{"id":224769,"date":"2017-04-18T08:00:22","date_gmt":"2017-04-18T06:00:22","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=224769"},"modified":"2017-04-17T22:51:23","modified_gmt":"2017-04-17T20:51:23","slug":"kriza-koja-dolazi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/04\/18\/kriza-koja-dolazi\/","title":{"rendered":"Kriza koja dolazi"},"content":{"rendered":"

Autor: C\u00e9dric Durand*<\/strong><\/p>\n

\"C\u00e9dric<\/a>Prije deset godina, 2. travnja 2007., propao je New Century Financial Corporation. Ste\u010daj drugog najve\u0107eg davatelja rizi\u010dnih hipotekarnih kredita izazvao je financijsku krizu kakva nije vi\u0111ena jo\u0161 od 1929. godine. Kapitalizam se od nje do danas jo\u0161 uvijek nije oporavio. I dalje smo suo\u010deni sa sporim rastom, kroni\u010dno slabom zaposleno\u0161\u0107u, bezizlazno\u0161\u0107u\u2026 Sredi\u0161nje banke razbile su (gotovo) sve svoje tabue kako bi pove\u0107ale raspon svojih sredstava za intervenciju. Na\u017ealost, njihovi pothvati dosegli su svoju granicu. Propao je poku\u0161aj da se neoliberalizmu udahne malo \u017eivota.<\/p>\n

U zimu 2008.\/2009., bogate su zemlje upotrijebile 50,3 posto svojeg BDP-a, odnosno svoje godi\u0161nje proizvodnje bogatstva, u poku\u0161aju o\u017eivljavanja financijskog sustava na rubu sloma.1 Dokapitalizacije ili izvanredni krediti za spa\u0161avanje banaka u te\u0161ko\u0107ama, davanje likvidnosti bankama za poticanje kreditiranja, otkupljivanje imovine sumnjive vrijednosti koja je optere\u0107ivala bilance financijskih ustanova \u2013 svi ti prora\u010dunski i monetarni kanali \u0161irom su otvoreni kako bi se povratila snaga financijskom sustavu. Na prvom sastanku predsjednika i premijera zemalja G20 (uklju\u010duju\u0107i Rusiju, Kinu, Brazil i Indiju) 14. i 15. studenog 2008. u Washingtonu, nalo\u017eena je op\u0107a mobilizacija pod kredom osiguravanja financijske stabilnosti i o\u010duvanja globalizacije. Potvr\u0111uju\u0107i svoju vjeru \u201cu na\u010dela tr\u017ei\u0161ne ekonomije, slobodne trgovine i slobode ulaganja\u201d,2 zemlje su se obvezale da \u0107e zajedno raditi na tome da se globalna kriza ne produbi.<\/p>\n

Je li njihova misija uspjela? Donekle. Svjetska ekonomija nije se uru\u0161ila kao 1930-ih godina. Svjetski BDP ponovno je po\u010deo rasti, a pad u svjetskoj trgovini je zaustavljen. No je li neoliberalizam doista na sigurnom? Kapitalizam mo\u017eda nije pao poput prezrelog ploda, no zapeo je u \u017eivom pijesku stagnacije.<\/p>\n

\u010cinilo se da se 2009. svijet okrenuo naglava\u010dke. Oni koji su do ju\u010der obo\u017eavali Miltona Friedmana (1912.-2006.) najednom su otkrili Johna Maynarda Keynesa (1883.-1946.), koji se ve\u017ee za politiku dr\u017eavnih ulaganja. Stoga je Martin Wolf, glavni urednik Financial Timesa i autor knjige Why Globalization Works (\u201cZa\u0161to globalizacija funkcionira\u201d), proslavio Badnjak 2008. objavom \u010dlanka pod naslovom \u201cOdsada smo svi kejnzijanci\u201d (24. prosinca 2008.). Me\u0111utim, od 2010. obe\u0107anja o o\u017eivljavanju zamjenjuje politika \u0161tednje.<\/p>\n

