{"id":224035,"date":"2017-04-04T08:08:51","date_gmt":"2017-04-04T06:08:51","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=224035"},"modified":"2017-04-04T08:08:51","modified_gmt":"2017-04-04T06:08:51","slug":"jalovost-antisistemskih-pobuna","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/04\/04\/jalovost-antisistemskih-pobuna\/","title":{"rendered":"Jalovost antisistemskih pobuna"},"content":{"rendered":"

Autor: Perry Anderson<\/strong><\/p>\n

\"Perry<\/a>Termin \u201canti-sistemski pokreti\u201d uobi\u010dajeno je prije 25 godina1 kori\u0161ten kako bi se ozna\u010dile snage ljevice koje se bune protiv kapitalizma. Danas, iako na Zapadu termin nije izgubio svoju relevantnost, njegovo zna\u010denje se promijenilo. Pokreti koji su se umno\u017eili tijekom proteklog desetlje\u0107a, vi\u0161e se ne bune protiv kapitalizma, ve\u0107 neoliberalizma \u2013 dereguliranih financijskih tokova, privatiziranih uslu\u017enih djelatnosti i eskaliraju\u0107ih dru\u0161tvenih nejednakosti \u2013 odnosno protiv specifi\u010dne varijante vladavine kapitala uspostavljene u Europi i Americi od 1980-ih godina. Novi ekonomski i politi\u010dki poredak bio je prihva\u0107en skoro pa unisono od strane vlada, kako desnog tako i lijevog centra, sukladno tada dominantnom na\u010delu koje je Margaret Thatcher sa\u017eela rije\u010dima \u201cThere is no alternative\u201d (\u201cNema alternative\u201d). Danas dvije vrste pokreta ustaju protiv takvog sistema, a njegovi ih branitelji, bez obzira na to dolaze li s lijeva ili desna, stigmatiziraju kao populisti\u010dku prijetnju.2<\/p>\n

Nije slu\u010dajno to \u0161to su se ti pokreti najprije pojavili u Europi, a ne u SAD-u. \u0160ezdeset godina nakon potpisivanja Rimskih ugovora, razlog je jasan. Iz zajednice za ugljen i \u010delik stvorene na temelju Schumanove deklaracije \u2013 dizajnirane kako bi se sprije\u010dila obnova stoljetnog francusko-njema\u010dkog neprijateljstva, ali i kako bi se konsolidirao postratni ekonomski rast u Zapadnoj Europi \u2013 1957. godine nastaje zajedni\u010dko tr\u017ei\u0161te. Ono je bilo proizvod perioda pune zaposlenosti, rastu\u0107ih dohodaka, ukorjenjivanja predstavni\u010dke demokracije i razvoja sustava socijalne za\u0161tite. Njegovi trgova\u010dki aran\u017emani nisu se kosili sa suverenitetom nacionalnih dr\u017eava, za koji bi se prije moglo re\u0107i da je bio oja\u010dan, a ne oslabljen. Dr\u017eavni prora\u010duni i te\u010dajevi valuta odre\u0111ivani su na nacionalnoj razini, u parlamentima odgovornima svome bira\u010dkom tijelu, u kojima se \u017eustro raspravljalo o istinski suprotstavljenim politikama. Poku\u0161aji komisije u Bruxellesu da uve\u0107a svoju mo\u0107 redovito su odbacivani od strane Pariza. Nadalje, ne samo Francuska pod Charlesom de Gaulleom, ve\u0107 i Zapadna Njema\u010dka, na ne\u0161to suptilniji na\u010din, vodile su vanjske politike neovisno o SAD-u te su bile sposobne otvoreno mu se suprotstaviti.<\/p>\n

