{"id":198774,"date":"2016-02-07T08:34:17","date_gmt":"2016-02-07T07:34:17","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=198774"},"modified":"2016-02-07T08:34:17","modified_gmt":"2016-02-07T07:34:17","slug":"kako-mozemo-nadvladati-oligarhiju-prerusenu-u-demokraciju","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2016\/02\/07\/kako-mozemo-nadvladati-oligarhiju-prerusenu-u-demokraciju\/","title":{"rendered":"Kako mo\u017eemo nadvladati oligarhiju preru\u0161enu u demokraciju"},"content":{"rendered":"

\"RoslynPi\u0161e: Roslyn Fuller<\/strong><\/em><\/p>\n

“Tko ka\u017ee organizacija, ka\u017ee oligarhija”. Tako je pisao njema\u010dki sociolog Robert Michels za vrijeme formiranja europskih “narodnih stranaka” tzv. \u0161irokog spektra (engl. big tent) prije jednog stolje\u0107a. Kako tvrdi Michels \u2013 u \u010diji \u0107emo se nepobitni realizam uvjeriti \u2013 \u010dak i najradikalnije i najprogresivnije nove stranke s vremenom \u0107e podle\u0107i onome \u0161to je nazvao “\u017eeljeznim zakonom oligarhije”.<\/p>\n

Takvo stanje stvari ne mo\u017ee se, prema Michelsovom mi\u0161ljenju, pripisati zlobi ili manjku predanosti ljudi u tim strankama, ve\u0107 je svojstveno samoj strukturi novog ‘demokratskog’ politi\u010dkog sustava. U svijetu izbornih natjecanja, gdje su radikalni, progresivni pokreti morali nadvladati otpor bogato financiranih vladaju\u0107ih elita kako bi do\u0161li na vlast, bili su prisiljeni prihvatiti u\u010dinkovitu i hijerarhijsku unutarnju organizaciju. U interesu stvaranja strana\u010dke ma\u0161inerije sposobne da dovede stranku do pobjede na izborima, vlast je trebalo ustupiti pojedinim ljudima unutar stranke, a svatko tko bi imao vlast makar i nakratko, mogao bi u\u010dvrstiti svoj polo\u017eaj i ja\u010dati temelje svoje mo\u0107i. Koliko god da takva mo\u0107 bila neznatna u po\u010detku, ona bi vremenom rasla te bi narodni pokreti postali birokratske hijerarhijske nemani, opona\u0161aju\u0107i upravo onu aristokraciju koju su htjeli istisnuti.<\/p>\n

Michels je bio tako \u010dvrsto uvjeren u kona\u010dnu propast demokratskog socijalizma uzrokovanu \u017eeljeznim zakonom oligarhije da je naposljetku po\u0161tedio sam sebe i\u0161\u010dekivanja da se to dogodi te je udru\u017eio snage s Mussolinijevim fa\u0161istima te preminuo u Rimu prije Drugog svjetskog rata.<\/p>\n

Na samom po\u010detku svojeg prou\u010davanja demokracije nisam \u010dula za Roberta Michelsa, no ubrzo sam primijetila da ne\u0161to vrlo sli\u010dno \u017eeljeznom zakonu oligarhije djeluje u ve\u0107ini zapadnih nacija, i to ne vi\u0161e samo unutar stranaka. Konsolidirana politi\u010dka mo\u0107, oligarhija, drugim se rije\u010dima pro\u0161irila na cijelo dru\u0161tvo. Formula je bila jednostavna: kada izbori igraju odlu\u010duju\u0107u ulogu u odlu\u010divanju o nositeljima vlasti, kandidati i stranke tro\u0161e novac kako bi na njima pobijedili te potom koriste tu vlast kako bi donijeli zakone koji \u0107e donijeti jo\u0161 novca njima i njihovim politi\u010dkim saveznicima. \u0160to vi\u0161e novca prikupe dok su na vlasti, to su im ve\u0107e \u0161anse da ponovno dobiju izbore te se krug nastavlja. Bogatstvo=vlast i vlast=bogatstvo. Tijekom vremena oboje dolaze u ruke sve manjeg broja ljudi. Umjesto da predstavlja demokraciju, ravnopravno sudjelovanje i javnu debatu, izborna politika postaje oligarhija u kojoj samo najja\u010di opstaju. Michels je takvu oligarhiju smatrao neizbje\u017enom.<\/p>\n