Od Gr\u010dke do Velike Britanije, privatizacije, \u201cfleksibilizacija\u201d zakona o radu i prora\u010dunski rezovi, ipak nisu doveli do o\u010dekivanog skoka. Rast je u bogatim zemljama stagnirao na oko 1,5 posto, \u0161to je zna\u010dajan pad u odnosu na prethodna desetlje\u0107a, a nezaposlenost i podzaposlenost i dalje su kroni\u010dne u Europi i SAD-u. Ekonomije u razvoju nisu zabilje\u017eile bolje rezultate jer nisu sposobne stvoriti dovoljno autonomnu dinamiku. Kina je 2016. imala najni\u017eu stopu rasta od 1990., a u Rusiji i Brazilu BDP se smanjio, \u0161to potvr\u0111uje periferni polo\u017eaj tih dviju zemalja u svjetskom kapitalizmu.<\/p>\n

Predvi\u0111anja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) u pogledu rasta u razdoblju od 2007. do 2012. sustavno su se pokazivala previ\u0161e optimisti\u010dnima.3 Malo je re\u0107i da je taj neuspjeh bio iznena\u0111enje. Anomalija je to koja baca svjetlo na stanje u kojem se na\u0161la svjetska ekonomija. Kapitalizam je izgubio svoju dinamiku neprestanog \u0161irenja, a obe\u0107anje op\u0107eg blagostanja vi\u0161e nikoga ne zavarava. To dovodi do politi\u010dko-ideolo\u0161kog preslagivanja koje zasad najvi\u0161e ide na ruku konzervativcima, po\u010dev\u0161i s Donaldom Trumpom u SAD-u.<\/p>\n

\u201cDo\u0161ao je trenutak da se prisjetimo \u0161to dobroga mo\u017ee u\u010diniti dr\u017eava\u201d. Rije\u010di koje nije izgovorio nasljednik Huga Ch\u00e1veza u Latinskoj Americi, ve\u0107 Theresa May na skup\u0161tini britanske Konzervativne stranke 5. listopada 2016., najavljuju kraj jednog razdoblja. Ne okre\u0107u\u0107i le\u0111a poslovnom miljeu, premijerka je iznijela bilancu: \u0161tednja nije donijela \u017eeljeni oporavak, a novi poku\u0161aj o\u017eivljavanja tr\u017ei\u0161ta pomo\u0107u monetarnih alata je propao.<\/p>\n

Zemlje G7 su 2010. srezale javne tro\u0161kove i time smanjile svoje deficite s 6,6 posto prosje\u010dnih za 2009. na 2,7 posto za 2015. U to je vrijeme Olli Rehn, europski povjerenik za ekonomska i monetarna pitanja, ovim rije\u010dima sa\u017eeo prevladavaju\u0107e stajali\u0161te: \u201cNitko ne mo\u017ee vje\u010dno \u017eivjeti iznad svojih mogu\u0107nosti, pa \u010dak ni dr\u017eave. Teorijski modeli, jednako kao i prakti\u010dno iskustvo, potvr\u0111uju da prora\u010dunska politika usmjerena na stabilnost u mnogo ve\u0107oj mjeri srednjoro\u010dno i dugoro\u010dno pogoduje rastu nego lakomisleno tro\u0161enje\u201d.4 Na prigovor da mjere \u0161tednje ko\u010de rast i stimuliraju nezaposlenost, uzvratio je da, naprotiv, omogu\u0107uju \u201cja\u010danje povjerenja potro\u0161a\u010da i ulaga\u010da, a time i prijelaz iz jasnog no krhkog oporavka u razdoblje odr\u017eivog rasta i stvaranja radnih mjesta.\u201d<\/p>\n

Kao \u0161to je pokazao istra\u017eiva\u010d Mark Blyth,5 Rehnovi argumenti te\u0161ko mogu izdr\u017eati kriti\u010dko preispitivanje. Student diplomskog studija na Sveu\u010dili\u0161tu Massachusetts u Amherstu Thomas Herndon, 2013. je izazvao uzbunu u sveu\u010dili\u0161nim krugovima ustanoviv\u0161i da je empirijska studija Kennetha Rogoffa i Carmen Reinhart, dvoje profesora s Harvarda koje se \u010desto citira kako bi se opravdale politike smanjenja duga, prepuna gre\u0161aka.6 Preostale skeptike trebala je uvjeriti drama u Gr\u010dkoj. Zemlja je, naime, od 2010. srezala svoje tro\u0161kove, ali se ekonomska situacija nije pobolj\u0161ala. No nema koristi \u2013 mjere \u0161tednje i dalje su glavni kompas politi\u010dkih vo\u0111a.
\n
\nUporna stagnacija<\/strong><\/p>\n

