{"id":229511,"date":"2017-07-12T14:54:58","date_gmt":"2017-07-12T12:54:58","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=229511"},"modified":"2019-11-03T00:15:17","modified_gmt":"2019-11-02T23:15:17","slug":"ciker-maraton","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/07\/12\/ciker-maraton\/","title":{"rendered":"\u010ciker maraton"},"content":{"rendered":"

\u010cudnog li imena za maraton<\/a>, i to biciklisti\u010dki. No, kad se razgrne misterija, ispada logi\u010dno da ‘\u010ciker’, biciklisti\u010dki klub iz Kraljeva koji njeguje i promovi\u0161e pedalanje po nedo\u0111ijama brdsko-planinskim, organizuje pute\u0161estvije na dva to\u010dka. Ovo ‘\u010diker’ je naziv planinskog vrha u blizini srbijanske varo\u0161i \u0161to se po kralju zove i koja ima lijep kru\u017eni trg u \u010dijem je centru spomenik borcima palim u Prvom svjetskom ratu. ‘\u010ciker’ je, kako nam objasni\u0161e doma\u0107ini, turska rije\u010d i zna\u010di ni\u0161ta drugo do \u2013 vrh!<\/p>\n

Kraljev\u010dani su zapo\u0111enuli ovu maratonsku biciklistil\u010dku pri\u010du prije pet ljeta kao projekat prekograni\u010dne saradnje sa Pljevljima, varo\u0161i blizu crnogorsko-srbijanske granice. Ranijih godina su stizali do Plu\u017eina, a ove su se namera\u010dili na more. Dakle, mar\u0161ruta je: Kraljevo \u2013 Gu\u010da \u2013 Zlatibor – Nova Varo\u0161 (Zlatar) \u2013 Pljevlja \u2013 \u017dabljak \u2013 Plu\u017eine \u2013 Nik\u0161i\u0107 – Kotor\/Risan.<\/p>\n

\"mapa-ciker\"<\/p>\n

Dejan je bez problema uspio da nagovori Brana na avanturu, jer su njih dvojica ve\u0107 prekaljeni pustolovi, a onda se i Du\u0161ko lasno dao zavesti muzikom nagovije\u0161tenih avantura, po\u0161to i u njemu te\u010de nomadska krv (Brh+).<\/p>\n

\"Brano,<\/p>\n

Vi\u0161e od 130 biciklistkinja & biciklista je krenulo iz Kraljeva u nedjeljno jutro 25. juna put Gu\u010de. Broj se unekoliko smanjivao do ulaska u Crnu Goru, a onda od Plu\u017eina malo pove\u0107ao, tako da je na krajnje odredi\u0161te stigla grupa od 120-tak pedala\u0161ica i pedala\u0161a, u kojoj je bilo mladi\u0107a i \u0111evojaka u ranoj starosti, mladunaca i mladunki koji tek po\u010dinju da ozbiljno isku\u0161avaju \u017eivotne \u010dari, onih izme\u0111u navedenih krajnosti, mr\u0161avih i onih koji na sebi nose vi\u0161ak kila za svaki slu\u010daj. I svi su, bez izuzetka, bili ori\u0111inali, povezani u vilinsku mre\u017eu napravljenu od biciklisti\u010dkih \u017eica, sajli, guma, posve\u0107enosti i \u2013 ljubavi! Uklju\u010duju\u0107i, naravski, i ljude iz vo\u0111stva maratona, koji su i\u0161li na \u010delu kolone, i one koji su i\u0161li iza svih, obezbje\u0111uju\u0107i tehni\u010dku i svaku drugu podr\u0161ku.<\/p>\n

\"Zlatibor2\"<\/p>\n

U grupi je bio jedan \u010cileanac, jedan gra\u0111anin SAD, nekoliko Austrijanaca i Njemaca, \u010detvoro Slovenaca, nas trojica iz Crne Gore, jedan Crnogorac iz \u0160vajcarske, nekoliko ljudi iz BiH… Ve\u0107inu u grupi su, ipak, \u010dinili ljudi iz Srbije, ali se sva raznolikost izgubila u gudurama Srbije i Crne Gore kada smo svi postal jedno \u2013 biciklisti.<\/p>\n

