{"id":216885,"date":"2016-11-19T08:00:00","date_gmt":"2016-11-19T07:00:00","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=216885"},"modified":"2016-11-18T19:30:00","modified_gmt":"2016-11-18T18:30:00","slug":"slika-jezicne-proslosti-u-sluzbi-sadasnje-politike","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2016\/11\/19\/slika-jezicne-proslosti-u-sluzbi-sadasnje-politike\/","title":{"rendered":"Slika jezi\u010dne pro\u0161losti u slu\u017ebi sada\u0161nje politike"},"content":{"rendered":"

Autorka: Snje\u017eana Kordi\u0107<\/strong><\/p>\n

\"Snjezana-Kordic\"<\/a>U ove \u010detiri dr\u017eave, u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori vlada nacionalizam. Nacionalisti\u010dkim elitama je jako stalo da kroz \u0161kole i medije usa\u0111uju u populaciju takvu pri\u010du o pro\u0161losti koja bi opravdala i \u010dak u\u010dinila naizgled neminovnim ono \u0161to je u interesu vladaju\u0107ih. Cilj im je, preko onoga \u0161to predo\u010davaju kao povijest, cementirati nacionalisti\u010dku ideologiju. Pritom se koriste dvije glavne strategije: jedna je stalno ponavljanje neistina, a druga je pre\u0161u\u0107ivanje bitnih \u010dinjenica. Te strategije presudno obilje\u017eavaju prikazivanje na\u0161e jezi\u010dne pro\u0161losti. Kako to u praksi izgleda, o tome \u0107e sada biti rije\u010di.<\/p>\n

Stalna vru\u0107a tema, oko koje ne prestaju politi\u010dke manipulacije, je pitanje da li Bo\u0161njaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci govore jednim zajedni\u010dkim jezikom ili se radi o nekoliko razli\u010ditih jezika. \u010cim se pokrene ta diskusija, jako \u010desto i jako brzo se argumentiranje prebaci u pro\u0161lost. Naprimjer, u Hrvatskoj se tada redovito \u010duje: to su razli\u010diti jezici jer su to razli\u010dite tradicije i kulture (tamo od sedmog stolje\u0107a hrvatska tradicija i kultura naspram srpske). U BiH se za dokazivanje bosanskog jezika tako\u0111er odmah prebace u pro\u0161lost, pa nabrajaju Bo\u0161njake s bosanskim jezikom od stolje\u0107a desetog. U Crnoj Gori je ista metoda. \u010cim se 1993. godine pojavila prva knjiga s naslovom Crnogorski jezik, u njoj autor odmah starta tamo negdje sa sedmim stolje\u0107em kako dolaze Crnogorci na Balkan zajedno s crnogorskim jezikom. U Srbiji se \u010duje druk\u010dija verzija, ali s jednakim pozivanjem na pro\u0161lost. Ona glasi: Srbi su bili prvi kao narod i kao govornici tog jezika, a drugi su ukrali taj jezik od njih, Srbi su stoga i izvorni narod i imaju izvorni jezik, a drugi su manje vrijedna verzija i na planu naroda i na planu jezika.<\/p>\n

Ta prebacivanja u pro\u0161lost kod teme je li ovo jedan jezik ili nekoliko jezika, vi\u0161estruko su problemati\u010dna. Kao prvo, kad \u017eelite utvrditi govore li ljudi danas istim jezikom, onda promatrate kako oni danas govore, da li se me\u0111usobno razumiju toliko dobro da te\u010dno komuniciraju. Dakle, promatra se njihov sada\u0161nji jezik, a ne pro\u0161lost njihovih predaka. Kao drugo, pro\u0161lost kako je predo\u010davaju je jedan naivni, neuki pogled na povijest. Tre\u0107i problem je \u0161to takvo predo\u010davanje pro\u0161losti \u010dujemo ne samo po forumima kod laika neupu\u0107enih u \u010dinjenice, nego je to i argumentacija na\u0161ih fakultetskih profesora materinskog jezika u sve \u010detiri dr\u017eave koju oni iznose u njihovim publikacijama i u nastavi. To ima dalekose\u017ene posljedice jer fakultetski profesori materinskog jezika oblikuju sve budu\u0107e nastavnike za osnovne i srednje \u0161kole, sastavljaju nastavni plan i program, pi\u0161u ud\u017ebenike itd., \u0161to zna\u010di daoni taj neuki pogled kroz \u0161kole i medije usa\u0111uju u \u0161iroke slojeve dru\u0161tva.<\/p>\n

