![\"Teheran\"](\"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-content\/uploads\/2017\/06\/Teheran.jpg\")
<\/a>Reporter \u2018Novosti\u2019 u Iranu, zemlji velikoj i staroj kao civilizacija: U ve\u010deri nakon teroristi\u010dkog napada ispred nas se iznenada pojavila policija i ljudi u civilnim odijelima ispod kojih su virili kundaci i duge cijevi kala\u0161njikova. U no\u0107 je izlazila kolona u kojoj je bio nedavni pobjednik predsjedni\u010dkih izbora, Hasan Rohani\u2026<\/p>\nTeheran I.<\/p>\n
Pozvonio sam na interfon i popeo se na \u010detvrti kat, gdje su me do\u010dekala od\u0161krinuta vrata od stana M., koja je taman iza\u0161la iz kupaonice savijaju\u0107i svoju crnu, mokru i gustu kosu u rep. Pojaviv\u0161i se bez marame zbunila me je, jer nisam o\u010dekivao da \u0107u Iranku ikada vidjeti bez crnog \u010dadora ili marame koja barem djelomi\u010dno pokriva dio kose, kako to ve\u0107 znaju nositi zadovoljavaju\u0107i formu. M. je opu\u0161teno nastavila su\u0161iti svoju kosu, ponudiv\u0161i se da napravi doru\u010dak za oboje prije nego \u0161to ode na posao. Tog jutra sam shvatio da najsla\u0111e lubenice rastu u Iranu. Ova neudana djevojka u tridesetima ozbiljno je riskirala pustiv\u0161i me u svoj stan, u kojem su dominirale knjige feministi\u010dke literature i suvremenih zapadnja\u010dkih pisaca poput Paula Austera. Da je netko saznao, imala bi ozbiljnih problema zbog \u010dinjenice da joj je u gostima mu\u0161karac, neiranac i nemusliman.<\/p>\n
Ali takve su Iranke: iako razdvojene u javnom prijevozu i pokrivene maramama, imaju velika, hrabra i ponosna srca. M. sam, kao i ostale ljude iz ove pri\u010de, upoznao koriste\u0107i socijalni servis CouchSurfing, koji koristi oko \u0161ezdeset tisu\u0107a Iranaca i koji bi se u Iranu slobodno mogao zvati CarpetSurfing, jer sam sve no\u0107i proveo spavaju\u0107i na perzijskim sagovima. Uvukao sam se u \u010detiri zida Iranaca, koji su od malih nogu naviknuti na dvostruki \u017eivot: onaj javni u kojem su \u017eene pokrivene i u kojem su svi prakti\u010dni vjernici, i onaj privatni u kojem ljudi piju, slave i bez dlake na jeziku komentiraju politi\u010dku situaciju. U posljednja tri mjeseca pristup CouchSurfingu je blokiran i servis je zabranjen, ali usprkos riziku Iranci nastavljaju primati strane goste u svoje domove, jer kada ve\u0107 oni ne mogu putovati, onda mogu svijet dovoditi sebi. I tako dolazimo mi koji koristimo tu njihovu potrebu i postajemo gosti za njihovim trpezama, spavaju\u0107i na njihovim \u0107ilimima, ulaze\u0107i u njihove \u017eivote putem jedne ipak nepravedne razmjene. Gostoprimstvo kakvo ovi ljudi pokazuju prema strancima rijetko je u Europi, ali i svijetu. Mi smo ti koji iz svega izvla\u010dimo ve\u0107u korist.<\/p>\n
Narednih dana shvatit \u0107u da su iranska pravila relativna i da postoji velik broj sivih zona u kojima se pojedine stvari toleriraju. Vlasti naprosto ponekad ignoriraju dr\u017eanje za ruke, satelitske antene, socijalne mre\u017ee, vino na vjen\u010danju\u2026 Zemlja je to u kojoj mi, turisti i do\u0161ljaci, samo mo\u017eemo naslutiti kako stvari funkcioniraju, ali daleko od toga da mo\u017eemo razumjeti su\u0161tinu. Ipak, naviknuti na svoju europsku povr\u0161nost usu\u0111ujemo se pisati o zemlji uistinu velikoj i staroj kao civilizacija.<\/p>\n