Likovi i predjeli<\/strong><\/p>\n

\u010ciker maraton nije nadmetanje i sklonost brzini vam na njemu samo smeta, jer prohujite kroz predjele ne odmoriv\u0161i pogled na ljepotama, ne progovoriv\u0161i rije\u010d sa gostoljubivom \u010deljadi \u010dije su ku\u0107e porasle uz drum i koja ne \u017eali rakije i vode za iznenadne goste, zanemarite poziv zrele maline (prve smo ‘krali’ na spustu iz sela Kaona, voze\u0107i ka Gu\u010di), koju seljaci ne daju u bescjenje, ignori\u0161ete stidljivi smije\u0161ak divljih jagoda, koje su nas prvo srele na Zlataru…<\/p>\n

Mladi poljoprivrednik iz sela iznad Prijepolja u selu Crkveni Toci po\u017ealio nam se da je jun bio ki\u0161ovit i da maline nemaju dovoljno slasti, ali i da Vlada nema razumijevanja za malinare, pa je odredila nisku otkupnu cijenu. Ne zapamtismo doma\u0107inovo ime, ali nam u u\u0161ima osta ime plavokose djevoj\u010dice Ru\u017eice, koju je majka nagovorila da nam se predstavi.<\/p>\n

Selo Gornje Babine se u\u010dini dobrim za odmor. Svratismo u prodavnicu na po jedno \u2018ladno pivo\u2019. Prodava\u010dica je upravo uklonila staklenu ambala\u017eu koja je ostala iza prethodne grupa koja je tuda pro\u0161la. Sa drveta visi otvara\u010d za fla\u0161e, oka\u010den kanapom za granu i vjetar ga nji\u0161e. Lako ga hvatamo i otvaramo novu dozu osvje\u017eenja. Dokoni seljani se skupili pa posmatraju bicikliste u prolasku. Ubrzo nam se pridru\u017euje i Milica Rov\u010danin pa se tu dru\u017eimo sa jednim lokalnim radoznalkom koji nas obave\u0161tava da \u0107e se u selu ove godine u \u0161kolu upisati samo jedno dijete i da nade u opstanak ovog sela nema. Ka\u017eu da je nestala struja i da je hladno pivo nestalo, ali nama je i ovo bilo dovoljno. U prodavnici kupismo nekakvih sitnica ne bi li potro\u0161ili dinare koji su nam preostali jer je granica petnaestak kilometara odatle, pa nastavismo put da nam se onaj seljanin ne bi previ\u0161e sjekirao jer Milica znojava sedi na \u201cpromaji\u201d, iako smo bili napolju ispod drveta.<\/p>\n

\"Milica\"<\/a><\/p>\n

U Kru\u0161evu, selu na putu od Pljevalja ka \u017dabljaku, popismo odli\u010dnu, a \u0161ta drugo nego kru\u0161ku, kod Dragana Draga\u0161a, sredovje\u010dnjaka pitomog pogleda. Pri\u010dasmo malo o snjegovima, izgubljenom poslu u Pljevljima i brojnim ne\u017eenjama koje \u0107emo sretati du\u017e \u010ditavog puta, jer kako re\u010de jedna starica: \u201cKada im (potencijalnim mladama) pomene\u0161 da ima\u0161 roditelje i kravu, nijedna ne\u0107e da se uda za takvog doma\u0107ina. Vi\u0161e vole da se spu\u0161te u grad i rade za 200-300 \u20ac\u201d Draganova majka je sje\u0111ela na klupi ispred ku\u0107e. Sva u crnini, sa \u0161tapom u rukama i te\u0161kim mislima pod zabra\u0111enom maramom vodila ra\u010duna da u onoj gunguli Dragan slu\u010dajno nekoga ne presko\u010di u \u010da\u0161\u0107avanju i opskrbi vodom.<\/p>\n

Kada premakosmo u kanjonu Tare, preko Gliba\u0107a, obretosmo se u selu Zaglavak. I mi tu zaglavismo kod Pljevljaka Smaja \u0160arlije i njegove hanume D\u017eane. Pregao Smajo, sklon lovu, da na tazbinskoj zemlji podigne vikendicu. Iako u velikom poslu, odlo\u017ei ga za drugu priliku kada \u010deta biciklista banu iznebuha. Na bicikliste\/kinje poar\u010di, sa zadovoljstvom, dva litra dobre \u0161ljive i poneko pivo (voda se ne ra\u010duna). Nas trojica i jo\u0161 po\u0111eko se po\u010dastismo kavom, baklavama i tulumbama, \u00a0jer Bajram tek bija\u0161e minuo a kola\u010da je ostalo i za nas nenajavljene. Sa ovim otvorenim ljudima vesele naravi je lako i ugodno divaniti, pa vreme prolete u vidu lasting repa ili ne\u010dega drugog \u0161to brzo promi\u010de pred na\u0161im o\u010dima a zgodno je za pore\u0111enje. U Crnoj Gori se svi ljudi posredno poznaju, pa se to i ovde pokaza\u00a0 jer je Dejan poznavao neku njihovu svojtu. U to ime popismo jo\u0161 po jednu i lagano se spustismo \u0110ur\u0111evi\u0107a Tari.<\/p>\n