Glavna polazi\u0161na teza fakultetskih profesora materinskog jezika u sve \u010detiri dr\u017eave je da iz pradavnina postoji vlastiti narod i svaki narod ima svoj zaseban jezik. Iz toga onda – po hrvatskim, bo\u0161nja\u010dkim i crnogorskim profesorima – proizlazi da iz pradavnina postoji i njihov zaseban jezik i da ako postoji iz pradavnina, podrazumijeva se da postoji i danas jer nema naroda bez jezika. A po nekim srpskim profesorima proizlazi da Bo\u0161njaci, Crnogorci i Hrvati nisu pravi narodi.<\/p>\n

Me\u0111utim, njihova glavna polazi\u0161na teza nije to\u010dna, iako su je ponovili nebrojeno puta. Jednako toliko puta su pre\u0161utjeli \u010dinjenice. A te \u010dinjenice su da narodi koji danas postoje ne postoje iz pradavnina i nisu nastali prirodnim putem. Narodi su politi\u010dke tvorevine, oni su oblik udru\u017eivanja ljudi u ve\u0107e grupe. Kakvog obima \u0107e te grupe biti i kakvo ime \u0107e nositi, nije zadato nikakvim objektivnim ili prirodnim kriterijem, nego je rezultat politike.<\/p>\n

Narodi su promjenjive jedinice jer politi\u010dari odre\u0111enog vremena imaju druk\u010dije ambicije i mogu\u0107nosti od politi\u010dara nekog drugog vremena. Jedni se poka\u017eu dovoljno vje\u0161tima da pod sobom ujedine veliku grupu ljudi koju proglase jednim narodom, neki drugi politi\u010dari opet uspiju otcijepiti odre\u0111enu grupu staju\u0107i joj na \u010delo i nazivaju\u0107i je zasebnim narodom i tako to ide i dan-danas, stalno.<\/p>\n

U znanosti je zato op\u0107eprihva\u0107eno shva\u0107anje etnosa, naroda i nacija kao konstrukcija. Evropski narodi su dru\u0161tveni konstrukti novoga doba. Time se ne pori\u010de legalnost njihovog dana\u0161njeg postojanja, nego se osvje\u0161tava na\u010din na koji je relativno nedavno do\u0161lo do njihovog formiranja.<\/p>\n

Naprimjer, njema\u010dki narod je oformljen sredinom 19. stolje\u0107a, do tada su postojali Prusi, Bavarci, Vestfalci, Saksonci itd., a politi\u010dari su ih sredinom 19. stolje\u0107a oformili u jednu veliku grupu, u Nijemce. O Nijemcima se, dakle, mo\u017ee govoriti tek od sredine 19. stolje\u0107a. U to vrijeme jo\u0161 nisu postojali ni dana\u0161nji ju\u017enoslavenski narodi. Stanovni\u0161tvo je bilo selja\u010dko i \u010dovjek se identificirao sa selom u kojem je \u017eivio, pa je tako bilo “mi smo Proji\u0107i, ono tamo na brdu su Botice, lijevo od njih Radmani”.<\/p>\n

Tako je bilo i po\u010detkom 20. stolje\u0107a u velikim predjelima jer \u010dak 85 posto ljudi je \u017eivjelo u selima i bili su nepismeni, nisu znali \u010ditati i pisati. Politi\u010dari su ih postepeno oformljivali u velike grupe, u narode i navodili da se po\u010dnu identificirati s tom velikom grupom. To nije dolazilo spontano iz mase ljudi. (Koliko u tim procesima nema spontanosti, mo\u017eete vidjeti i danas kad npr. pred popis stanovni\u0161tva religijski vo\u0111a oda\u0161ilje uputu ljudima da se trebaju izjasniti kao Bo\u0161njaci, a svoj jezik zvati bosanski.) Koliko su u svijesti ljudi novi pojmovi Hrvat, Srbin vidi se i po tome \u0161to i danas u Hrvatskoj ima starijih ljudi porijeklom sa sela koji, iako u gradu \u017eive ve\u0107 preko pola stolje\u0107a i gledaju televiziju, svejedno jo\u0161 uvijek prvenstveno koriste pojmove katolik i pravoslavac.<\/p>\n