Odabrav\u0161i taj smjer, dr\u017eave su si uskratile sredstva za intervenciju na makroekonomskoj fronti i ostavile sredi\u0161nje banke da djeluju same. Kako moraju olak\u0161ati pristup kreditima da bi stimulirale aktivnost, one su pak pokazale nevjerojatnu aktivnost u pravom smislu te rije\u010di. Najprije su smanjile kamatne stope (diskontne stope). Istodobno su uvele nove instrumente, me\u0111u kojima i \u201ckvantitativno popu\u0161tanje\u201d (quantitative easing). Kupile su du\u017eni\u010dke vrijednosne papire javnih i privatnih izdavatelja na sekundarnom tr\u017ei\u0161tu radi smanjenja prinosa. Velike banke su na taj na\u010din akumulirale ogromne koli\u010dine novca, utrostru\u010duju\u0107i svoju ukupnu bilancu. Ona se sa 6.000 milijardi dolara 2008. pove\u0107ala na oko 17.500 milijardi 2016.7<\/p>\n

Takva je politika proizvela o\u010dekivane u\u010dinke. Dugoro\u010dne kamatne stope dr\u017eavnih vrijednosnih papira izuzetno su se smanjile. Drugim rije\u010dima, javni dug postao je besplatan, a ponekad je \u010dak omogu\u0107avao zaradu. U prosincu 2016., kamatna stopa koju ulaga\u010di tra\u017ee za otkup francuskog duga na pet godina bila je negativna (oko -0,28 posto), a za kupnju na deset godina iznosila je oko 0,65 posto. U isto vrijeme, pove\u0107anje potro\u0161a\u010dkih cijena (inflacija) u Francuskoj je doseglo razinu od 0,7 posto godi\u0161nje.8 U takvoj situaciji, ako se i ne uzme u obzir blagi porast BDP-a koji pove\u0107ava fiskalne prihode, dr\u017eava se bogati dok se zadu\u017euje. \u201cVrijeme je za pozajmljivanje, i to dugoro\u010dno\u201d,9 zaklju\u010dio je u kolovozu 2016. budu\u0107i ameri\u010dki predsjednik Donald Trump.<\/p>\n

Potezi sredi\u0161njih banaka, a pogotovo zaka\u0161njeli potezi Europske sredi\u0161nje banke, odsjekli su izvor \u0161pekulacija javnim dugovima koje su uzrokovale mutiranje krize rizi\u010dnih kredita u krizu eura. No cilj tih mjera nije bio ni podr\u017eavanje javnih ulaganja ni financiranje otvaranja radnih mjesta. Upravo suprotno, u slu\u010daju zemalja koje primaju pomo\u0107 Trojke \u2013 Me\u0111unarodnog monetarnog fonda, Europske sredi\u0161nje banke i Europske komisije \u2013 kriterij prihvatljivosti za program otkupa javnog duga Europske sredi\u0161nje banke i dalje je uvjetovan smanjenjem deficita.<\/p>\n