Teheran II.<\/p>\n
Sutradan popodne, ispod tornja Azadi napokon sam upoznao djevojku s kojom se putem Telegrama dopisujem posljednjih mjeseci. Pri\u010da mi o tome kako na nekoliko mjeseci \u017eeli oti\u0107i na \u0161kolovanje u Europu. Ona, kao i ve\u0107ina Iranaca, nikada nije bila izvan granica svoje dr\u017eave. Kao \u010detverogodi\u0161nju djevoj\u010dicu A. je otac vodio na potok koji te\u010de sredinom bulevara Keshavarz po kojem zajedno hodamo. U suton, kada u potok iz nezatvorenih rupa kanalizacije iza\u0111e na desetke \u0161takora, pri\u010dao bih joj o \u017eivotu i obitelji, koriste\u0107i gradske glodavce kao metaforu svijeta. Nastavlja mi pri\u010dati o Iranu, a ja osje\u0107am kako se za nas lijepe pogledi znati\u017eeljnih o\u010diju i kako svakim narednim korakom izazivamo sve ve\u0107u pa\u017enju. Dok mi se tijelom \u0161iri neugoda, A. me ispituje za\u0161to je slika Irana toliko negativna u svijetu.<\/p>\n
– Zar je mogu\u0107e da nas svijet vidi kao teroriste, kao nekoga tko \u0107e svakog trena raznijeti avion ili napasti ameri\u010dku ili izraelsku ambasadu? Mislim, zar je mogu\u0107e da su stvari toliko druga\u010dije ovdje u odnosu na, ne znam, Hrvatsku? – pita A.<\/p>\n
– Svatko od nas nosi sa sobom odre\u0111ene predrasude, a i propaganda je odgovorna, pa se Iran doista vidi negativno. Ali to se sada mijenja, sigurno – odgovaram, poku\u0161avaju\u0107i ubla\u017eiti sliku koja Iran prati godinama.<\/p>\n
Odvodi me dalje prema parku Laleh, kojem \u0107u se narednih dana stalno vra\u0107ati. Tu napokon mogu na trenutak odahnuti od ne\u017eeljene pa\u017enje. U dijelu parka koji je izgra\u0111en prije revolucije, za razliku od dijela izgra\u0111enog nakon nje, skupljaju se mladi alternativci, koji usprkos zabrani pu\u0161enja za vrijeme ramazana skrive\u0107ki pale cigarete, piju vodu, voze skejtove, pokazuju svoje tetova\u017ee i probu\u0161ene septume. Svako toliko zavr\u0161imo u oblaku trave koji se prote\u017ee iznad neke od klupica uvu\u010denih dublje u grmlje. U drugom dijelu parka, izgra\u0111enom nakon revolucije, boravi druga\u010diji tip ljudi koji sjede uz fontane ili igraju odbojku, danas iranski nacionalni sport. Hodamo prema Muzeju suvremene umjetnosti, izrazito ponosnom na svoju kolekciju u kojoj su djela Picassa, Pollocka, Warhola\u2026<\/p>\n
Opet smo izlo\u017eeni o\u010dima i A. prilazi \u017eena u crnom, unosi joj se u lice i \u0161apatom govori: \u2018Sestro, popravi svoju maramu, izgleda\u0161 neprimjereno.