Kod mosta u\u017eina. Odmorismo malo, a Kljajevi\u0107i \u0161to gazduju ziplajnom, kafanom, \u010damcima i ko zna \u010dime jo\u0161, a ponajvi\u0161e vole Srbiju i Rusiju, nam zovu pi\u0107e. Odbijamo jer moramo dalje. Durmitor i \u017dabljak zovu.<\/p>\n

\"Sedlo\"<\/a><\/p>\n

Tamo nas \u010deka drugar Da\u010do Grbovi\u0107, saizvr\u0161ilac i vi\u0161estruki povratnik raznoraznih zimskih i letnjih tomsojerisanja. Po\u0161to ima svje\u017ee opravljenu ve\u0161 ma\u0161inu, pere nam opremu oznojenu prethodnih dana a vjetar poma\u017ee da se brzo osu\u0161i. Po\u0161to je \u201cVoli\u201d bio zatvoren, kasnije se na\u0111osmo u \u201cZlatnom papagaju\u201d da uz neku pa\u0161tu sa gljivama, zalivenu pivom \u2018Frog\u2019 koje kuva i radi sve ostalo u proizvodnji na polzu i zadovoljstvo prijatelja, familije i svekolikog drobnja\u010dko-jezerskog gra\u0111anstva. Hvali se novim \u2018leftijem\u2019 i biciklisti\u010dkim pravcima koje su markirali tih dana. Zove nas da spavamo kod njega doma jer su mu svi apartmani za izdavanje zauzeti a \u010ditav dan je duvalo. Odlu\u010dujemo da letimo zajedno sa \u0161atorima i zahvaljujemo mu. Ne dade \u2018r\u0111a\u2019 da platimo.<\/p>\n

Na putu prema Plu\u017einama nam se ispre\u010di Trsa. Iz zasede isko\u010di kafana, onako hajdu\u010dki kako dolikuje ovim krajevima. Predasmo se bez borbe i odmah sedosmo za veliki sto sa dokonim lokalcem koji u\u017eiva\u0161e u mno\u0161tvu koje je prolazilo tog dana. Sa njim prostudirasmo starudije oka\u010dene o zid sa namjerom da ukrase enterijer kafane. Brano ispri\u010da masan vic prepravljen i upodobljen lokalnim brdima ali mu se konobarica ne obradova previ\u0161e i pomalo svadljivo re\u010de da se takve stvari ne de\u0161avaju u ovim krajevima. Nama jedino preostade da se jo\u0161 malo kiko\u0107emo i nastavimo put.<\/p>\n

Jedinom \u010devskom kafanom gospodari Vuko, kabast \u010dovjek, sjede\u0107i za stolom u uvijek elegantnoj, bijeloj treger majici. Goste upu\u0107uje odakle \u0161ta da uzmu i gdje se nalazi pribor za kuvanje kafe kada budu po\u017eeljeli da je skuvaju. Rakija stoji na \u0161anku i svako se slu\u017ei kako misli da treba. Kada obavi \u0161ta je naumio, prijavljuje Vuku \u0161ta je sve potro\u0161io pa mu u skladu sa tim gazda napla\u0107uje. Vuko je interesantan kao i njegova kafana u kojoj nemaju dve iste stolice a pored \u0161anka je krevet gde se gost mo\u017ee malo ispru\u017eiti. Pri\u010da nam kako mu je prije nekoliko godina naletio neki promrzli Irac koji je kunjao u \u0107o\u0161ku dok je dru\u0161tvo za stolom igralo preferans. Kada su zavr\u0161ili, prebacili su ga na krevet i pokrili \u010dojom \u0161to je bila na stolu za kojim su se kockali. Veli da od tada redovno dolazi i dovodi mu barem po desetak gostiju. \u017dali nam se da ima majku od devedeset godina oko koje mora da brine. Tada klju\u010d od kafane ostavlja gostima koji se slu\u017ee i pla\u0107aju kao da je on tu. Ka\u017ee da su stranci u tome precizni a da na\u0161i ljudi umeju i da zaborave.<\/p>\n

