{"id":225831,"date":"2017-05-08T08:01:03","date_gmt":"2017-05-08T06:01:03","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=225831"},"modified":"2017-05-08T08:01:03","modified_gmt":"2017-05-08T06:01:03","slug":"nemoguce-je-funkcionirati-samo-na-parlamentarnoj-razini","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/05\/08\/nemoguce-je-funkcionirati-samo-na-parlamentarnoj-razini\/","title":{"rendered":"Nemogu\u0107e je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini"},"content":{"rendered":"

\"Tariq<\/a>S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalisti\u010dkoj rekonstrukciji politi\u010dkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju mo\u0107i sindikata, parlamentarnoj borbi i nu\u017enosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekolo\u0161koj krizi. \u201eUnutar civilnog dru\u0161tva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavni\u010dkih skup\u0161tina u koje \u0107e se ljudi birati izvan postoje\u0107eg kapitalisti\u010dkog sustava, i unutar kojih \u0107e mo\u0107i raspravljati. Ne\u0107e imati preveliku mo\u0107, ali \u0107e barem predstavljati upori\u0161te za radikale koji su uspjeli u\u0107i u parlament.\u201c<\/p>\n

Pomicanje stranaka lijevog i desnog centra prema desnici, u Hrvatskoj i drugdje u Europi popra\u0107eno je tendencijama prema historijskom revizionizmu. S obzirom da ste se bavili politikom povijesti u vlastitom radu, mo\u017eete li objasniti za\u0161to bi historijsko materijalisti\u010dka perspektiva mogla biti va\u017ena za razumijevanje ekonomske krize, kao i suvremene politi\u010dke konjunkture?<\/strong><\/p>\n

Historijski materijalizam zapravo predstavlja jedini ozbiljan na\u010din da se poku\u0161a razumjeti krizu. \u0160to je kapitalizam, \u0161to se s njime dogodilo i \u0161to je on danas u neoliberalnoj verziji? Ponekad me zamara upotreba termina \u201eneoliberalno\u201c jer je ono s \u010dim smo danas suo\u010deni ustvari kapitalizam, bez ikakve ozbiljne opozicije. Mo\u017eemo vidjeti i kako taj kapitalizam diljem svijeta proizvodi ogromne razlike u bogatstvu i \u017eivotnim uvjetima. Iz te perspektive, situacija je gora, \u010dak i u ve\u0107oj mjeri nego tijekom zadnja dva ili tri desetlje\u0107a pro\u0161log stolje\u0107a. Kako to druga\u010dije objasniti, a da u pri\u010du ne uvedemo kapitalizam \u2013 njegovu potrebu za maksimizacijom profita i ustrajanje na dokidanju radni\u010dkih prava te oslabljivanju sindikata koje iz toga proizlazi? Kapitalizam je restrukturirao politi\u010dki sistem na prili\u010dno nevjerojatan na\u010din, tako da u su\u0161tini ne postoji opozicija kapitalizmu. Lenjin je znao re\u0107i da je politika u kona\u010dnici tek ne\u0161to vi\u0161e od koncentrirane ekonomije, i to je predivna izreka, danas puno istinitija negoli u njegovo vrijeme.<\/p>\n

Kada govorimo o aktualnom historijskom revizionizmu, treba re\u0107i da se radi o bitnoj komponenti nove politike u nastajanju, u okviru koje se u su\u0161tini poku\u0161ava izjedna\u010diti dvije ogromne tradicije iz 20. stolje\u0107a \u2013 jednu koja je prokapitalisti\u010dka, s onom koja je antikapitalisti\u010dka. O kojim je tradicijama rije\u010d? Jedna od njih je komunisti\u010dka tradicija \u2013 jedina antikapitalisti\u010dka tradicija u 20. stolje\u0107u. Od svih partija socijalisti\u010dke Internacionale, jedino je bolj\u0161evi\u010dka partija ozbiljno raskinula s kapitalizmom, \u0161to je nemogu\u0107e pore\u0107i jer se radi o povijesnoj \u010dinjenici.<\/p>\n

