{"id":209791,"date":"2016-07-21T07:00:58","date_gmt":"2016-07-21T05:00:58","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=209791"},"modified":"2016-07-20T21:35:26","modified_gmt":"2016-07-20T19:35:26","slug":"privatizacija-drustva-proizvodnja-ljudskog-viska","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2016\/07\/21\/privatizacija-drustva-proizvodnja-ljudskog-viska\/","title":{"rendered":"Privatizacija dru\u0161tva: proizvodnja ljudskog vi\u0161ka"},"content":{"rendered":"

Razgovarala: Karolina Hrga<\/strong><\/p>\n

\"ivana<\/a>Na pozadini demonta\u017ee socijalnih dr\u017eava i resemantizacije \u201edru\u0161tva\u201c kao \u201ezone nesputane trgovinske razmjene\u201c, neujedna\u010dena tr\u017ei\u0161na utakmica tretira mase ljudi u najboljem slu\u010daju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa vi\u0161e ne u\u017eiva nekada\u0161nju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija \u2013 zbog \u010dega postaje potencijalno prijem\u010diva za fa\u0161iziraju\u0107e trendove obra\u010dunavanja s percipiranom \u201enelojalnom konkurencijom\u201c. Pro\u010ditajte pro\u0161irenu, prilago\u0111enu verziju intervjua s voditeljicom programa \u201eMotor mijene\u201c.<\/p>\n

U odnosu na koje aspekte danas mo\u017eemo govoriti o fa\u0161izmu? Kako se on manifestira u svakodnevici?<\/strong><\/p>\n

Mo\u017eemo re\u0107i da se radi o dvjema osnovnim ina\u010dicama. S jedne strane govorimo o povijesnim fa\u0161izmima kao politi\u010dkim re\u017eimima, a s druge o ra\u0161irenoj upotrebi termina fa\u0161izam, koji se koristi da bi se upozorilo na razli\u010dite vidove \u0161ovinizacije dru\u0161tva. Povijesni fa\u0161izmi bili su politi\u010dki re\u017eimi koji su institucionalizirali, ozakonili i provodili mjere isklju\u010denja i uni\u0161tenja \u010ditavih rasnih, etni\u010dkih i politi\u010dkih skupina. Iako danas ne \u017eivimo u takvim re\u017eimima, uslijed forsiranja konkurentskih odnosa u dru\u0161tvu i proizvodnje sveop\u0107e prekarnosti te ekonomskih nestabilnosti cijelih sustava, svjedoci smo ubrzanih promjena dru\u0161tvene klime i politi\u010dkih kretanja, \u0161to u politi\u010dkom smislu rezultira re\u010denom \u0161ovinizacijom ili fa\u0161izacijom. U potonjem se zna\u010denju termin fa\u0161izam koristi u svakodnevnim razgovorima, u novinarstvu, aktivizmu, i u tim je sferama zapravo poprili\u010dno ra\u0161iren pojam pa se mo\u017ee govoriti i o njegovoj kolokvijalnoj upotrebi. Iako je takva upotreba u politi\u010dko-teorijskom smislu neprecizna, ona nije neprimjerena. Dakle, u \u0161irem smislu termin fa\u0161izam nije ime rezervirano za neko konkretno povijesno ure\u0111enje, ve\u0107 se aktivira i u suvremenim ustrojima koji, deklarativno li\u0161eni autoritarnih politi\u010dkih instanci, ritam dru\u0161tvenih dinamika prepu\u0161taju naizgled spontanim ekonomskim procesima, \u201enevidljivim rukama\u201c i sl.<\/p>\n

Uslijed pobjede neoliberalne ekonomije nad restriktivnim instancama socijalne dr\u017eave (u smislu za\u0161tite doma\u0107e ekonomije i o\u010duvanja radni\u010dkih prava) dolazi do poni\u0161tenja \u201edru\u0161tva\u201c kao sfere solidarnosti, uzajamne pomo\u0107i i pravedne razmjene.<\/p>\n

