo\u0161ka zbrka ukazuje na manjak razumijevanja, stoga je bitno naglasiti da ovdje prije svega mislim na profesionalno istra\u017eivanje i pisanje povijesti.<\/p>\n

Obi\u010dno su nacionalne povijesti dominantne teme na odre\u0111enim prostorima. Tako se, ve\u0107 ustaljenim pravilnostima pisanja povijesti, podrazumijeva da se nacionalne povijesti najpodrobnije istra\u017euju na svojim mati\u010dnim prostorima. Dalo bi se raspravljati o ovome, naro\u010dito kada govorimo o egiptologiji, asiriologiji i sli\u010dnim granama povijesti. No, ako uzmemo da se barem na na\u0161im prostorima i u Europi nacionalna povijesti najpodrobnije istra\u017euje na mati\u010dnim prostorima, onda dolazimo do toga da se povijest, takore\u0107i, uvezuje u jedan nadnacionalni narativ, u jednu povijest svijeta koja se sastoji od nacionalnih povijesti i koja ih svojim okvirom natkriva. Me\u0111utim, \u0161ira konzumacija povijesti svedena je na nekoliko uskogrudnih interpretacija koje dominiraju u narodnom baratanju povije\u0161\u0107u. Tako se povijest prije svega koristi u svrhu razgrani\u010davanja. Nacionalne povijesti, a uz njih i svjetska povijest koju valja smatrati konstrukcijom koja natkriljuje ove manje, nacionalne komponente, najprije slu\u017ee stvaranju identiteta. Identitet se, me\u0111utim, pogotovo na na\u0161im prostorima, ne izgra\u0111uje isklju\u010divo na temeljima na\u0161ih, nacionalnih povijesti, ve\u0107 se razlike u povijesnim narativima koriste kao faktor razgrani\u010davanja nacionalnih skupina. Ovo je o\u010digledno iz na\u0161eg svakodnevnog javnog diskursa. Rasprave u javnom mnijenju se uvijek kre\u0107u istim, ustaljenim stazama u kojima se povijest drugoga poku\u0161ava diskreditirati vlastitom povije\u0161\u0107u. Ovakva nakana ima krajnju namjeru da se vlastiti identitet konstruira i opravda povijesnim manjkavostima drugih, dakle, naru\u0161avanjem njihovih identiteta. Kao i obi\u010dno, najprije \u017eelim govoriti o na\u0161im prostorima. Bibo, kojeg sam ve\u0107 spominjao u prethodnom tekstu, iznio je nekoliko zanimljivih opaski koje bi se dale primijeniti na povijesni diskurs na na\u0161im prostorima:<\/p>\n

\u201e'Smrt nacije\u2019 ili \u2018potpuno uni\u0161tenje nacije\u2019 prazno odzvanja u u\u0161ima Zapadnjaka; Zapadnjaci mogu zamisliti istrebljenje, pod\u010dinjavanje, prilagodbu, no, politi\u010dko \u2018uni\u0161tenje\u2019 koje dolazi preko no\u0107i je za njih prosto bombasti\u010dno govorkanje, no to je opipljiva realnost za nacije isto\u010dne Europe. Ovdje ne postoji potreba da se nacija istrijebi ili protjera kako bi joj nametnuli osje\u0107aj ugro\u017eenosti; dovoljno je njeno postojanje dovesti pod znak pitanja dovoljno agresivnom retorikom.\u201c [1]<\/p><\/blockquote>\n

Politi\u010dki mentalitet Balkana zbog ovoga zaista jeste u jednom stanju egzistencijalne anksioznosti. Povijest je na\u0161a agresivna retorika. \u017dari\u0161ta na\u0161ih nacionalnih povijesti su izuzetno popularna i u javnom, neprofesionalnom diskursu. Srednji vijek i Drugi svjetski rat ovdje dominiraju, no, i ovi periodi se interpretiraju kao sporedni putevi koji neminovno ulaze u argumentaciju sukoba devedesetih. Spomenuta moralizacija povijesti je nezaobilazna u javnom diskursu, ona se, dakako, uvla\u010di i u profesionalne povijesne radove, no, prije svega dominira u narodnom shvatanju povijesnih zbivanja. Da je Historia magistra vitae se ponavlja i na studiju i u javnosti, no, Ciceronova opaska koja slu\u017ei u odbranu retorskog shvatanja povijesti i njene moralizacije se i danas upravo tako shvata. Retorski. Koliko god simpatizirao anti\u010dka shvatanja povijesti, ne \u017eelim da se ona odr\u017ee u profesionalnom pisanju povijesti. Ovo shvatanje samo treba biti nadahnu\u0107e, ni\u0161ta drugo.<\/p>\n