Upravo sam dovr\u0161io pisanje knjige o Lenjinu, radi \u010dega sam ponovno \u010ditao njegove radove. Naravno, mo\u017eemo raspravljati o tome koliko je ono \u0161to su poduzeli bilo ispravno. Njegovi su posljednji zapisi predivni i vrlo realisti\u010dni u sagledavanju u\u010dinjenih pogre\u0161aka. Lenjin pi\u0161e: \u201eDugujem ispriku ruskom narodu, nismo znali ni\u0161ta\u201c. Ne ka\u017ee da su razumjeli sve, kao \u0161to se neko\u0107 govorilo, nego da nisu znali ni\u0161ta, i da je potrebno krenuti iznova \u2013 potreban je svje\u017e po\u010detak. Dakle, iz te tradicije mo\u017eemo puno nau\u010diti.<\/p>\n

No druga, prokapitalisti\u010dka tradicija, bio je fa\u0161izam. Kapitalisti danas znaju re\u0107i \u201eMa to nije bio kapitalizam\u201c, no bio je. Neovisno o tome govorimo li o Italiji ili Njema\u010dkoj, gdje je to jo\u0161 izra\u017eenije \u2013 profiti svih velikih kapitalisti\u010dkih korporacija za vrijeme fa\u0161izma narasli su za 100, 200, a ponegdje i 300 posto. Radilo se redom o ogromnim tvrtkama koje postoje i danas \u2013 Krupp, Thyssen, Boss\u2026 Popularni slogan Hugo Bossa glasio je: \u201eMi obla\u010dimo SS\u201c. Dakle, dana\u0161nji sustav isprepleten je s historijskim revizionizmom, a fa\u0161izam je postao neprijatelj jer su njegove snage odlu\u010dile i\u0107i protiv drugih, tada\u0161njih imperijalisti\u010dkih sila \u2013 britanskog carstva kao najmo\u0107nijeg, i nepromi\u0161ljeno protiv SAD-a, kroz podr\u0161ku Japancima. Na kraju su fa\u0161isti pora\u017eeni, no njihove su snage tijekom te borbe kori\u0161tene u poku\u0161ajima spre\u010davanja revolucija. Okupacija Vijetnama od japanskih trupa poslu\u017eila je Britancima i Francuzima da ondje povrate vlastitu mo\u0107. U Njema\u010dkoj je pak \u010delnik fa\u0161isti\u010dke obavje\u0161tajne mre\u017ee, general Gehlen, glatko prebjegao s jedne na drugu stranu, kako bi pomogao Amerikancima u novom Hladnom ratu.<\/p>\n

Ovaj je revizionizam na djelu ve\u0107 dugo vremena, ali se o njemu u velikoj mjeri nije raspravljalo. Sada se to pitanje otvorilo u Ma\u0111arskoj, Poljskoj i Hrvatskoj, gdje se na vlasti nalazi politi\u010dka unu\u010dad svih struja koje su kolaborirale s Tre\u0107im Reichom tijekom Drugog svjetskog rata. To je ono \u0161to oni jesu i \u0161to \u017eele o\u017eivjeti. Iz istog razloga poku\u0161avaju baciti ljagu na pokrete otpora u Francuskoj, Italiji i biv\u0161oj Jugoslaviji, govore\u0107i: \u201eOni su okrvavili ruke\u201c. Odgovor je jasan: \u201eIstina, krvave su im ruke, jer su se borili protiv va\u0161ih djedova i Tre\u0107eg Reicha!\u201c Napravimo li bilansu stanja, kako bismo vidjeli tko ima vi\u0161e krvi na rukama, odgovor \u0107e biti vrlo jasan \u2013 Tre\u0107i Reich i oni koji su se borili uz njega. Dakle, jako je va\u017eno boriti se protiv tog historijskog revizionizma, \u0161to nije lako \u010diniti jer \u017eivimo u vrijeme velikog poraza ljevice i progresivnog pokreta op\u0107enito.<\/p>\n