Drugim rije\u010dima, nalazimo se u povijesnom trenutku gdje autoritarnu dr\u017eavu nije pobijedilo solidarno i humano dru\u0161tvo, nego je socijalnu dr\u017eavu eliminiralo \u201edru\u0161tvo\u201c u kojemu je, na jedan nov i zao\u0161tren na\u010din, \u201e\u010dovjek \u010dovjeku vuk\u201c. Takav sistem, koji se temelji na brutalnom ekonomskom redukcionizmu i pogoduje klimi konkurencije i nepovjerljivosti, proizvodi mase suvi\u0161nih ljudi kao svojevrsni \u201eljudski vi\u0161ak\u201c: oni su nezaposleni, apatridi, izbjeglice. Ti ljudi, koji su u ekonomskom smislu \u201esuvi\u0161ni\u201c ili \u201eneupotrebljivi\u201c bivaju obilje\u017eeni i kao socijalno nepo\u017eeljni pa im se pripisuje krivica za uru\u0161avanje struktura sigurnosti koje je jam\u010dila socijalna dr\u017eava. Kako bi se onemogu\u0107ilo, \u010dak i resetiralo postoje\u0107e stanje, odre\u0111ene dru\u0161tvene grupacije i politi\u010dke struje zazivaju eliminaciju tih \u201euljeza\u201c, \u201eparazita\u201c i \u201euzurpatora\u201c ina\u010de navodno skladnog ure\u0111enja. Tako dolazi do fa\u0161istoidnih izgreda, kako individualnog tako i kolektivnog karaktera. U drugom se koraku dru\u0161tveni problemi namjeravaju rije\u0161iti zagovaranjem autoritarnije, \u201eodlu\u010dnije\u201c politike aktualnih pretendenata na vlast, od Trumpa do Hofera. O\u010digledno, dru\u0161tveni resantimani izrastaju u politi\u010dke zahtjeve koji pogoduju ja\u010danju radikalno desnih inicijativa i stranaka. Oni su, ponavljam, odraz dru\u0161tva u kojemu pojedinci vi\u0161e ne postoje kao politi\u010dki subjekti, ne postoje \u010dak ni kao glasa\u010di ili pasivni promatra\u010di, ve\u0107 jednostavno kao privatnici \u010diji se me\u0111usobni odnosi svode na golu jagmu oko sve oskudnijih javnih dobara.<\/p>\n

Na\u010din na koji se \u201edru\u0161tvo\u201c resemantizira posljednjih dvadesetak godina (mada je taj proces, globalno gledano, znatno du\u017ei) li\u0161ava fenomen dru\u0161tva cijelog sloja solidarnosti i uzajamne pomo\u0107i. \u201eDru\u0161tvo\u201c se tuma\u010di primarno kao \u201ezona nesputane trgovinske razmjene\u201c i time se vra\u0107a na zna\u010denje kakvim ga je obilje\u017eila politi\u010dka ekonomija s po\u010detka 19. stolje\u0107a, prije nego su ga francuski utopijski socijalisti obogatili dimenzijom suradnje i solidarnosti. U \u201ezoni nesputane trgovinske razmjene\u201c pojedinci agiraju isklju\u010divo kao privatne osobe, a njihovi se odnosi tuma\u010de kao tr\u017ei\u0161no natjecanje, i to \u010dak i kad nije rije\u010d o, uvjetno re\u010deno, robnoj razmjeni, nego kad je rije\u010d o konkurenciji za radno mjesto, zdravstvenu uslugu ili godi\u0161nji odmor. U takvom dru\u0161tvu pasivni gra\u0111anin postaje ozloje\u0111en i politi\u010dki se aktivira \u2013 a vidimo i na koji na\u010din. Mada se privatizacija dru\u0161tva razli\u010dito prelama od regije do regije i od dr\u017eave do dr\u017eave, mo\u017eemo konstatirati da Europsku uniju danas tereti op\u0107a egzistencijalna nesigurnost i politi\u010dka nestabilnost, rezultat \u010dega je histerija kojom se mo\u017ee lako politi\u010dki upravljati.<\/p>\n

Koje bismo paralele mogli povu\u0107i izme\u0111u razdoblja povijesnog fa\u0161izma i dana\u0161njih fa\u0161istoidnih tendencija?<\/strong><\/p>\n