\"Ceklici\"<\/a><\/p>\n

U Resni nas zati\u010de, da l\u2019 je kafana ili ku\u0107a ili samo stolice ispod lipe\u2026 ali o\u010digledno mjesto gdje \u0107emo malo odmoriti. Pitamo \u017eenu je li kafana i ona potvr\u0111uje. Odli\u010dno. Ubrzo nas susti\u017eu Dragan i Mrvica ladom nivom pa joj darujemo osu\u0161eno cve\u0107e koje je bilo ispod brisa\u010da a putuje sa nama jo\u0161 od Durmitora. Zahvaljuje se pomalo stidno i ka\u017ee da ovakvog cve\u0107a nema u ovom kraju. Kao ni ovakvih cve\u0107ki na biciklima, dodajemo u sebi.<\/p>\n

Usponi<\/strong><\/p>\n

Raznih uspona bilo je na \u010ciker maratonu \u2013 duga\u010dkih, osrednjih i kratkih, asfaltnih i makadamskih, livadskih i \u0161umskih, onih kojima se nada\u0161, jer ih vidi\u0161 izdaleka, i onih koji te sa\u010dekaju u zasjedi, pa jedva stigne\u0161 (ili uop\u0161te ne stigne\u0161) da prebaci\u0161 u odgovaraju\u0107i prenos, onih koje ispenje\u0161 iz zaleta i onih na kojima mora\u0161 to\u010dak pred to\u010dak, natenane. Dejo i Brano su svaki na pedalama popeli, dok je Du\u0161ko na nekima spu\u0161tao juna\u010dke noge na zemlju i pje\u0161a\u010dio, \u0161to je, ina\u010de, preporu\u010dljivo za no\u017enu muskulaturu.<\/p>\n

\"Zlatibor\"<\/p>\n

Na strmom asfaltnom usponu se mo\u017eete koprcati i izvu\u0107i, ako imate snage u nogama i nijeste skloni predaji, ali ako vam u sred makadamske strmine ili kakve vododerina od puta za\u0161lajfuje to\u010dak i stanete, nema \u0161anse da \u0107ete se tu vi\u0161e vinuti u sedlo.<\/p>\n

Kad se dohvatite uspona, najbolje je \u0161to manje podizati glavu i pogledom mjeriti mu du\u017einu, Prilagodi ritam, di\u0161i pavilno (udah na nos, izdah na usta), vrti pedale i slu\u0161aj cvrkut ptica. Utje\u0161no je saznanje da svaki uspon ima po\u010detak i \u2013KRAJ!<\/p>\n

Spustovi<\/strong><\/p>\n

Na spustovima, pogotovo kad to\u010dkovi ljube asfaltnu podlogu, biciklisti uobraze da su ptice nebeske. Zlatar nas je, kad smo se nau\u017eivali njegovih ljepota, \u010dastio takvim spustom na putu do Kokinog broda. Sljede\u0107a u\u017eivancija nas je \u010dekala od grani\u010dnog pelaza \u010cemerno, pa sve do Pljevalja. Ljepotu spusta od Trse do Plu\u017eina zasjenio je Du\u0161kov pad, koji je sre\u0107om, pro\u0161ao sa lak\u0161im povredama i nije osujetio nastavak pedalanja i zajedni\u010dkog mera\u010denja od Njegu\u0161a do Kotora, kad stvarno morate dr\u017eati ma\u0161tu na uzdi da vas ne bi u pticu preobratila.<\/p>\n

\"Nad<\/p>\n

U zavisnosti od kvaliteta podloge, off road spustovi se mogu podijeliti na dobre i zajebane. Ovo zajebane zavisi od toga kakvo biciklo imate, koliko ste vje\u0161ti i kura\u017eni. Najzajebaniji je bio jedan spust na Zlataru. Bujica je od puta napravila vododerinu, ogoljela krupno i sitno kamenje. Prvi pad tokom maratona se desio upravo na toj dionici, ali pada\u010d je pro\u0161ao dobro. Brano i Dejo su vododerinu savladali ju\u010daki, dok je Du\u0161ko, izbjegav\u0161i pad na njenom po\u010detku, mudro procijenio da je bolje ovu divlja\u010d zlatarsku pripitomiti nje\u017enim dodirom stopala.<\/p>\n

\"Odmor-Dejan\"<\/a><\/p>\n

Po\u0161to se utisci jo\u0161 sla\u017eu i procje\u0111uju, o\u010dekujte nastavak pri\u010de<\/a> i jo\u0161 po\u0111ekoju fotku \ud83d\ude42
\n<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: DuBraDej<\/p>\n","protected":false},"author":3274,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[17],"tags":[],"class_list":["post-229511","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-blogovi"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/229511","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3274"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=229511"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/229511\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=229511"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=229511"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=229511"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}