Zabluda koja je pro\u0161irena u popularnom shva\u0107anju, a koju ponavljaju i na\u0161i profesori materinskog jezika i mediji, je da etnos, narod ili naciju \u010dine ljudi povezani zajedni\u010dkim porijeklom, zajedni\u010dkom povije\u0161\u0107u, kulturom i jezikom. Ta pri\u010da da su u davnoj pro\u0161losti, od stolje\u0107a petog, postojala plemena povezana porijeklom i jezikom i da postoji direktni kontinuitet izme\u0111u njih i dana\u0161njih naroda, ta pri\u010da nije to\u010dna.<\/p>\n

Ve\u0107 \u0161ezdesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a postalo je povjesni\u010darima i antropolozima jasno da dana\u0161nji narodi ne mogu biti zajednice ljudi povezanih porijeklom uslijed stalnih seobi koje su se odvijale u pro\u0161losti, gdje u samom procesu selidbe koji je dugo trajao u ono vrijeme, ljudi se mije\u0161aju s onima na koje nailaze na tom putu, pa kad se zatim skrase na du\u017ee na nekom mjestu tamo se opet mije\u0161aju sa starosjediocima, pa se kroz ratovanje mije\u0161aju, pa onda jedni odlaze i mije\u0161aju se, drugi dolaze i mije\u0161aju se. To se i danas odvija, vidimo kako se ljudi sele iz Afrike u Evropu, vidimo kako i Evropljani sele iz jednog dijela Evrope u drugi, ili iz Evrope u Kanadu. I mije\u0161aju se, oni, njihova djeca, djeca njihove djece. I istra\u017eivanja novom metodom, analizom ljudskih gena, pokazuju da su dana\u0161nji narodi mje\u0161avine najrazli\u010ditijih mogu\u0107ih predaka, svaki pojedini \u010dovjek je mje\u0161avina. Ako date svoje gene na analizu, u rezultatu \u0107e se pojaviti npr. mje\u0161avina ilirskog porijekla, to su prastanovnici Balkana, i slavenskog porijekla i jo\u0161 pone\u010dega, ali ne\u0107e se u rezultatu pojaviti Hrvat, Srbin, Bo\u0161njak i Crnogorac, tako ne\u0161to ne postoji u genima jer ne postoji u pro\u0161losti neki pranarod Hrvati, Srbi, Bo\u0161njaci, Crnogorci, kao \u0161to ne postoji ni pranarod Francuzi, Nijemci. Tako da genetska istra\u017eivanja potvr\u0111uju koliko su ovo nove kategorije i da nije ljude mogu\u0107e na osnovi porijekla razvrstati u dana\u0161nje narode.<\/p>\n

Tako\u0111er nije to\u010dno da su ljudi okupljeni u jedan narod jer imaju zajedni\u010dku povijest i tradiciju (npr. Slavonija i Dalmacija imaju vrlo razli\u010ditu povijest i tradiciju, a svejedno su danas okupljeni u jedan narod).<\/p>\n

Nije to\u010dno ni da su ljudi okupljeni u jedan narod jer imaju zajedni\u010dki jezik. Npr. oni koji su se okupili u hrvatski narod nisu imali zajedni\u010dki jezik, nego su govorili tri jezika: \u010dakavski, kajkavski, \u0161tokavski. Isto je bilo i s drugim narodima, npr. talijanskim, ili francuskim narodom koji je oformljen krajem 18. stolje\u0107a, od brojnih lokalnih ruralnih zajednica koje su govorile razli\u010ditim jezicima. Zahtijevalo je itekakve napore koji su trajali generacijama da se izolirani, neobrazovani i siroma\u0161ni seljaci, duboko ukorijenjeni u svoje lokalne sredine i jezike, transformiraju u pripadnike jedne nacije. Tako 1860. godine petina stanovni\u0161tva jo\u0161 uvijek nije uop\u0107e znala francuski jer za francuski je uzet jezik koji se govorio samo u Parizu i okolici. To je bila dru\u0161tvena realnost u kojoj je \u2013 ili bolje re\u010deno protiv koje je \u2013 propagirana nacionalna ideja.<\/p>\n

S obzirom da se jezik, povijest, tradicija ubrajaju pod kulturu, o\u010dito je da nije postojala zajedni\u010dka kultura kod formiranja naroda. Ni danas se ljudi ni po jednom obilje\u017eju koje se ubraja u kulturu ne mogu razvrstati u narode. Npr. obi\u010daji se s jedne strane razlikuju lokalno, a s druge strane postoji tendencija da se u na\u0161e doba medija, interneta i globalizacije u velikim dijelovima svijeta izjedna\u010de. Kao i tradicija i obi\u010daji, tako i drugo \u0161to se navodi pod kulturom ne podudara se s granicama nekog naroda: umjetnost (jer ona je i individualna i univerzalna), znanost (jer ona je univerzalna), religija (pet glavnih religija nalazimo kod vi\u0161e stotina razli\u010ditih naroda; isto tako unutar jednog te istog naroda nalazimo razli\u010dite religije, npr. albanski narod su dijelom muslimani, dijelom pravoslavci i dijelom katolici, njema\u010dki narod su jedna tre\u0107ina protestanti, jedna tre\u0107ina katolici i jedna tre\u0107ina ateisti).<\/p>\n