Danas u\u010destala upotreba termin\u0101 fa\u0161izam i fa\u0161isti\u010dki upozorava na ponavljanje stvari koje su se dogodile, odnosno uzastopce doga\u0111ale u povijesti, pri \u010demu se ponajvi\u0161e misli na me\u0111uratne re\u017eime koji su kulminirali u Drugom svjetskom ratu. Kako se ne bismo uvijek vra\u0107ali na glavnog i osnovnog krivca \u2013 Veliku gospodarsku krizu \u2013 spomenut \u0107u jo\u0161 neke dru\u0161tvene i politi\u010dke procese koji su obilje\u017eili to razdoblje. Prvo, treba se sjetiti da u godinama nakon Prvog svjetskog rata nastaju nove nacionalne dr\u017eave i da se mirom u Versaillesu posebno definiraju tzv. \u201enacionalne manjine\u201c, \u0161to je moderan pravni naziv za \u201esuvi\u0161ne ljude\u201c. Tijekom, ali i nakon rata, uslijed raspada imperij\u00e2 i slo\u017eenih procesa politi\u010dkog i identitetskog preure\u0111ivanja europske slagalice do\u0161lo je do velikih migracija. Naime, novonastale \u201enacionalne manjine\u201c na\u0161le su se unutar \u201epogre\u0161nih\u201c dr\u017eavnih granica ili pak uop\u0107e nisu postojale nacionalne dr\u017eave u koje bi se mogle vratiti (\u017didovi, Romi).<\/p>\n

Zato su se i tad kao i danas kovali i provodili planovi transfera i razmjene cijelih naroda me\u0111u dr\u017eavama. Istovremeno, stotine tisu\u0107a isto\u010dnih Europljana, s velikim udjelom \u017eidovske populacije, bje\u017eale su pred gladi i revolucijama pa su u (ponajprije) srednjoeuropskim dr\u017eavama predstavljale \u201eugrozu\u201c. Ti su ljudi nerijetko difamirani kao prljavi, himbeni, \u010dak i pohotni, \u0161to su isti stereotipi koji se pripisuju i dana\u0161njim izbjeglicama.<\/p>\n

Paralele izme\u0111u danas i neko\u0107 postoje i na polju politi\u010dko-teorijske refleksije i rasprave o navedenim fenomenima. U oba se perioda prakticira o\u0161tra kritika liberalne i parlamentarne demokracije, kritika razuzdanog kapitalizma iliti britanskog ekonomskog liberalizma (kako ga se neko\u0107 nazivalo), njemu svojstvenog prevo\u0111enja dr\u017eavnih poslova u privatni biznis te kritika politi\u010dke korektnosti kao svojevrsne \u201efeminizacije\u201c javne rasprave (Carl Schmitt). Me\u0111utim, treba napomenuti sljede\u0107e: iako velik broj \u010dinjenica u politi\u010dkim porecima ukazuje na tu usporednost, valja biti oprezan s fatalisti\u010dkim tezama o ponavljanju povijesti. Od konstatacije neizbje\u017enog vra\u0107anja istog bitnije je demistificirati politi\u010dke i dru\u0161tvene trendove me\u0111ura\u0107a i ukazati na politike koje su generirale fa\u0161izam, a koje su se mogle i druk\u010dije usmjeriti.<\/p>\n

Bitna razlika izme\u0111u me\u0111ura\u0107a i dana\u0161nje politi\u010dke konstelacije jest, primjerice, ta da su po\u010detkom 1920-ih diljem Europe postojala sna\u017ena \u017eari\u0161ta lijevih pokreta, dok su danas institucionalizacije jakih socijalisti\u010dkih i istinski lijevih politika u Europi takore\u0107i nepostoje\u0107e. Treba zato primijetiti da sada\u0161nji fa\u0161izam ima daleko manje osnove da se opravdava obranom od \u201ebolj\u0161evi\u010dke ugroze\u201c. Istovremeno, on ima jako malo uzro\u010dno-posljedi\u010dnih veza s europskim multikulturalizmom i takozvanom \u201eislamizacijom Europe\u201c. Zazor od islama i strah od islamizma samo je okida\u010d, a uzroci nisu u \u201enjima\u201c niti \u201eout there\u201c \u2013 oni su u \u201enama\u201c.<\/p>\n

Razgovarali smo o ulozi srednje klase. Za\u0161to je rasprava o srednjoj klasi u ovome kontekstu va\u017ena?<\/strong><\/p>\n