U nedavnoj analizi ameri\u010dkih predsjedni\u010dkih izbora na teleSURu, adresirali ste koncept \u201epolitike manjeg zla\u201c, optu\u017euju\u0107i srednjostruja\u0161ke medije za sudjelovanje u konstrukciji narativa oko Hillary Clinton utemeljenog u zaboravu. Imaju\u0107i u vidu ovakvu dominantnu medijsku konstrukciju stvarnosti, kao i puno slabiji doseg nezavisnih medija, nazirete li potencijal za proizvodnju i distribuciju znanja koje donosi radikalniju kritiku te implicira emancipatorne politike, odnosno potencijal za poku\u0161aj politi\u010dkog obrazovanja velikog broja ljudi?
\nNije jednostavno odgovoriti na ovo pitanje jer je situacija druk\u010dija u razli\u010ditim dijelovima svijeta. Budimo iskreni, uglavnom govorimo o Europi i Sjevernoj Americi. U Kini, Indiji i velikom dijelu Afrike bilje\u017eimo porast takvih medija, no utjecaj interneta ondje nije toliki, dok je u Kini internet pod cenzurom i kriti\u010dne kineske web stranice ne mogu doprijeti do ljudi. U drugim je dijelovima svijeta internet tako\u0111er pod kontrolom, ali zadr\u017eimo se zasad u Europi i Sjevernoj Americi, gdje su vidljivi iznimno pozitivni pomaci. Primjerice, moja je omiljena web publikacija Mediapart iz Francuske. Rije\u010d je o alternativnim novinama koje izlaze online u novinskom formatu, a donose vrlo o\u0161troumno istra\u017eiva\u010dko novinarstvo. Ne radi se o lijevom mediju u tradicionalnom smislu, ali poku\u0161avaju biti objektivni. Smatram da se radi o modelu koji nam je potreban diljem Europe i Sjeverne Amerike, u razli\u010ditim zemljama i na razli\u010ditim jezicima. Mo\u017eemo to posti\u0107i jedino djelovanjem odozdo, zajedno s drugim ljudima koji \u017eele stvoriti takav medijski sustav.<\/p>\n

Mnogo ljudi danas naprosto nema povjerenja u srednjostruja\u0161ke medije. Ljudi koji gledaju televiziju skloniji su im vjerovati, dok je povjerenje u tiskane medije stvar pro\u0161losti. Nu\u017eno je konstantno dovoditi u pitanje televizijske ku\u0107e koje masovno proizvode vijesti i kulturu za \u0161iroku populaciju. Imamo tehnologiju koja nam je u te svrhe potrebna, ali nam manjka resursa, no prijeko je potrebno time se baviti. \u010cak je i YouTube u tom smislu od pomo\u0107i \u2013 primjerice, emisije koje proizvodim za teleSUR gledaju se diljem svijeta i odasvud nam pristi\u017eu e-mailovi. Ljepota cijele pri\u010de le\u017ei u tome da ju je mogu\u0107e ostvariti. No kako bismo to u\u010dinili, potrebni su nam resursi, koordinacija te sna\u017eni, mladi i talentirani novinari za koje znam da postoje diljem svijeta. Moramo se umre\u017eiti i to sve vi\u0161e \u010dinimo, direktno ili indirektno, ali to je dugotrajan proces.<\/p>\n

U svojoj posljednjoj knjizi \u201eThe Extreme Centre: A Warning\u201c tvrdite da je radni\u010dka klasa izgubila svu srednjostruja\u0161ku politi\u010dku mo\u0107 koju je neko\u0107 imala u izbornom postupku zbog utjecaja kapitalizma na sve politi\u010dke stranke. Ako je to istina, gdje se kriju alternative? Kako sindikati uspijevaju odgovoriti na taj izazov kao nominalni predstavnici radni\u010dkih interesa?<\/strong><\/p>\n

Sindikati su pretrpjeli ogromne poraze, a trenutne kapitalisti\u010dke vlade poku\u0161avaju im oduzeti sve vi\u0161e mo\u0107i i oslabiti ih, tako da najmarginaliziranija populacija u dana\u0161njoj Europi \u010desto uop\u0107e ne osje\u0107a da je itko predstavlja. Toplo bih preporu\u010dio najnoviji film Kena Loacha \u201eI, Daniel Blake\u201c, koji prikazuje \u0161to sve trpe osobe s invaliditetom iz radni\u010dke klase i kakav je njihov svakodnevni \u017eivot. Dugo nisam vidio toliko dobar analiti\u010dki opis situacije u kojoj se ti ljudi nalaze. Sindikati su slabiji i zbog deindustrijalizacije do koje je do\u0161lo u mnogim europskim zemljama. U Francuskoj i Njema\u010dkoj to nije u potpunosti tako, no nesumnjivo jest u Britaniji i SAD-u, a tako\u0111er i u manjim zemljama poput Hrvatske, gdje pojedini grad ovisi o dvije tvornice \u2013 jedna se od tih tvornica zatvori i polovica tamo\u0161njeg stanovni\u0161tva ostane bez radnih mjesta.<\/p>\n