Primjer Albanaca i Nijemaca ujedno opovrgava tvrdnju nekih profesora s Filozofskog fakulteta u Zagrebu da razli\u010dita religija zna\u010di razli\u010dit standardni jezik. Ti profesori tvrde da to \u0161to su Hrvati katolici, a Srbi pravoslavci zna\u010di da govore razli\u010ditim standardnim jezicima. Po njihovome, ako imate pred sobom dva stranca i \u017eelite utvrditi da li govore zajedni\u010dkim jezikom ne\u0107ete gledati da li se te\u010dno sporazumijevaju, nego da li idu u istu crkvu.<\/p>\n

Nacionalni mitovi, koje sam nabrojala, da su dana\u0161nji narodi pradavne zajednice ljudi prirodno povezanih porijeklom, povije\u0161\u0107u, kulturom uzgajani su i u Jugoslaviji, bili su ugra\u0111eni u onda\u0161nji \u0161kolski sistem, tako da se u\u010dilo u \u0161kolama “Hrvati su u 7. stolje\u0107u doselili na Balkan, Srbi su tako\u0111er doselili”.<\/p>\n

\u0160to se ti\u010de Jugoslavije, danas sve \u010detiri dr\u017eave uzgajaju negativnu sliku o pro\u0161losti u Jugoslaviji, kroz \u0161kole i televiziju, i to tako da uporno ponavljaju neistine i pre\u0161u\u0107uju \u010dinjenice. Npr. u vezi jezika se \u010duje \u010desto da je:<\/p>\n

– Zajedni\u010dki jezik povezan s nastankom zajedni\u010dke dr\u017eave Jugoslavije, da je na neki na\u010din nametnut u njoj. Me\u0111utim, to nije to\u010dno. Prva Jugoslavija je nastala tek u 20. stolje\u0107u 1918, a zajedni\u010dki jezik je standardiziran ve\u0107 sredinom 19. stolje\u0107a i ve\u0107 u drugoj polovini 19. stolje\u0107a je uveden posvuda u javnu upotrebu i u \u0161kole.<\/p>\n

– \u010cesto se \u010duje, tako\u0111er, da je dvodijelni naziv jezika povezan s nastankom zajedni\u010dke dr\u017eave Jugoslavije, da je nametnut u njoj i da su zatirani jednodijelni nazivi jezika. To, tako\u0111er, nije istina. Jugoslavija je, kao \u0161to sam rekla, nastala tek 1918, a dvodijelni naziv jezika je nastao ve\u0107 sredinom 19. stolje\u0107a, dakle onda kada je taj jezik i standardiziran, i ve\u0107 tada su dvodijelni naziv po\u010deli koristiti onda\u0161nji lingvisti, kako doma\u0107i tako i strani, na talijanskom, francuskom, njema\u010dkom i engleskom jeziku. A jednodijelne oznake u Jugoslaviji nisu bile zabranjene, naprotiv; u prvoj Jugoslaviji je osnovan \u010dasopis s nazivom Hrvatski jezik, u drugoj Jugoslaviji se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu katedra zvala “Katedra za suvremeni hrvatski knji\u017eevni jezik”.<\/p>\n

– Sljede\u0107a neistina koju ponavljaju mnogi na\u0161i profesori materinskog jezika je da je u Jugoslaviji zatiran jezik ili pismo va\u0161eg naroda, da je nametan jezik ili pismo onog drugog naroda, da je dakle vladao jezi\u010dni unitarizam, jezi\u010dno nasilje. Me\u0111utim, \u010dinjenice pokazuju suprotno.<\/p>\n