Kraj \u201ctrideset zlatnih godina\u201d donio je velike promijene u ovoj konstrukciji. Od sredine 1970-ih razvijeni kapitalisti\u010dki svijet u\u0161ao je u period duga\u010dkog opadanja, kako pokazuje analiza ameri\u010dkog povjesni\u010dara Roberta Brennera,3 koju su karakterizirale manje stope rasta i sporiji rast produktivnosti, desetlje\u0107e za desetlje\u0107em, manja zaposlenost i ve\u0107e nejednakosti, uz periodi\u010dne o\u0161tre recesije. Od 1980-ih, po\u010dev\u0161i u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u te se postupno \u0161ire\u0107i po Europi, pravac politike se promijenio: sustavi socijalne za\u0161tite se re\u017eu, javne usluge i industrije privatiziraju, a financijska tr\u017ei\u0161ta dereguliraju. Stigao je neoliberalizam. S vremenom, u Europi je zadobio jedinstveno rigidnu institucionalnu formu: \u0161irenje onoga \u0161to je u me\u0111uvremenu postalo Europskom unijom uve\u0107alo je broj dr\u017eava \u010dlanica za vi\u0161e nego \u010detverostruko, zahvativ\u0161i veliko podru\u010dje niskih pla\u0107a na istoku Europe.<\/p>\n

Drakonske mjere \u0161tednje<\/strong><\/p>\n

Od monetarne unije (1990.) do Pakta o stabilnosti (1997.), a potom i Akta o jedinstvenom tr\u017ei\u0161tu, (2011.), ovlasti nacionalnih parlamenata smanjivane su u korist nadnacionalne birokratske strukture, za\u0161ti\u0107ene od narodne volje, ba\u0161 kako je to prorekao ultraliberalni ekonomist Friedrich Hayek. Kada je ova ma\u0161inerija jednom stavljena u pogon, drakonske mjere \u0161tednje mogle su biti nametnute bespomo\u0107nim populacijama, pod zajedni\u010dkim ravnanjem Komisije i ujedinjene Njema\u010dke, sada najsna\u017enije sile unutar zajednice, u kojoj su vode\u0107i mozgovi otvoreno govorili o njema\u010dkoj predodre\u0111enosti za poziciju kontinentalnog hegemona. Tijekom istog razdoblja, EU i njezine \u010dlanice prestali su igrati bilo kakvu zna\u010dajnu ulogu u svijetu koja bi odudarala od direktiva SAD-a, postav\u0161i na taj na\u010din stra\u017earima neohladnoratovskih politika prema Rusiji koje je odredio SAD, a platila Europa.<\/p>\n

Europska unija se pokazala gluhom na narodne zahtjeve izra\u017eene na uzastopnim referendumima, ugra\u0111uju\u0107i istovremeno direktive po pitanju dr\u017eavnih prora\u010duna u svoju regulativu, pa nije iznena\u0111enje da je njezin sve vi\u0161e oligarhijski oblik generirao mnoge protestne pokrete. Kakav je krajolik tih snaga? U zemljama Zapadne Europe (topografija Isto\u010dne Europe je toliko druga\u010dija, da je ovdje mo\u017eemo ostaviti po strani), pokreti desnice dominiraju opozicijom sistemu. Takav je slu\u010daj u Francuskoj (Nacionalna fronta, FN), Nizozemskoj (Stranka za slobodu, PVV), Austriji (Slobodarska stranka Austrije, FP\u00d6), \u0160vedskoj (\u0160vedski demokrati, SD), Danskoj (Danska narodna stranka, DF), Finskoj (Pravi Finci, PS), Njema\u010dkoj (Alternativa za Njema\u010dku, AfD) i Britaniji (Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva, UKIP).<\/p>\n

