{"id":206913,"date":"2016-06-08T08:31:24","date_gmt":"2016-06-08T06:31:24","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=206913"},"modified":"2016-06-08T08:31:24","modified_gmt":"2016-06-08T06:31:24","slug":"vratili-smo-se-u-devetnaesto-stoljece","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2016\/06\/08\/vratili-smo-se-u-devetnaesto-stoljece\/","title":{"rendered":"Vratili smo se u devetnaesto stolje\u0107e"},"content":{"rendered":"

Autor: Davor Konjiku\u0161i\u0107<\/strong><\/p>\n

\"Boris-Groys\"Boris Groys je 1981. godine iz tada\u0161njeg Sovjetskog Saveza prebjegao u Zapadnu Njema\u010dku, postav\u0161i u me\u0111uvremenu jednim od vode\u0107ih teoreti\u010dara kulture u svijetu. Me\u0111u njegovim ve\u0107im doprinosima teoriji umjetnosti svakako je reinterpretacija moskovskog konceptualizma i statusa isto\u010dnoeuropske umjetnosti na Zapadu. Danas je profesor ruskih i slavenskih studija na Sveu\u010dili\u0161tu u New Yorku, ali neprestano putuje i dr\u017ei mnogobrojna gostuju\u0107a predavanja, sudjeluje na konferencijama i na otvaranjima izlo\u017ebi. Na poziv kustoskog kolektiva WHW Groys je pro\u0161log tjedna posjetio Zagreb, a razgovarali smo uo\u010di njegova predavanja na temu \u2018Istina umjetnosti\u2019.<\/p>\n

\nPro\u0161lo je vi\u0161e od 20 godina od pada Berlinskog zida i dezintegracije nekada\u0161nje Jugoslavije. Neke od tih balkanskih dr\u017eava danas su \u010dlanice EU-a i NATO-a, kao i ve\u0107ina drugih zemalja koje su nekada pripadale sovjetskom bloku. Me\u0111utim koncept isto\u010dnoeuropske umjetnosti u tako promijenjenoj paradigmi i dalje je \u017eiv. \u0160to se promijenilo u odnosu na hladnoratovsku podjelu? Kakav identitet danas ima isto\u010dnoeuropska umjetnost, posebno u trenutku velikog porasta nacionalizma, koji je nekada bio pod socijalisti\u010dkom kontrolom<\/p><\/blockquote>\n

?<\/p>\n

Kada su promjene zapo\u010dele prije 25 godina, bio sam izuzetno aktivan u promoviranju ruske umjetnosti na Zapadu. Moji zapadni kolege su me nakon pada Berlinskog zida pitali \u0161to \u0107e se dogoditi kada nestanu dr\u017eava, njezina kontrola i cenzura. Ruski umjetnici bili su suo\u010deni s novom realno\u0161\u0107u, a ta realnost bila je realnost umjetni\u010dkog tr\u017ei\u0161ta, iako se ono zapravo nikada nije ostvarilo. Imao sam problema da to objasnim svojim zapadnim kolegama. Ono \u0161to je to\u010dno za Rusiju, rekao bih da je to\u010dno i za druge isto\u010dnoeuropske dr\u017eave. Primarna referenca zapadnja\u010dkog koncepta proizvodnje umjetnosti, produkcija i distribucija, nikada nije bila implementirana u isto\u010dnoeuropskoj umjetnosti. Referentna to\u010dka za sve umjetnike u isto\u010dnoeuropskim dr\u017eavama i kulturama ostala je dr\u017eava i njezine kulturne politike. To se nije promijenilo i postoji potpuno jasan kontinuitet iz perioda socijalizma. Geopoliti\u010dka pozicija tih dr\u017eava se promijenila, ali se nije promijenio odnos umjetnika i dr\u017eave. Prvi problem za umjetnika je kako da sebe politi\u010dki, dru\u0161tveno i kulturno pozicionira u prostoru u kojem \u017eivi. Komercijalni uspjeh nije njegovo prvo pitanje i pravo mjerilo umjetni\u010dkog uspjeha.<\/p>\n