Kad tvrde da je u Jugoslaviji vladao jezi\u010dni unitarizam, ne spominju osnovnu stvar, a to je: jezi\u010dni unitarizam bi bio da su u BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj mediji bili na ekavici, da su \u0161kolski ud\u017ebenici bili na ekavici, da su knji\u017eevna djela koja izlaze tamo morala biti na ekavici, da je \u010dovjek na sudu ili u saveznoj skup\u0161tini morao govoriti na ekavici. Me\u0111utim, nije bilo tako. U Srbiji bi unitarizam bio da je sve tamo moralo biti na ijekavici i da je \u0107irilica bila zabranjena. Ali nije tako bilo. U Jugoslaviji su sve \u010detiri varijante nesmetano supostojale jedna pored druge, nije se ni poku\u0161alo ukinuti neku od njih. I pisma su supostojala. \u010covjek je i u javnom \u017eivotu, uklju\u010duju\u0107i i republi\u010dke i savezne organe uprave, slobodno koristio bilo koju od \u010detiri varijante.<\/p>\n

Danas se pre\u0161u\u0107uje da su u Jugoslaviji mediji koristili 16 jezika, da se nastava u \u0161kolama odvijala na 14 jezika, na fakultetima na 9 jezika, da je to bila jedna od prvih dr\u017eava, ako ne i prva, u kojoj su postojali i \u0161kolski ud\u017ebenici na romskom jeziku. Zapadnoevropski istra\u017eiva\u010di i u najnovije vrijeme jezi\u010dnu politiku biv\u0161e Jugoslavije isti\u010du kao uzoritu u usporedbi s drugim evropskim dr\u017eavama.<\/p>\n

Iako je ovaj jezik kojim mi govorimo bio materinski jezik \u010dak 73 posto stanovni\u0161tva Jugoslavije (za ilustraciju da vidite kakvi su bili broj\u010dani odnosi, drugi po brojnosti su bili slovenski i albanski svaki sa po 8 posto, zatim makedonski 6 posto, ma\u0111arski 2 posto, romski 0,6 posto, a ispod 0,5 posto jo\u0161 osam jezika: turski, slova\u010dki, rumunjski, bugarski, rusinski, talijanski, \u010de\u0161ki, ukrajinski), dakle, iako je ovaj jezik bio materinski kod \u010dak 73 posto stanovni\u0161tva, nije jedan jedini jezik bio progla\u0161en slu\u017ebenim na razini dr\u017eave, nego je odluka o slu\u017ebenim jezicima bila prepu\u0161tena ustavima republika i autonomnih pokrajina. Tako je svaka republika i autonomna pokrajina imala ovisno o sastavu svog stanovni\u0161tva nekoliko slu\u017ebenih jezika, npr. autonomna pokrajina Vojvodina imala je pet slu\u017ebenih jezika (srpskohrvatski, ma\u0111arski, slova\u010dki, rumunjski i rusinski), a Kosovo \u010detiri (albanski, srpskohrvatski, turski i romski).<\/p>\n

Pro\u010ditat \u0107u vam sad jedan citat. Autor je hrvatski jezikoslovac, profesor romanistike na Filozofskom fakultetu, \u010dlan Hrvatske akademije zanosti i umjetnosti, August Kova\u010dec, koji danas tvrdi da je u Jugoslaviji vladao jezi\u010dni teror. On pi\u0161e 1988. godine, dakle neposredno prije raspada Jugoslavije, sljede\u0107e:<\/p>\n

\u201eZa Jugoslaviju je karakteristi\u010dno da nema jednoga dr\u017eavnog i nadnacionalnog jezika, koji bi va\u017eio na cijelom teritoriju, a da osim osnovnih nacija (ju\u017eni Slaveni, osim Bugara) i svaka druga etni\u010dka i jezi\u010dna skupina, koja to \u017eeli, ima puno pravo i slobodu na upotrebu jezika u gotovo svim sferama javnoga \u017eivota (ali ne npr. za slu\u017ebeni saobra\u0107aj u JNA), tj. da na svom jeziku, ili na varijanti svoga jezika, organizira sve stupnjeve \u0161kola, izdaje novine, \u010dasopise i knjige, da se svojim jezikom slu\u017ei u lokalnoj administraciji itd. Iako u novije doba i u drugim zemljama, barem na\u010delno, zapa\u017eamo sli\u010dne razvojne tendencije, do danas nijedna zemlja nije dosegla razinu jugoslavenske jezi\u010dne politike ni u pogledu pravnih normi, ni u pogledu prakse\u201c.<\/p>\n

\u010cinjenice pokazuju da je i na planu zakonskih odredbi o jeziku i na planu jezi\u010dne prakse Jugoslavija bila na izuzetno visokoj razini i da je osiguravala ravnopravnost jezika i varijanata. Ali te \u010dinjenice se danas ne \u010duju, nego ve\u0107 desetlje\u0107ima mediji, politi\u010dari, jezikoslovci, \u0161kole prave mit o jezi\u010dnom teroru za vrijeme Jugoslavije. Ta slika u medijima je va\u017enija od \u010dinjenica.<\/p>\n