Kakogod bilo, balkanska moralizacija povijesti neminovno vodi do mitologizacije, \u0161to zna\u010di da se ona sve vi\u0161e odvodi od povijesne sr\u017ei u sfere nacionalnog mita, koji na ovim prostorima \u010desto dovodi do sukoba. Ako bi \u010dovjek postavio pitanje da li doista postoji povijesna istina, u trendu \u201epost-truth\u201c argumenata, samo bi do\u0161ao do neminovnog zaklju\u010dka da povijesna istina mora postojati, jer bi u svakom drugom slu\u010daju negirao realnost pro\u0161losti, dakle, tvrdio bi da razli\u010diti povijesni narativi mogu imati istu te\u017einu o opisivanju jedne realne zbilje koja se odigrala u pro\u0161losti. To je besmisleno. S druge strane, osuda javnog, neprofesionalnog diskursa o povijesti, koji jeste rezultat neprofesionalne konzumacije povijesti, nije zbog ovih aduta i \u0161tetan. Ovaj diskurs je prirodni rezultat stvaranja povijesti, jer se ni\u0161ta ne bi pisalo ni objavljivalo da ne postoji zainteresiranost \u0161ireg opsega. Ova neprofesionalnost se ne treba shvatiti kao manjkavost per se, ve\u0107 samo kao atribut koji ju treba razlikovati od profesionalnih povjesni\u010dara. Kakvu bismo povijest imali kada bismo poku\u0161ali napisati op\u0107u povijest srednjeg vijeka, ili Drugog svjetskog rata, udru\u017eiv\u0161i dominantne povjesni\u010dare iz BiH, Srbije i Hrvatske? Sama zamisao ovakvog projekta i nemogu\u0107nosti konsenzusa oko ovih povijesnih \u017eari\u0161ta dovoljno govori koliko profesionalna produkcija povijesti ne zaostaje u svojoj manjkavosti za javnim, neprofesionalnim povijesnim diskursom koji se najvi\u0161e odvija na forumima i portalima. Ovakve, spomenute povijesti su doista i pisane, primjerice u socijalisti\u010dkoj Jugoslaviji (Istorija naroda Jugoslavije), no one su bile mogu\u0107e samo zato \u0161to su, prije svega, diktirane sistemom u kojem su nastajale, u cilju jednog homogenog vi\u0111enja povijesti koji je odgovarao dominantnoj ideologiji. Dakle, politi\u010dki, ideolo\u0161ki okvir je bio nezaobilazan kako bi se pod njega uvrstili povijesni narativi. Danas kada na na\u0161im prostorima vi\u0161e ne postoji dominantni ideolo\u0161ki okvir koji bi nacionalne povijesti podjarmljivao sebi i krojio ih po svojim vi\u0111enjima, dolazi do neminovnosti koja se ogleda u razli\u010ditim povijesnim vi\u0111enjima. Razli\u010ditosti nisu manjkavost i problem, no, naro\u010dito na na\u0161im prostorima postaju \u017eari\u0161tima nerazumijevanja, jer se svaka razli\u010ditost isti\u010de nad srodnostima. Rasijavanje jugoslavenskog povijesnoideolo\u0161kog narativa donijelo je nove mogu\u0107nosti u sferama povijesnih istra\u017eivanja, mogu\u0107nosti koje nisu postojale prije zbog navedenih ograni\u010denja. No, ovaj proces je doveo i do novih manjkavosti. Smanjio je realni, objektivni povijesni kapacitet, jer su istra\u017eivanja koja su obuhvatala cijeli prostor Jugoslavije zasigurno dovodila do potpunije slike povijesnog razvoja, no, potaknulo je i nezaustavljivo \u0161irenje mitologizacije i moralizacije nacionalnih povijesti. Tako nastaje ono \u0161to Tarik Haveri\u0107 naziva divljom naukom.<\/p>\n

Postoji li mogu\u0107nost da se konzumiranje povijesti promijeni, ta\u010dnije, da se \u0161tetnosti koje povijesni diskurs pokazuje danas na na\u0161im prostorima isprave samom konzumacijom povijesti? Postoji, no, jedini na\u010din da se ovo postigne jeste da profesionalni povjesni\u010dari prestanu sa moraliziranje i mitologiziranjem povijesti, da svoja istra\u017eivanja usredoto\u010de na doku\u010divanje povijesne istine i da stoga svojom produkcijom povijesti dovedu do manjka mitologizirane i moralizirane povijesti per se. Kada se povjesni\u010dari po\u010dnu pona\u0161ati kao povjesni\u010dari, tada \u0107e i javni diskurs o povijesti postati ozbiljniji i manje optere\u0107en onim \u0161to danas vidimo u na\u0161oj svakodnevnoj zbilji.<\/p>\n

[1] Istv\u00e1n Bib\u00f3, The art of Peacemaking (Political essays), Yale University Press 2015, 150.<\/em><\/p>\n

edibokun.wordpress.com<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Balkanska moralizacija povijesti neminovno vodi do mitologizacije, \u0161to zna\u010di da se ona sve vi\u0161e odvodi od povijesne sr\u017ei u sfere nacionalnog mita, koji na ovim prostorima \u010desto dovodi do sukoba<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":221651,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-232381","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/232381","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=232381"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/232381\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/221651"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=232381"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=232381"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=232381"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}