{"id":231371,"date":"2017-08-13T08:07:43","date_gmt":"2017-08-13T06:07:43","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=231371"},"modified":"2017-08-12T06:46:07","modified_gmt":"2017-08-12T04:46:07","slug":"novi-oblici-radnicke-borbe-za-nova-vremena","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/08\/13\/novi-oblici-radnicke-borbe-za-nova-vremena\/","title":{"rendered":"Novi oblici radni\u010dke borbe za nova vremena"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Luka Mati\u0107 <\/strong><\/p>\n

\"Luka<\/a>Kada me netko pita da pri\u010dam o sindikatima, u posljednje vrijeme sjetim se dvaju disparatnih filmskih scena. Prva je ona na kraju filma Ponos (2014; r\u017e.: Metju Varkus), koja, dok u pozadini svira \u201eThere Is Power in a Union\u201c Bilija Brega, prikazuje britanski rudarski sindikat na \u010delu londonskog prajda 1985. godine, u znak podr\u0161ke, zahvalnosti i solidarnosti s LGBT zajednicom, koja je materijalno podr\u017eavala rudare u vrijeme \u0161trajka\u0161kog sukoba s konzervativnom vladom Margaret Ta\u010der sredinom osamdesetih. Druga je ona iz filma Ja, Danijel Blejk (2016; r\u017e.: Ken Lou\u010d), kada naslovni junak ispisuje svoju parolu na zgradu nadle\u017ene institucije, a prolaznici prilaze da s njim okinu pokoji selfi. Te dvije scene \u2013 izme\u0111u kojih su se raspali blokovska podjela svijeta, realni socijalizmi i evropska socijalna dr\u017eava, a potpuno izdominirao neoliberalizam sa svojim politikama op\u0107e privatizacije i napadne \u0161tednje \u2013 kao dva ekstrema pokazuju razvojnu putanju sindikalizma, i uop\u0107e radni\u010dkog organiziranja, metafori\u010dki re\u010deno, od labu\u0111eg pjeva do totalnog poraza. <\/p>\n

Borba za radna prava odavno nije dominantna prva asocijacija na spomen sindikata. U povoljnijem slu\u010daju, te \u0107e asocijacije prije biti sindikalni krediti, radni\u010dke igre ili svinjske polutke. U nepovoljnijem, to \u0107e biti dealovi i talovi s vlastima i vlasnicima, \u017emirenje na privatizacijski kriminal i sklonost kompromisima da bi se o\u010duvao kakav takav status quo. Svako eventualno osporavanje takvih asocijacija i prate\u0107e zagovaranje sindikalizma kakav poznajemo kao jedinog rje\u0161enja za obranu prava radnika bilo bi posve suludo. Ne samo zato \u0161to su te asocijacije vrlo ukorijenjene u konkretnim radni\u010dkim iskustvima, nego i zato \u0161to klasi\u010dna sindikalna forma ne ulijeva najugro\u017eenijim radnicima sigurnost da je sposobna da se izbori za pobolj\u0161anje njihovog polo\u017eaja. Iz toga slijedi nepovjerenje, ili \u010dak potpuna indiferentnost radnika prema sindikatima.<\/p>\n

Ipak, svaljivati krivnju za potkapacitiranost sindikata na njih same, kao da ulogu u tome nisu odigrali neki povijesni procesi, bilo bi nepo\u0161teno. Manjak borbenosti vrlo je razumljiv ukoliko sindikalno djelovanje promatramo u \u0161irem historijskom okviru. Tu prvenstveno mislim na prostor biv\u0161e Jugoslavije i razloge za\u0161to nas sindikati asociraju na svinjske polutke. Naime, u \u010detrdeset pet godina jugoslavenske sindikalne povijesti sindikati su djelovali u, barem nominalno, radni\u010dkoj dr\u017eavi. Logika je bila, ako je dr\u017eava radni\u010dka, onda radni\u010dka klasa nema razloga da se buni. To ne zna\u010di da radni\u010dkih \u0161trajkova nije bilo \u2013 ali zna\u010di da ih sindikati nisu ni organizirali ni predvodili.<\/p>\n