U \u0160panjolskoj, Gr\u010dkoj i Irskoj prevladali su pokreti ljevice: Podemos, Siriza i Sinn F\u00e9in. Specifi\u010dan je slu\u010daj Italije koja ima sna\u017ean anti-sistemski pokret desnice u Sjevernoj ligi, ali i jo\u0161 ve\u0107i pokret, koji tobo\u017ee nadilazi podjelu na lijevo i desno, Pokret 5 zvjezdica (M5S). Njegova retorika po pitanju poreza i imigracije smje\u0161ta ga na desnicu. Suprotno tome, konzistentno suprotstavljanje neoliberalnim mjerama Matea Renzija u parlamentu, osobito onima vezanim za obrazovanje i deregulaciju tr\u017ei\u0161ta rada, kao i centralna uloga koju je odigrao u referendumskoj pobjedi nad Renzijevim poku\u0161ajem slabljenja talijanskog demokratskog ustava,4 guraju ga bli\u017ee ljevici. Ovom popisu mo\u017eemo dodati pokret Momentum iz Velike Britanije, izrastao na krilima neo\u010dekivane pobjede Jeremyja Corbyna na izborima za predsjednika Laburisti\u010dke stranke. \u0160to se ti\u010de pokreta koji dolaze s desnice, svi osim AfD-a nastali su prije ekonomskog sloma 2008. godine, a neki me\u0111u njima imaju povijest koja se\u017ee sve do 1970-ih godina. Nasuprot tome, uzlet Sirize i nastanak M5S-a, Podemosa i Momentuma izravna su posljedica globalne financijske krize.<\/p>\n

Centralna \u010dinjenica u ovoj pri\u010di je ve\u0107a ukupna snaga pokreta desnice nego li ljevice, sude\u0107i po broju zemalja u kojima dominiraju i po njihovoj ukupnoj izbornoj snazi. To se mo\u017ee objasniti strukturom neoliberalnog sistema nasuprot kojemu su ti pokreti izrasli, koji svoje najbrutalnije karakteristike ispoljava upravo u Europskoj uniji. Njezin poredak je zasnovan na tri seta principa: redukciji i privatizaciji javnih usluga, dokidanju demokratske kontrole i reprezentacije te deregulaciji faktora proizvodnje. Sve troje prisutno je i na nacionalnim razinama u Europi, kao i drugdje, ali je na razini EU doseglo vi\u0161i stupanj i intenzitet, kako svjedo\u010de i\u017eivljavanje nad Gr\u010dkom, ga\u017eenje referendumskih ishoda i intenziviranje dumpinga pla\u0107a. U politi\u010dkoj areni, to su najva\u017enija pitanja koja izazivaju \u0161iroko rasprostranjenu zabrinutost, izazivaju\u0107i proteste protiv sistema na pitanjima kao \u0161to su mjere \u0161tednje, suverenitet i migracije. Antisistemski pokreti su diferencirani s obzirom na to koliki naglasak stavljaju na svako od ovih pitanja, odnosno na koji element neoliberalnog poretka usmjeravaju najvi\u0161e svoga otpora.<\/p>\n

Najo\u010ditiji razlog prevlasti pokreta desnice nad svojim pandanima s ljevice je taj \u0161to su oni vrlo rano po\u010deli stavljati naglasak na pitanje imigracije, klade\u0107i se na ksenofobne i rasisti\u010dke reakcije kako bi si osigurali \u0161iroku podr\u0161ku me\u0111u najranjivijim sektorima populacije. S iznimkom desni\u010darskih pokreta u Nizozemskoj i Njema\u010dkoj, koji vjeruju u ekonomski liberalizam, oni su obi\u010dno vezani (u Francuskoj, Danskoj, \u0160vedskoj i Finskoj) ne uz denuncijaciju ve\u0107 uz obranu socijalne dr\u017eave koju, kako tvrde, potkopava upravo dolazak imigranata. No bilo bi pogre\u0161no njihov uspjeh u potpunosti pripisivati ovom faktoru: u vi\u0161e razli\u010ditih slu\u010dajeva, me\u0111u kojima je francuski FN najzna\u010dajniji, pokazalo se da ti pokreti imaju svoje adute i na drugim frontovima.<\/p>\n

