{"id":232178,"date":"2017-08-27T08:34:32","date_gmt":"2017-08-27T06:34:32","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=232178"},"modified":"2017-08-27T08:36:27","modified_gmt":"2017-08-27T06:36:27","slug":"kad-je-talijanski-vestern-pozivao-na-revoluciju","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/08\/27\/kad-je-talijanski-vestern-pozivao-na-revoluciju\/","title":{"rendered":"Kad je talijanski vestern pozivao na revoluciju"},"content":{"rendered":"

Autor: Daniel Paris-Clavel<\/strong><\/p>\n

\"vestern\"<\/a>Nakon stilske revolucije koju je pokrenuo Sergio Leone filmom Za \u0161aku dolara 1964. godine, talijanski vestern kre\u0107e u uporno probijanje i tra\u017ei svoje mjesto izme\u0111u politi\u010dke parabole i narodne razbibrige. Godine 1966. kada Italija, podijeljena razlikama u bogatstvu izme\u0111u sjevera i juga, slavi 100 godina od svoga ujedinjenja i kre\u0107e prema \u201colovnim godinama\u201d,1 na ekranima se pojavljuje matrica filma koji \u0107emo naknadno znati pod nazivom Zapata-vestern. Film Zlatni metak u re\u017eiji Damiana Damianija pripovijeda o susretu predvodnika skupine bandita El Chuncha (Gian Maria Volonte) i novajlije jenkija El Ni\u00f1a (Lou Castel) za vrijeme meksi\u010dke revolucije 1910. godine. Drugi poti\u010de prvoga da se dodatno anga\u017eira za revoluciju, ali uz skriveni cilj: pribli\u017eiti se i ubiti generala, a sve po narud\u017ebi nesmjenjivog diktatora Porfiria Diaza.<\/p>\n

Osim aludiranja na ubojice meksi\u010dkih revolucionarnih prvaka Emiliana Zapate i Pancha Ville, ovaj film ukazuje na ameri\u010dki utjecaj na Latinsku Ameriku (i \u0161ire). Jedan pobunjeni seljak napominje kako su Sjedinjene Dr\u017eave podr\u017eavale revoluciju, potom i kontrarevoluciju, sukladno vlastitim interesima. Isti taj sluga u trenutku kada ga zemljovlasnik upita \u201c\u017deli\u0161 me ubiti jer sam bogat?\u201d, odgovara \u201cNe, se\u00f1or, nego jer smo mi siroma\u0161ni\u2026 va\u0161om krivicom.\u201d Ton je jasan. Usporedba ameri\u010dkog i talijanskog sjevera i juga postaje jasnija. Najavama o redistribuciji zemlje koju dr\u017ee veliki zemljoposjednici, i Latinoamerikancima i Talijanima s juga zemlje puno je toga obe\u0107ano, a gotovo ni\u0161ta od toga nije ostvareno. Usporedbu dodatno osna\u017euje sli\u010dnost meksi\u010dke i talijanske zastave.<\/p>\n

Izme\u0111u brojnih napada na vlak i revolucionarnih juri\u0161a pokrenutih u Andaluziji protiv Francova re\u017eima, Zlatni metak postavlja kanon \u017eanra \u2013 seljak\/bandit se zati\u010de u situacijama u kojima osvje\u0161tava svoje klasno mjesto, a borba za narodne interese polako nadja\u010da njegovu pohlepu. Gringo \u0107e ili skrivati svoju igru (Zlatni metak ili Tepepa, redatelja Giulija Peronija), ili \u0107e biti cini\u010dan i potkupljiv (Pla\u0107enik i Pajda\u0161i redatelja Sergia Corbuccija), u najboljem slu\u010daju razo\u010daran (Za \u0161aku dinamita, redatelja S. Leonea), ali uvijek manipulativan. Kao dobar strateg on odu\u0161evljava Meksikanca, sve dok ovaj ne shvati da ga je pridobio. To omogu\u0107uje ne samo upotrebu starog narativnog i dijalekti\u010dkog recepta o suparnicima koji postaju suradnici u akciji, nego i suprotstavljanje dviju razli\u010ditih vizija svijeta i klasne stvarnosti \u2013 stvarnosti potla\u010denih koji nemaju drugog izbora osim kolektivne borbe i stvarnosti \u201cturista\u201d koji provodi samo svoje planove. Ovaj potonji \u201cne voli Meksiko\u201d \u2013 ponavlja El Ni\u00f1o u Zlatnom metku i Englez Price u filmu Tepepa.<\/p>\n