Gubitnici europskog (neo)liberalizma su, ponajprije, ni\u017ee kvalificirani i slabo pla\u0107eni radnici koji ili ostaju bez radnih mjesta zbog uni\u0161tenja industrije ili im se sni\u017eava cijena rada zbog nelojalne i nezakonite konkurencije stranih radnika. Pritom se krivnja svaljuje na radnike dvostruko: \u201eUvezena\u201c radna snaga u (prvenstveno) zapadnim i sjevernim zemljama EU \u201ekriva\u201c je jer pristaje na rad bez pla\u0107enih doprinosa, smje\u0161taja ili hrane. Mada su im poslodavci njema\u010dki, francuski ili britanski dr\u017eavljani i mada se posao obavlja u istim tim dr\u017eavama, tvrtke su registrirane u onim zemljama koje tra\u017ee najmanja izdvajanja za doprinose i pospje\u0161uju ve\u0107e profite. Dakle, u toj konstelaciji ne krive se poslodavci, nego strani radnici koji se koriste kao jeftina radna snaga i kao sredstvo dumpinga cijene rada, a krive se i domicilni radnici koji svoju ogor\u010denost projiciraju na takvu nelojalnu konkurenciju.<\/p>\n

Radnicima se pridru\u017euje sve slabiji srednji sloj koji, dodu\u0161e, u\u017eiva ve\u0107e materijalne privilegije otvorenog i konzumeristi\u010dkog dru\u0161tva, ali po stupnju egzistencijalne nesigurnosti vi\u0161e i nije srednji sloj jer pokazuje jaku tendenciju pada na dolje. Aktualna ideolo\u0161ka bitka vodi se, zapravo, za obje skupine, i sve je manje klju\u010dnih razlika me\u0111u njima.<\/p>\n

Mada se u aktualnim europskim izbornim statistikama upravo radnici, kojih su bitan dio i imigranti prve i druge generacije, isti\u010du kao podr\u017eavatelji i prista\u0161e krajnje desnih politi\u010dkih projekata, mislim da se pitanje dru\u0161tvene odgovornosti i politi\u010dke uloge europskog srednjeg sloja jo\u0161 uvijek oprezno zaobilazi. A to pitanje tako\u0111er treba otvoriti, i to kako u zemljama gubitnicama krize, u kojima je srednji sloj takore\u0107i zatrt, tako i u onim zemljama koje su nominalno profitirale od politi\u010dkih i dru\u0161tvenih ekonomskih kretanja proteklih nekoliko godina. Naime, \u010dak ni one zemlje koje su razmjerno uspje\u0161no isplivale iz kriznog razdoblja i koje nisu pogo\u0111ene galopiraju\u0107im rastom nezaposlenosti ne posjeduju srednji sloj kakav je postojao u desetlje\u0107ima prije razgradnje socijalne dr\u017eave. Taj srednji sloj, iako nominalno ima na raspolaganju dovoljno sredstava za u\u017eivanje konzumeristi\u010dkih dobara koja zadovoljavaju njegove sve nezasitnije i raznovrsnije \u201esisteme potreba\u201c, nije nikakav pobjedni\u010dki srednji sloj koji bi uspje\u0161no prebrodio, a kamoli pre\u017eivio makroekonomsku krizu. \u0160tovi\u0161e, makroekonomska kriza mu je u naslje\u0111e ostavila svoju mikroekonomsku, privatnu ina\u010dicu kao permanentno stanje prekarizacije.<\/p>\n

Drugim rije\u010dima, srednji je sloj zadr\u017eao odre\u0111enu izvjesnost zadovoljavaju\u0107e zarade, a time i svoju kupovnu mo\u0107; me\u0111utim, te su mogu\u0107nosti bitno nestabilnije i neizvjesnije negoli je to bio slu\u010daj prije blairovskih, schr\u00f6derovskih i kasnijih, gospodarskom krizom opravdavanih intervencija u zdravstveni, obrazovni i mirovinski sustav. Stoga je danas, mada uz privilegij vi\u0161ih primanja, i srednji sloj itekako uznemiren. Probijaju\u0107i se od jednog kratkotrajnog rje\u0161enja do drugog, pojedinac je optere\u0107en kreditima, poja\u010danom tr\u017ei\u0161nom konkurencijom jedinstvenog, ali neujedna\u010denog europskog tr\u017ei\u0161ta radne snage, roba i usluga.<\/p>\n