Kako da sindikati imaju mo\u0107 kada se na\u0111u u situaciji da su odjednom ostali bez pola \u010dlanstva? Stoga ne krivim previ\u0161e sindikate, iako bi neki od njihovih \u010delnika koji su postali dio sistema trebali poduzimati puno vi\u0161e nego \u0161to to \u010dine, a nadajmo se da u budu\u0107nosti i ho\u0107e.<\/p>\n

Me\u0111utim, smatram da se reprezentacija treba pojaviti i u drugim oblicima, kroz narodne plenume, predlaganje alternativnih planova, alternativnih ustava \u2013 makar zato da poka\u017eemo kako otpor nije u potpunosti utihnuo. Tako\u0111er, potrebno je obnoviti historijsko sje\u0107anje koje pamti da su se takve stvari i ranije doga\u0111ale. \u010cesto se govori o Pari\u0161koj komuni, a ponekad o tom povijesnom doga\u0111aju pro\u010ditam i zanimljivu knjigu, u kojoj se nerijetko raspravlja o svemu osim o njezinoj politici. Moramo se suprotstaviti takvom uzmicanju od politike koje je postalo uobi\u010dajeno, moramo braniti politiku i nagla\u0161avati njezino prvenstvo \u2013 kao \u0161to to neprestano \u010dine na\u0161i neprijatelji, trijumfalisti\u010dki proklamiraju\u0107i kako je do\u0161lo njihovo vrijeme. Malo je toga \u0161to mo\u017eemo po tom pitanju poduzeti, no moramo poku\u0161ati u\u010diniti barem ne\u0161to.<\/p>\n

\u010cini se da grassroots dru\u0161tveni pokreti predstavljaju vrelo otpora \u0161tetnim zna\u010dajkama kapitalizma, ali i da imaju problema s trajno\u0161\u0107u te dugoro\u010dnom konsolidacijom. Partije pak naizgled pokazuju vi\u0161e organizacijskog kontinuiteta. Me\u0111utim, u izostanku pritisaka odozdo, sklone su popu\u0161tanju pritiscima na me\u0111unarodnoj razini ili pribjegavanju triangulaciji na doma\u0107em terenu. Uzimaju\u0107i u obzir razlike u potencijalu za trajnost anga\u017emana izme\u0111u navedenih aktera, kako ostvariti dugoro\u010dnu, me\u0111usobno podupiru\u0107u dvostruku strategiju djelovanja na parlamentarnoj i vanparlamentarnoj razini? U slu\u010daju potonjeg, Hilary Wainwright predla\u017ee izgradnju civilnog dru\u0161tva kao ekonomskog faktora. Sla\u017eete li se, i nazirete li rje\u0161enja za prepreke koje se javljaju na parlamentarnoj razini?<\/strong><\/p>\n

Nemogu\u0107e je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini. Osim \u0161to je to pogre\u0161no, u kona\u010dnici nije ni previ\u0161e djelotvorno. U parlamentu ste jaki samo ako postoji vanparlamentarni pokret koji vas podr\u017eava izvana. Dru\u0161tveni pokreti o kojima se donedavno puno govorilo, gotovo su nestali u Europi, a iz njih su potekle neke politi\u010dke stranke. \u0160panjolski Podemos najupe\u010datljiviji je primjer evolucije iz ogromnog dru\u0161tvenog pokreta u politi\u010dku stranku s masovnom podr\u0161kom, no jo\u0161 nisu do\u0161li na vlast i ne znamo kako bi se pona\u0161ali da do\u0111u na vlast. Uvijek je korisno u\u010diti iz nekih dobrih, starih primjera. Unutar civilnog dru\u0161tva, na razini gradova, regija, i ako je mogu\u0107e na nacionalnom nivou, treba uspostaviti niz predstavni\u010dkih skup\u0161tina u koje \u0107e se ljudi birati izvan postoje\u0107eg kapitalisti\u010dkog sustava, i unutar kojih \u0107e mo\u0107i raspravljati. Ne\u0107e imati preveliku mo\u0107, ali \u0107e barem predstavljati upori\u0161te za radikale koji su uspjeli u\u0107i u parlament. \u017divimo u te\u0161kim vremenima i to nije lako posti\u0107i, ali moramo poku\u0161ati pokrenuti tako ne\u0161to.<\/p>\n