Politi\u010dka dimenzija filma Zlatni metak o\u010dita je i nalazimo je i u sastavu filmske ekipe: tu je \u010dlan talijanske komunisti\u010dke partije Gian Maria Volonte, koji \u0107e se pojaviti u nemalom broju eksplicitnih trilera poput filma Istraga nad besprijekornim gra\u0111aninom redatelja Elija Pietrija iz 1970. ili filma Slu\u010daj Mattei redatelja Francesca Rosija iz 1972. godine, dobitnika Zlatne palme u Cannesu. Odmah do njega nalazi se Lou Castel, aktivist ekstremne ljevice koji \u0107e 1972. biti protjeran iz Italije. Prije toga glumit \u0107e u filmovima \u0160ake u d\u017eepu redatelja Marca Bellocchija iz 1965. i Requiescant Carla Lizzanija iz 1967. godine, u jo\u0161 jednom vesternu s parabolom u kojem Pier Paolo Pasolini tuma\u010di ulogu sve\u0107enika revolucionara.<\/p>\n

I najva\u017enije, iza filma Zlatni metak skriva se djelo iznimnog scenarista Franca Solinasa. Solinas, komunisti\u010dki aktivist, ro\u0111en na Sardiniji, radnik, student pa novinar i pisac, pisao je za Gilla Pontecorva scenarij za film Bitka za Al\u017eir (1968.) koji je bio zabranjen u Francuskoj, ali je osvojio Zlatnog lava u Veneciji te za film Queimada: Otok u plamenu iz 1969. godine, koji prikazuje kolonijalizam na Karibima. Pontecorvo je imao \u017eelju napraviti djelo koje bi bilo \u201cpotpuno javno\u201d, a u ovom slu\u010daju to je bio vestern. Tako je nastao Pla\u0107enik, kojeg tako\u0111er potpisuje Solinas, a najzad je snimljen pod Corbuccijevom palicom 1968. U njemu Franco Nero glumi Poljaka, pla\u0107enika koji prodaje svoje talente po visokoj cijeni pobunjenim seljacima. Kao i u Zlatnom metku, prezreno pona\u0161anje gringa osvje\u0161tava Paca (Tony Musante), koji se buni protiv uvjeta rada u rudniku, o vrijednostima svoje klase. Kada ga Poljak upita \u201c\u0160to je za tebe revolucija?\u201d, Paco odgovara \u201cVrebati gazde i uzeti im novac!\u201d \u2013 ingeniozno rje\u0161enje za utaju poreza. Nakon \u0161to je uhva\u0107en po upadu i prekidu bur\u017eujskog banketa, zaklju\u010duje kako \u201cuzimati bogatima i davati siroma\u0161nima nikada nije popularno\u2026 me\u0111u bogatima.\u201d<\/p>\n

Tko bi mogao zaboraviti scenu u kojoj Paco, u krevetu s golom usnulom Meksikankom, putem Poljakovih rije\u010di shva\u0107a socijalnu polarizaciju: \u201cZamisli da su bogata\u0161i superioran dio tijela, glava, a siroma\u0161ni inferioran dio tijela, guzica. Revolucija je poku\u0161aj stavljanja i glave i guzice na istu razinu. Ali to je nemogu\u0107e jer izme\u0111u glave i guzice ima\u0161 le\u0111a.\u201d Paco, filozof, prelazi dlanom preko guzova svoje ljubavnice izjavljuju\u0107i: \u201cE pa, ako treba birati, ja ostajem uz siroma\u0161ne!\u201d<\/p>\n