“Najstra\u0161niji argument protiv suverenosti masa”, napisao je u svom najva\u017enijem djelu Politi\u010dke stranke 1911. godine, “izveden je, me\u0111utim, iz mehani\u010dke i tehni\u010dke nemogu\u0107osti njene realizacije… okupljanje bi postalo posve nemogu\u0107e kada bi \u010dlanova bilo deset tisu\u0107a. \u010cak i kada bismo zamislili sredstva komunikacije mnogo bolja od onih koja danas postoje, kako bi bilo mogu\u0107e okupiti toliko mno\u0161tvo na jednome mjestu, u odre\u0111eno vrijeme te s u\u010destalo\u0161\u0107u kakvu tra\u017ei strana\u010dki \u017eivot?”<\/p>\n

Drugim rije\u010dima, u svijetu u kojem se vlast morala delegirati jer nije bilo fizi\u010dki izvedivo da se ve\u0107i broj ljudi sastane u\u017eivo i donese odluku neposredno en masse, oligarhija bi uvijek iznova utvr\u0111ivala svoj polo\u017eaj. No, \u0161to bi se dogodilo da se vlast ne mora delegirati? \u0160to kad bi sredstva komunikacije bila ne samo “mnogo bolja” nego u Michelsovo vrijeme, ve\u0107 toliko napredna da iz temelja ukinu potrebu okupljanja na odre\u0111enom mjestu? Tada bi \u017eeljezni zakon oligarhije iznenada postao mnogo manje \u017eeljezan. A to se upravo i dogodilo.<\/p>\n

Po\u010detak 21. stolje\u0107a: pomak prema raspodijeljenoj demokraciji<\/strong><\/p>\n

U doba interneta, potreba delegiranja vlasti strana\u010dkim apartima i izabranim predstavnicima\/ama koji\/e odlaze na odre\u0111eno mjesto kako bi raspravljali\/e o propisima licem u lice nestala je u zadnjih nekoliko godina. Danas ve\u0107 pla\u0107amo ra\u010dune, izlazimo na spojeve, \u010ditamo vijesti, dijelimo fotografije i kupujemo preko interneta. Internetske ankete postale su svakodnevica u novinarstvu, a pro\u0161le su godine milijuni ljudi upravo preko interneta raspravljali o boji jedne haljine. Vo\u0111enje politike dosad je bila te\u0161ka i skupa vje\u017eba logistike. No do vo\u0111enja politike preko interneta dijeli nas tek maleni korak.<\/p>\n

Toliko malen da neki ljudi ve\u0107 to i prakticiraju.<\/p>\n

Mogu\u0107nosti politi\u010dke participacije preko interneta koje se ve\u0107 koriste okvirno spadaju u sljede\u0107e tri kategorije: aplikacije koje na internetu imitiraju tradicionalne prakse, aplikacije koje omogu\u0107uju bira\u010dima i bira\u010dicama da izme\u0111u izbora pozivaju predstavnike\/ce na odgovornost i aplikacije koje omogu\u0107uju bira\u010dima i bira\u010dicama da neposredno izraze stav o teku\u0107im pitanjima.<\/p>\n