Poduze\u0107a nisu propustila priliku koju su pru\u017eale te minimalne kamatne stope. U skladu s o\u010dekivanjima sredi\u0161njih banaka, zadu\u017eili su se u bankama, a jo\u0161 i vi\u0161e na tr\u017ei\u0161tima. U SAD-u se, na primjer, iznos obveznica (du\u017eni\u010dkih vrijednosnih papira) od 2007. u\u010detverostru\u010dio. \u0160to su poduze\u0107a u\u010dinila s tim novcem? Na to pitanje odgovara (s prili\u010dnom dozom iskrenosti) dopis koji je grupa Edmond de Rothschild objavila u listopadu 2016.: \u201cPoduze\u0107a su odabrala dvije opcije, najprije su pove\u0107ala dividende, a zatim otkupila dionice. Dioni\u010dari su u oba slu\u010daja imali koristi, u prvom zbog prihoda od dividendi, a u drugom jer je narasla cijena dionica kao rezultat njihova otkupa. Te prakse nisu samo potakle rast cijena dionica, ve\u0107 su pove\u0107ale dobit po dionici, s obzirom na to da nakon svakog otkupa slijedi poni\u0161tenje kupljene dionice (broj dionica time se smanjuje)\u201d.10 U SAD-u su rezultati nedvosmisleni. Otkupi dionica su od 2014. prema\u0161ili 500 milijardi dolara godi\u0161nje, a dividende 600 milijardi, pribli\u017eavaju\u0107i se rekordnoj razini pla\u0107anja na financijskim tr\u017ei\u0161tima iz 2000-ih. U Europi, prvi u\u010dinci programa otkupa dionica Europske sredi\u0161nje banke kre\u0107u se u istom smjeru \u2013 obilje kredita ide na ruku dioni\u010darima, no ni najmanje ne poti\u010de pove\u0107anje ulaganja.<\/p>\n

Ulaganja u vode\u0107im ekonomijama smanjila su se 2 do 3 indeksna boda BDP-a u odnosu na razdoblje prije 2007. \u0160to se ti\u010de neto-investicija, to jest ako se uzmu u obzir prevelike kamate i zastarjelost postoje\u0107eg kapitala, dinamika se naglo izokre\u0107e. Na svaki dolar prihoda, u SAD se nanovo ne ula\u017eu niti 4 centa, u eurozonu niti 2 i u Japan gotovo ni\u0161ta. Drugim rije\u010dima, te se ekonomije ne spremaju za budu\u0107nost. U nekim dr\u017eavama, poput Gr\u010dke ili Italije, stanje je jo\u0161 gore. Proizvodni kapaciteti se u posljednjih nekoliko godina toliko smanjuju da su, primjerice, u Gr\u010dkoj dosegli pad od zastra\u0161uju\u0107ih 7-8 posto godi\u0161nje.<\/p>\n

Jasno, ovo stanje se nije pretvorilo u op\u0107u depresiju. No stagnacija ne popu\u0161ta i ve\u0107 nastaju nova napuknu\u0107a. Prvi niz slabosti izravna je posljedica uspjeha monetarne politike. Kao kolateralni u\u010dinak pada kamatnih stopa smanjio se prinos od najsigurnije aktive (koja \u010dini velik dio portfelja mirovinskih fondova, \u017eivotnih osiguranja i jednog dijela bankarskog sustava). Ta dinamika produbila je latentnu, ali op\u0107u krizu mirovinskih sustava u svim zemljama sa sustavom financiranja kapitalizacijom. Ameri\u010dko ministarstvo financija je 16. prosinca 2016. po prvi puta odobrilo prora\u010dunske rezove koje je predlo\u017eio mirovinski fond metalur\u0161kih radnika iz Clevelanda. Ako se postupak provede, uzrokovat \u0107e prosje\u010dno smanjenje ispla\u0107enih mirovina od 20 posto, uz maksimume u pojedina\u010dnim situacijama koji \u0107e dose\u0107i i do 60 posto. \u0160efovi organizacije odgovorne za mirovine 34.000 voza\u010da kamiona iz dr\u017eave New York tako\u0111er su predlo\u017eili \u201colak\u0161avanje\u201d mirovina za 20 posto. Nekoliko fondova u Nizozemskoj od ove \u0107e godine rezati isplate, dok u Velikoj Britaniji, gdje se deficit mirovinskog sustava velikih tvrtki utrostru\u010dio u 2016., ta dru\u0161tva od vlade zahtijevaju da im omogu\u0107i smanjivanje obveza prema zaposlenicima.<\/p>\n