Monetarna unija je najo\u010ditiji primjer. Zajedni\u010dka valuta i centralna banka, dizajnirani u Maastrichtu, stvorili su jedinstven sistem utemeljen na nametanju mjera \u0161tednje i osporavanju narodnog suvereniteta. Pokreti ljevice mogu se protiv toga buniti jednako \u017eestoko kao i bilo koji desni pokret, ako ne i \u017ee\u0161\u0107e, no rje\u0161enja koja oni predla\u017eu su manje radikalna. Na desnici, FN i Sjeverna liga imaju jasne lijekove za trzavice koje proizvode jedinstvena valuta i imigracija: izlaz iz eura i zaustavljanje priljeva migranata. Na ljevici, uz neke izolirane iznimke, nikada nisu postavljeni takvi nedvosmisleni zahtjevi. U najboljem slu\u010daju, pose\u017ee se za tehni\u010dkim prilago\u0111avanjima jedinstvene valute, pretjerano kompliciranim da bi mogli mobilizirati ve\u0107u bira\u010dku bazu. \u0160to se ti\u010de imigracije, ne ide se dalje od maglovitih, srame\u017eljivih nagovje\u0161taja mogu\u0107eg uvo\u0111enja kvota. Ni jedno ni drugo nije tako lako razumljivo bira\u010dima poput izravnih prijedloga koje nudi desnica.<\/p>\n

Imigracija i monetarna unija stvaraju posebne probleme ljevici iz historijskih razloga. Rimski ugovori bili su utemeljeni na obe\u0107anju o slobodnom kretanju kapitala, roba i radne snage unutar zajedni\u010dkog europskog tr\u017ei\u0161ta. Dokle god je Europska zajednica bila ograni\u010dena na zemlje Zapadne Europe, faktori proizvodnje za koje je mobilnost bila najva\u017enija bili su kapital i roba, dok su migracije preko nacionalnih granica u globalu bile prili\u010dno umjerene. No ve\u0107 krajem 1960-ih godina, priljev imigrantske radne snage iz biv\u0161ih afri\u010dkih, azijskih i karipskih kolonija i polukolonijalnih regija biv\u0161eg Otomanskog Carstva bio je zna\u010dajan. Potom je \u0161irenje EU na Isto\u010dnu Europu zna\u010dajno pove\u0107alo migracije unutar same Unije. Kona\u010dno, neoimperijalne avanture u biv\u0161im mediteranskim kolonijama \u2013 iznenadni napad na Libiju i indirektno mije\u0161anje u sirijski gra\u0111anski rat \u2013 potaknule su velike izbjegli\u010dke valove prema Europi, kao i osvetni\u010dki terorizam.<\/p>\n

Sve to skupa raspalilo je ksenofobiju kojom su se hranili antisistemski pokreti desnice, dok su se lijevi pokreti borili protiv nje, ostaju\u0107i vjerni principu humanog internacionalizma. Iz istog razloga najve\u0107i dio ljevice opirao se svakoj pomisli o dokidanju monetarne unije, smatraju\u0107i takav korak regresijom prema nacionalizmu odgovornom za katastrofe iz europske pro\u0161losti. Ideal europskog jedinstva za njih ostaje najva\u017enijom vrijednosti. No aktualna Europa koja po\u010diva na neoliberalnoj integraciji koherentnija je od bilo kojeg alternativnog modela koji je ljevica dosad ponudila. Mjere \u0161tednje, oligarhija i mobilnost \u010dine umre\u017eeni sistem. Nemogu\u0107e je odvojiti mobilnost od oligarhije: povijesno gledano, nijedan europski narod nikada nije konzultiran po pitanju dolaska strane radne snage, ve\u0107 su te odluke uvijek dono\u0161ene iza njegovih le\u0111a. Negacija demokracije, koja je postala strukturnim elementom Europske unije, otpo\u010detka je isklju\u010dila mogu\u0107nost rasprave o ovom pitanju. Zbog toga, odbacivanje ovakve Europe od strane pokreta desnice politi\u010dki je konzistentnije od onoga \u0161to nudi ljevica, \u0161to je jo\u0161 jedan razlog zbog koga je desnica u prednosti.<\/p>\n