\u2019 A. kao da su stresle njezine rije\u010di, no nastavlja hodati bez reakcije, obja\u0161njavaju\u0107i mi kako se to \u010desto de\u0161ava, ali da nema smisla ljutiti se, jer te \u017eene misle da rade dobro djelo. Odmi\u010dem se od nje dok sjedimo na klupici i razmi\u0161ljam kako se trebam pona\u0161ati da ne izgledamo potencijalno sumnjivo, ve\u0107 ono \u0161to i jesmo, dvoje prijatelja. Svejedno, brojni prolaznici gledaju direktno u nas, \u017eene se okre\u0107u, mu\u0161karci dobacuju. Obuzima me paranoja, strahujem da \u0107e se svakog momenta ispred mene pojaviti policija koja \u0107e nas po\u010deti ispitivati, dok se A. sada smije i mome strahu. U metrou ista situacija. Iako su za \u017eene predvi\u0111eni prvi i zadnji vagoni, koji su fizi\u010dki pregra\u0111eni od dijela za mu\u0161karce, \u017eena u mu\u0161koj pratnji ili bez pratnje mo\u017ee u\u0107i u vagone predvi\u0111ene za mu\u0161karce. Pogledi se nastavljaju i po\u010dinjem \u017ealiti \u0161to sam na put oti\u0161ao u dre\u010davo zelenim tenisicama i crnim podvrnutim trapericama, koje poku\u0161avam odvrnuti. Kao \u0161to je za \u017eene neprimjereno da hodaju bez marame ili u hla\u010dama, tako je za mu\u0161karce neprimjereno da \u010dak i po najve\u0107oj vru\u0107ini hodaju u \u0161orcevima. Jednostavno, to nije opcija.<\/p>\n
Deset dana kasnije, A. ponovno sre\u0107em u parku Laleh i odlazimo u Artist Forum. Prolazimo pored mladi\u0107a koji svira gitaru i na moje svemirsko \u010du\u0111enje na sebi ima majicu black metal benda Satyricon. Pored grupa djevojaka prodaje bed\u017eeve s natpisima The Doors, Rolling Stones, The Beatles. A. mi pri\u010da da policija ponekad zna napraviti raciju i oduzeti majice i bed\u017eeve s natpisima rock bendova. Sve me to podsje\u0107a na \u2018Perzepolis\u2019, strip Marjane Satrapi. A. odobrava i ka\u017ee da je taj strip i danas dobar opis realnosti u kojoj \u017eive \u017eene u Iranu. Sutradan, na rastanku, poklanja mi \u2018Perzepolis\u2019 s posvetom: \u2018Nadam se da se uskoro vidimo bilo gdje na ovome svijetu.\u2019 Na Telegramu, dva sata kasnije, djevojka s bademastim o\u010dima i razvu\u010denim osmijehom dodaje kao komentar na moj strah od prvoga dana: \u2018Samo da zna\u0161, pla\u010dem samo onda kada znam da me nitko ne\u0107e vidjeti.\u2019<\/p>\n
Esfahan<\/p>\n
Iran ima jeftine, brze i udobne vlakove koji lako prelaze velike udaljenosti izme\u0111u gradova na Iranskom platou. Na \u010distim peronima teheranske \u017eeljezni\u010dke stanice gospodin s lentom usmjerava putnike prema odre\u0111enom vagonu. A u vagonu sve putnike do\u010dekuje televizor, na kojem se obi\u010dno emitira neki ameri\u010dki blockbuster s perzijskom sinkronizacijom. Svakog putnika do\u010dekuje i hladna boca vode i hrana. Standard kakav u Hrvatskoj, kada je rije\u010d o vlakovima ili autobusima, odavno nemamo. Prije spavanja, kondukter u spava\u0107a kola donosi \u010distu, miri\u0161ljavu posteljinu. O\u010di otvaram tek ujutro, pred Esfahanom, odu\u0161evljen najprije planinama, a potom i gradom \u010dija je ljepota davno pre\u0161la granice Perzije. Sa svojih dvanaest mostova na rijeci Zayandeh, izvoru \u017eivota za ljude posljednjih 40.000 godina, parkovima trgovima, pala\u010dama i d\u017eamijama, ovaj grad je jedna od najve\u0107ih iranskih turisti\u010dkih atrakcija. Ali i mjesto koje je u svjetskoj javnosti postalo poznato zbog toga \u0161to se u njegovoj okolici nalazi najve\u0107i iranski nuklearni centar s oko tri tisu\u0107e zaposlenih stru\u010dnjaka.<\/p>\n
