{"id":227545,"date":"2017-06-08T07:00:42","date_gmt":"2017-06-08T05:00:42","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=227545"},"modified":"2017-06-07T23:15:57","modified_gmt":"2017-06-07T21:15:57","slug":"u-hrvatskoj-bog-postoji-u-onoj-mjeri-u-kojoj-je-ustasa","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/06\/08\/u-hrvatskoj-bog-postoji-u-onoj-mjeri-u-kojoj-je-ustasa\/","title":{"rendered":"U Hrvatskoj bog postoji u onoj mjeri u kojoj je usta\u0161a"},"content":{"rendered":"

\"boris-buden\"<\/a>Razgovarao: Darko Vujica<\/strong><\/p>\n

Boris Buden (Gare\u0161nica, 1958) filozof je i publicist. Diplomirao je na Sveu\u010dili\u0161tu u Zagrebu filozofiju uz dopunske studije marksizma. Doktorirao je na Humboldtovom Univerzitetu u Berlinu iz teorije kulture. Bio je urednik \u010dasopisa Arkzin. Najpoznatiji je po kultnoj zbirci politi\u010dkih eseja Barikade. Va\u017enije knjige su mu: Zona prelaska: o kraju postkomunizma, Vavilonska jama te Kaptolski kolodvor. \u017divi u Berlinu i predaje na Bauhaus Univerzitetu u Weimaru.<\/p>\n

Darko Vujica<\/strong>, Prometej.ba: Zahvaljuju\u0107i Blairovoj tre\u0107eputa\u0161koj politici za koju se uhvatila ve\u0107ina stranaka iz Socijalisti\u010dke internacionale, socijaldemokratske stranke su se pretvorila u puku imitaciju liberalnih i konzervativnih stranaka i u potpunosti zanemarile radni\u0161tvo. Je li po Va\u0161em mi\u0161ljenju mogu\u0107e reanimirati socijaldemokraciju kao takvu i ima li ona jo\u0161 uvijek neko historijsko zna\u010denje?<\/em><\/p>\n

Boris Buden:<\/strong> Ja mislim da je historijsko zna\u010denje socijaldemokracije iscrpljeno. Ono je iscrpljeno onog trenutka kada je socijaldemokracija pristala sudjelovati u neoliberalnoj reformi socijalne dr\u017eave. To je moment kada je ona prihvatila tezu Margaret Thatcher pod sloganom: \u201eAlternativa ne postoji\u201c. Onoga trenutka kada je socijaldemokracija prihvatila tu tezu, ona je zaklju\u010dila svoje historijsko poslanje. Margaret Thatcher je to najbolje izrekla re\u010denicom da je najve\u0107i uspjeh njene politike Tony Blair. Blairova politika tijekom predsjednikovanja Laburisti\u010dkom partijom je pravi nastavak politike Margaret Thatcher. Nije bila potrebna radikalna torijevska antisocijalna politika koja nikada nije do\u0161la u krizu tako \u0161to je smijenjena, nego su Blairovi laburisti bili pravi nastavak toga. Suvremena socijaldemokracija je dijete torijevskog neoliberalnog razaranja socijalne dr\u017eave i dru\u0161tva samoga. Da podsjetimo, Margareth Tatcher je u tomu bila vi\u0161e nego eksplicitna: \u201eNe postoji ne\u0161to takvo kao dru\u0161tvo\u201c. Socijaldemokracija vi\u0161e ne zastupa interes dru\u0161tva, interes jednakosti unutar dru\u0161tva, politi\u010dku formu dr\u017eave koja \u0107e osiguravati socijalnu jednakost, nego u mjeri u kojoj jo\u0161 uvijek ima neko svoje zna\u010denje brani ostatke ostataka socijalne dr\u017eave. Negdje, u historijskim uvjetima u kojima ona ima vi\u0161e mogu\u0107nosti, kao u Njema\u010dkoj, ona to radi bolje, negdje lo\u0161ije. U ideolo\u0161kom smislu ona je danas nositelj liberalnih vrijednosti i kao takva, nema kapaciteta izazvati neoliberalnu politiku. Socijaldemokracija \u010dak nije u stanju ni ne sudjelovati u neoliberalnoj politici. To je najbolje vidljivo na primjeru kada su pojedini socijaldemokrati izvukli kapitalizam iz financijske krize klasi\u010dnom dr\u017eavnom intervencijom, naravno, ne zato da izvuku ljude iz bijede nego da izvuku kapital iz krize i da spase banke.<\/p>\n

Osim u par iznimaka, socijaldemokraciji se danas doga\u0111a ono \u0161to se doga\u0111alo komunisti\u010dkim partijama u Zapadnoj Evropi sedamdesetih godina kada one postepeno izlaze iz horizonta u kojem su mogle utjecati na dr\u017eavne politike. U tom smislu, na ovim na\u0161im krajevima imamo dobre primjere. Tu je taj poku\u0161aj da se od biv\u0161ih komunista naprave socijaldemokrati, \u0161to je poku\u0161aj jedne priglupe vesternizacije, bez ikakvog realnog odnosa prema stvarnosti u kojoj se \u017eivi i prema specifi\u010dnosti biv\u0161e Jugoslavije. Vidjeli smo \u0161to se dogodilo \u2013 ili je kao u Srbiji gdje je Socijalisti\u010dka partija otvoreno pre\u0161la u nacionalizam i otvoreno omogu\u0107ila nacionalisti\u010dka i fa\u0161isti\u010dka divljanja u liku Slobodana Milo\u0161evi\u0107a \u2013 ili se, kao u Hrvatskoj \u0161lepala za nacionalisti\u010dkim mainstreamom \u2013 gdje se Ra\u010dan \u0161lepao za Tu\u0111mana.<\/p>\n