Razo\u010daranje i farsa<\/strong><\/p>\n

Corbucci se u igru vra\u0107a s vrlo smije\u0161nim Pajda\u0161ima (1970.) u kojem Nero glumi \u0161vedskog prodava\u010da oru\u017eja koji upravo sti\u017ee me\u0111u skupinu revolucionara koje predvodi stanoviti Tomas Milian, koji izgledom podsje\u0107a na Che Guevaru. Ikona Zapata-vesterna, taj svestrani kubanski glumac, bolje je od ikoga utjelovio snala\u017eljivog i \u010dupavog lumpenproletera, osobito u trima vesternima redatelja Sergia Sollime koji \u0107e od Miliana napraviti \u201czvijezdu Tre\u0107eg svijeta\u201d. Osim uloge seljaka Cuchilla u filmovima La resa dei conti iz 1966. i Saludos Hombre iz 1968. on utjelovljuje i frustriranog bandita u sukobu s profesorom kojeg glumi Gian Maria Volonte, a koji bezakonje uzima kao izgovor za svoje sadisti\u010dke porive u filmu Faccia a faccia iz 1967. godine. U ovom filmu Sollima iskazuje gorku refleksiju o fascinaciji i fa\u0161izaciji koja mo\u017ee pratiti upotrebu nasilja.<\/p>\n

A to je fa\u0161izacija protiv koje su se \u010desto borili, ba\u0161 doslovno, talijanski redatelji. Sollima je bio dio Pokreta otpora, kao i Petroni. Godine 1969. ovaj drugi re\u017eira vrlo mra\u010dan film Tepepa \u010diji scenarij potpisuje Franco Solinas, u kojem Tomas Milian glumi Tepepu, gerilca koji podr\u017eava Francisca I. Maderu. On \u0107e postati predsjednik Meksika i biti na vlasti od 1911. do 1913. godine, prije nego ga general Huerta zbaci i ubije. Od seljaka je tra\u017eio se prihvate oru\u017eja u zamjenu za zemlju; Tepepa ubrzo shva\u0107a da je slogan \u201cZemlja i sloboda\u201d daleko od istine te se vra\u0107a borbi protiv okrutnog pukovnika kojeg utjelovljuje Orson Welles!<\/p>\n

Nakon obnove vesterna dekonstrukcijom holivudskih varki radi postizanja sirovog i dokumentarnog realizma, Sergio Leone se, paradoksalno, suprotstavlja politi\u010dkom optimizmu svojih kolega filmom Za \u0161aku dinamita iz 1971. godine. Sean (James Coburn) \u010dlan Irske republikanske armije u egzilu i stru\u010dnjak za eksplozive, mami Juana (Rod Steiger) i njegovu obitelj obe\u0107anjima o fantasti\u010dnoj plja\u010dki banke. Ne znaju\u0107i da u banci nema novca nego da ondje vojska zatvara politi\u010dke zatvorenike, osloba\u0111aju\u0107i ih Juan postaje priznat kao revolucionarni vo\u0111a. Leone ovom alegorijom slijepo slijedi kanon Zapata-vesterna, film je pun raznolikih referenci o fa\u0161izmu kao \u0161to je karikatura njema\u010dkog oficira ili scena pogubljenja koja ukazuje na Ardeatinski masakr od 24. o\u017eujka 1944. u kojem je kraj Ardeatinskih jama pogubljeno 335 civila.<\/p>\n