Bogati ne trebaju kulturu<\/strong><\/p>\n

\nMo\u017ee li isto\u010dnoeuropska kultura u globaliziranom svijetu umjetnosti ponuditi bilo \u0161to osim socijalizma? I sami ka\u017eete da ove kulture nisu egzoti\u010dne, kao \u0161to su to recimo daleke isto\u010dne kulture, nego ih smatrate trivijalnim. Je li socijalizam jedino \u0161to \u0107e umjetni\u010dko tr\u017ei\u0161te vidjeti kao ne\u0161to druga\u010dije i zanimljivo?<\/p><\/blockquote>\n

Nedavno sam napisao tekst pod naslovom koji sam preuzeo od Bu\u00f1uela: \u2018Opskurni objekti eurocentri\u010dne po\u017eude\u2019. Ta potraga za korijenima i kulturnim identitetom bila je trend koji je zapo\u010deo u osamdesetima, u momentu kada je isto\u010dnoeuropska umjetnost postala dio globaliziranog umjetni\u010dkog prostora. Danas, ako pogledate sve aspekte identitetskih politika toga vremena, svi dominantni procesi odnosili su se na antieurocentrizam. Svi su \u017eeljeli biti postkolonijalni, na ovaj ili onaj na\u010din, i \u017eeljeli su se odmaknuti od mu\u0161kog patroniziraju\u0107eg zapadnja\u010dkog koncepta. Kada su isto\u010dnoeuropske dr\u017eave zapo\u010dele potragu za svojim identitetom devedesetih, \u017eeljeli su povratak u Europu, upravo u taj mu\u0161ki patroniziraju\u0107i zapadnja\u010dki koncept. Na veoma neobi\u010dan na\u010din, isto\u010dnoeuropski umjetnik i kultura u \u0161irem smislu do\u0161li su u situaciju potpune trivijalnosti, a s druge strane u potpuno ekskluzivnu situaciju. Nema mogu\u0107nosti da se organizira diskusija izme\u0111u indijskog i ma\u0111arskog umjetnika o tra\u017eenju nacionalnog identiteta, iako je mogu\u0107e prona\u0107i zajedni\u010dku osnovu za razgovor izme\u0111u \u010dileanskog i indijskog umjetnika. Jedina mogu\u0107nost da se zapo\u010dne dijalog je da se uklju\u010de antinacionalisti\u010dki univerzalni stavovi, jer se ako ste antinacionalist, onda mo\u017eete prona\u0107i zajedni\u010dki jezik s nekim iz Indije, ali ako ste nacionalist ovdje i tamo, to ne mo\u017eete napraviti. Za mene je to veoma \u010dudno i ne tako o\u010digledno. Ako ste nacionalist iz Perua i Indonezije, nemate taj problem jer radite ne\u0161to \u0161to svi nacionalisti rade, ali ako ste ma\u0111arski nacionalist, nalazite se u posebnoj situaciji. Na odre\u0111eni na\u010din to je povijesno nepravedno, ali i \u017eivot je nepravedan.<\/p>\n

Po\u010detkom devedesetih nacionalne elite u Isto\u010dnoj Europi vidjele su kapitalisti\u010dku tranziciju kao jedinu formu modernizacije. Bio je to period proizvodnje narativa o mra\u010dnom vremenu socijalizma u kojem je sve \u0161to je socijalisti\u010dki modernizirano prezentirano kao zastarjelo i nazadno. Neki umjetnici po\u010dinju koristiti umjetni\u010dke strategije kako bi iznova afirmirali pozitivnu socijalisti\u010dku praksu. Mo\u017ee li to biti uspje\u0161na strategija?<\/p><\/blockquote>\n

