{"id":225048,"date":"2017-04-23T07:30:39","date_gmt":"2017-04-23T05:30:39","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=225048"},"modified":"2017-04-23T07:30:39","modified_gmt":"2017-04-23T05:30:39","slug":"bitka-za-elizejsku-palacu-ima-li-alternative","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/04\/23\/bitka-za-elizejsku-palacu-ima-li-alternative\/","title":{"rendered":"Bitka za Elizejsku pala\u010du: ima li alternative?"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Serge Halimi<\/strong><\/p>\n

\"Serge<\/a>U nedjelju se odr\u017eava prvi krug francuskih predsjedni\u010dkih izbora. Iznena\u0111uju\u0107e, prema posljednjim anketama, \u010dak \u010detvero kandidata ozbiljno konkurira za ulazak u drugi krug. Nakon velikog razo\u010daranja mandatom Fran\u00e7oisa Hollandea, najnepopularnijeg predsjednika u povijesti Pete Republike, sve je ve\u0107i broj onih koji su spremni dati glas za radikalne promjene<\/p>\n

Ulazimo u politi\u010dku eru u kojoj se, kao nagovje\u0161taj ostvarenja do sada nezamislivih mogu\u0107nosti, \u010desto pojavljuju izjave koje po\u010dinju rije\u010dima \u201cPo prvi bi put\u2026\u201d. Tako se ovog prolje\u0107a 2017. godine po prvi put uop\u0107e ne sumnja u ulazak kandidatkinje Nacionalne fronte (Front national \u2013 FN) u drugi krug predsjedni\u010dkih izbora u Francuskoj, pa se \u010dak provla\u010di \u2013 jo\u0161 uvijek nevjerojatna \u2013 hipoteza o pobjedi te stranke. Tako\u0111er po prvi put nema nikoga da brani postignu\u0107a minulog petogodi\u0161njeg predsjedni\u010dkog mandata, iako dvojica biv\u0161ih ministara predsjednika na odlasku, Beno\u00eet Hamon iz Socijalisti\u010dke stranke (Parti socialiste \u2013 PS) i Emmanuel Macron, vo\u0111a pokreta \u201cEn marche!\u201d (Naprijed!), sudjeluju u izbornoj utrci. Tako\u0111er po prvi put kandidati PS-a i Republikanaca (Les R\u00e9publicains, desni centar), dviju struja koje Francuskom neprekidno vladaju otpo\u010detka V. Republike, mogli bi biti eliminirani ve\u0107 u prvom krugu.<\/p>\n

Isto tako bismo uzaludno mogli tra\u017eiti presedane za ovakvu kampanju koju zaga\u0111uju neprekidne novosti, sudske zavrzlame, ali i generalna nesposobnost da se dulje od 24 sata fokus zadr\u017ei na nekoj od fundamentalnih tema. Zasigurno u pro\u0161losti ne bismo na\u0161li niti slu\u010daj sli\u010dan Fran\u00e7oisu Fillonu iz Republikanaca: da je jedan od glavnih kandidata, bio pod istragom zbog pronevjere javnog novca, i to nakon \u0161to je deset godina trubio o tome da je Francuska bankrotirala.<\/p>\n

Odustajanje predsjednika na odlasku od kandidature za drugi mandat moglo bi sakriti korijene poreme\u0107aja s kojima se sada susre\u0107emo. Svoj petogodi\u0161nji mandat Fran\u00e7ois Hollande zavr\u0161ava kao najnepopularniji dr\u017eavnik od osnutka V. Republike. Me\u0111utim, socijalisti\u010dki je predsjednik sam priznao da je \u201cu\u017eivao pet godina relativno apsolutne vladavine\u201d[1]. Naime, po prvi put u svojoj povijesti, Socijalisti\u010dka stranka je u lipnju 2012. godine pored svoga predsjednika i vlade imala kontrolu nad Narodnom skup\u0161tinom i Senatom, te je imala prevlast u 21 od 22 metropolskih regija, 56 od 96 departmana i 27 od 39 gradova s vi\u0161e od 100.000 stanovnika.<\/p>\n