Za mene, najbolji opis hrvatske socijaldemokracije od njene uspostave do danas i cijela njena logika mo\u017ee se svesti na onaj poznati hit iz \u0161ezdesetih od 4M \u201eIdem i ja, ne ti ne\u201c. Tu tri pjeva\u010da pjevaju: \u201eIdem napraviti neku psinu\u201c, a onda ovaj \u010detvrti ka\u017ee: \u201eIdem i ja\u201c, na\u0161to mu ovi odgovore: \u201eNe, ti ne\u201c; \u010detvrti ponovo pita: \u201eA za\u0161to ne?\u201c, na \u0161to mu trojka odgovori: \u201eZato jer ne\u201c. Ista se stvar doga\u0111ala i sa hrvatskom socijaldemokracijom, kada je Tu\u0111man pozvao: \u201eIdemo stvarati Hrvatsku domovinu\u201c, socijaldemokrati su odgovorili: \u201eIdemo i mi\u201c, a onda im hrvatski nacionalisti ponove: \u201eA ne. Vi ne\u201c. Tako je bilo u svakoj narednoj fazi hrvatske politike, socijaldemokrati su se \u0161lepali za nacionalistima. U ovoj posljednjoj fazi, kada se mr\u017enja prema Srbima ponovno aktivirala, HDZ na \u010delu s Karamarkom i Hasanbegovi\u0107em uzvikuje im : \u201eMi mrzimo Srbe\u201c, na \u0161to Milanovi\u0107 odgovara: \u201ePa mrzim i ja!\u201c. To je taj poku\u0161aj da se pod svaku cijenu sudjeluje u nacionalizmu pri \u010demu se potpuno izgubio politi\u010dki identitet i socijaldemokracije i njezina ideolo\u0161ka razlika spram drugih polti\u010dkih opcija. Svi znaju danas u Hrvatskoj da je socijaldemokracija neka vrsta impotentnog nacionalizma. To je imitirani nacionalizam. Ali ta imitacija nacionalizma je jo\u0161 gora, to je simptom jo\u0161 gore politi\u010dke nemo\u0107i nego ovaj takozvani \u201eautenti\u010dni\u201c, profa\u0161isti\u010dki, usta\u0161ki, hadezeovski nacionalizam. To je taj trenutak kada Milanovi\u0107, da bi obranio svoju vlast, socijaldemokratsku, pred izazovom nacionalisti\u010dkog HDZ-a Plenkovi\u0107evu majku naziva \u201evojnom lekarkom\u201c. Dakle, on koristi \u0161ovinisti\u010dki idiom da bi se ulizao hrvatskom elektoratu. To su elementi dekadencije i po mome sudu, to je neoprostivo. Lijeva politika ne smije imati vi\u0161e nikakve iluzije o tome, ona treba aktivno pripomo\u0107i (samo)uni\u0161tenju hrvatske socijaldemokracije. Ta se partija ne mo\u017ee spasiti. Tu treba spasiti ljude koji su naivno ne imaju\u0107i ni\u0161ta drugo u ponudi oportunisti\u010dki davali svoj glas SDP-u. Taj oportunizam nije proizveo nikakve pozitivne efekte. Socijaldemokracija se zavr\u0161ava, ona je do\u0161la do svojih historijskih limita, ona je iscrpila svoj historijski potencijal, ona pred na\u0161im o\u010dima umire i ona \u0107e se pretvoriti u ono u \u0161to su se zapadno-evropske komunisti\u010dke partije pretvorile tokom sedamdesetih. \u0160ezdesetih su one jo\u0161 utjecajne i mo\u0107ne, utje\u010du na lokalne politike, krajem sedamdesetih one postaju potpuno irelevantne i marginalne.<\/p>\n

Danas, kada je neoliberalna ideologija u potpunosti naturalizirala kapitalizam kao vje\u010diti prezent, ona istovremeno ukida svaku, makar i teorijsku mogu\u0107nost promi\u0161ljanja jednog druga\u010dijeg \u2013 nekapitalisti\u010dkog \u2013 dru\u0161tva. Na koji na\u010din danas funkcionira ideologija nemogu\u0107eg?<\/em><\/p>\n

Neoliberalna politika temelji se na nemogu\u0107nosti alternative ovakvoj stvarnosti. To je ideologija u kojoj je odnos mogu\u0107eg i nemogu\u0107eg pod kognitivnom i performativnom domenom liberala. Me\u0111utim, to nije liberalni uvid u stvarnost kakva ona jest, nego zauzimanje one pozicije iz koje se stvarnost artikulira kroz znanje mogu\u0107eg i nemogu\u0107eg. Sasvim konkretno: nemogu\u0107e je dovesti u pitanje hegemoniju financijskog kapitala, nemogu\u0107e je dovesti u pitanje na\u010delo samoregulacije tr\u017ei\u0161ta, odnosno tezu da se dr\u017eava mora povu\u0107i iz kompletnog dru\u0161tvenog \u017eivota koji \u0107e se sutra, \u010dim dr\u017eave nestane, srediti i po\u010deti normalno funkcionirati. To su elementi u kojima ta nemogu\u0107nost ima sasvim konkretno zna\u010denje. Ali s duge strane sasvim je jasno i \u0161to je mogu\u0107e. Mogu\u0107e je sniziti cijenu radne snage na ovim prostorima tako da se privu\u010de kapital. Mogu\u0107e je da ljudi rade jo\u0161 vi\u0161e za jo\u0161 manje para. Kada je eksploatacija u pitanju, mogu\u0107nosti su beskona\u010dne. Mogu\u0107e je da se financijski kapital konstantno oplo\u0111uje pretvaranjem ljudi u du\u017eni\u010dke robove. Du\u017eni\u010dko ropstvo je mogu\u0107e i ono je normalna stvar. Rije\u010d je o tome da se liberalna politika tu artikulira kao subjekt znanja stvarnosti, odnosno kao stvarnost sama.<\/p>\n

Neoliberalna politika historijski nastupa krajem sedamdesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a kada Paul Volcker dolazi na mjesto \u0161efa federalnih rezervi SAD-a 1979. i uvodi neoliberalne mjere u financijsku politiku sjedinjenih Dr\u017eava. Iste godine Margaret Thatcher postaje premijerka u Britaniji, ali i u komunisti\u010dkoj Kini na vlast dolayi Deng Xiaoping, \u010dije \u0107e reforme tako\u0111er na tragu neoliberalnih na\u010dela u ekonomiji ubrzo radikalno izmijeniti Kinu ali i \u010ditav svijet. U isto vrijeme Jugoslavija se slama pod dugovima, \u0161to je prije svega posljedica naftne krize odnosno porasta cijene nafte ali i promijenjene politike kamatnih stopa me\u0111unarodnih financijskih institucija \u010diji je Jugoslavija \u010dlan, prije svega Me\u0111unarodnog Monetarnog Fonda. Nakon njihove intervencije zemlja se osamdesetih na\u0161la u du\u017eni\u010dkom ropstvu. Kriza osamdesetih u Jugoslaviji nije naprosto kriza planske privrede, odnosno komunisti\u010dke totalitarne politike koja nije u stanju stvoriti uvjete za takozvano normalno funkcioniranje tr\u017ei\u0161ne privrede, kako se to danas prikazuje. To je pri\u010da koja se zasniva na radikalnom diskontinuitetu izme\u0111u pro\u0161losti takozvanog komunisti\u010dkog totalitarizma i dana\u0161njeg \u017eivota u navodno normalnoj, demokratskoj slobodi; pri\u010da koja je ideolo\u0161ki slijepa za svaku vrstu historijskog kontinuiteta. Njen ideolo\u0161ki karakter se ogleda upravo u tome da nam onemogu\u0107ava prepoznati na primjer historijsku bliskost situacije u kojoj se danas nalazi Gr\u010dka, zemlja koju je kapitalizam doveo u krizu i jugoslavenske situacije iz osamdesetih. Ljudi neprestano govore o traumama totalitarne pro\u0161losti. Ako ima i\u0161ta traumatsko u na\u0161em historijskom iskustvu to je trauma kontinuiteta, ali upravo to lupetanje o totalitarnoj pro\u0161losti potiskuje tu traumu. Ono nas onemogu\u0107ava u tome da prepoznamo tu genealogiju podjarmljivanja, taj kontinuitet tla\u010denja i eksploatacije. Stvar je u tome da smo promatraju\u0107i gr\u010dku krizu od prije dvije godine trebali u njoj prepoznati vlastito iskustvo iz osamdesetih, odnosno prepoznati kontinuitet izme\u0111u Jugoslavije iz osamdesetih i Gr\u010dke danas.<\/p>\n