Opona\u0161anje tradicionalne “demokracije” na internetu<\/strong><\/p>\n

Dok su anglofone zemlje zaglibile u skupoj izbornoj ma\u0161ineriji prepunoj skandala, manje nacije otvaraju put mobilnom glasanju. Uzmimo za primjer malenu Estoniju. U toj se balti\u010dkoj zemlji dopu\u0161ta glasanje putem interneta ve\u0107 cijelo desetlje\u0107e. Vi\u0161e od tre\u0107ine Estonaca\/ki glasalo je putem interneta na dr\u017eavnim izborima 2015. godine koriste\u0107i svoje osobne iskaznice i identifikacijske brojeve. Za petama im je \u0160vicarska, gdje se elektronsko glasovanje provodi u nekoliko kantona, a postoje i planovi da se omogu\u0107i bira\u010dima i bira\u010dicama u inozemstvu da preko interneta glasuju na mnogobrojnim dr\u017eavnim referendumima.<\/p>\n

Osim \u0161to svakako olak\u0161ava muku dolaska na bira\u010dko mjesto u radnom vremenu, samo glasanje preko interneta ne \u010dini mnogo u borbi protiv \u017eeljeznog zakona oligarhije. Ipak, ohrabruje \u010dinjenica da su se mnogi\/e odlu\u010dili\/e isprobati mogu\u0107nost glasanja preko interneta te da unato\u010d zabrinutosti za sigurnost internetskih glasa\u010dkih sustava i tajnost glasanja, dosada nisu na\u0111eni dokazi koji bi upu\u0107ivali na hakiranje (\u0161to se ne mo\u017ee re\u0107i za tradicionalni izborni sustav).<\/p>\n

Pozivanje predstavnika\/ca na odgovornost izme\u0111u izbora<\/strong><\/p>\n

Jo\u0161 jedan u\u010destali trend u kori\u0161tenju tehnologije u slu\u017ebi demokracije jest preko interneta omogu\u0107iti izravni kontakt izme\u0111u bira\u010da\/ica i predstavnika\/ca. Iako zapravo svatko mo\u017ee napisati pismo svom predstavniku\/ci, izvori navode da ve\u0107ina po\u0161te pristi\u017ee od koordiniranih interesnih skupina, a ne pojedinaca\/ki koji\/e djeluju samoinicijativno. Internetske aplikacije to zaobilaze tako \u0161to uklanjaju prepreke koje se nalaze pred prosje\u010dnom osobom kada se radi o sudjelovanju te tako \u0161to ukazuju na to koliku potporu odre\u0111ena mjera u\u017eiva.<\/p>\n

Takva rje\u0161enja omogu\u0107uju bira\u010dima i bira\u010dicama da daju do znanja svojim predstavnicima\/ama kako bi htjeli da oni\/e glasaju o pitanjima u periodu izme\u0111u izbora na na\u010din koji je odmah vidljiv svim ostalim korisnicima\/cama. Ne samo da znate stavove koje ste javili predstavnicima\/ama o tome kako biste htjeli da glasaju \u2013 ve\u0107 znate i \u0161to su im rekli\/e ostali\/e bira\u010di\/ce. Ono \u0161to “narod” \u017eeli nalazi se na internetu crno na bijelo, \u010dime je predstavnicima\/ama ote\u017eano izbjegavanje problema i preferiranje suprotstavljenih \u017eelja financijskih sponzora ili osobnih veza.<\/p>\n

\u0160vedska stranka Demoex koristila je takvu tehnologiju jo\u0161 2002. godine. Tu su praksu nedavno preuzeli kanadski IserveU sa svojim predstavnikom koji je ve\u0107 u gradskom vije\u0107u Yellowknifea, dok Placeavote radi na uvo\u0111enju ovog sustava izravne odgovornosti predstavnika u SAD. Upravo zato \u0161to su \u017eelje gra\u0111ana\/ki vidljive svakome tko koristi aplikaciju, predstavnici\/e se ne mogu opravdavati dvosmislenostima onoga \u0161to njihovi\/e bira\u010di\/ce \u017eele. Svaki nesklad izme\u0111u \u017eelja bira\u010da\/ica i glasova predstavnika\/ca postaje javan, \u010dime se predstavnici\/e dovode u nezavidan polo\u017eaj. S javnim mnijenjem s jedne stane te posebnim interesima sponzora s druge strane nemaju se kamo sakriti \u2013 a tako upravo i treba biti.<\/p>\n

