{"id":222654,"date":"2017-03-09T08:26:41","date_gmt":"2017-03-09T07:26:41","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=222654"},"modified":"2017-03-09T08:26:41","modified_gmt":"2017-03-09T07:26:41","slug":"nije-dovoljno-jadikovati-nad-neciviliziranom-desnicom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2017\/03\/09\/nije-dovoljno-jadikovati-nad-neciviliziranom-desnicom\/","title":{"rendered":"Nije dovoljno jadikovati nad \u2018neciviliziranom\u2019 desnicom"},"content":{"rendered":"

\"andrea<\/a>S Andreom Mato\u0161evi\u0107em, jednim od osniva\u010da i istra\u017eiva\u010da Centra za kulturolo\u0161ka i povijesna istra\u017eivanja socijalizma (CKPIS) u Puli, pokrenutog pri Sveu\u010dili\u0161tu Jurja Dobrile, razgovarali smo na temu jugoslavenskog dru\u0161tva o\u010dima nove postjugoslavenske humanistike.<\/p>\n

Kako ste izabrali temu udarni\u0161tva za svoju knjigu \u2018Socijalizam s udarni\u010dkim licem. Etnografija radnog pregala\u0161tva\u2019 i to ba\u0161 u etnografskom klju\u010du, iako je va\u0161 pristup interdisciplinaran?<\/strong><\/p>\n

Tema se nekako otvorila jo\u0161 za vrijeme etnografskoga istra\u017eivanja za doktorsku disertaciju na temu labinskih i ra\u0161kih rudara, a posebno u onom dijelu koji se ticao organizacije njihova rada u dubinama istarskih rudnika sredinom XX stolje\u0107a. U po\u010detku me zaintrigirala strukturalna srodnost fa\u0161isti\u010dkog Bedaux sistema rada koji je bio \u010dista traljava izvedenica Taylorovog znanstvenog menad\u017ementa s organizacijskim postulatima podizanja proizvodnje nakon 1945. Ovi potonji svoj su izraz dobili u konceptu junaka rada i udarnika, \u0161to su termini koji su ozna\u010davali puno \u0161ire polje od puke organizacije rada jer su morali imati prosvjetiteljsku i formativnu ulogu u stvaranju cjelokupnih li\u010dnosti kao novih socijalisti\u010dkih ljudi. Naknadno su se i ostale teme i prijepori koji se vezuju uz ideju ili ucjepljivanje udarni\u0161tva u dru\u0161tvo i radne zajednice sami otvarali, a etnografija se kao posebno oprezan metodolo\u0161ki instrument \u2018\u010de\u0161ljanja kroz izvore\u2019 poput filmova, glasila, tjednika, literature ili arhiva ispostavila vrijednom u pribli\u017eavanju udarnicima, iako knjiga nije pisana u klasi\u010dnom etnografskom klju\u010du, dakle kroz intervjue i njihovu analizu jer tih ljudi \u2013 Antuna Toneta Bi\u010di\u0107a, Sonje Erbe\u017enik, Alije Sirotanovi\u0107a, Abdurahmana Babaji\u0107a\u2026 vi\u0161e nema.<\/p>\n

Dovitljiva misao<\/p>\n

Kada govorite o sli\u010dnostima i razlikama izme\u0111u sovjetskog uzora stahanovstva i jugoslavenskog modela udarni\u0161tva, kao prvu razliku navodite da je sovjetski pokret nastao prije, a na\u0161 nakon Drugog svjetskog rata. Za\u0161to je to bitno? Kakav je bio odnos izme\u0111u rata i rada?<\/strong><\/p>\n