Prvi \u0161trajkovi u socijalisti\u010dkoj Jugoslaviji dogodili su se jo\u0161 januara 1957. godine u rudnicima u slovenskom Trbovlju. Narednih godina \u0161trajkalo se povremeno, da bi osamdesetih na prostoru Federacije bilo zabilje\u017eeno preko 5.000 \u0161trajkova sa preko 700.000 \u0161trajka\u0161a. Taj, najmasovniji val radni\u010dkih prosvjednih aktivnosti u historiji socijalisti\u010dke Jugoslavije svoj je uzrok imao u posljedicama ekonomske krize i uvo\u0111enja mjera \u0161tednje temeljem aran\u017emana izme\u0111u SFRJ i Me\u0111unarodnog monetarnog fonda. Ipak, nikakvi trajniji efekti nisu postignuti ba\u0161 iz razloga izostanka sindikalne infrastrukture, odnosno me\u0111usobne nepovezanosti \u0161trajkova u razli\u010ditim poduze\u0107ima.<\/p>\n

Druga objektivna \u010dinjenica va\u017ena za razumijevanje dana\u0161nje potkapacitiranosti sindikata za borbe za za\u0161titu i unapre\u0111enje radni\u010dkih prava ti\u010de se promjena dominantnih modela zapo\u0161ljavanja. Tu je rije\u010d o dva trenda koja, svaki na svoj na\u010din, potkopavaju organizacijsku snagu i potencijale radni\u010dkih organizacija uop\u0107e, pa time i sindikata. Prvi je smanjenje zaposlenosti, odnosno pove\u0107anje \u2013 marksisti\u010dkim rje\u010dnikom \u2013 rezervne armije rada. Nasuprot socijalisti\u010dkim sistemima, koji su te\u017eili minimiziranju nezaposlenosti, odnosno postizanju pune zaposlenosti, kapitalisti\u010dkoj privredi potreban je statisti\u010dki zna\u010dajan udio nezaposlenih u radno sposobnom stanovni\u0161tvu da bi cijena rada mogla biti dr\u017eana pod kontrolom. Drugim rije\u010dima, nezaposleni su potrebni da bi poslodavci mogli koristiti argument \u201eako ti ne\u0107e\u0161 raditi, ima tko \u0107e\u201c. Drugi je trend smanjenje sigurnosti zaposlenja, to jest prekarizacija radnika. Do toga dolazi bilo favoriziranjem ugovora na odre\u0111eno vrijeme pred ugovorima na neodre\u0111eno, bilo pojavom novih formata, kao \u0161to su agencijski rad ili ugovor o radu bez zajam\u010denog radnog vremena (tzv. zero-hours contracts). Uzmemo li u obzir da je dominantan format sindikalnog organiziranja organiziranje na radnom mjestu, onda je jasno da pove\u0107anje protoka radnika kroz poduze\u0107e kao i strah od osvete poslodavca u slu\u010daju sindikalnog organiziranja \u2013 ponavljam, u uvjetima u kojima je svaki radnik zamjenjiv \u2013 pad sindikaliziranosti radni\u0161tva potpuno je razumljiv.<\/p>\n

Naposljetku, maknemo li se od ovih prepreka sindikalnom organiziranju koje bismo mogli nazvati materijalnima, postoje i one koje su ideolo\u0161ke naravi. U onom smislu u kojem se govori o kulturnoj hegemoniji, odnosno nametanju optika i perspektiva kojima tuma\u010dimo stvarnost i koje koristimo kao orijentire u djelovanju, pobjeda neoliberalizma ozna\u010dila je pobjedu atomiziranja pojedinaca. Kada su se programatske krilatice Margaret Ta\u010der da \u201ene postoji dru\u0161tvo, ve\u0107 samo pojedinci i njihove obitelji\u201c, te da \u201e[neoliberalizmu] nema alternative\u201c prakti\u010dno realizirane, radnici su ostavljeni da ih \u0161tite samo njihove privatne mre\u017ee poznanstava, dakle privatni socijalni kapital, a radni\u010dke organizacije koje se suprotstavljaju neoliberalnim politikama potpuno su marginalizirane.
\n
\nNovi oblici organizovanja<\/strong><\/p>\n