Rekordne razine glasa\u010dkog nezadovoljstva<\/strong><\/p>\n

Pojava Pokreta 5 zvjezdica, Sirize, Podemosa i AfD-a ozna\u010dava nagli porast narodnog nezadovoljstva u Europi. Ankete sada ukazuju na rekordne razine nezadovoljstva glasa\u010da Europskom unijom. Ipak, bilo da se radi o lijevim ili desnim antisistemskim pokretima, njihova snaga na birali\u0161tima ostaje ograni\u010dena. Tri najuspje\u0161nija me\u0111u njima, barem \u0161to se ti\u010de desnice \u2013 UKIP, FN i Danska narodna stranka \u2013 na posljednjim su izborima za Europski parlament osvojili oko 25 posto glasova. Na nacionalnim izborima, prosje\u010dan rezultat svih ovakvih, bilo lijevih bilo desnih pokreta, kre\u0107e se oko 15 posto. Takve brojke ne predstavljaju pretjerano veliku prijetnju sistemu. Iako 25 posto glasova mo\u017ee biti razlog za glavobolju establi\u0161mentu, \u201cpopulisti\u010dka opasnost\u201d na koju pani\u010dno upozoravaju mediji zasad ostaje vrlo umjerena. Jedini slu\u010dajevi u kojima su antisistemski pokreti do\u0161li do vlasti, ili u kojima je ta mogu\u0107nost realna, oni su gdje izborni sustavi obilno nagra\u0111uju stranku koja ostvari najbolji rezultat na izborima, kao \u0161to je slu\u010daj u Gr\u010dkoj i Italiji.<\/p>\n

U stvarnosti, postoji \u0161irok jaz izme\u0111u razine narodnog razo\u010daranja dana\u0161njom neoliberalnom Europskom unijom \u2013 do pro\u0161log ljeta, u Francuskoj i \u0160panjolskoj je ve\u0107inski iskazana averzija prema njoj, a \u010dak i u Njema\u010dkoj, jedva polovica ispitanika o njoj ima pozitivno mi\u0161ljenje \u2013 i opsega podr\u0161ke snagama koje se deklariraju kao njezini protivnici. Indignacija i zgro\u017eenost onime \u0161to je EU postala su uobi\u010dajeni, ali ve\u0107 neko vrijeme glavna odrednica glasa\u010dkih preferenci u Europi ostaje strah. Socioekonomski status quo nadaleko je omra\u017een, ali je redovito iznova potvr\u0111ivan na birali\u0161tima reizborom stranaka odgovornih za njega, zbog straha da \u0107e talasanje i uznemirivanje tr\u017ei\u0161ta donijeti jo\u0161 goru patnju. Jedinstvena valuta nije ubrzala rast u Europi te je izazvala ogromne probleme za zemlje na jugu kontinenta. Ali mogu\u0107nost napu\u0161tanja eurozone u\u017easava \u010dak i one koji su si do sada osvijestili koliko je patnje izazvalo njezino stvaranje. Strah nadilazi bijes. Odatle mirenje gr\u010dkih bira\u010da sa Sirizinom kapitulacijom pred Bruxellesom, uzmaci Podemosa u \u0160panjolskoj i oklijevanje Partije ljevice (PG) u Francuskoj. Dominantni osje\u0107aj svuda je isti. Sistem je lo\u0161. No suprotstaviti mu se zna\u010di riskirati odmazdu.<\/p>\n

Kako onda objasniti Brexit? Masovna imigracija drugi je strah diljem EU koji je kampanja za napu\u0161tanje Unije raspalila, pri \u010demu je Nigel Farage (UKIP) odigrao ulogu upadljivog glasnogovornika i organizatora, zajedno s jo\u0161 nekim prominentnim konzervativcima. No ksenofobija sama po sebi zasigurno nije dovoljna da bi nadja\u010dala strah od ekonomske katastrofe. U Engleskoj, kao i drugdje, ona je rasla kako su vlade, jedna za drugom, lagale o razmjerima imigracije. No da je referendum o napu\u0161tanju EU bio samo natjecanje izme\u0111u ovih dvaju strahova, kao \u0161to je to bila \u017eelja politi\u010dkog establi\u0161menta, tabor koji je zagovarao ostanak bi bez problema odnio pobjedu, ba\u0161 kao \u0161to je to bio slu\u010daj 2014. prilikom referenduma o nezavisnosti \u0160kotske.<\/p>\n