Put jeftinog novca je, dakle, zaprije\u010den. No povratak na restriktivniju monetarnu politiku vo\u0111enu povi\u0161enim diskontnim stopama ne nudi svjetliju budu\u0107nost. Svi neprekidni lanci dugova koji ste\u017eu ekonomije vi\u0161e nego ikad ovise o niskim kamatnim stopama. Deset godina nakon po\u010detka krize, ekonomski subjekti su i dalje optere\u0107eni dugovima, a kad bi se pove\u0107anje stopa u SAD-u ubrzalo, izazvalo bi jednako brzo pove\u0107anje broja nevra\u0107enih kredita koje bi moglo ugroziti financijski sustav, a zatim i \u010ditavu ekonomiju. Isto tako, niski prinosi na dr\u017eavne obveznice navodili su odre\u0111ene ulaga\u010de da kupuju sve rizi\u010dniju imovinu. Tako su nastali novi financijski baloni koji \u0107e prsnuti ako se stope naglo pove\u0107aju. Kao \u0161to rekapitulira American Enterprise Institute, jedan od vode\u0107ih prekooceanskih think-tankova poslodavaca, situacija je krajnje alarmantna: \u201cU kombinaciji visokih zadu\u017eivanja, cijena koje ne odra\u017eavaju kreditni rizik i sve ve\u0107ih napuknu\u0107a u svjetskoj ekonomiji [poput Brexita, usporavanja Kine i bankarske krize koja polako obavija eurozonu], vrlo je vjerojatno da \u0107e u naredne dvije godine nastati op\u0107a financijska kriza\u201d. 11
\n
\nProturje\u010dja monopolnog kapitalizma<\/strong><\/p>\n

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj priznaje da je dosad vode\u0107a makroekonomska strategija u praznom hodu. \u201cPrevi\u0161e se tra\u017eilo od monetarne politike, vrijeme je da se kormilo fiskalne politike okrene u dobrom smjeru\u201d.12 Je li dolazak na vlast Therese May i Donalda Trumpa ozna\u010dio po\u010detak evolucije u tom podru\u010dju? Mo\u017eda. No njihova tendencija kori\u0161tenja prora\u010duna mogla bi nai\u0107i na protivljenje nekih frakcija privatnog sektora kojem pogoduju mjere \u0161tednje. Kao \u0161to je 1940-ih zabilje\u017eio ekonomist Micha\u0142 Kalecki, \u201csocijalna funkcija doktrine \u2018fiskalne konsolidacije\u2019 jest podrediti razinu zaposlenosti \u2018povjerenju'\u201d.13 Takva doktrina ide na ruku poslovnom miljeu jer se svaka politika koja se protivi njegovim ciljevima ka\u017enjava smanjenjem ulaganja i broja radnih mjesta.<\/p>\n

Dr\u017eava mo\u017ee odlu\u010diti preuzeti taj rizik i poku\u0161ati stimulirati rast. Tomu svjedo\u010de iskustva SSSR-a, New Deala ameri\u010dkog predsjednika Franklina Delanoa Roosevelta, ekonomskog planiranja iz 1950-ih francuskog tipa ili ratne ekonomije. Vlada mo\u017ee intervenirati kako bi postigla punu zaposlenost, uz jedini uvjet da osigura pokrivanje uvoza izvozom. \u201cStru\u010dnjaci\u201d za financije i industriju odbacuju tu mogu\u0107nost jer odbijaju bilo kakvo pro\u0161irenje podru\u010dja nadle\u017enosti dr\u017eave. Smatraju ga nedopustivim zadiranjem u autonomiju kapitala, koju je ovaj izborio tijekom posljednjih desetlje\u0107a. Me\u0111utim, takva bi odva\u017ena odluka nai\u0161la na neo\u010dekivane saveznike me\u0111u dijelovima vladaju\u0107ih klasa koji uvi\u0111aju da je monetarna politika nesposobna pokrenuti akumulaciju kapitala.<\/p>\n

No proizlaze li te\u0161ko\u0107e isklju\u010divo iz (pogubnih) politi\u010dkih odluka koje su donesene u podru\u010dju politi\u010dke ekonomije nakon 2010.? Sasvim sigurno ne. Kriza 2007. ubrzala je fenomen koncentracije ekonomskih subjekata. Velike tvrtke iskoristile su novac koji im je stavljen na raspolaganje za nova spajanja i kupnje drugih tvrtki. Broj tih poslova 2015. i 2016. prema\u0161io je povijesne rekorde otprije krize. Te im operacije omogu\u0107uju zatvaranje radnih mjesta, pove\u0107avanje tr\u017ei\u0161nih udjela i iscrpljivanje izvora nove dobiti pro\u0161irivanjem klijentele i pove\u0107avanjem tr\u017ei\u0161ne mo\u0107i dru\u0161tava u odnosu na njihove dobavlja\u010de. Velike kompanije tako mutiraju u neprobojne ekonomske utvrde.<\/p>\n

