{"id":217875,"date":"2016-12-07T08:25:44","date_gmt":"2016-12-07T07:25:44","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=217875"},"modified":"2016-12-07T08:26:23","modified_gmt":"2016-12-07T07:26:23","slug":"mase-proizvode-povijest-ali-ne-i-tranziciju","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2016\/12\/07\/mase-proizvode-povijest-ali-ne-i-tranziciju\/","title":{"rendered":"Mase proizvode povijest, ali ne i tranziciju"},"content":{"rendered":"

Razgovarao: Sre\u0107ko Pulig<\/strong><\/p>\n

\"gal_kirn\"<\/a>S Galom Kirnom, slovenskim filozofom, publicistom i politi\u010dkim aktivistom na radu u Berlinu, razgovarali smo o njegovoj izlo\u017ebi u Ljubljani, o nekim momentima iz njegove zadnje knjige \u2018Partizanski prijelomi i proturje\u010dja tr\u017ei\u0161nog socijalizma u Jugoslaviji\u2019 (\u2018Partizanski prelomi in protislovja tr\u017enega socializma v Jugoslaviji\u2019, Zalo\u017eba Sofija, Ljubljana 2014.) i o aktualnom trenutku politi\u010dkog revizionizma u Sloveniji i Hrvatskoj. Teme povezuje problem raznih oblika nasilja.<\/p>\n

U Muzeju suvremene umjetnosti Metelkova u Ljubljani tokom novembra imali ste izlo\u017ebu, zajedno s Niloufar Tajeri, o tome kako misliti spomenik ustancima predgra\u0111a. O \u010demu je rije\u010d?<\/strong><\/p>\n

Posljednjih godina postaje sve jasnije kako smo u\u0161li u novu sekvencu politi\u010dkih transformacija. Jedan od sna\u017enih politi\u010dkih odgovora na neoliberalizaciju krize i op\u0107enito prisutnu pauperizaciju jesu suburbani ustanci. No ameri\u010dki kriti\u010dar D\u017eo\u0161ua Klover kazao bi da ve\u0107 gotovo posljednjih pola stolje\u0107a mo\u017eemo govoriti o intenzifikaciji ustanaka u predgra\u0111ima, koji govore o krizi kapitalisti\u010dke akumulacije. Na njihovom primjeru mo\u017eemo registrirati povijest sloma sindikalnih organizacija i tradicionalnih partija socijaldemokracije kao partija lijevog centra. Sama izlo\u017eba \u2018Misliti spomenik ustancima predgra\u0111a\u2019 na po\u010detku je bila zami\u0161ljena kao kriti\u010dko istra\u017eivanje, poku\u0161aj dubljeg razumijevanja uzroka i povijesne prirode tih ustanaka, koji su se najprije pojavili u SAD-u \u0161ezdesetih godina, da bi se pro\u0161irili i intenzivirali od osamdesetih godina do danas u Evropi, prije svega usred biv\u0161ih imperija Velike Britanije i Francuske. Uvedemo li prostorno-vremenske usporedbe, postaje jasnije da imamo posla s izuzetno sli\u010dnim svojstvima, koja su povezana kako s po\u010detkom kraja industrijskog dru\u0161tva i krizom kapitalisti\u010dke akumulacije, tako i s vrlo jasnim ciljevima tehnika vladanja. Cilj je kontrola onih koje je jo\u0161 Marks ozna\u010dio kao \u2018suvi\u0161nu populaciju\u2019, tj. onih koji su ekonomski isklju\u010deni (prvenstveno mladi i nezaposleni), dok se istovremeno u svakodnevnom \u017eivotu susre\u0107u s pove\u0107anim nivoom policijske kontrole, represije i institucionalnog rasizma. Sve to pojavljuje se u segregiranim urbanim predjelima, getima, siroma\u0161nim predgra\u0111ima. Pobune su za marginalizirane samo intenzifikacija njihovog svakodnevnog \u017eivota, no u dru\u0161tvo unose radikalni disenzus, koji destabilizira sve glavne svetinje kapitalisti\u010dke dr\u017eave: monopol na nasilje, privatno vlasni\u0161tvo i po\u0161tivanje reda. Ustanci u predgra\u0111ima i u politi\u010dkoj teoriji imaju \u2018prekarni\u2019 status, jer vrijede za kratkoro\u010dne i prvenstveno destruktivne pojave, koje na svijet ne donose zahtjeve odnosno \u017eelje za druga\u010dijom organizirano\u0161\u0107u. Zato tendencija vlasti, koja se u Evropi sve vi\u0161e poziva na strah od terorizma i migranta, danas vi\u0161e nije da te pojave barem razumije, ve\u0107 ih samo ka\u017enjava i jo\u0161 vi\u0161e isklju\u010duje.<\/p>\n