A Hollande je svoje ovlasti izvr\u0161avao samostalno. On je taj koji je odlu\u010dio o progla\u0161enju izvanrednog stanja, umije\u0161ao Francusku u nekoliko stranih sukoba, dozvolio napade dronovima na ljude koji su bili tek osumnji\u010denici. Tako\u0111er, on je taj koji je dao izmijeniti zakon o radu, natjerav\u0161i pritom vlastitu parlamentarnu ve\u0107inu na izglasavanje reforme koju je dotad odbijala provesti (pozivanjem na \u010dlanak 49. Ustava), a za koju niti jedan od njih nije dobio mandat od naroda. Navedimo i preustroj francuskih regija \u010diju je kartu \u0161ef dr\u017eave nanovo iscrtao u svojem uredu u Elizejskoj pala\u010di.<\/p>\n

Zbog svega navedenog postavlja se ozbiljno pitanje institucija V. Republike, a za koje su se kandidati Hamon (PS) i Jean-Luc M\u00e9lenchon (iz pokreta La France insoumise \u2013 Nepokorena Francuska) obvezali da \u0107e ih preispitati, dok ih Fran\u00e7ois Fillon (iz stranke Les R\u00e9publicains \u2013 Republikanci) i Macron prihva\u0107aju, kao uostalom i Marine Le Pen. Niti u jednoj drugoj zapadnoj demokratskoj dr\u017eavi ne postoji takva koncentracija vlasti u rukama jedne jedine osobe. Osim realne opasnosti od toga da jednog dana do\u017eivimo dolazak na vlast manje bezopasnog predsjednika od onog koji svoj mandat upravo privodi kraju, grandiozne fraze o francuskoj demokraciji i Republici sudaraju se s \u010dinjenicom koju je Hollande u\u010dinio o\u010diglednom: samotni\u010dko obna\u0161anje vlasti omogu\u0107uje bezgrani\u010dno ga\u017eenje obveza preuzetih tijekom izborne kampanje, koje bi ustvari trebale biti osnova mandata dobivenog od suverenog naroda.<\/p>\n

Primjerice, Hollande se svojedobno obvezao da \u0107e za\u0161tititi francuske metalur\u0161ke radnike. Umjesto toga potpisao je zatvaranje \u010deli\u010dane u Florangeu. Izjavio je da \u0107e revidirati europski pakt o stabilnosti, da bi od ideje odustao prvog dana na vlasti. Obe\u0107ao je da \u0107e \u201czaokrenuti krivulju nezaposlenosti\u201d do kraja 2013. godine, no ona je neprestano rasla sljede\u0107e tri godine. Ipak, ako su se ljudi osje\u0107ali izdano to je ponajprije radi slogana koji je obilje\u017eio njegovu kampanju iz 2012. godine, a koji je svatko \u010duo barem stotinu puta: \u201cMoj je jedini protivnik svijet financija\u201d. \u010cim je bio izabran Hollande se po\u017eurio na\u0107i biv\u0161eg investicijskog bankara za savjetnika, a kasnije mu je dao klju\u010deve ministarstva ekonomije.<\/p>\n

Macron kao idealni nasljednik<\/strong><\/p>\n

Macronova popularnost zaprepa\u0161\u0107uju\u0107a je zato \u0161to bi mogla na \u010delo dr\u017eave dovesti dostojnog nasljednika, iako ocoubila\u010dkog, nevi\u0111eno nepopularnog predsjednika na odlasku. Jednom je Hollande izgovorio: \u201cEmmanuel Macron, to sam ja. On zna \u0161to mi duguje\u201d. Macron zasigurno nije socijalist, ali nije ni Hollande. Prvi to otvoreno priznaje, dok se drugi izmotava. Macronovo odricanje od tradicija ljevice koja je neko\u0107 napadala \u201cnovac\u201d ili \u201cfinancije\u201d, zvu\u010di kao odjek uvjerenja koja je Hollande iznio ve\u0107 1985. godine u svojoj knjizi La gauche bouge (Ljevica napreduje), \u010diji su koautori bili sada\u0161nji ministar obrane i glavni tajnik ureda predsjednika.[2]<\/p>\n