Zanimljivo je i to da je Jugoslavija na koncu uspjela ostati solventna tako da je u trenutku svoje propasti bila du\u017ena manje od 16 milijardi dolara. Danas su zemlje njene nasljednice na ovim prostorima ukupno gledano \u0161est puta zadu\u017eenije, a da im BDP nije ni\u0161ta porastao od raspada do danas.<\/p>\n

Ali ono \u0161to je ovdje najva\u017enije je upravo to da taj liberalni postkomunisti\u010dki narativ koji se zasniva na radikalnoj razlici izme\u0111u komunisti\u010dkog totalitarizma i demokratskog kapitalizma, s godinom prijeloma u 1990-1991, slu\u017ei prije svega tomu da nam uni\u0161ti svako historijsko iskustvo, odnosno mogu\u0107nost da prepoznamo sebe, odnosno svijet u kojem \u017eivimo u kontinuitetu neslobode. Ta pri\u010da o kona\u010dnom nacionalnom oslobo\u0111enju od tu\u0111inskog, komunisti\u010dkog totalitarizma onemogu\u0107ava nam da se retrospektivno osvrnemo i prepoznamo svoju pro\u0161lost i svoju sada\u0161njost u jednom te istom konfliktu koji do danas nije razrije\u0161en i koji se i dalje nastavlja.<\/p>\n

Prije koju godinu, Angela Merkel je kazala kako je sa multikulturalizmom u Evropi gotovo. Vi ste rekli kako ga ne bi spa\u0161avali. Zbog \u010dega je multikulturalizam po Vama problemati\u010dan i do koje granice on mo\u017ee i\u0107i?<\/em><\/p>\n

Teorija, prije sveg postkolonijalna razvila je konceptualnu paradigmu unutar koje je mogu\u0107e kriti\u010dko razra\u010dunavanje s multikulturalizmom, kao i razvijanje razli\u010ditih alternativa tom modelu – na primjer, koncept takozvane kulturne hibridizacije, odnosno tzv. \u201etre\u0107eg prostora\u201c, prostora kulturalnog prevo\u0111enja, itd. Teorijski dakle, multikulturalizam je manje-vi\u0161e potro\u0161ena ideja.<\/p>\n

U politi\u010dkoj praksi me\u0111utim jo\u0161 uvijek je \u0161iroko prihva\u0107en u zemljama Zapadne Evrope kao paradigma liberalno demokratske tolerancije, pri \u010demu se naj\u010de\u0161\u0107e do\u017eivljava kao lijeva politi\u010dka opcija. Budu\u0107i je jasno da dru\u0161tva kasnog neoliberalnog kapitalizma ne mogu vi\u0161e biti monokulturna u smislu \u010disto etni\u010dkog kulturnog identiteta, koncept multikulturalizma im slu\u017ei kao model demokratskog su\u017eivota po sebi uvijek ve\u0107 postoje\u0107ih, dakle po sebi danih, esencijalnih kulturnih odnosno etni\u010dkih razlika. U tome i jest problem sa multikulturalizmom. On totalizira koncept kulturne razlike koji nam se onda pojavljuje kao temeljni dru\u0161tveni odnos, to jest, artikulira se u dimenziji dru\u0161tvenog totaliteta \u0161to ima za posljedicu da nam se dru\u0161tveni konflikti pojavljuju prije svega kao konflikti izme\u0111u razli\u010ditih kultura. Pa nam se, kao recimo u Njema\u010dkoj, pojavljuje u formi nacionalne politi\u010dke drame, reducirane na pitanje do koje mjere mo\u017ee i\u0107i multikulturalizam, odnosno konkretno, koliko stranaca Njema\u010dka mo\u017ee primiti, a da pritom ostane Njema\u010dka?<\/p>\n

U tom kontekstu valja razumjeti i desnu kritiku multikulturalizma koja u osnovi priznaje osnovna na\u010dela multikulturalizma, to jest nesvodivu razliku izme\u0111u kultura. U Njema\u010dkoj, konkretno, ona nije nu\u017eno negativno nastrojena prema, recimo, islamu, odnosno islamskoj kulturi, ali inzistira na radikalnom politi\u010dkom razgrani\u010denju, to jest na tome da ta islamska kultura ostane tamo gdje je i da ni na koji na\u010din ne interferira s takozvanom vlasititom kulturom. Ona u osnovi priznaje multikulturalizam na jednoj globalnoj razini \u2013 svakome njegova kultura, svakoj kulturi njezina teritorija, bez me\u0111usobnog mije\u0161anja. U liberalnoj verziji, naprotiv, multikulturalizam nastoji artikulirati tolerantni su\u017eivot kulturnih razlika u jednom te istom politi\u010dkom prostoru. Me\u0111utim, kao \u0161to sam rekao, temeljni problem je taj da se u oba slu\u010daja esencijalno shva\u0107ena kulturna razlika name\u0107e kao ultimativna paradigma dru\u0161tvenosti i same politi\u010dnosti. Multikulturalizam reartikulira sve socijalne konflikte kao konflikte izme\u0111u kultura, \u0161to u kona\u010dnici definira konkretne politi\u010dke pozicije odnosno \u010ditavu politi\u010dku dinamiku odnosa izme\u0111u ljevice i desnice u dana\u0161njoj Evropi, odnosno \u010ditavu politi\u010dku dramu dana\u0161nje Evrope.<\/p>\n