No tu je jo\u0161 nekoliko faktora. Britanska politi\u010dka klasa odbila je pristupiti zajedni\u010dkoj valuti, isklju\u010divo zato da bi mogla nastaviti prakticirati vlastitu verziju neoliberalizma, drasti\u010dniju od onih na kontinentu. Najprije su financijski ekscesi Novih laburista doveli zemlju do bankarske krize prije nego se to dogodilo u ostatku Europe, da bi potom vlada konzervativaca i liberalnih demokrata provela mjere \u0161tednje drasti\u010dnije nego bilo koja europska zemlja, osim onih koje su bile izlo\u017eene pritiscima izvana. Ova kombinacija dovela je do ekonomski jedinstvenih rezultata. Niti jedna druga europska zemlja nije do\u017eivjela toliko dramati\u010dnu regionalnu polarizaciju izme\u0111u zatvorenog balona visokih dohodaka koji obuhva\u0107a London i jugoistok zemlje te s druge strane osiroma\u0161enog, deindustrijaliziranog sjevera i sjeveroistoka gdje su glasa\u010di osje\u0107ali da imaju malo toga za izgubiti ako glasaju za napu\u0161tanje Unije, \u0161togod se dogodilo sa Cityjem i stranim investicijama. U ovom slu\u010daju, o\u010daj je nadvladao strah.<\/p>\n

Tako\u0111er, nijedna druga europska zemlja nije toliko otvoreno i besramno \u201cnamjestila\u201d svoj izborni sistem: UKIP je bio najuspje\u0161nija pojedina\u010dna stranka na izborima za Europski parlament 2014. pod uvjetima proporcionalne reprezentacije, da bi svega godinu dana kasnije, s 13 posto osvojenih glasova do\u0161ao do samo jednog mjesta u nacionalnom parlamentu, dok je \u0160kotska nacionalna stranka (SNP) s tek 5 posto glasova zauzela 55 parlamentarnih fotelja. Takav sistem je pogodovao laburistima i konzervativcima koji su se desetlje\u0107ima izmjenjivali na vlasti, dok su glasa\u010di s dna dohodovne piramide zazirali od izlaska na birali\u0161ta. No kada su jednom kona\u010dno dobili mogu\u0107nost stvarnog izbora na nacionalnom referendumu, bira\u010di u najsiroma\u0161nijim regijama iznenada su pohrlili na birali\u0161ta kako bi izrazili svoje mi\u0161ljenje o pusto\u0161enju koje su im donijeli Tony Blair, Gordon Brown i David Cameron.<\/p>\n

Kao presudan faktor na kraju dolazi historijska razlika koja odvaja Britaniju od kontinenta. Ne samo \u0161to se radi o imperiju koje je stolje\u0107ima svojim kulturnim utjecajem u svijetu nadja\u010davalo svoje europske rivale, ve\u0107 za razliku od Francuske, Njema\u010dke, Italije i ve\u0107eg dijela kontinenta, Britanija nije iskusila poraz, invaziju ili okupaciju za vrijeme svjetskih ratova. Zato je eksproprijacija lokalnih ovlasti od strane birokracije u Belgiji morala izazvati sna\u017enije reakcije nego drugdje: za\u0161to bi se dr\u017eava koja se dvaput oduprla sili Berlina danas pod\u010dinila Bruxellesu ili Luxemburgu? Pitanja identiteta ovdje su mogla lak\u0161e prevladati nad pitanjima interesa nego li u ostatku EU. Tako je uobi\u010dajena formula \u2013 strah od ekonomske odmazde odnosi prevagu nad strahom od imigracije \u2013 u ovom slu\u010daju zakazala pred kombinacijom ekonomskog o\u010daja i nacionalnog ponosa.<\/p>\n