Suprotstavljanje socijalno destruktivnim politikama, uklju\u010duju\u0107i eroziju radni\u010dkih prava, zahtijevaju zato nove oblike radni\u010dkog organiziranja. Dodatni izazov na koji se pritom, na postjugoslavenskom prostoru, mora odgovoriti izostanak je historije borbenog sindikalizma. Utoliko je te\u0161ko govoriti o receptima sa ikakvom garancijom uspje\u0161nosti, ali mo\u017ee se govoriti o konkretnim problemima na koje o\u010dekujemo da sindikalizam odgovori, kao i o nekim stranim iskustvima koja mogu slu\u017eiti kao inspirativni modeli za novi val borbenog radni\u010dkog organiziranja. Pritom posebno mislim na nove modele organiziranja radnika tokom posljednjih nekoliko godina, otkako se sve vi\u0161e radi na takozvanim social movement sindikalizmu i community sindikalizmu. Kao \u0161to se d\u00e2 zaklju\u010diti iz njihovih naziva, oba su na\u010dini na koje sindikalno organiziranje prevazilazi granicu izme\u0111u radnog mjesta i javnog djelovanja, odnosno prevazilazi granicu izme\u0111u konzervativno shva\u0107enog sindikalizma \u2013 kao borbe za materijalna prava uske grupe radnika, organizirane u poduze\u0107u ili grani \u2013 i politi\u010dkog djelovanja. Pritom social movement sindikalizam stremi ka tome da stvara \u0161ire koalicije koje se sastoje od razli\u010ditih aktera civilnog dru\u0161tva i politi\u010dke scene za postizanje \u0161irih dru\u0161tvenih ciljeva, dok community sindikalizam stvara saveze u lokalnoj zajednici koja okru\u017euje specifi\u010dno radno mjesto za koje je vezana radni\u010dka borba.<\/p>\n

Za oba ova modela nedavne primjere mo\u017eemo prona\u0107i u Hrvatskoj. Kampanja Ne damo na\u0161e autoceste, iz jeseni 2014. godine, predstavlja svakako najuspje\u0161niji primjer. Naime, pokrenula su je dva cestarska sindikata kao odgovor na najavljeno davanje u koncesiju javne mre\u017ee auto-puteva (tzv. monetizaciju), u \u010demu im se pridru\u017eilo pet sindikalnih centrala i sedam organizacija civilnog dru\u0161tva. Sama kampanja za cilj je postavila raspisivanje nikad odr\u017eanog referenduma kojim bi se zabranilo koncesioniranje auto-puteva, ali je pritom otvorilo i \u0161ire politi\u010dko pitanje raspolaganja javnim dobrom i osporilo dominantnu neoliberalnu logiku \u201eprivatiziraj ako nije profitabilno\u201c. Taj je referendum u nekom smislu bio nadogradnja na kampanju prikupljanja potpisa iz juna iste godine, kada je sedamnaest sindikata javnog sektora prikupljalo potpise za zakonsku zabranu outsourcinga tj. izme\u0161tanja pomo\u0107nih poslova iz javnog sektora.<\/p>\n

S druge strane, model \u201esto\u017eera (\u0161tabova) za obranu poduze\u0107a\u201c, od kojih je najuspje\u0161niji do danas onaj za obranu Petrokemije Kutina, funkcioniraju tako da mobiliziraju sindikate i nesindikalizirane radnike poduze\u0107a kojemu prijeti privatizacija te se povezuju sa akterima civilnog dru\u0161tva i uop\u0107e lokalnom zajednicom u kojoj poduze\u0107e djeluje. U kutinskom primjeru, o uspje\u0161nosti modela govori ve\u0107 gotovo dvadesetogodi\u0161nje onemogu\u0107avanje da Petrokemija bude privatizirana, \u0161to su poku\u0161ale vjerojatno sve vlade u navedenom periodu.<\/p>\n

Me\u0111utim, nijedan od ova dva modela nije univerzalno rje\u0161enje za sve probleme. Recimo, nijedan ne odgovara na probleme \u201epodzaposlenih\u201c\u2013 onih koji rade nepuno radno vrijeme, rade povremeno ili rade vi\u0161e poslova \u2013 ili nezaposlenih radnika. No na probleme tih populacija u posljednje vrijeme odgovara najve\u0107i britanski sindikat, Unite the Union, koji je uz organiziranje na radnom mjestu uveo i sindikalno organiziranje u lokalnim zajednicama. Unite time poku\u0161ava stvoriti sindikalnu mre\u017eu koja \u0107e uklju\u010divati sve bez obzira na radni status, trude\u0107i se tako da artikulira i potrebe onih koji u pravilu ostaju nevidljivi sindikalnim i politi\u010dkim akterima. Zato, svoj nesretnoj historiji te aktualnim izazovima i problemima unato\u010d, razlozi za optimizam postoje, a radni\u010dko organiziranje za statusna, materijalna i socijalna prava ima realnu razvojnu perspektivu.<\/p>\n

LiceUlice <\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Postoje\u0107a sindikalna praksa te\u0161ko pronalazi odgovore na probleme radni\u0161tva. Promene u dru\u0161tveno istorijskim i ekonomskim okolnostima, poput ukidanja politike pune zaposlenosti, zahtevaju nove oblike sindikalnog delovanja<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-231371","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/231371","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=231371"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/231371\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=231371"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=231371"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=231371"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}