Postoje jaki i mo\u0107ni dru\u0161tveni pokreti \u2013 studentski pokret u Hrvatskoj, studentski pokret u Srbiji itd. Rije\u010d je o vrlo uzbudljivim zbivanjima, no oni se brzo ugase i to je sudbina svih dru\u0161tvenih pokreta\u2013 ili \u0107e se pomaknuti s te to\u010dke i uspostaviti ne\u0161to nalik modernoj, demokratski organiziranoj politi\u010dkoj stranci u kojoj se priznaju prava \u010dlanstva i u kojoj je mogu\u0107e oponirati vodstvu, ali \u0161to \u0107e ipak biti politi\u010dka stranka \u2013 ili \u0107e se ugasiti. Italija je nekada imala najve\u0107e radikalne dru\u0161tvene pokrete koji su se protivili NATO-u, samitima kapitalisti\u010dkih snaga itd., no ti su pokreti jednostavno nestali. Naravno, danas postoji Pokret pet zvijezda koji se namjerio na neke od istih meta, ali tu se ne radi o istoj pri\u010di kao s Podemosom, rije\u010d je o druk\u010dijoj politici.<\/p>\n

\u017divimo u raznolikom svijetu i moramo razvijati taktike koje odgovaraju pojedinoj zemlji i njezinim prethodnim tradicijama radikalne misli i politike, a to nije jednostavno \u010diniti u vremenima poraza. Moramo shvatiti da \u017eivimo u periodu ogromnog poraza i kapitalisti\u010dkog trijumfa. Kriza iz 2008. pokazala je da je taj kapitalisti\u010dki trijumf bio prili\u010dno krhak, \u0161to je potaknulo promi\u0161ljanje o drugim, izme\u0111u ostalog i antikapitalisti\u010dkim modelima. Me\u0111utim, zabrinjava me \u0161to je antikapitalizam \u010desto apoliti\u010dan i mislim da je to dio problema. Puno je dobrih, kvalitetnih ljudi zapelo u akademskom polju, gdje proizvode ekvivalent \u201elegalnog marksizma\u201c \u2013 pomodni marksizam koji u potpunosti ignorira politiku.<\/p>\n

Iskustvo Syrize upu\u0107uje na pomanjkanje manevarskog prostora na nadnacionalnom nivou. Postoje li politi\u010dki subjekti koji su opremljeniji i o\u0161triji kod pregovaranja u ovakvim okolnostima, ili put prema druga\u010dijem polo\u017eaju nacionalnih dr\u017eava unutar globalnog poretka zahtijeva ne\u0161to vi\u0161e, npr. povla\u010denje iz odre\u0111enih aran\u017emana na makropoliti\u010dkom i makroekonomskom nivou, te koliko je to vjerojatno?<\/strong><\/p>\n

Smatram kako primjer Syrize pokazuje da je kvaliteta politi\u010dkog vodstva iznimno bitna. Krajnje je problemati\u010dno \u0161to je gr\u010dkom premijeru Tsiprasu omogu\u0107eno da u potpunosti ignorira referendum koji je njegova vlastita stranka zagovarala, jednom kada je na tom referendumu donesena odluka koja mu se nije svidjela, kao i \u0161to mu je to po\u0161lo za rukom unutar partijskih struktura vlastite stranke. Nije istina da nisu postojale alternative, no njihova implementacija iziskivala je pru\u017eanje otpora, mobilizaciju populacije. Imao je narodnu podr\u0161ku, ali ne i politi\u010dku volju ili politi\u010dku \u017eelju da to u\u010dini. To je ono \u0161to Syriza pokazuje.<\/p>\n

Da je imala druk\u010dije vodstvo, kvalitativno superiornije od Tsiprasa na svim razinama, Grci su mogli postati iznimno va\u017ean model za Europu.<\/p>\n