Spomenik ustanku predgra\u0111a<\/strong><\/p>\n

Nama se \u010dinilo da se akademski diskurs, barem u Americi od kraja \u0161ezdesetih godina, dublje i serioznije bavi analizom uzroka pobuna, no to vrijedi samo za pojedina\u010dne geografske i povijesne lokacije. Glavna pogre\u0161ka nije bila samo u nekom diskursu viktimizacije, koji u krajnjoj liniji \u017eeli jedino razumjeti jeste li kriti\u010dni spram ustanaka, nego u tome \u0161to je ovaj akademski diskurs ve\u0107inom ostao zatvoren u akademskoj literaturi. Zato si ova izlo\u017eba postavlja kao cilj predstaviti susret povijesti urbanih ustanaka s povije\u0161\u0107u spomeni\u010dkih praksa odabranih radikalnih spomenika. Te su spomeni\u010dke strategije u pro\u0161lom stolje\u0107u uvele nove formalne postupke u predstavljanju novih tema, kao \u0161to su teme proletarijata, me\u0111unarodnih revolucija, pitanja periferije i isklju\u010denih skupina. Odmah se postavlja pitanje: za\u0161to bismo se poku\u0161avali sje\u0107ati ne\u010dega \u0161to u dru\u0161tvo unosi disenzus i zapravo ga ru\u0161i? Ne samo da ustanci siroma\u0161nih predgra\u0111a do sada empirijski nisu dobili spomenik, ve\u0107 tu nailazimo na dublji epistemolo\u0161ki problem sje\u0107anja na sami disenzus. Jer nije li klju\u010dni cilj spomenika i sje\u0107anja izgradnja kolektivne svijesti, koja \u0107e doprinijeti tolerantnijem i pomirenijem \u017eivotu? Ali shvatimo li urbane ustanke ozbiljno, kao uno\u0161enje prijeloma i disenzusa koji imaju potencijalno detonacijske u\u010dinke na revolucionarne pokrete i druga\u010diju budu\u0107nost, moramo istovremeno postaviti i pitanje (ne)mogu\u0107eg sje\u0107anja. Ovoj je izlo\u017ebi stalo do promi\u0161ljanja sje\u0107anja, koje prekida s prevladavaju\u0107im misaonim shemama i spektakularizacijama nasilja.<\/p>\n

Spektakularizacija nasilja koja je odavno sveprisutna i moralizam umjesto kritike danas su glavne medijske strategije, naravno, uz njegovu pravnu kriminalizaciju?<\/strong><\/p>\n