To zna\u010di da se naizgled lagodna svakodnevica \u2013 koja uklju\u010duje kulturu, egzoti\u010dna putovanja i kvalitetnu prehranu \u2013 ve\u0107 za nekoliko mjeseci, pri propalom ugovoru ili po okon\u010danju projekta, mo\u017ee izvrnuti u nemogu\u0107nost pokrivanja poraslih tro\u0161kova stanovanja ili zdravstvenih usluga i tako bitno promijeniti socijalni status i \u017eivotne izglede pojedinca. Kako ka\u017ee Hans Magnus Enzensberger u svom eseju \u201eO radikalnom gubitniku\u201c, nitko ne mo\u017ee biti pobjednik vje\u010dno: Svi su u strahu da \u0107e sutra postati radikalni, kona\u010dni gubitnici, onaj gore spomenuti vi\u0161ak. U tom strahu le\u017ei temelj suvremenog fa\u0161izma.<\/p>\n

Zato smatram da raspravu o fa\u0161izmu i fa\u0161izaciji treba pro\u0161iriti i na srednju klasu. Tu, dalje, ne bih ustrajala na u\u010destalom suprotstavljanju isto\u010dnoeuropskih novih \u010dlanica EU (Vi\u0161egradske skupine i postjugoslavenskih \u010dlanica Slovenije i Hrvatske) i njihovih starijih, zapadnoeuropskih \u010dlanica. Naime, obi\u010dno se isti\u010de panika koja je zavladala zemljama (npr. \u010ce\u0161kom i Poljskom) koje su uspjele prima\u0107i se zapadnoeuropskim konzumeristi\u010dkim standardima pa sad poku\u0161avaju za\u0161tititi svoja navodna socijalna prava. Ka\u017eem \u201enavodna\u201c jer se artikuliraju kao posebno pravo dr\u017eavljanina, a ne \u010dovjeka, i kao privilegij koji ne valja prepustiti uzurpaciji onih koji dolaze \u201ena gotovo\u201c. Odbijanje izbjeglica tuma\u010di se kao odraz tog straha od gubitka mukotrpno zadobivenog \u017eivotnog standarda. Dakle, ne bih rekla da se polaritet Istoka i Zapada EU mo\u017ee tako jasno ocrtati kako se to u srednjostruja\u0161kim medijima predstavlja. Vjerojatnije je da su zapadnoeuropski gra\u0111ani bolje i ranije svladali lekciju o tome \u0161to se javno, a time i u istra\u017eivanju javnog mnijenja, smije, a \u0161to ne smije re\u0107i. Kako je jedan \u010de\u0161ki novinar komentirao, \u010cesi su u tome tek po\u010detnici i zato u statistikama ispadaju daleko ve\u0107i ksenofobi od, recimo, Nijemaca. \u017delim re\u0107i da fa\u0161izam spava u svakom potencijalnom radikalnom gubitniku, pa i u onima koji zasad jo\u0161 ne daju glasove ekstremnoj desnici, dakle, i u visoko obrazovanoj, mobilnoj i, uvjetno re\u010deno, prosperitetnoj srednjoj klasi.
\n
\n\u0160to je potrebno za mobilizaciju srednje klase?<\/strong><\/p>\n

Broj ljudi koji bi danas pozdravio demonta\u017eu europskih sloboda (kako kretanja, tako i tr\u017ei\u0161ta) ili pak neka autoritarna rje\u0161enja sigurno nije velik. Reformirani fa\u0161isti to jako dobro znaju. Suvremeni fa\u0161izam igra igru s vi\u0161e lica, u javnosti se mudro predstavljaju\u0107i sa svoje bla\u017ee strane: Marine LePen ogra\u0111uje se od Jobbikova antisemitizma tako \u0161to brani prava gay populacije kao (zapadno)europsku tekovinu. To \u010dini u svrhu \u201eobrane Europe\u201c od radikalnog i homofobnog islamizma, ali zapravo u svrhu pridobijanja ve\u0107ine bira\u010dkog tijela, za koje se pretpostavlja da su mu politi\u010dki stavovi odgojeni u duhu zagovora ljudskih prava. Norbert Hofer, sve izgledniji kandidat za austrijskog predsjednika, u javnosti se profilira prvenstveno kao protivnik Merkeline, ali i austrijske politike otvorenih vrata, dok ispod radara ostaje njegovo zalaganje za ukidanjem kvota za \u017eene na vode\u0107im pozicijama (naime, \u017eene ko\u010de konkurentnost), kao i poticanje \u201enijemstva\u201c (Deutschtum) tj. ja\u010danje njema\u010dko-austrijskih identitetskih spona.<\/p>\n