Kada govorimo o kapitalisti\u010dkoj modernizaciji, mislim da je ona svoje najbolje dane do\u017eivjela u devetnaestom stolje\u0107u. Period nakon Prvog svjetskog rata mo\u017eda je bio grozan, eksploatiraju\u0107i, ali ipak je postojala progresivna dinamika kapitala. Poslije toga stvari su se drasti\u010dno promijenile. Dvadeseto stolje\u0107e bilo je stolje\u0107e socijalizma i sve dr\u017eave modernizirane su na socijalisti\u010dki na\u010din. I to ne samo socijalisti\u010dke dr\u017eave nego i nacionalsocijalisti\u010dke. I ameri\u010dki New Deal bio je u svojoj prirodi socijalisti\u010dki projekt, a nakon Drugog svjetskog rata dominantni zapadnja\u010dki model dr\u017eave postala je socijalna dr\u017eava. Ono \u0161to imamo danas u potpunosti je povratak u devetnaesto stolje\u0107e. Ako \u017eelite karakterizirati na\u0161e kulture, onda mo\u017eete re\u0107i da ih odlikuju otvoreno tr\u017ei\u0161te, represivna nacionalna kultura, celebrity kultura, dominacija masovnih medija i terorizam. Upravo je terorizam bio poseban proizvod devetnaestog stolje\u0107a. To je sve stra\u0161na regresija. Sve ono \u0161to je dostignuto u dvadesetom stolje\u0107u na ovaj ili onaj na\u010din je uni\u0161teno. Ne samo socijalizam, ve\u0107 i socijalna dr\u017eava, kao i demokratske institucije, internacionalisti\u010dke dr\u017eave, organizacije itd. Moramo se nositi s ogromnom regresijom, nalazimo se na mjestu na kojem smo bili prije sto godina.
\n
\nDakle vi vjerujete u nekakvu repeticiju?<\/strong><\/p>\n

Da, govorim o tih sto godina, jer postoji taj obrazac u europskoj povijesti. Najbolji primjer za to su, naravno, osamnaesto stolje\u0107e i Francuska revolucija, a devetnaesto stolje\u0107e vratilo nas je u period prije sekularizma i ozna\u010dilo je povratak religije, konzervativnih politika i iznova otvorenog tr\u017ei\u0161ta. Pogledajmo samo utjecaj na umjetnost. Za vrijeme pada Berlinskog zida boravio sam u Zapadnoj Njema\u010dkoj i jedan od prvih poteza njema\u010dkih vlasti nakon ujedinjenja bio je da se smanje fondovi za umjetnost, samo zato jer umjetnost vi\u0161e nije imala va\u017enu ulogu kao u Hladnom ratu, kada je bila medij za odre\u0111ene ideolo\u0161ke poruke. Putuju\u0107i svijetom prona\u0161ao sam samo jedno mjesto gdje se umjetnost financira na istoj razini kao za vrijeme Hladnog rata. To je Ju\u017ena Koreja. Kada posjetite Seul, \u0161okirani ste koli\u010dinom podr\u0161ke umjetnicima. Svuda se nalaze predivni umjetni\u010dki prostori, samo da bude druga\u010dije u odnosu na Sjevernu Koreju. Dakle nakon kraja Hladnog rata nije do\u0161lo do toliko sretnog razvoja za umjetnost. Konfrontacije su puno bolje.<\/p>\n

Je li zaista potrebno da svaki put do\u0111e do takvog vida dijalektike da sva ste\u010dena prava budu uni\u0161tena, skupa s demokratskim potencijalom, te da zapravo nema dru\u0161tvene evolucije?<\/p><\/blockquote>\n