Ameri\u010dki korak u nepoznato<\/strong><\/p>\n

To su tako\u0111er bili uvjeti u kojima je republikanski predsjedni\u010dki kandidat u SAD-u, besprimjernog backgrounda i temperamenta i omra\u017een me\u0111u srednjostruja\u0161kim komentatorima, mogao privu\u0107i dovoljno velik broj zanemarenih, bijelih radnika u pojasu hr\u0111e i tako odnijeti pobjedu. Kao u Britaniji, u deindustrijaliziranim proleterskim regijama, o\u010daj je nadja\u010dao strah. U SAD-u su tako\u0111er, znatno grublje i otvorenije zbog dublje povijesti autohtonog rasizma, imigranti do\u017eivjeli denuncijacije te su se pojavili zahtjevi za podizanjem barijera imigraciji, kako fizi\u010dkih tako i proceduralnih. Iznad svega, ameri\u010dki imperij nije tek uspomena na daleku pro\u0161lost, ve\u0107 bitna odrednica sada\u0161njosti i realna perspektiva za budu\u0107nost. Ipak, ono je odba\u010deno od strane vlastodr\u017eaca u ime globalizacije koja je donijela propast obi\u010dnim ljudima i poni\u017eenje njihovoj zemlji. Nakon \u0161to je odbacio feti\u0161e slobodnog kretanja robe i radne snage i najavio ignoriranje ograni\u010denja koja name\u0107e multilateralizam, Trump je s pravom mogao objaviti da je njegov uspjeh analogan Brexitu, ali znatno ve\u0107ih razmjera. Bila je to spektakularnija pobuna, s obzirom na to da nije bila ograni\u010dena na jedno, za mnoge ljude simboli\u010dno, pitanje te je bila li\u0161ena bilo kakve podr\u0161ke politi\u010dkog establi\u0161menta ili uva\u017eenih komentatora.<\/p>\n

Trumpova pobjeda izazvala je zaprepa\u0161tenje europske politi\u010dke klase, bilo da se radi o lijevom ili desnom centru. Kr\u0161enje uvrije\u017eenih konvencija o imigraciji samo je po sebi problemati\u010dno. EU mo\u017eda jest imala malo skrupula pri zatvaranju izbjeglica u Erdo\u011fanovu Tursku, zemlju s desecima tisu\u0107a politi\u010dkih zatvorenika i policijskom torturom u kojoj je suspendirano ono \u0161to se obi\u010dno naziva vladavinom prava. Isto vrijedi i za odobravaju\u0107i stav prema bodljikavoj \u017eici na sjeveru Gr\u010dke, koja bi izbjeglice trebala dr\u017eati zato\u010dene na Egejskim otocima. Jedina razlika je u tome \u0161to EU, po\u0161tivaju\u0107i uzuse diplomatske decentnosti, nikada nije otvoreno slavila ove poteze. Ipak, Trumpov nedostatak uzdr\u017eanosti u ovim pitanjima nije ono \u0161to najvi\u0161e poga\u0111a europske dr\u017eavnike. Razlog za daleko ve\u0107u brigu njegovo je odbacivanje ideologije slobodnog kretanja faktora proizvodnje te jo\u0161 i vi\u0161e njegovo, \u010dini se, non\u0161alantno zanemarivanje NATO-a, kao i komentari o ubla\u017eavanju ratobornog odnosa prema Rusiji. Ho\u0107e li i\u0161ta od navedenog biti vi\u0161e od puke poze, kao \u0161to su to mnoga njegova obe\u0107anja vezana za unutra\u0161nju politiku, tek \u0107emo vidjeti. No njegov izbor je iskristalizirao jednu zna\u010dajnu razliku izme\u0111u brojnih antisistemskih pokreta desnice ili neodre\u0111enog centra, u odnosu na stranke etablirane ljevice, bilo ru\u017ei\u010daste ili zelene. U Francuskoj i Italiji, pokreti desnice konzistentno su se suprotstavljali neohladnoratovskim politikama i vojnim avanturama kojima su lijeve partije aplaudirale, uklju\u010duju\u0107i napad na Libiju i sankcije Rusiji.<\/p>\n