Ali tu je rije\u010d o puno dubljoj krizi, epohalnoj krizi neoliberalne globalizacije. Globalno-politi\u010dki neoliberalni kapitalizam je u krizi, u ekonomskoj, u politi\u010dkoj krizi, ali i u moralnoj krizi, u krizi svoje historijske legitimacije. Ljudi se otvoreno po\u010dinju pitati, ima li to sve skupa smisla. Mora li biti tako kako jest. Uostalom, oni su svjesni krize \u010diji si simptomi postali o\u010digledni. Postali smo svjesni toga da sistem generira konflikte koje nije u stanju sam razrije\u0161iti. Mi uglavnom bespomo\u0107no promatramo kako sistem umjesto da nalazi rje\u0161enja samo produbljuje krizu, otvara nova podru\u010dja sukoba, ratova, sveop\u0107eg rasula i novih humanitarnih katastrofa. Ima li boljeg primjera za to od stanja u kojem se nalazi \u010ditava sjeverna Afrika, Irak, Sirija, Afganistan. Uostalom i donedavno sveop\u0107e priznat temelj globalne stabilnosti i mo\u0107i, Sjedinjene ameri\u010dke Dr\u017eave, danas je i sam bolesnik. Zemlja koja je donedavno trasirala hod suvremene povijesti, bila orijentacioni znak za sve ostale danas je i sama izgubila orijentaciju ne samo u globalnom prostoru nego i u historijskom vremenu. Ima li boljeg dokaza za to od Donalda Trumpa?<\/p>\n

U njegovom liku personificira se mogu\u0107nost globalne historijske dekadencije. Zapad, koji je sebe do sada konstituirao kao mjesto ultimativne realizacije svih liberalno demokratskih vrijednosti kao i socijalno ekonomskog prosperiteta, definitivno gubi tu kvalitetu, gubi globalni presti\u017e. Ako je do sada vrijedilo, i to kao ne\u0161to samorazumljivo, da je Zapad subjekt realizirane historije, mjesto s kojeg se svima moglo docirati u pitanjima demokracije, slobode, tolerancije, ekonomske i svake druge racionalnosti, mjesto s kojeg se, kad je o nama rije\u010d, moglo govoriti posprdno o Balkanu na kojem vlada zaostalost, primitivnost, \u0161to za posljedicu ima me\u0111uetni\u010dku mr\u017enju, agresivni nacionalizam i naposljetku ratove, dok je sve to skupa za Zapad tek dio njegove traumatske pro\u0161losti, danas je taj govor, \u010ditav diskurs neupitne zapadne superironosti, izgubio svoju vjerodostojnost. S takozvanim Brexitom i dolaskom Trumpa na vlast u Americi postalo je jasno je da su takozvane zapadne vrijednosti ne\u0161to potpuno kontingento, ne\u0161to \u0161to ve\u0107 sutra mo\u017ee u potpunosti nestati ili se pretvoriti u svoju suprotnost. Rije\u010d je o realnoj mogu\u0107nosti dekadencije, mogu\u0107nosti da zapadna demokracija na primjer ve\u0107 sutra mo\u017ee pasti ispod svakog nivoa. Drugim rije\u010dima, da ona ve\u0107 sutra mo\u017ee iznevjeriti sve ono \u0161to nazivamo njenim temeljnim vrijednostima, slobodu, jednakost, pravnu dr\u017eavu, ljudska prava, toleranciju, itd. \u0160to je vrijedilo ju\u010der ne mora vrijediti sutra. U\u0161li smo ponovo u razdoblje historijske neizvjesnosti, u samu otvorenost hsitorije kao takve.<\/p>\n

Rije\u010d je o momentu kontingencije, o mogu\u0107nosti da se demokracija izrodi u svoju suprotnost i to iz same sebe, u svojoj vlastitoj krizi koju nije donio nitko izvana, nego je generirana u samom srcu Zapada, u krizi neoliberalnog kapitalizma koji je tom istom Zapadu osigurao globalnu dominaciju. Ali taj prostor historijske neizvjesnosti, kontingencije, prostor je otvorenosti same historije, i kao takav je ujedno mogu\u0107i prostoru slobode u kojemu stvari mogu i\u0107i u ovom ili onom smjeru, u kojemu se ono \u0161to je dobro mo\u017ee izokrenuti u lo\u0161e, ali i ono lo\u0161e u dobro.<\/p>\n

Ta tvrdokornost multikulturalisti\u010dke ideologije samo potvr\u0111uje do koje mjere je neoliberalni kapitalizam ostavio pusto\u0161 iza sebe. Kulturni identitet se iz multikulturalisti\u010dke perspektive ukazuju kao jedino \u0161to je jo\u0161 i postojano u svijetu u kojem kapitalizam, kao \u0161to je Marx svojedobno rekao, sve rasplinjuje u zrak. Sve se rasplinulo, jedino identiteti, kako se ljudima \u010dini, pru\u017eaju neki oslonac. Sve ostalo je uni\u0161teno. Uni\u0161tene su socijalne dr\u017eave, a s njima i institucije koje su ljudima garantirale postojanost kroz dru\u0161tvene transformacije, uni\u0161teno je napokon i samo dru\u0161tvo. S druge strane, dosegnuti su limiti, limiti kapitalisti\u010dkog razvoja i rasta, populacijski limiti, biolo\u0161ki limiti, ekolo\u0161ki limiti svijeta kao takvoga.<\/p>\n

Spomenuli ste ekolo\u0161ke limite svijeta. Suo\u010davamo se sa klimatskim promjenama i brojnim drugim ekolo\u0161kim problemima evidentno uzrokovanim ljudskim pona\u0161anjem u globalnom kapitalizmu. Na tome tragu, o\u010digledno je da su problemi ekolo\u0161ke krize transnacionalni i da se s njima nije mogu\u0107e suo\u010diti tek na nacionalnoj razini ili na individualnoj u smislu promjene \u017eivotnog stila, nego je rije\u010d o strukturalnom problemu koji tra\u017ei dosta radikalnije zahvate\u2026<\/em><\/p>\n

\u010cinjenica je da sedam milijardi ljudi koji danas \u017eive, zajedno sa \u017eivotinjama koje koriste odnosno kojima se hrane, tro\u0161e 95% svega \u0161to proizvodi biosfera. Da bismo se danas uop\u0107e suo\u010dili sa tim problemom moramo postati svjesni bitno druga\u010dije historijske temporalnosti, moramo razviti ideju historije koja se\u017ee ne samo puno dalje u pro\u0161lost od pojave pisanih dokumenata, nego obuhva\u0107a i vrijeme prije pojave \u010dovjeka. Danas govorimo o antropocenu, o ulasku u razdoblje u kojemu je utjecaj \u010dovjeka na prirodu oti\u0161ao tako daleko da vi\u0161e nema smisla govoriti o prirodi, o svijetu kao ne\u010demu zasebnom od \u010dovjeka. Drugim rije\u010dima, u\u0161li smo u jednu novu historijsku dinamiku koja se vi\u0161e ne mjeri stolje\u0107ima i tisu\u0107lje\u0107ima nego je rije\u010d o milijunima godina. Da bismo se uop\u0107e suo\u010dili s ekolo\u0161kim izazovima danas, nu\u017ena je radikalna promjena u svijesti o tome \u0161ta je to historijsko vrijeme. Mi se moramo sagledati, kao \u010dovje\u010danstvo, u sasvim drugoj temporalnosti, onoj koja se mjeri milijunima godina.<\/p>\n