Vratit \u0107u se unazad. Mislim da je sredi\u0161nji doga\u0111aj slabljenje i nestanak srednje klase u svim dr\u017eavama. Tradicionalno, ako govorimo o kulturi i kulturnim institucijama, govorimo o aktivnostima koje podr\u017eava upravo ta srednja klasa. Mrzim psihoanalizu, jer marksisti to ba\u0161 ne vole, ali dopustite mi da upotrijebim marksisti\u010dko \u010ditanje kasnog Freuda. Bogati ne trebaju kulturu jer ona uni\u0161tava \u017eelju. Siroma\u0161ni ne trebaju psihoanalizu jer su \u017eelje tako\u0111er potisnute. Problem je srednja klasa, jer ona ne prakticira zadovoljenje i potiskivanje, ve\u0107 sublimaciju, a sublimaciju \u017eelja nazivamo kulturom. Kulturna produkcija je ono \u0161to se doga\u0111a u sredini dru\u0161tva. Tako je bilo i u gr\u010dkom, rimskom i ranobur\u017eoaskom dru\u0161tvu. Ako imate dru\u0161tvo s ekstremnim konfrontacijama izme\u0111u bogatih i siroma\u0161nih, dolazimo do dana\u0161nje situacije koja je najo\u010diglednija u SAD-u. Produkcija tradicijske kulture vjerojatno pati, ali se pojavljuju nove ideologije. Prostor deideologiziranog javnog \u017eivota je gotov. Imamo fenomen nove politizacije i novih ideologija koje nastaju na osnovama razli\u010ditih dru\u0161tvenih struktura. Smrt socijalizma u svim njegovim formama je smrt europske tradicionalne srednje klase. Imamo radikalno novo dru\u0161tvo s veoma okrutnom i radikalnom perspektivom dru\u0161tvene konfrontacije.
\n
\nUmjetnost je dizajn<\/strong><\/p>\n

\nKa\u017eete \u2013 govore\u0107i u marksisti\u010dkim terminima \u2013 da se umjetnost mo\u017ee vidjeti kao dio nadgradnje ili kao dio materijalne baze, odnosno da je rije\u010d o ideologiji i tehnologiji. Ipak, je li mogu\u0107e u potpunosti odvojiti ideologiju od tehnologije, posebno ako uzmemo u obzir da danas nemamo niti jedan vid tehnologije koji bi bio u rukama radnika ili zajednica koje nisu izgra\u0111ene na kapitalisti\u010dkim modelima funkcioniranja?<\/p><\/blockquote>\n

U vezi ovoga \u0161to govorite, mislim da je interesantno to da nove komunikacije dovode sve vi\u0161e ljudi u poziciju da budu umjetnici. Koja je razlika izme\u0111u umjetnika i obi\u010dnih ljudi s druge strane? Ako ste obi\u010dan subjekt i ako ka\u017eete ili nacrtate ne\u0161to, radite to za svoje prijatelje. Pisac pi\u0161e za cijeli svijet, ni za koga i za svakoga, i to je situacija u kojoj se prvi put nalazi dana\u0161nji korisnik interneta. Svaka objava na internetu je za svakoga i ni za koga. Internet stvara iluziju razmjene izme\u0111u vas i univerzuma. Nietzsche je rekao: \u2018Ako mi netko ka\u017ee ja i svijet, po\u010dinjem se smijati.\u2019 I to je ono \u0161to stalno \u010dujem od svojih studenata i tako\u0111er se smijem. Izuzetno su produktivni i preko interneta dobivaju reakcije na svoje radove sa svih strana svijeta, pa imaju osje\u0107aj dijaloga izme\u0111u individue i svijeta u njegovoj totalnosti. Nekada je to bilo sublimacijsko iskustvo kulturne elite, a danas je to u potpunosti demokratizirano. I to je svakodnevno iskustvo svakoga. To je promjena koja nije u potpunosti zavr\u0161ena i sve mogu\u0107e posljedice te promjene nisu jasne. Nedavno sam boravio u Meksiku, gdje sam slomio kuk. Nakon predavanja razgovarao sam s gospo\u0111om koja mi je rekla da je moje neposredno iskustvo lokalno, a tek onda univerzalno. U Tajvanu mi je student govorio o nekom univerzalnom primjeru koji svi poznajemo, navev\u0161i Lady Gagu. Korejski studenti, kada osje\u0107aju nostalgiju u Tokiju, idu u Starbucks koji ih podsje\u0107a na Seul. Danas poznajete puno bolje ono \u0161to vidite na zaslonu svog ra\u010dunala nego ono \u0161to zaista radi va\u0161 susjed. Ve\u0107ina nas fizi\u010dki i duhovno gleda u monitore. Pogledati lijevo ili desno, ili se odmaknuti kako bi se vidjelo ono \u0161to se doga\u0111a oko nas, to je napor koji nije \u010dest. Na\u0161a prva impresija je globalna, a na\u0161a druga impresija je lokalna. Mo\u017eda upravo zbog toga ideolo\u0161ki inzistiramo na drugoj impresiji i suzbijamo prvu. To se tako\u0111er mo\u017ee opisati u marksisti\u010dkim terminima. Koncentriraju\u0107i se na lokalno, jedino \u0161to \u017eelimo u\u010diniti jest proizvesti lokalni proizvod kao \u0161to je kineska kuhinja, koju onda mo\u017eemo prodavati globalno. Ljudi \u017eele lokalni paket koji se mo\u017ee prodavati globalno i koji \u0107e se predstavljati na idu\u0107em Bijenalu u Sidneyju. To je glavni ideal. Puno hipokrizije i laganja nalazi se u suvremenom diskursu. Na\u017ealost.<\/p>\n