Postojalo je vi\u0161e stvari koje su mogli u\u010diniti \u2013 primjerice, povu\u0107i se iz Eurozone. \u010cak im je i njema\u010dka vlada nudila novac za prijateljsko povla\u010denje iz Eurozone. Za\u0161to su ih odbili? Naravno, jasno je da su Nijemci imali vlastite motive, no da su Grci pripremili vlastiti socijalni plan, s tim se novcem moglo ne\u0161to u\u010diniti. Umjesto toga, Europska unija odbacila je njihove umjerene socijaldemokratske zahtjeve, iz zabrinutosti da \u0107e se, uspiju li Grci ostvariti \u010dak i te vrlo skromne zahtjeve, ostatak Europe povesti za njihovim primjerom. \u201ePortugalci i \u0160panjolci bili bi sljede\u0107i, a mo\u017eda bi i onim balkanskim kolonijama Europske unije na um pale krive ideje. Gr\u010dki otpor zato treba uni\u0161titi!\u201c Da je vodstvo u Gr\u010dkoj bilo jako, usprotivilo bi se tome \u2013 na raspolaganju je bilo sve potrebno za borbu. Umjesto toga su kapitulirali, zbog \u010dega \u0107e platiti cijenu. Na sljede\u0107im \u0107e izborima konzervativci ponovno do\u0107i na vlast.<\/p>\n

Mno\u0161tvo suvremenih lica opresije implicira heterogenost identitet\u00e2 globalne radni\u010dke klase. Intenzifikacija migrantske krize samo podcrtava tu \u010dinjenicu. Me\u0111utim, nije rijetkost da odre\u0111ene snage na radikalnoj ljevici ignoriraju ovaj sijaset ulaznih to\u010daka za mobilizaciju i reduciraju svoj anga\u017eman na, strogo govore\u0107i, \u201eradni\u010dka pitanja\u201c, ili ga pak usmjeravaju prema specifi\u010dnom identitetu kojeg se smatra radni\u010dkim (a koji je bli\u017ei mu\u0161kim cis Europljanima tzv. plavih ovratnika). \u010cini se kako se time prepu\u0161ta politi\u010dki teren liberalnim ili konzervativnim snagama, koje nude vlastita specifi\u010dna rje\u0161enja razli\u010ditih opresivnih praksi (poput rasizma, homofobije, mizoginije, transfobije..), udaljavaju\u0107i pritom konceptualizaciju istih od materijalisti\u010dke kritike. Kako bi ovome valjalo pristupiti iz pozicije radikalno lijevih progresivnih politika?<\/strong><\/p>\n

Mislim da su ovdje u pitanju dvije stvari. Prva je politika u op\u0107em smislu, a druga je vrlo restriktivni oblik politike poput identitetskih politika, koje u velikoj mjeri potenciraju podjele u dru\u0161tvu. Iako se sla\u017eem sa svim zahtjevima iznesenima u borbi za gej brakove, moram vas podsjetiti da smo se u 1960-ima protivili braku kao takvom. Mnoge su \u017eene smatrale brak prostitucijom. Stoga je zanimljivo da je brak kao institucija danas postao centralni zahtjev i gotovo preduvjet za pristup liberalnom dru\u0161tvu. Trebali bismo biti kriti\u010dniji oko ovih pitanja i ne prihva\u0107ati olako ideju da smo progresivni zato \u0161to vjerujemo u gej brakove.\u0160to je toliko progresivno u braku kao takvom? Uglavnom je to obi\u010dni ugovor o zajedni\u010dkoj imovini. To mi je pomalo neobi\u010dno.<\/p>\n

Naravno, borba protiv homofobije i rasizma moraju biti dio politi\u010dkog programa bilo koje progresivne stranke, no nemogu\u0107e ih je promatrati izolirano i stvarati od njih centralno pitanje koje bi trebalo oblikovati dana\u0161nju politiku i njome dominirati, jer one to naprosto nisu. Kao \u0161to smo vidjeli, posve je mogu\u0107e, i ve\u0107 se doga\u0111alo, da bur\u017eoaska dr\u017eava zajam\u010di sva mogu\u0107a seksualna prava. Tko bi u 1960-ima, kada je homoseksualnost jo\u0161 uvijek bila kriminalizirana, pomislio da \u0107e \u010detrdeset godina kasnije toliko toga biti legalizirano te da \u0107e \u010dak i protestantske crkve prihva\u0107ati gej brakove. U tom pogledu, puno se toga promijenilo, no pitanje je jo\u0161 uvijek isto \u2013 predstavlja li to ikakav izazov funkcioniranju kapitalizma kao opresivnog ekonomskog sustava? Smatram da ne. Kada se sve uzme u obzir, ve\u0107ina kapitalizama slijepa je u pogledu roda i rase, sve dok ostvaruju profit. Naravno, unutar njih dolazi do svakojakih kontradikcija i nema sumnje da je potrebno usprotiviti se svim predrasudama, no odbijam vjerovati da je to dovoljno.<\/p>\n