Rije\u010d je o dosezanju granica ljudskoga i svijesti da je historija ne\u0161to \u0161to nadilazi ljudsko i uklju\u010duje i neljudsku prirodu. Iz te perspektive otvara se sasvim druga\u010dije shva\u0107anje ekolo\u0161kog prava odnosno, kako je to danas regulirano, prava na zaga\u0111ivanje. Poznato je da su za najve\u0107e zaga\u0111ivanje odgovorne zemlje razvijenog industrijskog zapada. One su postigle svoj razvoj na ra\u010dun zaga\u0111ivanja prirode i sad se postavlja pitanje prava zemalja u razvoju, kao \u0161to su Indija i Kina, pravo na razvoj i na zaga\u0111ivanje u smislu: \u201eVi na Zapadu ste zagadili svijet da bi se razvili, a nama sada odri\u010dete pravo da i mi to u\u010dinimo.\u201c Pa se onda na taj na\u010din politi\u010dki dogovaraju kvote zaga\u0111ivanja jer se razvoj jo\u0161 uvijek pla\u0107a uni\u0161tavanjem prirode. Zaga\u0111ivanje je jo\u0161 uvijek cijena kojom se pla\u0107a rast produktivnosti i zaposlenosti.<\/p>\n

Ljevica me\u0111utim ne smije pristati na tu logiku, na logiku prava na zaga\u0111ivanje. Pitanje ljevice danas je pitanje artikulacije transnacionalne politike mira, transnacionalne ekolo\u0161ke politike koja \u0107e odnose razvoja i zaga\u0111ivanja adresirati globalno, kao svjetski problem, a ne kao problem internacionalne politike. I to je pitanje ljevice danas. Pitanje artikulacije transnacionalne politike mira, transnacionalne ekolo\u0161ke politike koja \u0107e odnose razvoja i zaga\u0111ivanja adresirati globalno, kao svjetski problem, a ne kao problem internacionalne politike, problem prava u odnosu me\u0111u dr\u017eavama-nacijama. Da to sad malo radikaliziramo na hrvatskom slu\u010daju. Rije\u010d je o radikalnoj promjeni perspektive. Aktualna politika, i lijeva i desna, vidi Hrvatsku u historijskom kontekstu definiranom internacionalnim odnosima, dakle vidi svoju naciju ili na Balkanu u odnosu prema susjedima, ili u Evropi ili u takozvanim euroatlanskim integracijama, ali ne postalvja pitanje \u0161to \u0107e biti s Hrvatima u antropocenu? Problem je mo\u017ee li se tako ne\u0161to uop\u0107e artikulirati na razini nacionalne politike. Mogu\u0107e je me\u0111utim da nacija nije vi\u0161e takva polti\u010dka kategorija s kojom se takva pitanja mogu postavljati. Je li nacija uop\u0107e takav polti\u010dki subjekt koji mo\u017ee postaviti to pitanje? Po mome sudu nije. Dakle, stvar nije samo u tome da mi odvajamo ili spaljujemo sme\u0107e na ovaj ili onaj na\u010din, nego u tome kako da se politi\u010dki subjektiviramo da na\u0161a politi\u010dka aktivnost ima globalne efekte iako nismo ni Amerika ni Njema\u010dka Angele Merkel.<\/p>\n

U knjizi \u201eZona prelaska: o kraju postkomunizma\u201c Vi pi\u0161ete da ponovno prona\u0111ena vjera u postsocijalizmu ima jasan postateisti\u010dki i postsekularni karakter. U \u010demu se oni ogledaju?<\/em><\/p>\n