A za\u0161to prave takvu sliku jezi\u010dne pro\u0161losti i koje su posljedice? Kao prvo, pripisuje se uloga \u017ertve vlastitom narodu uz istovremeno pripisivanje zlih svojstava onom drugom narodu. To proizvodi emocije neprijateljstva prema drugom narodu, dakle poja\u010dava nacionalizam. Proizvodi i osje\u0107aj moralne nadmo\u0107i nad drugim narodom, \u0161to je tako\u0111er obilje\u017eje nacionalizma. Nadalje, opravdava negativne postupke prema pripadnicima drugog naroda. A opravdava i dana\u0161nja jezi\u010dna nametanja koja u vlastitom narodu sprovode jezikoslovci kad zabranjuju sasvim uobi\u010dajene rije\u010di kao nacionalno nepodobne i umjesto njih forsiraju neke zastarjele ili novoizmi\u0161ljene rije\u010di.<\/p>\n

I tu smo kod jo\u0161 jednog mita koji uzgajaju na\u0161i jezikoslovci, a to je da je nekada u pro\u0161losti postojao \u010dist jezik vlastitog naroda, ispravan jezik, a da su ga drugi narodi kvarili i prljali. I da zato sada treba vra\u0107ati jeziku naru\u0161enu \u010disto\u0107u, izbacivati rije\u010di koje potje\u010du ili navodno potje\u010du od drugih naroda i ne koristiti rije\u010di za koje ti jezikoslovac ka\u017ee da to nije tvoja varijanta nego od onog susjednog naroda. Jezikoslovci, dakle, zahtijevaju sprovo\u0111enje purizma. Me\u0111utim, u lingvistici je poznato da nikada nije postojalo neko stanje \u010distog jezika i da jezi\u010dni purizam mogu zastupati samo osobe koje nisu upu\u0107ene u lingvistiku i u funkcioniranje jezika.<\/p>\n

Za\u0161to doma\u0107i jezikoslovci proganjaju op\u0107epro\u0161irene rije\u010di kad je to suprotno od lingvistike? Jedan od razloga je \u0161to \u017eele umjetno pove\u0107avati jezi\u010dne razlike prema susjednim narodima koji govore istim jezikom.<\/p>\n

A kakve su posljedice tih njihovih aktivnosti? Posljedice na jezik nisu velike jer jezik je ne\u0161to ogromno, ali postoje posljedice na ljude. Kao prvo, pove\u0107avanje netrpeljivosti prema drugim narodima jer su navodno prljali na\u0161 jezik, dakle ja\u010danje nacionalizma. Zatim, pove\u0107ava se netrpeljivost i prema vlastitim sunarodnjacima koji odbijaju sudjelovati u \u010di\u0161\u0107enju. Raste potencijal za konflikte. Nadalje, javlja seosje\u0107aj krivice jer navodno ne zna\u0161 dobro vlastiti jezik i onda nisi nacionalno dobar. Zbog toga ljudi osje\u0107aju strah, a poznato je iz psihologije da su tada podlo\u017eniji autoritetu, pokazuju ve\u0107i stupanj poslu\u0161nosti bez kriti\u010dkog propitivanja. Dakle, lak\u0161e je njima manipulirati od strane politi\u010dara, vjerskih vo\u0111a i drugih.<\/p>\n

Kao \u0161to je za manipulaciju dru\u0161tvom bitno ponavljanje neistina preko televizije i kroz \u0161kole, jednako je bitno i pre\u0161u\u0107ivanje \u010dinjenica. Tako se uporno pre\u0161u\u0107uje u \u0161kolama, na fakultetima, na televiziji ispravan sociolingvisti\u010dki opis na\u0161e jezi\u010dne situacije. A lako \u0107ete je shvatiti na primjeru koji vam je sigurno blizak, a to je engleski jezik kako se govori u Americi naspram Velike Britanije. \u010cak i ako niste stru\u010dnjaci za engleski jezik odmah prepoznajete po govoru glumaca kad gledate film da li je ameri\u010dki ili britanski. Skoro svaka rije\u010d se druk\u010dije izgovara, a postoje razlike i na svim drugim jezi\u010dnim razinama (u gramatici, sintaksi, leksiku). Postoje i razlike u pravopisu. Unato\u010d svim tim razlikama znamo da se radi o jednom jeziku jer Amerikanci i Britanci te\u010dno razgovaraju, nisu su im potrebni prevodioci da bi se me\u0111usobno razumjeli.<\/p>\n