Kada medijski diskurs reprezentira izgrede-ustanke, ovi su uvijek predstavljeni spektakularnim slikama nasilja: gore\u0107i automobili, sukobi s policijom, plja\u010dkanje trgovina i materijalna \u0161teta. Ve\u0107 samo ime \u2018izgred\u2019 govori o tome kako su izgrednici ljudi koji ne znaju misliti, a jo\u0161 manje politi\u010dki komunicirati. Klju\u010dan je samo \u010din njihova (ne)jezika, tj. nasilja. Promatrani kroz tu prizmu, urbani se ustanci pokazuju kao lak plijen moraliziranja i kriminalizacije, ne samo od strane represivnog aparata dr\u017eave (policije, sudstva, sistema reedukacije), \u0161to bismo i o\u010dekivali, ve\u0107 i od strane dr\u017eavnih intelektualaca i oblikovatelja javnog mnijenja, koji u urbanim izgredima vide samo impotentni bijes isklju\u010denih (\u017di\u017eek) i realizaciju konzumeristi\u010dkih \u017eelja plja\u010dkanjem robnih ku\u0107a (Bauman).<\/p>\n

Ustanci predgra\u0111a kao da vi\u0161e ne mogu potaknuti imaginaciju i solidarnost u dru\u0161tvu? Kako ih onda \u2018ovjekovje\u010diti\u2019 spomenicima i \u0161to bi to danas uop\u0107e zna\u010dilo?<\/strong><\/p>\n

Spomenik ustanku predgra\u0111a po samoj formi treba obuhvatiti, misliti, \u2018reprezentirati\u2019, pribli\u017eiti se samoj formi ustanka. Kao \u0161to su jugoslavenski spomenici NOB-revoluciji, oni kasni modernisti\u010dki, poku\u0161aj da se formom do\u0111e ne do jednostavne realisti\u010dke reprezentacije, nego do promi\u0161ljanja uvjeta i budu\u0107nosti revolucije u Jugoslaviji. Glavna poruka tih spomenika bila je otprilike kako NOB nije pro\u0161lost nego budu\u0107nost. Kada je rije\u010d o ustancima, zato \u0161to se tu ne radi o pobjedama nego o negativnim spiralama nasilja, \u010deka nas vi\u0161e posla. Ali ne bismo trebali zaboraviti da je svaka uspjela revolucija, od bur\u017eoaskih do socijalisti\u010dkih, mogla takvom postati i zbog sankilota ili revolta siroma\u0161nih masa. Teren revolucionarne politike nemogu\u0107e je zamisliti bez neke vrste reaktivnog nasilja prema objektivnom nasilju poretka. Na\u0161a ishodi\u0161na ideja bila je dakle dati skroman doprinos mi\u0161ljenju \u2018disenzualnog spomenika disenzusu\u2019 ili prijelomnog spomenika prijelomu. Glavni zadatak onda postaje \u2013 umjesto pru\u017eanja stabilnosti, konsenzusa i pomirbe, koji bi samo predstavili neku marginaliziranu skupinu u njezinoj marginaliziranoj okolini \u2013 tra\u017eiti strategije koje grade \u017eivotan arhiv, takav koji intervenira u sada\u0161njost. U tom smislu zazivamo spomeni\u010dki, ali i kriti\u010dki i politi\u010dki rad koji bi u\u010dinio mehanizme iskori\u0161tavanja i isklju\u010divanja vidljivijima. Rad koji bi mogao proizvesti solidarnost izme\u0111u toliko razli\u010ditih \u2018nevidljivih\u2019 skupina, s razli\u010ditih krajeva svijeta.<\/p>\n

Proturje\u010dja tr\u017ei\u0161nog socijalizma<\/strong><\/p>\n

U svojoj knjizi \u2018Partizanski prijelomi i proturje\u010dja tr\u017ei\u0161nog socijalizma u Jugoslaviji\u2019 varirate temu kako je ideologija \u2018slobodnog tr\u017ei\u0161ta\u2019 do\u0161la taj projekt glave, puno prije negoli je etnonacionalizam zapunio \u2018rupu\u2019 u dru\u0161tvenosti koja se pojavila. Neoliberalizam nije samo izvana unesen u SFRJ, ve\u0107 je postojala, naro\u010dito me\u0111u ekonomistima, i doma\u0107a sinteza neoklasi\u010dnih i socijalisti\u010dkih teorija?<\/p>\n