Na manje nasilan na\u010din od onoga iz filma Zlatni metak, seljak i ovdje pou\u010dava gringa: \u201cNe mo\u017ee\u0161 mi ti, pobogu, govoriti o revoluciji, dobro znam kako to bukne! (\u2026) Vidi\u0161, oni koji znaju \u010ditati knjige sretnu one koji ne znaju \u010ditati knjige, siroma\u0161ne, i vi\u010du: \u2018Ovdje je potrebna promjena!\u2019 I onda siroma\u0161ne hulje rade na toj promjeni. Nakon toga najspretniji od onih koji znaju \u010ditati sjedaju oko stola, pri\u010daju, jedu (\u2026) a za to vrijeme, \u0161to rade siroma\u0161ne hulje?! Mrtve su!\u201d Ova scena, stvorena improvizacijom tijekom snimanja, pokazuje redateljevo politi\u010dko razo\u010daranje: \u201cMoja generacija je slu\u0161ala previ\u0161e obe\u0107anja. Imali su snove, sada im ne ostaje ni\u0161ta\u2026 do \u017ealjenja.\u201d2<\/p>\n

Prijateljstvo koje na kraju spaja meksi\u010dkog bandita i irskog pirotehni\u010dara dovest \u0107e do emancipacije prvoga i nihilizma drugoga, kojemu na kraju ostaje samo eksplozivom utopiti svoj spleen. U njemu mo\u017eemo vidjeti kritiku bijega odre\u0111enih skupina ekstremne ljevice (Crvene brigade se osnivaju 1970.) i jeku politi\u010dkog konteksta u kojem se na\u0161la Italija: prodiranje dr\u017eave putem tajnih mre\u017ea poput projekta Gladio kojim je upravljala CIA; smrtonosni bomba\u0161ki napad na trgu Fontana u Milanu koji su izvele neofa\u0161isti\u010dke skupine; \u0161trajkove i nemire na jugu Italije\u2026<\/p>\n

Nakon \u0161to je Leone zazvi\u017edao za kraj, \u017eanr je kliznuo prema manje ili vi\u0161e suptilnom vicu. U filmu Viva La Muerte\u2026 tuya! redatelja Duccia Tessarija iz 1971., Franco Nero i Eli Wallach ponovno igraju uloge s kojima su postali slavni. U filmu Che c\u2019entriamo noi con la rivoluzione?, Corbuccijevoj parodijskoj farsi iz 1972. godine, jedan komi\u010dar (Vittorio Gassman) i jedan sve\u0107enik (Paolo Villagio) na\u0111u se usred revolucionarnog prevrata.<\/p>\n

Na kraju treba re\u0107i da su razli\u010ditim ostvarenjima Zapata-vesterna redatelji poput Solinasa, Sollime ili Corbuccija uspjeli spojiti kritiku dru\u0161tva i zabavu u formi svojevrsne dijalektike. Unose\u0107i razne politi\u010dke aluzije u akcijske scene i \u010dine\u0107i narod herojima \u017eanra, njihovi filmovi utjecali su na brojnu publiku, ne\u0161to \u010dime se aktivisti\u010dka kinematografija ne mo\u017ee pohvaliti. Usprkos svim navedenim uspjesima, filmska je kritika prezrivo gledala na \u017eanr, zamjeraju\u0107i mu komercijalnost, nasilje, drugorazrednost i, op\u0107enito, preozbiljne teme. Ili, umjesto neke manihejske karikature i bez paternalisti\u010dke pretenzije podu\u010davanja puka, Zapata-vestern u osnovi obra\u0111uje proces narodne samo-emancipacije. U tom smislu, nimalo nije izgubio na aktualnosti.<\/p>\n

1 Period 1960.-1980. obilje\u017een ustancima i dr\u017eavnim terorom.
\n2 No\u00ebl Simsolo, Conversations avec Sergio Leone, La Petite Biblioth\u00e8que, Cahiers du cin\u00e9ma, Paris, 1999.<\/p><\/blockquote>\n

lemondediplomatique.hr<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ve\u0107 u svojem sutonu, vestern je 1960-ih dobio sna\u017ean impuls revitalizacije u obliku \u0161pageti-vesterna<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":232179,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-232178","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/232178","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=232178"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/232178\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/232179"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=232178"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=232178"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=232178"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}