Smatrate li feministi\u010dku teoriju i praksu va\u017enom komponentom \u0161ireg lijevog fronta u politi\u010dkom odgovoru na mjere \u0161tednje, osobito ako uzmemo u obzir specifi\u010dno historijsko pozicioniranje \u017eena izme\u0111u proizvodnje i dru\u0161tvene reprodukcije?<\/strong><\/p>\n

Da, smatram i u svojem sam politi\u010dkom djelovanju oduvijek bio takva stava. Mi smo se politi\u010dki obrazovali u 1960-ima. Dok je prvi val feminizma bio obilje\u017een borbom za jednako pravo glasa za \u017eene, drugi val karakteriziraju druga nastojanja. Naime, tijekom Ruske revolucije vodile su se velike debate o slobodnoj ljubavi, seksualnosti, \u010dak i homoseksualnosti, a bolj\u0161evici su ve\u0107 u ranim odredbama raskrstili sa svim restriktivnim zakonima. Za vrijeme Staljina napredak je naprasno zaustavljen i stvari su u tom pogledu ponovno krenule unazad, ali to je druga pri\u010da. Me\u0111utim, odredbe su postojale i bila je to prva dr\u017eava koja ih je donijela. Ta se tradicija zadr\u017eala i o\u017eivjela u 1960-ima i 70-ima. Za\u0161to je Pokret za oslobo\u0111enje \u017eena nosio takav naziv? To je preuzeto iz borbe Vijetnamaca protiv SAD-a, iz Nacionalnog fronta za oslobo\u0111enje.
\nSvjetske \u010delnice nagla\u0161avaju potrebu za centralnijom ulogom participacije \u017eena u demokraciji. Slijeva nadesno: barunica Catherine Ashton, visoka predstavnica EU za vanjska pitanja i sigurnost i tada\u0161nja podpredsjednica Europske komisije; Dr\u017eavna tajnica SAD-a Hillary Rodham Clinton; Kamla Persad-Bissessar, premijerka Republike Trinidad i Tobago; UNDSG Asha-Rose Migiro te izvr\u0161na direktorica UN Women Michelle Bachelet. New York, 19. rujna 2011. (foto: Catianne Tijerina, izvor: UN Women @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.)<\/p>\n

Sli\u010dno tome imamo Front za oslobo\u0111enje gejeva. Op\u0107a politi\u010dka atmosfera pomogla je stvaranju tih skupina, a \u017eene koje su ih vodile uglavnom su same sebe nazivale socijalisti\u010dkim feministkinjama. Bile su dijelom ljevice i mi mu\u0161karci na ljevici nau\u010dili smo puno toga iz rada ovih feministkinja. Pored sebe samih, obrazovale su i nas, \u0161to je bilo iznimno va\u017eno, no njihova borba i dalje traje. To je jedna stvar.<\/p>\n

Usporedimo to s dana\u0161njim rudimentarnim bur\u017eoaskim feminizmom koji ka\u017ee da bismo trebali podr\u017eavati Hillary Clinton zato \u0161to je \u017eena. Smatram grotesknim da neke ultraliberalne feministkinje mogu iza toga stajati, kao da je to jedino \u0161to je va\u017eno. Upravo to napadam i tome se protivim. I prije smo imali \u017eene premijerke, koje su ponekada bile duboko reakcionarne. Azija ih je imala vi\u0161e od Europe, pa \u0161to? Pitanje je \u0161to su \u010dinile. Ljudima ne treba suditi na temelju toga tko su ili \u0161to govore, ve\u0107 prema onome \u0161to \u010dine. U tom smislu, rije\u010d je o katastrofi. Dakle, danas na svjetskoj razini ustvari dominira bur\u017eoaski feminizam i njemu se ne odupire \u2013 osim u pisanoj rije\u010di i debatama. No ne postoji feministi\u010dki pokret kakav je neko\u0107 postojao i bavio se ve\u0107inom ovih pitanja. U tom je smislu budu\u0107nost socijalisti\u010dkog feminizma itekako vezana uz budu\u0107nost samog socijalizma, kako je oduvijek bilo.<\/p>\n