U knjizi se najvi\u0161e bavim \u0161ezdesetim godinama, time kako se desila reforma tr\u017ei\u0161ta s kojom su oja\u010dale liberalisti\u010dke struje, mada je i tvrda linija oko Tita u to vrijeme zajedno s Kardeljem nagla\u0161avala mogu\u0107nost sna\u017eenja socijalisti\u010dke robne proizvodnje, robnog feti\u0161izma i tr\u017ei\u0161ta kao jedinog pravog regulatora, koje \u0107e onda i politi\u010dki stvoriti uvjete za samoupravljanje, decentralizaciju i kritiku staljinizma. U toj se pripovijesti kritika staljinizma pokazala slijepom i neproduktivnom, jer je proizvodila mehanizam discipliniranja svake mogu\u0107e ja\u010de dr\u017eavne intervencije \u2013 a u vremenima krize takva je politi\u010dka organizacija i politi\u010dka volja potrebna. Govorimo li samo o \u0161ezdesetim godinama u Jugoslaviji, tada ovdje jo\u0161 nema neoliberalizma, no stvari su se izmijenile u osamdesetima. Tada ve\u0107 postoje jasni vanjski i unutra\u0161nji agenti koji te\u017ee jakoj reformi, takvoj reformi koja \u0107e jo\u0161 vi\u0161e demontirati ono zajedni\u010dko, mehanizme solidarnosti, me\u0111urepubli\u010dko planiranje. Na kraju smo dobili jake republi\u010dke suverenitete, Jugoslavija je de fakto postala konfederacija, a u ekonomskom smislu imamo ve\u0107 tada ne samo mjere \u0161tednje, ve\u0107 i pove\u0107anu eksploataciju, nezaposlenost itd. Nacionalizam je postojao ve\u0107 krajem \u0161ezdesetih kao sna\u017ena ideolo\u0161ka tendencija, ali ga ne mo\u017eemo misliti bez ja\u010danja liberalizma. Nestajanje socijalisti\u010dke solidarnosti pobjeda je hegemone koalicije liberala i nacionalista, koja se npr. u Sloveniji doga\u0111a u ime pomirbe i egzekucije postsocijalisti\u010dke tranzicije, a u nekim drugim republikama tranzicije u rat.<\/p>\n

Op\u0107e je mjesto kako je socijalisti\u010dki sistem propao zbog manjka demokrati\u010dnosti, nepostojanja op\u0107ih i demokratskih izbora i vi\u0161estrana\u010dja. Je li utjecaj gra\u0111ana i radnika na odlu\u010divanje tada bio manji ili ve\u0107i no \u0161to je danas? Ako je kriti\u010dki moment propasti povijesnih socijalizama bio u prekidu veze izme\u0111u partije i masa te njenog fokusiranja na o\u010duvanje poretka, \u0161to su mase dobile uvo\u0111enjem mno\u0161tva gra\u0111anskih stranaka?<\/strong><\/p>\n

Stenografski kratko mogu re\u0107i kako su mase dobile formalni tip slobode: mogu\u0107nost da biraju svake \u010detiri godine gra\u0111anske stranke, koje na sli\u010dan na\u010din vodi jedna politi\u010dka elita, ali koja zna puno manje od biv\u0161e i nema nikakvu politi\u010dku viziju. Iako je jugoslavenski socijalisti\u010dki projekt umro ve\u0107 po\u010detkom sedamdesetih godina, horizont jugoslavenskog politi\u010dkog entiteta, federacije, socijalizma, solidarnosti, NOB-a, bio je sasvim druga\u010diji od ovih \u2018novih\u2019 horizonata tranzicije, tj. retradicionalizacije, ekstremnog nacionalizma, vladavine privatnog vlasni\u0161tva i neoliberalnih politika. U tom smislu su mase u \u2018bespu\u0107ima tranzicije\u2019 samo gubile svoja ekonomska i socijalna prava. U politi\u010dkim odnosima s drugim zemljama postali smo poluperiferija koja \u010deka kako \u0107e biti eksploatirana. I koja se unaprijed samodisciplinira spram svjetskih mo\u0107nika i prije no \u0161to oni od nje to zatra\u017ee. Mase proizvode povijest, ali ne i tranziciju.
\n
\nBez kritike kapitalizma orbani \u0107e nam se vra\u0107ati<\/strong>
\n
\nOtkuda tolika provala historijskog revizionizma u politi\u010dki prostor zemalja nekada\u0161nje Jugoslavije?<\/strong><\/p>\n