Isti slu\u010daj je s Nijemcima, Austrijancima i ve\u0107inom \u0160vicaraca. Postoje razlike izme\u0111u njih na svim jezi\u010dnim razinama, odmah se po jeziku prepoznaje da li je dnevnik koji gledate na televiziji austrijski ili njema\u010dki. Ali svejedno je to jedan jezik jer govornici te\u010dno razgovaraju me\u0111usobno i ne trebaju prevodioce da bi se me\u0111usobno razumjeli. To su ujedno i zorni primjeri kako se jezik ne podudara s narodom. Amerikanci su zaseban narod iako imaju zajedni\u010dki jezik s Englezima. Austrijanci su zaseban narod, \u0160vicarci tako\u0111er. U \u0160vicarskoj od ukupnog broja stanovnika 64 posto govori njema\u010dkim jezikom, a samo 2 posto se izja\u0161njava Nijemcima.<\/p>\n

Svaki takav jezik kojim govori nekoliko naroda, i pritom izme\u0111u njih postoje jezi\u010dne razlike, naziva se u sociolingvistici policentri\u010dan standardni jezik. Policentri\u010dan je jer svaki narod je jedan centar, dakle taj jezik ima nekoliko centara, i svaki centar zasebno kodificira svoje jezi\u010dne posebnosti.<\/p>\n

Mi smo tipi\u010dan primjer jednog policentri\u010dnog standardnog jezika, dakle jezika kojim govori nekoliko naroda i unutar kojeg postoje razlike pa se po njima prepoznaje odakle dolazi govornik. Ba\u0161 nam je standardni jezik zajedni\u010dki. Dokaz tome je \u010dinjenica da na njemu svi te\u010dno razgovaramo, dok ako bi se neki od nas prebacili na dijalekte, npr. na \u010dakavski ili kajkavski, ne bismo vi\u0161e mogli te\u010dno razgovarati jer bi nastupili problemi u razumijevanju.<\/p>\n

Policentri\u010dnih jezika ima mnogo, svi ve\u0107 evropski i brojni izvanevropski jezici su policentri\u010dni. Toliko mnogo ima takvih jezika da lingvisti ka\u017eu da je policentri\u010dnost jezika u svijetu “prije pravilo nego izuzetak”. Policentri\u010dnost je najdemokratskiji oblik standardizacije jer ostaju jezi\u010dne posebnosti. U sociolingvistici se policentri\u010dnost ve\u0107 pola stolje\u0107a primjenjuje na opis brojnih jezika.<\/p>\n

Karakteristi\u010dno je za policentri\u010dan jezik i to da se govori u nekoliko dr\u017eava. Zanimljivo je da do devedesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a je standardni jezik Hrvata, Srba, Bo\u0161njaka i Crnogoraca bio jedini policentri\u010dni jezik s varijantama unutar iste dr\u017eave. Raspadom Jugoslavije postao je i po vi\u0161edr\u017eavnosti tipi\u010dan policentri\u010dni jezik.<\/p>\n

Svaki policentri\u010dni standardni jezik varira unutar sebe, sastoji se od nekoliko svojih standardnih varijanata, kao \u0161to i kod nas postoje \u010detiri varijante. Sve \u010detiri su jednako varijante; npr. i srpska varijanta je varijanta kao \u0161to je to i hrvatska, bosanska, crnogorska. Druk\u010dije re\u010deno, nije npr. srpska varijanta “jezik”, a ovi drugi su “varijante” tog jezika. Ne postoji nekakav jezik iznad varijanti, ne\u0161to \u010demu bi one bile podre\u0111ene. Za ilustraciju: nije britanska varijanta jezik, a ameri\u010dka varijanta podre\u0111ena, nego su svi jednako varijante. Varijante su na\u010din postojanja policentri\u010dnog jezika. Njema\u010dki lingvist Bernhard Gr\u00f6schel upozorava da tko predo\u010dava nekakav “varijantski model u kojem srpski fungira kao nadre\u0111eni entitet”, time falsificira sociolingvisti\u010dku teoriju o varijantama i, sa srpske strane, “manifestira jezi\u010dni nacionalizam u obliku serbocentrizma”.<\/p>\n