U navedenoj knjizi ve\u0107 se pojavljuje jedna od Macronovih najdra\u017eih ideja, ona o novom socijalnom savezu izme\u0111u pripadnika obrazovanog srednjeg sloja i neoliberalnih poslodavaca, ujedinjenih u \u017eelji za napretkom na svjetskom tr\u017ei\u0161tu. Macron prednost daje \u201cpoduzetni\u010dkom duhu\u201d, a ne \u201cduhu primatelja socijalne pomo\u0107i\u201d, prije profitu nego primanju socijalnih naknada. Reformisti i modernisti protiv ekstremista i konzervativaca: slu\u0161ajte Macrona i ponovno \u0107ete \u010duti rije\u010di Billa Clintona 1990. godine te Tonyja Blaira i Gerharda Schr\u00f6dera nekoliko godina kasnije.[3] Slijediti njegove rije\u010di bilo bi poput upu\u0161tanja \u2013 jo\u0161 odva\u017enije nego \u0161to je to Hollande u\u010dinio \u2013 u tzv. tre\u0107i put neoliberalnog progresivizma. To jest onaj put koji je za\u010darao ameri\u010dku Demokratsku stranku i europsku socijaldemokraciju i doveo ih u slijepu ulicu u kojoj se danas nalaze.<\/p>\n

\u201cGlobalisti\u201d i \u201cbriselska stranka\u201d protiv \u201cpatriota\u201d: Marine Le Pen bi rado da se politi\u010dka debata reducira na ovakav antagonizam, a zastupnik PS-a i stup Macronove kampanje, Richard Ferrand, anticipirao je njezine \u017eelje kada je svojedobno rekao da \u201cs jedne strane postoje reakcionarni i identitetski neonacionalisti, a s druge progresisti koji misle da je Europa potrebna\u201d[4]. Valja naglasiti da ovakvo uokvirivanje ideolo\u0161ke rasprave nije slu\u010dajno. Obje strane potiskuju klasno pitanje: jedna pothranjuje strahove vezane uz pitanje identiteta, dok druga osu\u0111uje \u201creakcionarne nagone\u201d.<\/p>\n

No koliko god to boljelo sve tr\u017ei\u0161ne progresivce, \u010dinjenica jest da su svi koji \u201cmisle da je Europa potrebna\u201d socijalno situirani. \u201cUpu\u0107eni radnici\u201d (poslani na rad u drugu dr\u017eavu \u010dlanicu EU) koji se pojavljuju nakon briselske direktive iz 1996. godine i \u010diji se broj udeseterostru\u010dio zadnjih deset godina, ipak su \u010de\u0161\u0107e gra\u0111evinski ili poljoprivredni radnici nego kirurzi ili antikvari. Ono \u0161to \u017ertve ove direktive misle ponajprije je proizvod onoga \u010dega se boje, odnosno dampinga pla\u0107a koji bi mogao ugroziti njihove uvjete \u017eivota. Za njih Europa nije Oda radosti ili Erasmus program.<\/p>\n

Politi\u010dki strateg Donalda Trumpa Steve Bannon svojedobno je shvatio koju bi korist nacionalisti\u010dka desnica mogla izvu\u0107i iz socijalne degradacije dijela stanovni\u0161tva koja je nali\u010dje trijumfalne pri\u010de o globalnom selu. Tako obja\u0161njava da je \u201cu sr\u017ei na\u0161eg vjerovanja to da smo mi nacija s ekonomijom, a ne tek ekonomija na svjetskom tr\u017ei\u0161tu otvorenih granica\u2026 Neki se Njujor\u010dani sada osje\u0107aju bli\u017eima gra\u0111anima Londona ili Berlina nego stanovnicima Kansasa ili Kolorada te imaju mentalitet elite koja \u017eeli nametnuti na\u010din na koji \u0107e se upravljati svijetom\u201d.[5] Kada Macron u svojim javnim nastupima naki\u0107enima europskim zastavama hvali mobilnost, kada zaziva \u201cstimuliranje korporativnih profita kao put do ekonomskog oporavka\u201d te kada se obvezuje na ukidanje naknade za nezaposlenost osobi koja dvaput odbije \u201cpristojnu ponudu za posao\u201d[6], kako razlu\u010diti njegove prijedloge od interesa oligarha koji \u010dine \u201cstranku iz Davosa\u201d? Sada mo\u017eemo zamisliti \u0161tetu po demokraciju koju bi prouzro\u010dio mogu\u0107i dvoboj u drugom krugu izme\u0111u njega i Marine Le Pen kao \u0161to to mediji uporno daju naslutiti.<\/p>\n