\u0160to to zna\u010di kada ljevica danas ponovo poke\u0107e pitanje sekularnosti? \u010cini nam se da znamo za\u0161to. U Hrvatskoj na primjer Hrvatska katoli\u010dka crkva je u\u0161la u sve pore dru\u0161tva, na svim nivoima, od obrazovnog do takozvane visoke politike. Napokon ona je i ekonomski faktor, mo\u0107na korporacija, veleposjednik, me\u0161etar nekretninama. U demokraciji, u parlamentu, ona je, premda nije ondje zastupljena, pre\u0161utno prihva\u0107ena kao \u201eking maker\u201c, kao onaj faktor koji odlu\u010duje izbore i bez kojeg se ne dolazi na vlast. I sada nam se \u010dini normalnim da ljevica ide sa zahtjevom \u201eho\u0107emo istinsku sekularnu dr\u017eavu\u201c. Me\u0111utim, pitanje je da li je uop\u0107e mogu\u0107e obnoviti staru sekularnu dr\u017eavu, ne samo na ovim prostorima, nego i \u0161ire, u najrazvijenijim zemljama Zapada? Mi naime ve\u0107 \u017eivimo u postsekularnom razdoblju, teorija je to ve\u0107 otvoreno priznala. Na primjer, klasi\u010dni lijevo-liberalni teoreti\u010dari, na primjer Habermas ili Rorty. Oni sekularnu dr\u017eavu tuma\u010de u smislu odnosa izme\u0111u razli\u010ditih jezika. Dr\u017eava tako mora imati jedan jezik koji razumiju svi gra\u0111ani, dok je jezik neke od religijskih zajednica za tu dr\u017eavu strani jezik. Takva religijska zajednica svojim jezikom tuma\u010di \u0161to je dobro, a \u0161to nije, kako trebaju biti ure\u0111eni odnosi izme\u0111u mu\u0161karaca i \u017eena, koje se norme unutar te zajednice moraju po\u0161tivati, itd. Problem je u tome da ta vjerska zajednica ima za sve to svoje argumente koji me\u0111utim nisu nu\u017eno razumljivi drugoj strani. Zato na razini sekularne dr\u017eave svi partikularni zahtjevi odnosno jezici pojedinih religijskih zajednica moraju biti prevedeni na jezik sekularne dr\u017eave. To prevo\u0111enje izme\u0111u partikularnih vjerskih jezika i univerzalnog jezika sekularne dr\u017eave je nu\u017eno da bi i vjernici mogli sudjelovati u demokratskom odlu\u010divanju. Na tom pitanju se razvila diskusija na primjer izme\u0111u Habermasa i Rortyja, dakle na pitanju tko to treba prevoditi \u2013 da li sami vjernici trebaju prevoditi svoje zahtjeve na univerzalni jezik dr\u017eave ili bi im u tome trebali pomagati sekularni gra\u0111ani kao \u0161to zahtijeva Habermas? Nadalje, pitanje je gdje to\u010dno se treba dogoditi taj prijevod, da li onog trenutka kada vjernici \u017eele sudjelovati u javnim diskusijama ili, kao \u0161to misli Habermas, samo onda kada vjernici komuniciraju s dr\u017eavnim insititucijama, sudovima na primjer. Ta nejasno\u0107a, otvorenost pitanja tko i gdje treba prevoditi vjerski jezik u jezik dr\u017eave i sama je simptom postsekularnog doba. Granica izme\u0111u vjere i dr\u017eave se razvodnjuje. Vi\u0161e ju nije mogu\u0107e jasno artikulirati i na jasno odre\u0111enom mjestu premostiti prevo\u0111enjem. Sekularizacija i nije ni\u0161ta drugo nego to prevo\u0111enje. Ona se ne sastoji naprosto u supostojanju sfera privatnog i javnog nego je stvar interakcije i komunikacije. Postsekularnost je stanje u kojem su ta pitanja definitivno otvorena, \u0161to zna\u010di da je odnos crkve i dr\u017eave ponovo postao nejasan, labilan, kontingentan. To zna\u010di da ljevica ne mo\u017ee naprosto inzistirati na povratku na staro, na uspostavljanju stanja u kojemu je odnos izme\u0111u sfera privatnog odnosno vjerskog i javnog odnosno dr\u017eavnog jasno odre\u0111en. Politika ljevice ne smije se svesti na obnavljanje iluzije stare sekularne dr\u017eave nego shva\u0107anje da se na ru\u0161evinama te sekularnosti moraju ostvariti radikalno druga\u010diji odnosi izme\u0111u ljudi koji vjeruju i politike. U tom smislu ljevica ne mora nu\u017eno govoriti jezikom sekularne dr\u017eave, nego naprotiv, jezikom naj\u0161ire shva\u0107enih dru\u0161tvenih interesa \u2013 jezikom lijevih dru\u0161tvenih interesa, jezikom emancipacije, socijalne pravde, jezikom koji se danas mo\u017eda vi\u0161e ne mo\u017ee prevesti na univerzalni jezik sekularne dr\u017eave, jer dana\u0161nja neoliberalna dr\u017eava govori jezikom socijalnog rasula i eksploatacije. Drugim rije\u010dima, stvar nije u tome da se Hrvatska katoli\u010dka crkva potjera natrag u privatnu sferu nego da se omogu\u0107i politi\u010dka interakcija s vjernicima na temelju lijevih dru\u0161tvenih interesa, interesa emancipacije koje potencijalno dijeli sa njima. Ljevica ih treba adresirati politi\u010dki, kao potencijalne drugarice i drugove i to izravno, dakle s onu stranu dr\u017eavne politike. Ona treba izravno adresirati ono \u0161to Habermas zove normativnim rezervoarima vjere, na primjer u smislu bazi\u010dne ljubavi prema \u010dovjeku, ili ideje da su pred bogom svi ljudi jednaki, u smislu kritike nasilja itd. Ali ljevica vi\u0161e nema \u0161to tra\u017eiti u obnavljanju propale sekularne dr\u017eave. U dana\u0161njem svijetu vjeru nije vi\u0161e mogu\u0107e politi\u010dki zatvoriti u tor. S druge strane, ljevica mora voditi ra\u010duna i o tome da je u postsekularnom razdoblju sekularizacija odnosno jo\u0161 radikalnije, ateizacija zahvatila samu vjeru i to iznutra. Dakle, problem nije u krizi ateizma, nego naprotiv u posvema\u0161njoj ateizaciji same vjere. To je potpuno jasno u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je vjera zapravo pitanje politi\u010dke nacionalne pripadnosti, ona se srozala na tu funkciju i to upravo zahvaljuju\u0107i kleru. Tako u Hrvatskoj vera u katoli\u010dkog boga ne implicira nikakav vi\u0161e odnos \u010dovjeka prema bogu kao transcedentnom bi\u0107u, nego prema nacionalnoj zajednici. Vjera je svela sebe na \u010disto kulturolo\u0161ku kategoriju, ona je ostala samo jo\u0161 pitanje identiteta. Dobar primjer svojedobno dao pokojni teolog \u017divko Kusti\u0107 kada je citirao jednog talijanskog komunista koji ka\u017ee: \u201eJa sam ateizirani katolik\u201c i komentirao to kao nu\u017enost da se katoli\u010danstvo reartikulira kao kulturolo\u0161ka katogorija. Drugim rje\u010dima, ako ti kulturno pripada\u0161 odre\u0111enoj vjeri, ne mora\u0161 uop\u0107e vjerovati u boga. Katoli\u010dka vjerska zajednica u Hrvatskoj danas je toliko kulturalizirana u smislu politika identiteta, da je sam njen sadr\u017eaj \u2013 vjera u boga \u2013 sekundaran. Danas, da bi bio \u010dlan zajednice vjernika ne treba ti uop\u0107e vjera u boga. To je ono \u0161to ja zovem ateizacija. Tu nije rije\u010d o tome da \u2013 kao \u0161to stje\u010de\u0161 dojam kad gleda\u0161 HRT \u2013 Hrvati danas vjeruju u boga vi\u0161e no ikad prije, dakle da je vjere u Hrvatskoj vi\u0161e nego ikad prije. Naprotiv, Hrvati se masovno izja\u0161njavaju kao vjernici zato \u0161to je u samoj vjeri danas bog postao potpuno sekundarna i irelevantna stvar. Dakle, nije rije\u010d o tome da Crkva i Bozani\u0107 \u0161ire vjeru na cijelo dru\u0161tvo, nego u tome da je nevjera zahvatila i tu Crkvu i Bozani\u0107a samog. U tom smislu politika ljevice prema vjernicima danas mora po\u0107i od apsurdne pretpostavke, naime od toga da upravo ljevica treba inzistirati na vjeri, da treba adresirati vjernike upravo kao vjernike i podsje\u0107ati ih na to \u0161to su mnogi od njih zaboravili, naime da za njih treba da postoji bog. Pojednostavljeno, pozicija ljevi\u010darskog ateista danas nije: \u201eBoga nema, ja ho\u0107u moju slobodu u ure\u0111enoj sekularnoj dr\u017eavi\u201c. Naprotiv, upravo ateisti, dakle oni koji ne vjeruju, trebaju zazivati tog boga kojeg su vjernici zaboravili: \u201eDajte nam ve\u0107 jednom tog boga u kojeg vjerujete, gdje ste ga zagubili, \u0161to ste mu napravili, prestanite ga gaziti?\u201c Paradoksalno, ali upravo ja kao ateist danas moram prozvati vjernike i zahtijevati: \u201eVratite mi mog ateisti\u010dkog boga, vratite mi ono vrijeme u kojem sam ja kao nevjernik vjerovao da vi vjerujete, a \u0161to vam sad vi\u0161e ne vjerujem. Vratite mi vjeru u vjeru!\u201c To je slogan lijeve kritike religije u postsekularnom razdoblju.<\/p>\n