\u2018Dobro jutro\u2019, re\u010de B., moj doma\u0107in koji \u017eivi 40 kilometara od Esfahana. Nakon pozdrava B. se okrenuo, pokazao mi moju praznu sobu s krevetom na podu i oti\u0161ao spavati, dok je njegov brat nastavio le\u017eati i gledati posljednju epizodu serije \u2018Black Sails\u2019. Kurtoazno me pitao postoje li kod nas muslimani, zatim je vi\u0161e za sebe odbrusio ne\u0161to na perzijskom o religiji i nastavio gledati svoju seriju. Obojicu sam vidio tek nave\u010der, kada smo se na\u0161li u njihovoj velikoj kuhinji, gdje smo uz od\u0161krinuta vrata kroz koja je ulazio topli pustinjski vjetar pili crni iranski \u010daj iz samovara i pri\u010dali o Hrvatskoj i Balkanu. Jedni su od rijetkih ljudi koji o Hrvatskoj znaju vi\u0161e od imena Davora \u0160ukera koji je, ispostavilo se, u\u010dinio vi\u0161e za promociju Hrvatske u svijetu od svih njezinih predsjednika. Smijemo se dok mi obja\u0161njavaju kako ljudi proizvode vino isklju\u010divo za doma\u0107e potrebe i koje sve bizarne sastojke koriste.<\/p>\n
Sutradan, hodaju\u0107i uz zelene obale rijeke u predve\u010derje, uz mostove koji su mjesta okupljanja i zabave do duboko u no\u0107, mir je prekinuo prizor u kojem su dvije \u017eene, vjerojatno iz moralne policije, u automobil gurale mladu djevojku, koja se opirala i u nekoliko navrata probala otrgnuti. Na kraju se predala i dobacila ne\u0161to svojoj prijateljici, koja je nijemo, kao i svi mi ostali, promatrala odlazak automobila.<\/p>\n
Malo kasnije upoznajem S. koji tvrdi da dugo nije \u010duo za takvu situaciju. Narednih dana ostajem s ovim mladim slikarom koji planira nastaviti \u0161kolovanje u inozemstvu. Prijatan, opu\u0161ten i spor, pravi je primjer \u010dovjeka u perzijskom ra\u010dunanju vremena. Za svaki pokret potrebno je da pro\u0111e nekoliko sati, ali smo se ipak, dodu\u0161e popodne umjesto ujutro, na\u0161li u automobilu u kojem slu\u0161amo Pink Floyd i putujemo prema pustinji u okolici Varzaneha, \u2018grada an\u0111ela\u2019 u kojem \u017eene umjesto crnog nose bijele \u010dadore. Iza zadnjih ku\u0107a na periferiji po\u010dinje pustinja i do\u010dekuju nas \u010darobne linije tijela dina, suton i nargile pod zvjezdanim nebom. U ti\u0161ini, S. i njegov prijatelj se smiju i prisje\u0107aju tehno partija koje su organizirali na toj lokaciji u pustinji prije nekoliko godina. Danas, priznaju, ovdje dolaze kako bi u\u017eivali u ti\u0161ini. Obojica mi obja\u0161njavaju kako su na nedavno odr\u017eanim predsjedni\u010dkim izborima u Iranu glasali za umjerenog Hasana Rohanija, koji iako dolazi iz revolucionarno-klerikalnih krugova, ipak u\u017eiva podr\u0161ku liberalnijih Iranaca i poku\u0161ava zemlju malo vi\u0161e otvoriti svijetu. Kako no\u0107 odmi\u010de, politike je sve vi\u0161e i u ti\u0161ini pustinje mi obja\u0161njavaju kako je ipak nemogu\u0107e napraviti neke sustavne promjene, koje ovise prije svega o vrhovnom vo\u0111i, ajatolahu Aliju Hameneiju i vojsci koja kontrolira sustav i unosnu trgovinu naftom. Ali u posljednjem periodu pove\u0107ao se broj koncerata, a danas su dozvoljeni i hip-hop koncerti, na kojima publika, kao i na drugim zabavama, mora sjediti. Predivni \u017eenski vokali su i dalje zabranjeni, iako cijeli Iran slu\u0161a turbofolk glazbu iranske dijaspore iz Amerike.<\/p>\n