Ekonomski savjetnici ameri\u010dkog predsjednika Baracka Obame (Council of Economic Advisers, CEA) u izvje\u0161taju objavljenom u travnju 2016. izrazili su zabrinutost zbog rizika koji stvara takva koncentracija.14 Utvrdili su zna\u010dajno smanjenje broja novoosnovanih poduze\u0107a (pri \u010demu je stopa ga\u0161enja ostala jednaka) i sve ve\u0107i broj osuda za stvaranje tajnih sporazuma u postupcima radi suzbijanja monopola. Kako bi dodatno do\u010darali prijetnju, naveli su i brojke \u2013 povrat ulaganja 10 posto velikih kompanija s najboljim poslovanjem danas je pet puta ve\u0107i od povrata ulaganja prosje\u010dno velikih poduze\u0107a, dok je prije dvadeset pet godina bio samo dva puta ve\u0107i. Takva promjena naznaka je akutnog gomilanja zarade me\u0111u \u201cnajve\u0107ima od najve\u0107ih\u201d u ameri\u010dkoj ekonomiji.<\/p>\n

Kao \u0161to podsje\u0107a britanski tjednik The Economist, zbog koncentracije se mijenjaju i dioni\u010dari.15 Divovski institucionalni ulaga\u010di kao \u0161to su Black Rock, State Street i Capital Group dr\u017ee 10 do 20 posto ve\u0107ine velikih ameri\u010dkih poduze\u0107a, \u010dak i onda kada su si me\u0111usobna konkurencija. Svi ti dioni\u010dari propisuju iste strategije kojima je cilj maksimalno pove\u0107ati kratkoro\u010dni povrat, a istodobno ograni\u010diti ulaganja. Koncentraciji ekonomske mo\u0107i pogoduje i ote\u017eavanje inovacije povezano s rastu\u0107im brojem patenata,16 prednosti nastale prikupljanjem podataka koje su stvorile divove digitalne ekonomije, kao i pove\u0107ana uloga regulacije tr\u017ei\u0161nog natjecanja me\u0111u kapitalistima. Tro\u0161kovi lobiranja stoga ne prestaju rasti, odra\u017eavaju\u0107i kumulativnu konkurentsku prednost koja najmo\u0107nijim korporacijama daje mogu\u0107nost da utje\u010du na dono\u0161enje propisa koji su bolji za njihovo poslovanje.<\/p>\n

Time se vjerojatno bar djelomice mo\u017ee objasniti sada\u0161nja neobi\u010dna ekonomska situacija. Poduze\u0107a prepuna novca (vi\u0161e od 800 milijardi gotovine dostupne u SAD-u)\u2026 ne ula\u017eu. Jedan od glavnih marksisti\u010dkih ekonomista 20. stolje\u0107a, Paul Sweezy, smatra da monopolizacija hrani financijalizaciju i stagnaciju.17 U situaciji oligopola, naime, poduze\u0107a imaju zajam\u010deni pritok dobiti pa im nijedna druga prilika za ulaganje nije jednako povoljna. Stoga sve ve\u0107i dio zarade od proizvodnje preusmjeruju u financije, opetovano hrane\u0107i balone, stagnaciju i kroni\u010dnu nezaposlenost. Sada\u0161nja kriza, dakle, ima korijene u samoj organizaciji suvremenog kapitalizma.<\/p>\n