Koriste\u0107i se, prema tome, akutnom politi\u010dkom nestabilno\u0161\u0107u, ekstremna desnica na mala vrata osna\u017euje antidemokratske, ultrakonzervativne, monarhisti\u010dke, a i fa\u0161isti\u010dke tradicije, koje o\u010digledno nisu nestale iz kolektivnog pam\u0107enja, a s kojima se postmoderna, moralisti\u010dka politi\u010dka korektnost, nakon \u0161to je njihove stjegono\u0161e i pripadaju\u0107e im re\u017eime bacila u ropotarnicu povijesti, odbijala bak\u0107ati jer su bile neprimjerene. Ovakve politike stvaraju platforme na kojima \u0107e se \u2013 jer ni\u0161ta ne ukazuje na suprotno \u2013 uskoro mo\u0107i za\u010duti i bitno neuvijeniji politi\u010dki iskoraci.<\/p>\n

Zbog politi\u010dki korektne, civilnodru\u0161tvene osvije\u0161tenosti europskog obrazovanog i adekvatno socijaliziranog pripadnika srednje klase suvremeni fa\u0161izam jo\u0161 uvijek radi u rukavicama. To zna\u010di da (zasad) odbija decizionisti\u010dka rje\u0161enja i ne profilira se preko inkarnacije \u201evo\u0111e\u201c. Problemi se radije delegiraju na birokratski i policijski aparat koji je zadu\u017een za profesionalni, to jest ne\u010dujni i neprimjetni \u201ekrizni menad\u017ement\u201c. Naime, Europska unija ustrojena je na na\u010din da odgovornost ne le\u017ei na pojedincu ili \u010dak na pojedinim dr\u017eavama, nego na jednom birokratskom aparatu koji se dosta osamostalio i u vrlo je slabom kontaktu sa \u0161irom demokratskom bazom. Ono \u0161to takve udaljene institucije mogu \u010diniti jest da se fa\u0161istoidno isklju\u010divanje pojedinih elemenata dru\u0161tva provodi u rukavicama, dalje od svakodnevice i da se umije nekakvim politi\u010dkim, odnosno profesionalnim diskursom rje\u0161avanja problema, otklanjanja pote\u0161ko\u0107a koje se na koncu prodaju u javnom diskursu ne kao stvar politike nego kao profesionalna zada\u0107a de\u017eurnih slu\u017ebi. Dakle, osobnu \u0161ikanu zamjenjuju profesionalne institucije. Kada je rije\u010d o izbjegli\u010dkoj krizi, takav je put mek\u0161i i neprimjetniji jer ne vrije\u0111a ta\u0161tu samopercepciju \u201eprosvije\u0107enog gra\u0111anina\u201c koji \u0107e opet mo\u0107i re\u0107i da \u201enije ni\u0161ta znao\u201c. Me\u0111utim, i bez izbjeglica EU danas proizvodi dovoljno suvi\u0161nih ljudi, radikalnih gubitnika (nezaposlenih, radnih migranata, imigranata druge generacije) koji su sljede\u0107i de\u017eurni Pedro.<\/p>\n