Yazd<\/p>\n
Sve mla\u0111e generacije koje \u017eive u konzervativnom, najstarijem i vjerojatno najljep\u0161em pustinjskom gradu na svijetu, Yazdu, re\u0107i \u0107e da je jedan od glavnih razloga za\u0161to ostaju ovdje pustinja. Preko dana, u vrijeme ramazanskog posta, iza \u017eutih blatnjavih zidova pustinjskoga grada svi miruju, da bi u predve\u010derje, kada temperature padnu ispod 30 stupnjeva, sve opet o\u017eivjelo zbog priprema za iftar. Iz \u017eege i ti\u0161ine \u017eivot se pokrene, promet i ljudi zavrte, \u0161arene d\u017eamije o\u017eive \u2013 slavi se jo\u0161 jedan dan koji je pro\u0161ao. Zato je putovanje za vrijeme ramazana, koje turisti poku\u0161avaju izbje\u0107i, posebno iskustvo. Uz malo snala\u017eljivosti mogu\u0107e je prebroditi probleme izazvane jednomjese\u010dnim postom te prona\u0107i hranu i vodu.<\/p>\n
Stari dio Yazda, s uskim ulicama napravljenim od cigle i blata, s \u2018hvata\u010dima vjetra\u2019, sustavima tornjeva koji stolje\u0107ima u stare tradicionalne ku\u0107e ubacuju hladan zrak, mjesto je sa stotinama uskih uli\u010dica u kojima se i najuspje\u0161niji vodi\u010di izgube. No\u0107u na kraju grada ostaju usamljeni \u2018hramovi ti\u0161ine\u2019, sveta mjesta gdje su stolje\u0107ima zoroastrijanci odlagali svoje mrtve, prepu\u0161taju\u0107i ih strvinarima, svetim pticama \u010dista\u010dicama, samo da tijelima svojih bli\u017enjih ne bi isprljali svoja \u010detiri sveta elementa \u2013 vodu, vatru, zrak i zemlju. Ponosna na njih, i danas njihova mla\u0111a islamska \u0161ijitska bra\u0107a po\u0161tuje prete\u010de svoje religije. Zato i danas u hramovima Zaratustrinih sljedbenika gori vatra zapaljena pred vi\u0161e od petnaest stolje\u0107a.<\/p>\n
Teroristi\u010dki napad<\/p>\n
I onda se 7. lipnja sve promijenilo. Nakon sedam godina potpunog mira Teheran su gotovo istovremeno pogodila dva teroristi\u010dka napada. Prvi se desio u zgradi parlamenta, a drugi ispred mauzoleja tvorca Islamske Republike, ajatolaha Ruholaha Homeinija, svetom mjestu tisu\u0107a hodo\u010dasnika i najve\u0107oj modernoj iranskoj gra\u0111evini koju krase \u010detiri tornja visoka 91 metar, to\u010dno onoliko koliko je godina Homeini imao u trenutku svoje smrti. U istom mauzoleju sahranjene su i mnoge druge va\u017ene politi\u010dke li\u010dnosti, poput nekada\u0161njeg predsjednika Rafsanjanija, ali i Homeinijeva supruga i drugi sin.<\/p>\n
Napad je uslijedio samo tri dana nakon obilje\u017eavanja godi\u0161njice Homeinijeve smrti i u njemu je poginulo sedamnaest, a ranjeno je \u010detrdeset i troje ljudi. Teroristi\u010dki nasilje pogodilo je sve Irance, bez obzira na njihovu politi\u010dku orijentaciju. I dok se danju \u017eivot u najve\u0107em dijelu grada odvijao sasvim normalno, no\u0107u su mnogi Teheranci ostali u svojim domovima. U tradicionalno liberalnom sjevernom dijelu grada, njegovim sjevernim ivicama u Velenjaku, na obroncima mo\u0107ne planine Alborz, tek rijetki parovi hodali su dr\u017ee\u0107i se za ruke i gledali u 17-milijunsku gradsku gromadu ispod sebe.<\/p>\n