Antisistemski potresi koje je izazvala desnica preko britanskog referenduma i ameri\u010dkih izbora, pra\u0107eni su antisistemskim usponom ljevice (pokret Bernija Sandersa u SAD-u te Corbynov fenomen u Britaniji), manjem po svome opsegu, ali jo\u0161 vi\u0161e neo\u010dekivanim. Kakve \u0107e biti posljedice Brexita i Trumpove pobjede zasad ostaje nejasno, no nesumnjivo \u0107e biti manje u odnosu na aktualna predvi\u0111anja. Ustanovljeni poredak je daleko od poraza u bilo kojoj zemlji te je, kako pokazuje slu\u010daj Gr\u010dke, sposoban impresivnom brzinom apsorbirati i neutralizirati pobune iz kojeg god smjera one dolazile. Njegovo tijelo ve\u0107 je proizvelo antitijela koja \u0107e ga braniti, primjerice mlade, populisti\u010dke kadrove (Albert Rivera u \u0160panjolskoj i Emmanuel Macron u Francuskoj) koji prokazuju slijepe pjege sustava i korupciju te obe\u0107avaju \u010di\u0161\u0107u i dinami\u010dniju politiku u budu\u0107nosti, koja \u0107e nadi\u0107i oronule stranke.<\/p>\n

Za antisistemske pokrete ljevice u Europi, lekcija proteklih godina je jasna. Ako ne \u017eele zaostajati za pokretima desnice, ne mogu si priu\u0161titi to da budu manje radikalni u napadima na sistem te moraju biti koherentniji u njegovom osporavanju. To zna\u010di suo\u010davanje s mogu\u0107no\u0161\u0107u da je EU sada toliko ovisna o prije\u0111enom putu, da reforma njezine neoliberalne konstrukcije vi\u0161e nije ozbiljno zamisliva. Ona bi trebala biti rasformirana prije nego \u0161to i\u0161ta bolje bude mogu\u0107e izgraditi, bilo bijegom iz sada\u0161nje EU ili rekonstrukcijom Europe na druga\u010dijim temeljima, spaljivanjem Maastrichtskog sporazuma. Osim u slu\u010daju daljnje, dublje ekonomske krize, mala je vjerojatnost da \u0107emo vidjeti neki od tih scenarija.<\/p>\n

1 Koristili su ga Immanuel Wallerstein, Giovanni Arrighi i drugi.
\n2 Zanimljivu kritiku danas rasprostranjene upotrebe termina \u201cpopulizam\u201d daje G. M. Tam\u00e1s, \u201cThe mistery of \u2018populism\u2019 finally unveiled\u201d, opendemocracy.net, 24. velja\u010de 2017. (op. prev.)
\n3 Robert Brenner, The Economics of Global Turbulence: the Advanced Capitalist Economies from Long Boom to Long Downturn 1945-2005, Verso, New York, 2006.
\n4 Raffaele Laudani, \u201cIzgubljena oklada Mattea Renzija, Le Monde Diplomatique, hrvatsko izdanje, sije\u010danj 2017.\n<\/p><\/blockquote>\n

Le Monde Diplomatique<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Te\u0161ko je i pobrojati sve pokrete koji su diljem Europe i Sjedinjenih Dr\u017eava proteklih godina uznemirili politi\u010dki establi\u0161ment. Radi se o okupljanju masovne podr\u0161ke razli\u010ditim zahtjevima koji iska\u010du iz uvrije\u017eenih praksi neoliberalnih politika, dominantnih posljednjih desetlje\u0107a. Britanski povjesni\u010dar Perry Anderson poku\u0161ava odgovoriti na pitanje za\u0161to se nakon dugogodi\u0161nje ekonomske krize sistem i dalje uspijeva relativno lako obra\u010dunati sa svim svojim izaziva\u010dima<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":224036,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-224035","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/224035","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=224035"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/224035\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/224036"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=224035"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=224035"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=224035"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}