\u0160to da se radi? Ovako opisan sistem proizvodnje ljudskog vi\u0161ka i ljevica i desnica detektiraju kao golem problem, ali naravno da su rje\u0161enja bitno druk\u010dija. I dok ljevica rje\u0161enja vidi u ekonomskom pobolj\u0161anju odnosno u promjeni samog ekonomskog ure\u0111enja, desnica se poziva na identitetska rje\u0161enja, na restituciju nacionalne dr\u017eave ili \u010dak monarhijskih oblika vladavine. Desni\u010darski populizam \u2013 a tu mu svojim \u201eneortodoksnim\u201c istupima poma\u017ee i \u010ditava plejada europskih gra\u0111anskih intelektualaca \u2013 ja\u010da tako \u0161to prosje\u010dnog gra\u0111anina dohva\u0107a otvaranjem navodno kontroverznih pitanja o samim osnovama dru\u0161tvenog i politi\u010dkog ure\u0111enja u kojemu \u017eivi. Jedno od \u010de\u0161\u0107ih pitanja \u2013 \u201e\u0161to je demokracija?\u201c \u2013 legitimno je i nu\u017eno postaviti, no desnica ga upu\u0107uje bira\u010dima na vrlo sugestivan na\u010din. Odgovor bi glasio da je demokracija \u201evladavina ve\u0107ine\u201c, iz \u010dega slijedi da je, ako ve\u0107ina zazire od stranaca ili homoseksualaca, demokratski legitimno te skupine isklju\u010diti iz dru\u0161tva. Posrijedi je oblik politi\u010dke poluobrazovanosti preko kojeg se formalnim obrazovanjem i plate\u017enom mo\u0107i ja\u010dem srednjem sloju, koji u\u017eiva privilegij da se mo\u017ee smatrati \u201ekompetentnim\u201c u ovakvim pitanjima, daje ingerencija da osnovne pojmove demokracije modelira prema svom, resantimanom inspiriranom \u201emi\u0161ljenju\u201c. Zato mislim da stvaranje zajedni\u010dke europske progresivne platforme treba oja\u010dati strategijom kontriranja takvim retori\u010dkim trikovima i, prije svega, dijalogom s \u201eobi\u010dnim\u201c \u010dovjekom, tj. radom u lokalnim zajednicama i odgovornim politi\u010dkim anga\u017emanom u svakodnevnim situacijama, od obiteljske ve\u010dere do radnog mjesta.<\/p>\n

Kakvu ulogu tu igra ili mo\u017ee odigrati knji\u017eevnost? Kakav je status politi\u010dkog u knji\u017eevnosti me\u0111ura\u0107a, a kakav u poslijeratnoj knji\u017eevnosti? I \u0161to je u svemu tome Motor mijene?<\/strong><\/p>\n

Mislim da je u ovom kontekstu bitno prou\u010davati i knji\u017eevnost. Literarna produkcija specifi\u010dan je odraz politi\u010dke i dru\u0161tvene konjunkture iz koje proizlazi. Kako je ta konjunktura danas dominantno tr\u017ei\u0161na \u2013 i po principima organizacije knji\u017eevnog polja i po samim knji\u017eevnim sadr\u017eajima koji se proizvode i prodaju \u2013 logi\u010dno je da se u suvremenoj, \u201eposthistorijskoj\u201c produkciji rijetko nalaze slu\u010dajevi politi\u010dkog anga\u017emana koji bi odmakao od pojedina\u010dnih postmodernih subverzija, privatisti\u010dkih otpora ili posvema\u0161njeg odustajanja od politi\u010dkog anga\u017emana. A kako je literatura, takore\u0107i po definiciji, medij koji je u stanju otvarati \u201eoptimalne projekcije\u201c, zanimljivo je vratiti se tekstovima spominjanog me\u0111ura\u0107a koji su, zahvaljuju\u0107i tada bitno sna\u017enijim lijevim platformama, imali jasno profilirane politi\u010dke smjernice. Na Motoru mijene \u010ditali smo klasike (npr. Bertolta Brechta, Annu Seghers), ali i danas manje poznate autore koji su, me\u0111utim, dosta rano prevedeni na na\u0161 jezik (Ludwig Renn, Ernst Gl\u00e4ser).<\/p>\n