Ve\u0107 dvadeset godina promicanjem filozofije protiv \u201crasipanja glasova\u201d narodu se u su\u0161tini \u017eeli usaditi uvjerenje da su dvije dominantne stranke zadnja brana protiv krajnje desnice, \u010dijem su uzletu zapravo pogodovale upravo odluke koje su te stranke slo\u017eno donosile. Hamon nagla\u0161ava da je \u201cdanas projekt Emmanuela Macrona pomo\u0107 Nacionalnoj fronti\u201d.[7] Isto tako, mo\u0107 FN-a osna\u017eila je monopol vladavine njegovih protivnika, uklju\u010duju\u0107i i socijaliste.[8] Ve\u0107 je 1981. godine Fran\u00e7ois Mitterrand ra\u010dunao da bi jaka krajnja desnica prisilila desnicu na koaliranje s njom i posljedi\u010dno izazvala gubitak njezina izbornog kredibiliteta.[9] Ta se pretpostavka ispostavila potpuno proma\u0161ena, nakon \u0161to se u travnju 2002. godine Jean-Marie Le Pen su\u010delio s Jacquesom Chiracom u drugom krugu predsjedni\u010dkih izbora. Otada je desnici dovoljno prema\u0161iti PS, bilo da se radi o izborima na nacionalnoj ili lokalnoj razini, kako bi stranka u o\u010dima skoro cjelokupne ljevice odmah postala arkan\u0111eo demokracije, kulture pa i Republike.
\nHamon i M\u00e9lenchon \u2013 sli\u010dni ciljevi, druga\u010diji planovi<\/p>\n

Ekonomska i financijska politika Francuske uvelike je i u mnogo\u010demu podre\u0111ena Europi, ali tomu usprkos, najve\u0107i se dio kampanje odvija kao da \u0107e budu\u0107i predsjednik mo\u0107i sasvim slobodno djelovati. Eventualna pobjeda Le Pen mogla bi zna\u010diti kraj Europske unije, barem ako je suditi prema njezinom upozorenju da ne\u0107e \u201cbiti vicekancelarka gospo\u0111e Merkel\u201d. Kada bi mjesto u Elizejskoj pala\u010di zauzeo Fillon ili Macron \u2013 \u010demu se nada i Angela Merkel \u2013 bio bi osiguran kontinuitet s prethodnim predsjednicima kojima su slu\u017eili. Tako\u0111er bi se nastavilo podvrgavanje uputama Europske komisije, dok bi se njema\u010dka nadmo\u0107 i ordoliberalizam nanovo u\u010dvrstili, pri \u010demu bi prva strogo \u010duvala drugi. Stvari bi mo\u017eda izgledale druga\u010dije s Hamonom ili s M\u00e9lenchonom \u010diji ciljevi izgledaju sli\u010dno, izuzev Hamonovih simpatija za ideju izgradnje europskih obrambenih snaga. Ipak, u potpunosti se razlikuju njihova sredstva za postizanje tih ciljeva, \u0161to obja\u0161njava za\u0161to se natje\u010du jedan protiv drugog i tako izla\u017eu opasnosti od ispadanja u prvom krugu.<\/p>\n

Naime, te\u0161ko je ne imati osje\u0107aj d\u00e9j\u00e0 vua s Hamonom. On poku\u0161ava pomiriti svoju privr\u017eenost Europskoj uniji sa \u017eeljom da ona kona\u010dno odustane od politike \u0161tednje, okrene se politici u korist stvaranja radnih mjesta i za\u0161tite okoli\u0161a, te da postane popustljivija prema dr\u017eavama optere\u0107enima velikim dugom kao \u0161to je Gr\u010dka. Ipak, socijalisti\u010dki kandidat mora biti uvjeren da je politi\u010dko preusmjeravanje Europske unije kojem te\u017ei mogu\u0107e, \u010dak i okviru sada\u0161njih institucija, te da je mogu\u0107e \u201costvariti opipljive rezultate bez da se Europi okrenu le\u0111a\u201d. Svoja nadanja temelji na mogu\u0107em ja\u010danju utjecaja europske ljevice, osobito njema\u010dke.<\/p>\n

To je gotovo pa ista hipoteza koju je Hollande ponudio prije pet godina. Naime, 12. o\u017eujka 2012. \u201csve\u010dano\u201d se obvezao pred svojim europskim kolegama u Parizu na to da \u0107e \u201cpokrenuti pregovore o izmjeni prora\u010dunskog pakta\u201d koji su sklopili Merkel i Sarkozy, napominju\u0107i pritom: \u201cNisam jedini, postoji progresivni pokret u Europi. Ne\u0107u biti jedini s obzirom na to da \u0107u dobiti glas francuskog naroda koji \u0107e me za to ovlastiti\u201d.<\/p>\n