U osnovi, na djelu je revizionizam kao dio sveevropskog projekta antitotalitarizma, a koji za cilj ima dominaciju (neo)liberalizma, pa i po cijenu rehabilitacije raznovrsnih struja povijesnih lokalnih fa\u0161izama. Rije\u010d je o vrlo direktnom i neskrivenom politi\u010dkom neprijatelju, koji nam je poznat jo\u0161 od gra\u0111anskih ratova po\u010detkom devedesetih. Mo\u017eemo ga locirati izme\u0111u ekstremno nacionalisti\u010dkih stranaka i Crkve, no i me\u0111u inicijativama odozdo.<\/p>\n

Mada, naravno, ne po\u0161tujem i ne podr\u017eavam tu opciju, kao pozitivnu posljedicu njihova djelovanja i diskursa uva\u017eavam da se vjerojatno trenutno radi o jedinoj opciji koja, kada govori o Drugom svjetskom ratu, ve\u0107 dulje vrijeme spominje i revoluciju te \u010dinjenicu da je NOB imao revolucionarnu struju. Naravno, za razliku od lijevih revolucionarnih snaga i kriti\u010dkih intelektualaca koji kasnije promi\u0161ljaju revoluciju, ovakve je radikalno desne opcije uvode u javni diskurs u vrlo reduciranom obliku, fokusiraju\u0107i se na poslijeratne likvidacije u vezi s Blajburgom, Hudom jamom ili Ko\u010devskim rogom. Moja teza je da su one bile samo jedan od momenata revolucionarnog procesa i da ih ne smijemo razmatrati izvan konteksta antifa\u0161isti\u010dke borbe, pokreta i njegova imaginarija i te\u017enje za druga\u010dijim svijetom. Kao \u0161to znamo jo\u0161 od frankfurtske \u0161kole, u tranziciji i krizi trebamo govoriti o kritici kapitalizma i (neo)fa\u0161izma. U nas je \u2018naciliberalizam\u2019 postao dominantnim blokom sredinom osamdesetih, a taj blok jo\u0161 uvijek prevladava s ve\u0107im ili manjim intenzitetom kako u EU-u tako i u na\u0161im zemljama. Proizvoljna kritika fa\u0161izma mo\u017ee nas okupiti spram radikalnog zla, koje se prikazuje u na\u0161im orbanima, ali bez kritike kapitalizma ovi orbani uvijek \u0107e nam se vra\u0107ati. S druge strane i kritika kapitalizma ne smije zaboraviti kada je vrijeme i na koji na\u010din proizvoditi politiku me\u0111u masama, bez dogmatizma i sekta\u0161enja. Kriza pokazuje da je nova ljevica sada tek po\u010dela raditi, dok je ekstremna desnica u nekim zemljama ve\u0107 na vlasti.<\/p>\n

Portal novosti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Gal Kirn: Horizont jugoslavenskog politi\u010dkog entiteta, socijalizma, solidarnosti, NOB-a bio je sasvim druga\u010diji od ovih \u2018novih\u2019 horizonata tranzicije<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":213957,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-217875","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/217875","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=217875"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/217875\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/213957"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=217875"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=217875"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=217875"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}