Nakon 1930-ih i 1970-ih, 2010-e djeluju poput prijelaznog desetlje\u0107a. Rije\u010d je o burnom razdoblju u kojem se te\u0161ko\u0107e inherentne dinamici kapitalizma i socijalna proturje\u010dja mogu prevladati samo na politi\u010dkoj razini, i to temeljnim institucionalnim promjenama. Preispitivanje postoje\u0107eg ure\u0111enja stvara nestabilnost, fluidnost i poti\u010de neki oblik radikalizacije dru\u0161tvenih subjekata koji odbijaju status quo. Danas se nalazimo upravo u takvom povijesnom trenutku. Propali su poku\u0161aji obnove neoliberalnog i financijaliziranog re\u017eima iz razdoblja 1980.-2008. putem neobi\u010dnih monetarnih politika, a rizik od nove financijske kataklizme sve je ve\u0107i. Pobornici emancipacije sada se suo\u010davaju s dva protivnika \u2013 sljedbenicima tr\u017ei\u0161nog fundamentalizma i sljedbenicima nacionalisti\u010dke autoritarnosti, koji su spremni dovesti u pitanje mjere \u0161tednje i slobodnu trgovinu. Te dvije struje odsada supostoje u vladi najmo\u0107nije ekonomije na svijetu.<\/p>\n

* C\u00e9dric Durand je profesor ekonomije na Sveu\u010dili\u0161tu Paris-XIII.<\/p>\n

1 \u201cFiscal implications of the global economic and financial crisis\u201d, Occasional Paper, br. 269, Me\u0111unarodni monetarni fond, Washington DC, 28. rujna 2009.
\n2 \u201cDeclaration of the Summit on financial markets and the world economy\u201d, G20, Washington DC, 15. studeni 2008.
\n3 \u201cOECD forecasts during and after the financial crisis: a post mortem\u201d, OECD Economics Department Policy Notes, br. 23, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, Pariz, velja\u010da 2014.
\n4 Olli Rehn, \u201cWhy Europe is cutting spending\u201d, The Wall Street Journal, New York, 25. lipnja 2010.
\n5 Mark Blyth, Austerity: The History of a Dangerous Idea, Oxford University Press, New York, 2012.
\n6 Robert Pollin i Michael Ash, \u201cAusterity after Reinhart and Rogoff\u201d, Financial Times, London, 17. travnja 2013.
\n7 Desmond Lachman, \u201cTrouble ahead for the global economy\u201d, The American Enterprise Institute, Washington DC, 10. studenog 2016.
\n8 Vidi \u201cLe capital sans XXIe si\u00e8cle\u201d, La Revue du crieur, Pariz, listopad 2016
\n9 \u201c\u2018King of debt\u2019 Donald Trump : \u2018Now is the time to borrow'\u201d, CNBC.com, 11. kolovoza 2016. Treba napomenuti da su se Trumpove izjave na tu temu, kao i na brojne druge, u nekoliko navrata mijenjale.
\n10 \u201cDividendes et rachats d\u2019action: les entreprises de la zone euro vont-elles suivre leurs homologues am\u00e9ricains?\u201d, Regards et perspectives \u00e9conomiques, Banka Edmond de Rothschild, Pariz, 5. listopada 2016.
\n11 Desmond Lachman, \u201cTrouble ahead for the global economy\u201d, op. cit.
\n12 Catherine Mann, glavni ekonomski savjetnik u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj, citat preuzet iz novina Financial Times, 28. studenog 2016.
\n13 Michal Kalecki, \u201cPolitical aspects of full employment\u201d, The Political Quarterly, listopad 1943.
\n14 \u201cBenefits of competition and indicators of market power\u201d, Council of Economic Advisers Issue Brief, Washington DC, travanj 2016.
\n15 \u201cToo much of a good thing\u201d, The Economist, London, 26. o\u017eujka 2016.
\n16 Vidi Benjamin Coriat, \u201cLa crise de l\u2019id\u00e9ologie propri\u00e9taire et le retour des communs\u201d, Contretemps Web, 27. svibnja 2010., contretemps.eu
\n17 Paul Sweezy i Paul Baran, Monopolni kapital: esej o ameri\u010dkom ekonomskom i dru\u0161tvenom poretku, Stvarnost, Zagreb, 1969.\n<\/p><\/blockquote>\n

lemondediplomatique.hr<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pobornici emancipacije sada se suo\u010davaju s dva protivnika \u2013 sljedbenicima tr\u017ei\u0161nog fundamentalizma i sljedbenicima nacionalisti\u010dke autoritarnosti<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-224769","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/224769","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=224769"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/224769\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=224769"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=224769"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=224769"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}