C\u00e9cile Duflot, koja mu je neko vrijeme bila ministrica stanovanja, prisje\u0107a se: \u201cSvi su o\u010dekivali da \u0107e (Hollande) povesti bitku protiv Angele Merkel. (\u2026) Napokon se trebalo okrenuti le\u0111a \u201cMerkozyju\u201d. (\u2026) Iako rigidni neoliberal, Talijan Mario Monti je ra\u010dunao da \u0107e Francuska potaknuti promjenu. Izraziti konzervativac Mariano Rajoy vidio je u izboru Fran\u00e7oisa Hollandea priliku da se olabavi obru\u010d oko \u0160panjolske. A \u0161to se ti\u010de Gr\u010dke ili Portugala, oni su bili spremni slijediti bilo kakvog spasitelja ne bi li izbjegli propast\u201d[10].<\/p>\n

Svi znamo kako je to zavr\u0161ilo. Ni\u0161ta fundamentalno novo se nije dogodilo u odnosu na situaciju kakva je bila petnaest godina ranije[11] kada je Hollande upravljao Socijalisti\u010dkom strankom, a Lionel Jospin vladom. Kao uvertira u uvo\u0111enje jedinstvene valute, netom prije je usvojen \u201cpakt o stabilnosti i rastu\u201d s mehanizmima za nametanje prora\u010dunske discipline, uklju\u010duju\u0107i odredbu o naplati nov\u010danih kazni za prekomjerne deficite. Tada kao vo\u0111a oporbe Jospin se nije ustru\u010davao ukazati na to da je pakt zapravo \u201cmega ugovor iz Maastrichta\u201d, \u201ckojim se \u010dini apsurdni ustupak Nijemcima\u201d. Kada je imenovan predsjednikom vlade u lipnju 1997. godine, ipak je prihvatio sve uvjete Amsterdamskog ugovora nekoliko dana nakon stupanja na du\u017enost. Tada\u0161nji ministar europskih poslova Pierre Moscovici tada je objasnio da je Jospin za ovaj ustupak nagra\u0111en prihva\u0107anjem \u201cprve rezolucije Europskog vije\u0107a o ekonomskom rastu i zapo\u0161ljavanju\u201d. Svi znamo da su posljedice te rezolucije bile nikakve.<\/p>\n

Europska unija uznemireno promatra<\/strong><\/p>\n

Sada Hamon i M\u00e9lenchon tra\u017ee reformu europskih ugovora. No kako to planiraju provesti? Hamon ne osporava neovisnost Europske sredi\u0161nje banke, ali se nada \u201cunapre\u0111ivanju njezinog statuta\u201d. Pristaje na pravilo o ograni\u010davanju javnog deficita na 3 posto, ali \u017eeli da \u201cse provode politike stimulativne za ekonomski rast\u201d koje su kompatibilne s njegovim ekolo\u0161kim ambicijama. Predla\u017ee da se \u201cuspostavi demokratska skup\u0161tina eurozone\u201d, navode\u0107i pritom: \u201cPrihvatit \u0107u raspravu o tome, naravno. Ne\u0107u i\u0107i u Berlin ili nekamo drugamo vi\u010du\u0107i: \u2018Uzmite ili ostavite\u2019, to nema smisla\u201d.<\/p>\n

Za neke od tih reformi nu\u017ena je suglasnost svih \u010dlanica Unije, a Berlin zasad ne podr\u017eava nijedan od Hamonovih prijedloga. On se nada da \u0107e to promijeniti zahvaljuju\u0107i \u201calijansi europske ljevice\u201d. Odbacuje obeshrabruju\u0107i presedan iz 2012. godine: \u201cMislim da su Nijemci mnogo otvoreniji sada nego \u0161to su bili kada je Hollande do\u0161ao na vlast\u201d. Na ruku bi mu mogao i\u0107i strah od raspada Europske unije i mogu\u0107a promjena vlasti u Njema\u010dkoj. \u201cJa sam iz stranke nade\u201d, priznaje.<\/p>\n