Pred zagreba\u010dkom \u0107ete publikom govoriti o istini umjetnosti, odnosno o tome mo\u017ee li umjetnost postati medij istine. Smatrate da je to klju\u010dno pitanje za opstanak i \u017eivot umjetnosti, jer ako umjetnost ne mo\u017ee postati medij istine, onda je ona jedino stvar ukusa. Znam da niste prorok, ali zanima nas prisustvujemo li zadnjoj fazi transformacije umjetnosti u dizajn?<\/p><\/blockquote>\n

Umjetnost je dizajn. I uvijek je to bila. Ali pitanje je: dizajn \u010dega? Ako govorimo o dizajnu, govorimo o dizajnu stvari, a rekao bih da je umjetnost dizajn subjektivnosti. To je na\u010din na koji se \u017eelimo pojaviti u svijetu i upravo je ta na\u0161a pojavnost ono \u0161to nam se ne svi\u0111a. Ne svi\u0111a nam se kako drugi ljudi gledaju na nas i mi tim ljudima ne vjerujemo. Prezentiranje na\u0161e pojavnosti je uvijek polemi\u010dno i ideolo\u0161ko. Uvijek \u017eelimo ispraviti la\u017ene predstave o nama. I to je jedini na\u010din kako se subjekt mo\u017ee pojaviti u svijetu i ba\u0161 zbog toga svatko danas ima stranicu na Facebooku. Ljudi se \u017eele prezentirati i stvoriti imaginarni svijet. Kreiranjem tog svijeta dizajniraju ne\u0161to \u0161to ne bi imali samo po sebi u svojoj pojavnosti. Ukoliko stvorite ikonu, stvorili ste ikonu nevidljivog svijeta, ne\u010dega \u0161to ne bi bilo vidljivo da ne pravite tu ikonu. Me\u0111utim, ako ne dizajnirate stol, on je i dalje stol, ali subjekt bez dizajna ne bi postojao. Stol uvijek mo\u017ee postojati i bez dizajna, ali umjetnost pokazuje ne\u0161to \u0161to ne bi moglo biti uvjerljivo ili ne\u0161to \u0161to ne bi moglo biti primljeno bez dizajna. To je elementarna, ali mo\u0107na razlika.
\nPortalnovosti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Boris Groys: Ako \u017eelite karakterizirati na\u0161e kulture, onda mo\u017eete re\u0107i da ih odlikuje otvoreno tr\u017ei\u0161te, represivna nacionalna kultura, celebrity kultura, dominacija masovnih medija i terorizam. Upravo je terorizam bio poseban proizvod devetnaestog stolje\u0107a. To je sve stra\u0161na regresija. Sve ono \u0161to je dostignuto u dvadesetom stolje\u0107u na ovaj ili onaj na\u010din je uni\u0161teno<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-206913","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/206913","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=206913"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/206913\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=206913"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=206913"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=206913"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}