Nakon posjete Iranu jedna novinarka je izjavila kako je ova dr\u017eava podsje\u0107a na teokratsku Jugoslaviju. Zbog dobrih javnih usluga neke se poredbe mogu povu\u0107i. Klasne razlike je te\u0161ko primijetiti na povr\u0161ini, osim kada se do\u0111e u prvi od 22 teheranska okruga, koji je sjedi\u0161te bogate politi\u010dko-ekonomske elite. Na ulicama ovog dijela grada mogu\u0107e je vidjeti skupocjene automobile i zapadnja\u010dki ure\u0111ene kvartove. Ali i predsjednika.<\/p>\n
U ve\u010deri nakon teroristi\u010dkog napada ispred nas se iznenada pojavila policija i ljudi u civilnim odijelima ispod kojih su virili kundaci i duge cijevi kala\u0161njikova. U no\u0107 je izlazila kolona u kojoj je bio nedavni pobjednik predsjedni\u010dkih izbora, Hasan Rohani. Cijeli bulevar se umirio i kao za minute \u0161utnje ljudi su stajali nepomi\u010dno, bez trzaja. Predsjedni\u010dki konvoj je pro\u0161ao i put smo nastavili autocestom prema centru, gdje su nas do\u010dekale nove barikade i vojnici s dugim cijevima, mrki i ozbiljni bradonje, s baterijskim lampama u rukama. Prizor kakav godinama nitko nije vidio u ovom gradu.<\/p>\n
Sve informacije narednih dana dolazile su putem strogo kontroliranih dr\u017eavnih izvora, pa je tako i relativno nezapa\u017eeno pro\u0161la vijest da se u gradu desio incident u kojem je mu\u0161karac iz osvete \u0161esnaestero ljudi polio kiselinom. Ina\u010de strogo kontroliran i spor internet \u010desto nije radio, a po\u010dele su stizati i vijesti kako vlasti uspje\u0161no ulaze u trag organizatorima napada, koje su, kako je potvr\u0111eno, nedavno i priveli. Iranci su tako prvi put osjetili rat na teritoriju svoje dr\u017eave, koja je aktivno uklju\u010dena u sukobe u Siriji i \u010dije vojne baze koristi ruska avijacija.<\/p>\n
Kao izrazito homogena \u0161ijitska zajednica, Iran ima ozbiljnu vojnu i obavje\u0161tajnu snagu, te igra va\u017enu ulogu u aktualnim preslagivanjima na Bliskom istoku u kojima se stvaraju nove veze i odnosi izme\u0111u Rusije, Katara, Irana, Turske, Rusije i Zapada. Ali u usporedbi s drugim gradovima, Iranci su napad podnijeli mirno, bez previ\u0161e frke. Ljutnju je izazivala licemjerna i neodmjerena izjava ameri\u010dkog predsjednika Donalda Trumpa kojom je okrivio \u017ertve.<\/p>\n
Iran je sigurna zemlja s niskom stopom kriminala i drakonskim kaznama za njegove prekr\u0161itelje. Jedino \u0161to vas mo\u017ee ubiti je promet \u2013 statisti\u010dki dokazano najopasniji u svijetu. Prelazak ceste je adrenalinska lutrija, kao i vo\u017enja starim iranskim automobilima. Statisti\u010dki, Iranci imaju najve\u0107i broj automobila po glavi stanovnika u odnosu na sve bliskoisto\u010dne dr\u017eave, dobre putove i jeftino gorivo. Za jedan euro mo\u017ee se kupiti \u010dak \u010detiri i pol litre goriva. Vlasti posljednjih godina poku\u0161avaju prevencijom smanjiti broj nesre\u0107a, ali saobra\u0107aj i dalje vi\u0161e sli\u010di auti\u0107ima za sudaranje u lunaparkovima nego prometu s odre\u0111enim pravilima.<\/p>\n