Za razliku od literature koja je bila direktno oslonjena na pojedine lijeve progresivne projekte i revolucije iz me\u0111uratnog razdoblja, literatura koja je nastala nakon Drugog svjetskog rata, a s obzirom na akumulirano politi\u010dko i povijesno iskustvo, uklju\u010duje svojevrsnu dimenziju refleksije o politi\u010dkom, dakle o samom fenomenu politike, revolucije i demokracije te anga\u017emana, privatne slobode itd. Dosad nam je bilo zanimljivo primijetiti da poslijeratni tekstovi, iako se hvataju u ko\u0161tac s politi\u010dkim fenomenima i \u010dak se direktno nastavljaju na me\u0111uratne naslove, nose tu dodatnu dimenziju refleksije, pa i postrevolucionarne melankolije. Oni ve\u0107 gube impuls direktnog dru\u0161tvenog anga\u017emana, ulaze\u0107i tako u okvire postmodernog relativizma koji je igra u kojoj dodu\u0161e vrijedi krilatica \u201eanything goes\u201c, ali u kojoj ipak uvijek pobje\u0111uje tr\u017ei\u0161te. Ono \u0161to se naziva svojevrsnom postmodernom ili poststrukturalisti\u010dkom \u201epolitikom knji\u017eevnog teksta\u201c, uglavnom se iscrpljuje u odustajanjima od politi\u010dkog, povla\u010denjima u privatne svjetove, ironizaciji politi\u010dkog te otklanjanju bilo kakvog nadindividualnog kolektivnog projekta kao a priori totalitarnog ili ugro\u017eavaju\u0107eg.<\/p>\n

Ta paradigma ovladava i suvremenom produkcijom, gdje su \u2013 a uslijed \u010dinjenice da ni danas ne postoje ja\u010da upori\u0161ta lijevih politika u Europi ili u svijetu \u2013 naslovi koji se aktiviraju u vidu pridobivanja ili mobilizacije brojnih prosvjednih afekata koje postoje u dru\u0161tvu iznimno malobrojni.<\/p>\n

Motor mijene je, ukratko, program \u010ditanja i rasprave o politi\u010dkoj literaturi koji se odvija u Goethe-Institutu Kroatien uz financijsku podr\u0161ku Goethe-Instituta, Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Radi se o sastancima koji se odr\u017eavaju jednom mjese\u010dno ili jednom u tri tjedna, za koje se treba pripremiti \u010ditanjem dogovorenog naslova. O politi\u010dkim fenomenima raspravlja se, dakle, na temelju knji\u017eevnog predlo\u0161ka, \u0161to se pokazalo kao izvrstan put u \u0161iru politi\u010dku raspravu. Kada svi pro\u010ditaju isti tekst, onda se razgovor lak\u0161e usmjerava na bitno, a i slu\u010dajevi gdje jedan govori \u201eu kupe\u201c, a drugi \u201eu \u0161pade\u201c (ili, na njema\u010dkom, \u201eaneinander vorbei\u201c) su rje\u0111i. Cilj je, dalje, da se u javnu pa i u knji\u017eevnoznanstvenu raspravu ponovno uvede pojam anga\u017eirane, odn. politi\u010dke knji\u017eevnosti, da se promotri na\u010din na koji se knji\u017eevnost svojom specifi\u010dnom artikulacijom problema uklju\u010duje u aktivan politi\u010dki \u017eivot te da se preispita kako ona mobilizira prosvjedne afekte i preusmjerava ih u progresivni projekt. Zato su nam se ove godine tekstovi iz me\u0111ura\u0107a nametnuli kao glavni orijentir programa. Budu\u0107i da se program odvijao u Goethe-Institutu, dosad smo se uglavnom fokusirali na njema\u010dke autore, no najesen ulazimo u suradnju i s Booksom pa \u0107emo korpus pro\u0161iriti i na druge knji\u017eevnosti. Tko \u017eeli sukreirati program, pozvan je na zadnji ovogodi\u0161nji sastanak 28. srpnja, kad \u2013 ovom razgovoru primjereno \u2013 govorimo o romanu Opet on Timura Vermesa.<\/p>\n

Dijelovi intervjua kori\u0161teni su u prilogu o fa\u0161izmu prve epizode edukativno-mozai\u010dne emisije \u201ePromjena okvira\u201c, emitirane 29.4.2016. na TV Istra te dostupne na SkriptaTV<\/a>:<\/p>\n

Slobodni filozofski<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ivana Perica: Suvremeni fa\u0161izam igra igru s vi\u0161e lica, u javnosti se mudro predstavljaju\u0107i sa svoje bla\u017ee strane<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-209791","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/209791","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=209791"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/209791\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=209791"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=209791"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=209791"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}