To pogotovo vrijedi za Hrvatsku, zemlju u kojoj danas vi\u0161e nije mogu\u0107e razlikovati naciju od vjere, zemlju u kojoj se vjera u ime identitetske politike odrekla boga; zemlja u kojoj problem nije u tome da se vjera \u0161iri u dru\u0161tvo i potiskuje ateizam nego upravo suprotno. Ateizacija se do te mjere pro\u0161irila da je zahvatila i sam prostor vjere. Nietzscheanski re\u010deno, u Hrvatskoj bog nikada nije bio mrtviji nego danas. Tu on postoji samo jo\u0161 u usta\u0161kom resentimanu, dakle postoji u onoj mjeri u kojoj je usta\u0161a.<\/p>\n

Vi \u010desto govorite o posthistoricisti\u010dkom mitu o \u201eHrvatima od stolje\u0107a sedmog\u201c gdje hrvatski narod vi\u0161e od hiljadu godina sanja samostalnu dr\u017eavu \u2013 da bi se na kraju, historija, sa dolaskom Franje Tu\u0111mana i stvaranjem samostalne Hrvatske zavr\u0161ila. Koja je ideolo\u0161ka funkcija tog mita?<\/em><\/p>\n

To je vulgarni historizam, onaj zatucani, stari historizam koji je eto jo\u0161 \u017eiv i u posthistorijskom razdoblju. Reinhart Koselleck uveo je razliku izme\u0111u povijesti i historije. Povijest kao \u201egeschichte\u201c \u2013 je stara 200 godina, to je prostor novog iskustva. Povijest je kolektivni subjekt, ona stvara ne\u0161to. Ona je prostor posebnog iskustva i horizont o\u010dekivanja. Povijest zna\u010di imati perspektivu. Francuska revolucija otvara perspektivu, Oktobarska revolucija otvara perspektivu, ljudi o\u010dekuju ne\u0161to od budu\u0107nosti.<\/p>\n

Izgleda da nikoga ne \u010dudi to da su hrvatski politi\u010dari u stvari profesionalni histori\u010dari, Tu\u0111man, Hasanbegovi\u0107 i Karamarko na primjer. Kao da ih ta profesija kvalificira za politi\u010dare. Me\u0111utim, i kao histori\u010dari oni nemaju nikakve kriti\u010dke refleksije svog historijskog znanja. Oni se ni ne pitaju \u0161to je to historija, \u0161to je to historijska temporalnost. Umjesto toga, oni kao da doista misle ono \u0161to je Walter Benjamin kriti\u010dki rekao o historizmu, naime, da on shva\u0107a historiju kao homogeno prazno vrijeme. Tako oni u tom homogenom praznom vremenu povla\u010de proizvoljno svoje linije \u201eod stolje\u0107a sedmog\u201c i sebe i svoja djela, naravno, smje\u0161taju na konac te linije, na njezin teleolo\u0161ki zaklju\u010dak. Franjo Tu\u0111man i nije ni\u0161ta drugo do personifikacija kraja zaklju\u010dka te historije kao historije neispunjenog dr\u017eavotvorstva. A nakon \u0161to je dr\u017eava uspostavljena, historije valjda vi\u0161e nema, Hrvatska danas \u017eivi u nekoj vrsti prazne vje\u010dnosti koja je nastupila osvarenjem tisu\u0107ljetnog sna. Bilo bi to smije\u0161no kada bismo zaboravili koliko je ljudi poginulo igraju\u0107i svoje uloge u tom halucinatornom narativu.<\/p>\n

Ali Franjo Tu\u0111man je bio vulgarni historicist i u svom komunisti\u010dkom razdoblu, dakle i u marksisti\u010dkom smislu. Bio je \u0161ef Instituta za historiju radni\u010dkog pokreta i vjerojatno je na sli\u010dan na\u010din shva\u0107ao komunizam kao ispunjenje jednog linearnog razvoja od robovskih dru\u0161tava do mar\u0161ala Tita. To i jest vulgarni historizam Druge internacionale. Zato Tu\u0111mana ne treba promatrati samo iz perspektive njegova nacionalizma. \u010citav problem hrvatske povijesti kako se ona danas razumije i u\u010di u \u0161koli je upravo u tome da je ona sama potpuno ahistori\u010dna. Ona je instrumentalizirani nacionalisti\u010dki narativ u kome nacija funkcionira kao vanvremena kategorija. Iako ona ima svoju vlastitu povijest, hrvatsku povijest, sama je izvan povijesti. Tako je moramo zami\u0161ljati i u vremenu u kojemu je bila realno nemogu\u0107a. Nemogu\u0107e je govoriti o hrvatskoj naciji u desetom stolje\u0107u, nemogu\u0107e je govoriti o ljudima koji nemaju nacionalnu svijest kao o pripadnicima nacije. Nemogu\u0107e je govoriti o tome da ti ljudi imaju ideju nacionalnog teritorija. Ili jezik, nacionalni jezik vezan za tu teritoriju. Generalno, nemogu\u0107e je povezivati naciju i jezik prije kraja osamnaestog stolje\u0107a.<\/p>\n

Hrvatska nacionalna povijest barata ahistorijskim kategorijama, bez prestanka potiskuju\u0107i \u010dinjenicu da hrvatska nacija nastaje tek u 19. stolje\u0107u. Ona ne mo\u017ee misliti naciju kao historijsku kategoriju koja ima svoj po\u010detak, ali mo\u017ee imati i svoj kraj. Za\u0161to nacija, ako je ve\u0107 ro\u0111ena ne bi bila smrtna kategorija. Ako je nastala, onda mo\u017ee i nestati. Upravo u mjeri u kojoj mo\u017eemo misliti naciju kao historijsku kategoriju, mo\u017eemo tako\u0111er zamisliti i vrijeme u kojem te nacije vi\u0161e nema, dakle zamisliti ljude, \u017eivot i svijet s onu stranu nacije. Upravo zato ka\u017eem da nacionalisti\u010dki historizam dehistorizira kategoriju nacije jer ne mo\u017ee zamisliti svijet bez nacije. Jedan od simptoma tog problema je opsesija pro\u0161lo\u0161\u0107u, svo\u0111enje tzv. \u201eidentiteta\u201c na stvar pro\u0161losti, odnosno na ono \u0161to je Hasanbegovi\u0107eva ideja kulture, koja za njega postoji samo jo\u0161 kao muzej nacionalnog identiteta i nema nikakvu drugu svrhu.<\/p>\n