Ta mi se komparacija u sukcesivnom klju\u010du u\u010dinila va\u017enom iz nekoliko razloga \u2013 poku\u0161ao sam doku\u010diti na koji se na\u010din jedan strani, sovjetski, fenomen ugnijezdio u na\u0161em poratnom kontekstu te iz kojeg je razloga u potpunosti poprimio lokalne zna\u010dajke. Razlike su na koncu, u zenitu poratnog udarni\u010dkog entuzijazma u Jugoslaviji, bile tolike da su egzemplarni radnici imali ponajprije simboli\u010dki zna\u010daj. Tu u prvom redu mislim na Aliju Sirotanovi\u0107a i njegove 152 tone ugljena koje je iskopao s brigadom u Brezi 24. srpnja 1949. No ta se impozantna brojka mora gledati u kontekstu Rezolucije Informbiroa iz 1948. i \u2018natjecanja\u2019 sa sovjetskim junakom rada Aleksejem Grigorjevi\u010dem Stahanovom koji je 1935. iskopao 50 tona ugljena manje. Dakle vid simboli\u010dkog takmi\u010denja me\u0111u zemljama \u010diji je etos bio ukorijenjen u radu, a Jugoslavija je tog srpnja imala posljednju rije\u010d kroz Sirotanovi\u0107ev uspjeh. No u Sovjetskom Savezu su junaci rada prije rata radili \u010desto na ili s novim strojevima i ma\u0161inama, dok u ratom poru\u0161enoj Jugoslaviji to nije bio slu\u010daj, do te mjere da im je za uspjeh bila potrebna dovitljiva misao. To je izrazito va\u017ena razlika. Dovitljiva misao naslanja se na L\u00e9vi-Straussovo klasi\u010dno djelo \u2018Divlja misao\u2019 u kojem, izme\u0111u ostalog, razvija ideju brikolera i doma\u0107e majstorije gdje se akteri uvijek moraju sna\u0107i s \u2018priru\u010dnim sredstvima\u2019 koja su im dostupna jer djeluju u zatvorenom sustavu u kojem sami moraju rje\u0161avati tehni\u010dke probleme na koje nai\u0111u. Takav je bio slu\u010daj s udarnicima: pojedinci su u isto vrijeme bili radnici, tehni\u010dari, predradnici i in\u017eenjeri, dakle neka vrsta anomalije u odnosu na klasi\u010dne industrijske hijerarhijske strukture. Vrlo vjerojatno je ta eklekti\u010dnost doprinijela njihovom nestanku koji otprilike koincidira s uvo\u0111enjem samoupravljanja po\u010detkom 1950-ih godina.<\/p>\n

\u2018Pokret udarnika\u2019 pravdao se \u017eeljom za dizanjem produktivnosti rada u planskoj privredi. Koliko se u nas mo\u017ee potvrditi ili opovrgnuti uspje\u0161nost te veze?<\/strong><\/p>\n

Veza je zasigurno bila uspje\u0161na, ali s cijelim nizom otegotnih okolnosti kao i \u010dinjenicom da je bila kratkoga daha i nije ozbiljnije potrajala do konca prvog Petogodi\u0161njeg plana. No nemojmo zaboraviti da je udarni\u0161tvo opstalo na omladinskim radnim akcijama do 1990., a one se, unato\u010d velikim promjenama koje do\u017eivljavaju kroz vrijeme, zasigurno mogu interpretirati bliskim ro\u0111acima poratnog udarni\u0161tva i planske proizvodnje. O tome pi\u0161e, izme\u0111u ostalog, i Reana Senjkovi\u0107 u knjizi \u2018Svaki dan pobjeda. Kultura omladinskih radih akcija\u2019.<\/p>\n

Kao neanonimni modeli-uzori udarnici su medijski predstavljani i kao osobe odane skladnom jedinstvu radnog i privatnog \u017eivota. Prosvjetiteljski su isticane njihove sklonosti higijeni, opismenjavanje ili \u010dak stru\u010dno obrazovanje, kulturno uzdizanje, skladan obiteljski \u017eivot. Ukratko, po\u017ertvovnost, ali i u\u017eivanje u \u017eivotu. No vi govorite i o askezi i obavezi uzvra\u0107anja, povezuju\u0107i te pojmove \u010dak i s neuspjehom ne samo udarni\u0161tva nego i marksizma kao takvog?<\/p>\n