M\u00e9lenchonova nadanja su se promijenila u odnosu na 2012. godinu. Budu\u0107i da prema njemu, \u201cniti jedna progresivna politika nije mogu\u0107a\u201d u Uniji kakva sada postoji, ako ne do\u0111e do \u201cdogovornog napu\u0161tanja europskih ugovora\u201d ili njihove reforme (plan A), on ne isklju\u010duje \u201cunilateralni izlazak\u201d (plan B). Kako je izgubio ve\u0107i dio vjere u simultani polet snaga ljevice, \u010dini se u opadanju u zadnje vrijeme, on smatra da Francuska kao druga sila Europske unije postaje \u201cpokreta\u010dka snaga europske borbe\u201d. Jedan od kreatora njegova predsjedni\u010dkog programa, Jacques G\u00e9n\u00e9reux, sa\u017eima stvar ovim rije\u010dima: \u201cPrisilni izlazak Francuske naprosto bi zna\u010dio kraj eura i kraj Europske unije. Takav rizik nikome nije u interesu. Naro\u010dito ne Njema\u010dkoj\u201d. Zbog toga, \u010dak i ako se ne bude pokoravala europskim pravilima koja ograni\u010davaju njezine ekonomske prioritete, \u201cFrancuska mo\u017ee bez straha, ako to \u017eeli, ostati u eurozoni koliko god dugo to bude htjela\u201d.[12]<\/p>\n

Europska unija je bila ravnodu\u0161na prema demokratskim odabirima svojih naroda, uvjerena da su fundamentalne politi\u010dke odluke njezinih \u010dlanica sna\u017eno ograni\u010dene europskim ugovorima. Od Brexita i Trumpove pobjede politika se vratila na velika vrata, pa sada Unija uznemireno promatra sve nacionalne izbore kao da bi je mogli stajati glave. \u010cak i pobjeda jednog od dvojice francuskih kandidata koji imaju njezin blagoslov ne bi jam\u010dila dugoro\u010dnu stabilnost.<\/p>\n

[1] G\u00e9rard Davet i Fabrice Lhomme, \u201cUn pr\u00e9sident ne devrait pas dire \u00e7a\u2026\u201d. Les secrets d\u2019un quinquennat, Stock, Pariz, 2016.
\n[2] Skupina skrivena pod pseudonimom Jean-Fran\u00e7ois Trans. Vidi Pierre Rimbert, \u201cToupie ou tout droit ?\u201d, Le Monde diplomatique, rujan 2014.
\n[3] Vidi Le Grand Bond en arri\u00e8re. Comment l\u2019ordre lib\u00e9ral s\u2019est impos\u00e9 au monde, Agone, Marseille, 2012.
\n[4] Le Journal du dimanche, Pariz, 12. o\u017eujka 2017.
\n[5] Citirao William Galston, \u201cSteve Bannon and the \u2018Global Tea Party'\u201d, The Wall Street Journal, New York, 1. o\u017eujka 2017.
\n[6] To\u010dnije, za pla\u0107u koja ne bi bila \u201cni\u017ea za vi\u0161e od 20 do 25 posto\u201d od one na prethodnom radnom mjestu.
\n[7] France 2, 9. o\u017eujka 2017.
\n[8] Vidi Serge Halimi, \u201cNacionalna fronta, stup poretka\u201d, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, sije\u010danj 2016.
\n[9] Vidi Emmanuel Faux, Thomas Legrand i Gilles Perez, La Main droite de Dieu. Enqu\u00eate sur Fran\u00e7ois Mitterrand et l\u2019extr\u00eame droite, Seuil, Pariz, 1994.
\n[10] C\u00e9cile Duflot, De l\u2019int\u00e9rieur. Voyage au pays de la d\u00e9sillusion, Fayard, Pariz, 2014.
\n[11] Vidi Serge Halimi, \u201cQuand la gauche renon\u00e7ait au nom de l\u2019Europe\u201d i \u201cL\u2019audace ou l\u2019enlisement\u201c, Le Monde diplomatique, lipanj 2005., odnosno travanj 2012.
\n[12] Jacques G\u00e9n\u00e9reux, Les Bonnes Raisons de voter M\u00e9lenchon, Les Liens qui lib\u00e8rent, Pariz, 2017.<\/p><\/blockquote>\n

Lemondediplomatique.hr<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ulazimo u politi\u010dku eru u kojoj se, kao nagovje\u0161taj ostvarenja do sada nezamislivih mogu\u0107nosti, \u010desto pojavljuju izjave koje po\u010dinju rije\u010dima \u201cPo prvi bi put\u2026\u201d<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":221441,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-225048","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/225048","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=225048"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/225048\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/221441"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=225048"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=225048"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=225048"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}