Be\u010d<\/p>\n
Povratak. Iranac \u0160. i ja pu\u0161imo Bahman, jeftine slatke iranske cigarete koje se brzo uvla\u010de u odje\u0107u i bude nostalgiju generacija Iranaca na ujake, djedove i o\u010deve. \u0160. je prije tri godine do\u0161ao u Be\u010d i otada se nije vratio u Iran. S roditeljima se vi\u0111a samo ponekad, po hotelima na periferijama europskih gradova. Pobjegao je zato \u0161to je druga\u010diji, zato \u0161to ne prihva\u0107a dogmu i zato \u0161to je u Teheranu na kraju prestao stvarati muziku.<\/p>\n
Ali nikada nemojte posumnjati u ljubav bilo kojeg Iranca prema Iranu. Putovanje u Iran nije putovanje zbog zgrada i povijesti, odnosno to je njegov najmanji dio. Putovanje je to koje mijenja i razara predrasude koje nosimo sa sobom. Ono je i propitivanje i nas samih i na\u0161eg odnosa prema ovom dijelu svijeta. Iz Irana \u010dovjek izlazi promijenjen i zbunjen, zaljubljen i ogor\u010den. Pri\u010dam sa \u0160. \u0161to je za njega danas u Europi sloboda. I daleko od toga da smatra kako je sloboda puko pitanje slobodnog kori\u0161tenja interneta i kredita. Iskusio je jako dobro europsku gor\u010dinu kakvu ve\u0107 kusaju izbjeglice s Bliskog istoka. Iranci koje sam upoznao ponosni su i slobodni ljudi koji znaju kako biti sna\u017eni. Iran niti jednog trenutka ne ostavlja \u010dovjeka ravnodu\u0161nim. Putnik se njime kre\u0107e sa sna\u017enim podijeljenim osje\u0107ajima, osje\u0107ajima ushi\u0107enja i prezira. Ushi\u0107enja zbog magi\u010dnih pustinja na \u010dijim dinama u iftarskoj no\u0107i pu\u0161i nargilu, prezira zato \u0161to nad ljudima visi sivi oblak religije, dok im se u kosti uvla\u010di paranoja koja kontrolira njihova tijela i postupke. Ipak, pitanje mogu\u0107nosti izbora nije aktualno samo u Iranu, ve\u0107 i puno \u0161ire. Ne poma\u017ee u tome \u010dinjenica da njihova zemlja krije zalihe nafte i plina kojih se ve\u0107 stotinama godinama \u017eele dokopati oni drugi, koji \u0107e upravo uz pri\u010du o demokraciji donijeti zavisnost i neslobodu.<\/p>\n
U Iranu ni\u0161ta nije crno-bijelo, kao ni poezija najve\u0107eg perzijskog pjesnika Hafiza koji je u vinu i duhovnosti idealizirao osje\u0107aje i ljubav, spajaju\u0107i danas nespojivo \u2013 Kuran, ljubav i vino: \u2018Govorim otvoreno, i to je moja sre\u0107a, ljubavi rob sam, oslobo\u0111en oba svijeta.<\/p>\n
Portal Novosti<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Reporter \u2018Novosti\u2019 u Iranu, zemlji velikoj i staroj kao civilizacija: U ve\u010deri nakon teroristi\u010dkog napada ispred nas se iznenada pojavila policija i ljudi u civiln<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-228347","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/228347","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=228347"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/228347\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=228347"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=228347"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=228347"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}