\u010citavo vrijeme, otkad je ovaj jezik standardiziran u 19. stolje\u0107u, stalno je policentri\u010dan jer su varijante supostojale jedna pored druge. Isti slu\u010daj je i s njema\u010dkim kao policentri\u010dnim jezikom jer i unutar njega su stalno supostojale austrijska varijanta, \u0161vicarska i njema\u010dka.<\/p>\n

Niz na\u0161ih jezikoslovaca, u Hrvatskoj skoro svi, ka\u017ee da se u na\u0161em slu\u010daju radi o razli\u010ditim kulturama i tradicijama, i da je to dokaz da imamo razli\u010dite standardne jezike. Kroatisti su skovali i izraz za to “razli\u010dita kulturno-civilizacijska nadgradnja”. Me\u0111utim, njihova tvrdnja nije to\u010dna jer se recimo kultura i tradicija u Austriji jako razlikuje od kulture i tradicije u Njema\u010dkoj, a svejedno je to jedan standardni jezik policentri\u010dnog tipa. Unutar svakog policentri\u010dnog standardnog jezika razlikuju se kulture i tradicije, \u0161to zna\u010di da to ne donosi razli\u010dite standardne jezike. Nego to donosi neke razlike u jeziku, ali ba\u0161 zbog tih razlika se i radi o varijantama policentri\u010dnog jezika. A varijante nisu razli\u010diti standardni jezici jer tada ne bismo mogli te\u010dno razgovarati.<\/p>\n

Na kraju, \u0161to je rje\u0161enje za sada\u0161nju situaciju, kako zaustaviti nacionalisti\u010dko kolo u kojem ple\u0161u na\u0161i fakultetski profesori jezika? Sve se mo\u017ee rije\u0161iti ako se javno ka\u017ee da Bo\u0161njaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci imaju zajedni\u010dki policentri\u010dni standardni jezik i ako se u sve \u010detiri dr\u017eave u \u0161kolama predmet materinskog jezika nazove “Jezik i knji\u017eevnost”. To rje\u0161enje je primjenjivano u svijetu kada je u nekim sredinama vladala velika netrpeljivost prema drugom narodu, \u0161to se prelilo i u imenovanje zajedni\u010dkog jezika. Tada se predmet materinskog jezika u \u0161kolama nazvao jednostavno “Jezik nastave”; npr. u Austriji u doba netrpeljivosti prema Nijemcima nakon Drugog svjetskog rata. Taj naziv se koristio sedam godina dok se netrpeljivost nije smirila i postalo mogu\u0107e izgovoriti ime druge nacije u nazivu svog jezika. Budu\u0107i da kod nas danas vlada nacionalizam, rje\u0161enje je, dakle, privremeno u \u0161kolama koristiti naziv “Jezik i knji\u017eevnost” u sve \u010detiri dr\u017eave dok na\u0161i profesori materinskog jezika ne nadvladaju vlastite nacionalizme i dogovore se oko zajedni\u010dkog imena za na\u0161 zajedni\u010dki jezik. Jer sada\u0161nja \u010detiri razli\u010dita imena \u0161ire zabludu da su to \u010detiri jezika.<\/p>\n

\u0160to bi se dobilo primjenom tog rje\u0161enja? Niz pozitivnih promjena na bolje u dru\u0161tvu. Nabrojat \u0107u samo neke. Ukidanje sada\u0161njeg jezi\u010dnog aparthejda, a to je podjela u\u010denika po nacionalnoj pripadnosti u razli\u010dite razrede u ime navodno razli\u010ditih jezika (npr. u Vukovaru i na drugim mjestima u Hrvatskoj, u preko pedeset gradova u BiH, kao i u Srbiji, u Sand\u017eaku). Bilo bi manje netrpeljivosti, predrasuda, mr\u017enje i nacionalizma. Da ne spominjem kako bi politi\u010darima bilo izba\u010deno iz ruku jedno sredstvo za manipulaciju i za proizvo\u0111enje konflikata koje sada obilatno koriste. <\/p>\n

Transkript predavanja odr\u017eanog 21. 6. 2016. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u okviru ciklusa Politizirana sje\u0107anja: borba za teritorij kolektivnog pam\u0107enja koji je organizirala TPO fondacija Sarajevo. <\/p><\/blockquote>\n

Links<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Narodi su promjenjive jedinice jer politi\u010dari odre\u0111enog vremena imaju druk\u010dije ambicije i mogu\u0107nosti od politi\u010dara nekog drugog vremena<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-216885","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/216885","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=216885"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/216885\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=216885"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=216885"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=216885"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}