Da, to su karakteristike pokreta koje supostoje, ali, opet, na skroz druga\u010dijoj razini nego u Sovjetskom Savezu. Koncept lai\u010dke askeze je va\u017ean jer je dobar marker poku\u0161aja potpune promjene ideje rada koji je trebao poprimiti karakteristike protestantskog pristupa radu \u2013 po\u017ertvovnost, zavjetovanje, odricanje, samoprijegor itd. Te\u017eak fizi\u010dki rad u rudnicima, brodogradili\u0161tima ili za nekoliko tkala\u010dkih strojeva istovremeno vi\u0161e nije prethodio u\u017eitku koji bi proizlazio iz plodova rada, ve\u0107 je trebao biti njegovim ekvivalentom, a krajnji cilj, \u2018veliko Sutra\u2019 za koje su se \u017ertvovali (ili pak u\u017eivali), za njih nikada nije do\u0161lo. Recimo, da navedem samo jedan primjer, nikada nisu do\u017eivjeli obe\u0107anje Josipa Broza Tita koje je izrekao prilikom obra\u0107anja udarnicima u Skopju 1949., da \u0107e u skoroj budu\u0107nosti morati raditi \u010detiri ili pet sati nakon \u0161to se zemlja dovoljno industrijalizira, a radna snaga bude zamijenjena s dovoljno ma\u0161ina. I tu se postavlja va\u017eno pitanje motivacije njihova dobrovoljnog rada, a koja tako\u0111er proizlazi iz obaveze uzvra\u0107anja za borbom i \u017ertvama izborenu slobodu. Stoga, moja je teza da je njihov po\u017ertvovan rad bio i uzvra\u0107anje, a ne isklju\u010divo bezinteresno davanje. Antun Tone Bi\u010di\u0107, ra\u0161ki junak rada, \u0161ezdesetih je godina govorio da je krajem \u010detrdesetih provodio po dvadeset sati u ugljenokopu, da se od njega nije mogao odvojiti, ali da ga se vi\u0161e nitko ne sje\u0107a. Obja\u0161njeno u terminima moralne ekonomije, nakon njihovog udarni\u010dkog uzvra\u0107anja njima samima nije uzvra\u0107eno i to je izvor sve naknadne melankolije koja postaje op\u0107e mjesto govora i pisanja o prvim udarnicima. I to od sedamdesetih godina naovamo. No takvo je vi\u0111enje u potpunosti reduktivno. Od aktivnih, svedeni su na \u017eale\u0107e subjekte, ali tom su procesu i sami dijelom doprinijeli.<\/p>\n

Zanemarimo li Rezoluciju Informbiroa iz 1948., kao prvi motiv za druga\u010dije promi\u0161ljanje rada u nas spominjete da udarni\u010dki pokret biva preozna\u010den 1970-ih godina. Kako?<\/strong><\/p>\n

Da, tu se radi o ponovnom \u2018ekshumiranju\u2019 pojedinih junaka rada, oglednih udarnika rudara \u2013 Riste Mijatovi\u0107a, Alije Sirotanovi\u0107a, Edhema \u0160kori\u0107a, D\u017eemala Ramovi\u0107a, Alojza Peteka i Abdurahmana Babaji\u0107a koji su nastupili ili bili savjetnici na filmu Bahrudina \u010cengi\u0107a \u2018Slike iz \u017eivota udarnika\u2019 iz 1972. Prikazani su kao razo\u010darani pojedinci, zamrznuti u eri svoje kratkotrajne slave. Polet, entuzijazam i elan zamijenjeni su tugom i nezadovoljstvom, ali i, posebno je zanimljivo, nostalgijom za tim ranim periodom socijalizma. Dakle nostalgi\u010dnost za \u2018boljim vremenima socijalizma\u2019 nije simptomati\u010dna samo za postsocijalisti\u010dki period, ve\u0107 se artikulira i za vrijeme socijalizma, usred njegovih kriza. Zavr\u0161na scena gdje se radnici pitaju ho\u0107e li oti\u0107i u Njema\u010dku kao gastarbajteri izba\u010dena je iz filma, koji nije do\u017eivio bogatu repertoarsku sudbinu. \u010cini se da je simboli\u010dki kapital koji su junaci rada izgradili i posjedovali izrazito izdr\u017eljiv pa se na njegove artikulacije mo\u017ee nai\u0107i i danas.<\/p>\n

Ideja lijevog modernizma<\/p>\n

Spominjete klasike filozofije i sociologije iz vremena socijalizma, ali upadljivo nedostaje, ne samo u vas nego i u svih protagonista \u2018nove postjugoslavenske humanistike\u2019, spominjanje filozofske i sociolo\u0161ke \u0161kole praxisa. Ako se itko bavio temom otu\u0111enog rada, pa onda i problematikom humanizma, bili su to Gajo Petrovi\u0107 i Milan Kangrga. Kako to tuma\u010dite?<\/strong><\/p>\n