Planetarna ograni\u010denja postavljaju granice reprodukciji kapitalizma kao sistema utemeljenog na beskona\u010dnom rastu. Kako vidite ulogu i va\u017enost zelenog pokreta u nagla\u0161avanju te \u010dinjenice i izgradnji alternativa? Imaju\u0107i u vidu da u okviru ovakve ekonomije izostanak rasta mo\u017ee imati kao kratkoro\u010dnu implikaciju smanjenje nadnica, \u0161to se u \u017eivotima radnika\/ca manifestira negativno po njihovu egzistenciju, dok predstoje\u0107a ekolo\u0161ka katastrofa predstavlja dugoro\u010dnu opasnost izra\u017eenu negativnim u\u010dincima po njihove uvjete \u017eivota, kako pristupiti ovom crveno-zelenom problemu?<\/strong><\/p>\n

Mislim da Naomi Klein u svojoj zadnjoj knjizi prili\u010dno precizno pristupa toj dilemi \u2013 ako ne uvedemo planiranje na globalnoj razini, planetu prije ili kasnije prijeti kolaps. Sla\u017eem se s njom, no pritom se name\u0107e sljede\u0107e pitanje: Kako mo\u017eemo imati planiranje na globalnoj razini u okviru kapitalizma? To se nikada prije nije dogodilo, kapitalizam u tom smislu uvijek djeluje razaraju\u0107e. Kapitalizam uvijek \u017eivi u sada\u0161njosti, to je prezentisti\u010dki pokret, nikada ne razmi\u0161lja unaprijed, nije vizionarski, ne proizvodi vizionare. Dakle, ono na \u0161to Naomi Klein poziva mogu\u0107e je ostvariti jedino djelovanjem progresivnih vlada diljem planete, do \u010dega ne\u0107e do\u0107i tako skoro \u2013 pitanje je ho\u0107emo li uop\u0107e do\u010dekati te progresivne vlade prije negoli planet doista bude preoptere\u0107en klimatskim promjenama, zaga\u0111enjem i potpunim neuspjehom urbanisti\u010dkog planiranja. Problemi se pojavljuju na vi\u0161e razina.<\/p>\n

Iako je povijest socijalisti\u010dkih vlada u ovom pogledu uistinu lo\u0161a, rekao bih da je u borbi za budu\u0107nost planeta potrebno iznova osmisliti socijalizam kao politi\u010dku silu koja uzima sva ova pitanja u obzir, ili \u0107e to biti projekt kratkog vijeka. Pitanje je koliko jo\u0161 planet mo\u017ee pre\u017eivjeti ovim tempom, mo\u017eda 400, 500 godina. Ne znamo, ali moramo razmi\u0161ljati o budu\u0107im generacijama. Ne mo\u017eemo se pona\u0161ati poput jednog menad\u017eera u Volkswagenu koji je prije nekoliko godina mojem prijatelju povjesni\u010daru rekao \u201eDa, da, u potpunosti ste u pravu kada su u pitanju automobili i i njihov utjecaj na okoli\u0161. Trebali bismo se prebaciti na druge oblike transporta, no znate, samo jednom se \u017eivi!\u201c Njegova izjava dobro sa\u017eima stvar \u2013 razmi\u0161ljamo samo o na\u0161em \u017eivotnom vijeku, ne razmi\u0161ljamo o \u017eivotnom vijeku planeta i ljudske rase, a to je veliki problem.<\/p>\n

Dijelovi intervjua prikazani su u osmoj epizodi edukativno-mozai\u010dne emisije \u201ePromjena okvira\u201c, emitirane 25.11.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.<\/a><\/p>\n

Slobodni filozofski<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

S Tarikom Alijem su 30. listopada 2016. godine u Zagrebu razgovarali Martin Bero\u0161, Karolina Hrga i Martina Neki\u0107, povodom njegova nastupa na Filozofskom teatru<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":186049,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-225831","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/225831","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=225831"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/225831\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/186049"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=225831"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=225831"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=225831"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}