Danas kada HDZ-ovi apologeti trebaju prokomentirati odre\u0111eni fa\u0161isti\u010dki eksces u dru\u0161tvu, njihovo rezoniranje uvijek se\u017ee do razine izjedna\u010davanja fa\u0161izma i komunizma gdje oni ka\u017eu: \u201eMi smo protiv oba totalitarizma, i lijevog i desnog\u201c. \u0160ta se zapravo krije iza jednog takvog diskursa?<\/em><\/p>\n

To je instrumentalna upotreba jedne hegemonijalne ideologije koja je na\u0161la svoju realizaciju u revizionisti\u010dkoj tezi o dva totalizarizma i koja je upravo kao takva postala ideolo\u0161ka okosnica jedinstva dana\u0161nje Evropske unije. Evropska unija samu sebe tuma\u010di kao historijsko politi\u010dki prostor koji je definiran odmakom od dva totalitarizma: nacifa\u0161isti\u010dkog i komunisti\u010dkog koji su izjedna\u010deni. I to je potvr\u0111eno rezolucijom Evropskog parlamenta iz 2009. Ali u realnim okolnostima naravno nikome ne\u0107e pasti na pamet da u Berlinu preimenuje ulicu Karla Marxa ili da u Be\u010du promijeni Friedrich Engels Platz u ne\u0161to drugo, niti \u0107e pasti na pamet da zabrane crvenu petokraku. S druge strane izjedna\u010davanje takozvana dva totalitarizma ima svoj izvor u historijskom revizionizmu, recimo onom Ernsta Noltea osamdesetih godina u Njema\u010dkoj kada on izlazi sa tezom da je nacisti\u010dki fa\u0161izam pretjerana reakcija na prijetnju komunisti\u010dkog totalitarizma. Dakle, da je Auschwitz sekundarni fenomen, reakcija na izvorni zlo\u010din koji je Gulag. U analizama se me\u0111utim pokazalo da teza o dva totalizarizma nikada ne zavr\u0161ava na bolj\u0161evizmu kao izvornome totalizarizmu, nego ide dalje u pro\u0161lost pa se tako optu\u017euje ve\u0107 i anticaristi\u010dka ruska inteligencija kao izvor totalitarizma, ili se ide jo\u0161 dalje pa se okrivljuju francuski enciklopedisti pa se tako govori o \u201esuhom teroru enciklopedista\u201c. Teza o dva totalitarizma je problemati\u010dna \u0161to je \u010dini izvanredno pogodnom za politi\u010dku manipulaciju, \u0161to hrvatska politika zadnjih godina najbolje potvr\u0111uje. Upotreba termina totalitarizam u Hrvatskoj je postala komi\u010dna. Koji god fa\u0161isti\u010dki ispad se dogodi dobivamo odgovor od nadle\u017enih da su oni \u201eprotiv oba totalitarizma\u201c. U stvari svi jako dobro znamo da je teza o dva totalitarizma do kraja instrumentalizirana kako bi se opravdalo usta\u0161tvo, odnosno kako bi se ono oslobodilo negativnog zna\u010denja, o\u010distilo od grijeha kako bi se Hrvatska dr\u017eava mogla napokon slobodno utemeljiti u usta\u0161tvu. U tomu je ideolo\u0161ka funkcija teze o dva totalitarizma. \u010cini mi se me\u0111utim da je problem puno dublji i da je pojam totalitarizma danas izgubio svoj historijsko-kriti\u010dki potencijal i svoju eksplanatornu funkciju. Postao je instrument ideolo\u0161ke i politi\u010dke manipulacije, \u0161to najbolje dolazi do izra\u017eaja u Hrvatskoj danas. Osim toga, mislim da u svijetu apsolutne fleksibilizacije i prekarizacije neoliberalnog kapitalizma gdje dr\u017eave funkcioniraju druga\u010dije nego prije i imaju sasvim nove, druga\u010dije funkcije, totalitarizam nije pojam koji mo\u017ee recimo objasniti fa\u0161izam kakav nam dolazi iz budu\u0107nosti.<\/p>\n

Dok su se, kako Vi ka\u017eete, za vrijeme socijalisti\u010dke Jugoslavije komunisti morali legitimirati progresom kao jednim va\u017enim elementom, dana\u0161nje elite se ne moraju legitimirati progresom. Za\u0161to?<\/em><\/p>\n

One se ne moraju legitimirati progresom zato jer ne mogu generirati progres. One su nesposobne, nemaju mo\u0107 historijske subjektivacije, a nemaju ni instrumente kojima bi mogle pokrenuti ne\u0161to takvo kao \u0161to je op\u0107edru\u0161tveni progres. Te elite, ukoliko nisu kriminalne onda su kompradorske i kao takve slu\u017ee transmisiji volje i interesa mo\u0107i koja je negdje drugdje. One se na koncu i legitimiraju na taj na\u010din, kao zastupnici suverene volje koja nije generirana iz vlastitog naroda. Osnovna uloga tih elita, odnosno osnovna funkcija dana\u0161nje postsuverene nacionalne dr\u017eave je u tomu da osigura jednu \u0161to br\u017eu i \u0161to lak\u0161u integraciju dru\u0161tveno-ekonomskog prostora te nacionalne dr\u017eave u globalni neoliberalni kapitalizam. Njihov posao je da sprovode ono \u0161to im ka\u017eu izvana: da budu dobri \u010dlanovi NATO pakta, MMF-a, da pru\u017ee sve potrebne usluge bankama, da slu\u0161aju Njema\u010dku i da omogu\u0107uju kapitalu da se nesmetano \u0161iri i vu\u010de profit sa tog podru\u010dja. Nadle\u017eni su i za to da prilago\u0111avaju lokalne uvjete interesima me\u0111unarodnog kapitala, i da tom kapitalu olak\u0161avaju prodor, da mu omogu\u0107uju reprodukciju, profit i akumulaciju.<\/p>\n

Prometej.ba<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Boris Buden: U Hrvatskoj danas vi\u0161e nije mogu\u0107e razlikovati naciju od vjere, tu se vjera u ime identitetske politike odrekla boga<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-227545","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/227545","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=227545"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/227545\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=227545"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=227545"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=227545"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}