U pravu ste kad to primje\u0107ujete i ovo nije prvi put da \u010dujem taj argument. No upravo pi\u0161em o omladinskim radnim akcijama i tu je komunikacija s djelom Gaje Petrovi\u0107a u kontekstu rada i otu\u0111enja jedan od glavnih stupova. Ono \u0161to me interesira jesu kontradikcije, nedore\u010denosti ili razmimoila\u017eenja izme\u0111u empirije i teorije pa u tom kontekstu koristim i ostale klasike poput Vanje Sutli\u0107a ili Rudija Supeka, Edwarda Thompsona, Dragi\u0107a Ka\u010darevi\u0107a itd.<\/p>\n

Pi\u0161ete sa znanstvenom i nadasve arhivskom akribijom. Dr\u017eite li se postulata neutralnosti spram svog predmeta ili ne izbjegavate vrijednosne ocjene ljudi i pojava?<\/strong><\/p>\n

Zaista dobro pitanje. Mislim da su etnologija i antropologija, discipline iz kojih poglavito djelujem i unutar kojih pi\u0161em i istra\u017eujem, u tom smislu vi\u0161e \u2018logi\u010dki i eti\u010dki sustavi mi\u0161ljenja\u2019 koji nu\u017eno moraju uzeti u obzir vrijednosne ocjene drugih ljudi i pojava i poku\u0161ati ih kontekstualizirati odnosno interpretirati i dovesti u me\u0111usobnu vezu ako ona postoji, no \u0161to moraju biti neutralne, neinvolvirane u klasi\u010dno-znanstvenom ili prirodoslovnom klju\u010du. U tom smislu volim promi\u0161ljati neutralnost, no osjetim li strast prema nekoj temi, ne osje\u0107am se du\u017ean biti neutralan. Eti\u010dan da, ali to je neka sasvim druga kategorija.<\/p>\n

Dojam je da puno dugujete fukoovskom pristupu \u2018arheologije znanja\u2019, po kojem je socijalizam ne\u0161to \u0161to je bilo, jednom umrlo, i vi\u0161e ne mo\u017ee biti, ali se mo\u017ee secirati\u2026<\/strong><\/p>\n

Mislim da jedno ne isklju\u010duje drugo. \u2018Arheologija znanja\u2019 nije nu\u017eno suprotstavljena potrebi da se lijeva misao ponovno osmisli, jednako kao \u0161to seciranje socijalizma nije antiteza njegovoj izgradnji. I u tom smislu, nadam se da ne\u0107e zvu\u010dati gordo, ostajem privr\u017een ideji lijevog modernizma. Svakako moramo imati uvid u prednosti i limite doma\u0107eg socijalisti\u010dkog iskustva, no tamo, naravno, ne\u0107emo prona\u0107i odgovore na sva pitanja s kojima se ljevica danas mora uhvatiti uko\u0161tac, od geopoliti\u010dke situacije, preko kori\u0161tenja novih tehnologija poput genetskog in\u017eenjeringa i s njima povezanih eti\u010dkih pitanja, pa do vojske \u2018samozaposlenih\u2019, poluzaposlenih i nezaposlenih kao goru\u0107eg problema. No svakako se postavlja va\u017eno pitanje na koji se na\u010din pojedini istra\u017eiva\u010dki dosezi mogu koristiti za eti\u010dki boljitak dru\u0161tva u kojem \u017eivimo. Humanisti i dru\u0161tvenjaci bi u tom smislu morali biti glasniji u zagovaranju progresivnih ideja, prisutniji u medijima i aktivniji u postavljanju pitanja. Dakle \u0161iriti i produbljivati polje prisutnosti. Jadikovanje nad \u2018neciviliziranom\u2019 desnicom ili nazadnja\u0161tvom jednostavno nije dovoljno jer \u2018oni znaju \u0161to \u010dine i ba\u0161 zato to \u010dine\u2019. Mislim da bi i nama dobro do\u0161ao barem prstohvat svrsishodnog cinizma i drskosti.<\/p>\n

Portal novosti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Andrea Mato\u0161evi\u0107:\u2018Oni znaju \u0161to \u010dine i ba\u0161 zato to \u010dine\u2019. Stoga bi humanisti i dru\u0161tvenjaci morali biti glasniji u zagovaranju progresivnih ideja, prisutniji u medijima i aktivniji u postavljanju pitanja<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":222655,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-222654","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/222654","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=222654"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/222654\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/222655"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=222654"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=222654"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=222654"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}