Omogu\u0107avanje bira\u010dima\/cama neposredno izra\u017eavanje mi\u0161ljenja<\/strong><\/p>\n

Najradikalniji na\u010din na koji \u0107e tehnologija promijeniti demokraciju jest ipak u omogu\u0107avanju bira\u010dima i bira\u010dicama da odluke donesu izravno na internetu. Novi politi\u010dki pokreti, poput njema\u010dke Piratske stranke i Pokreta pet zvjezdica Beppea Grilla u Italiji ve\u0107 omogu\u0107uju \u010dlanovim\/icama da putem interneta odlu\u010duju o sadr\u017eaju zakonskih prijedloga. Malen je korak do pro\u0161irenja rasprave na cjelokupnu javnost, a to omogu\u0107uju alati poput Loomija na Novom Zelandu i DemocracyOS u Argentini. Loomio koriste zajednice diljem svijeta, ali i gradsko vije\u0107e Wellingtona kako bi omogu\u0107ilo gra\u0111anima\/kama da izravno odlu\u010duju o prijedlozima, dok su DemocracyOS u pogon stavili Tuni\u017eani prilikom rasprave o svojem novom Ustavu (tuni\u0161ko civilno dru\u0161tvo je kasnije dobilo Nobelovu nagradu za uspjeh u dono\u0161enju nacrta ustava \u010dime se izbjegao raspad nacije).<\/p>\n

Sli\u010dne platforme koje omogu\u0107uju izravno, obvezuju\u0107e glasanje o pitanjima prora\u010duna na\u0161le su svoje mjesto i u europskim poglavarstvima.<\/p>\n

Zajedni\u010dko raspolaganje sredstvima (engl. participatory budgeting) prvi je uzlet dobilo u Porto Alegreu, u Brazilu, kasnih 80-ih godina pro\u0161loga stolje\u0107a. Iako se koristila bez posredstva interneta, ta je praksa svejedno privukla brojne sljedbenike\/ice jer je omogu\u0107ila gra\u0111anima\/kama da odlu\u010de kako \u0107e se tro\u0161iti diskrecijski dio gradskog prora\u010duna. Zbog prakse zajedni\u010dkog raspolaganja sredstvima, unaprijedilo se obrazovanje i zdravstvo te se ta ideja brzo pro\u0161irila od New Yorka sve do Kine. Godine 2014., gradona\u010delnica Pariza Anne Hidalgo preselila je taj proces na internet i time omogu\u0107ila gra\u0111anima i gra\u0111ankama Pariza da dodjele 5 posto gradskog prora\u010duna za ulaganje davanjem glasa za odre\u0111ene projekte putem interneta. Stanovnici\/e grada tako su se zalagali za razne stvari, od u\u010dinkovitijih pogona za recikliranje do kori\u0161tenja gradskog novca za povrate poreza, pri \u010demu je dano 40 tisu\u0107a glasova, a taj se broj pove\u0107ao na preko 66 tisu\u0107a u 2015. godini. Iako Pariz prednja\u010di, svakako nije usamljen: zajedni\u010dko raspolaganje sredstvima putem interneta tako\u0111er se razvija i u jedinicama lokalne uprave u Njema\u010dkoj i Engleskoj.<\/p>\n

Decentralizacija: pogrebno zvono za oligarhiju<\/strong><\/p>\n

Internet je sam po sebi decentralizirana mre\u017ea. Iako postoje hubovi i nodovi, uglavnom informacije putuju s jednog kraja na drugi bez vertikalne hijerarhijske strukture. Upravo poput komunikacije u stvarnosti. Tradicionalni, hijerarhijski model politike nametnut je prirodnom toku informacija, ne zato \u0161to je predstavljao najbolji na\u010din rada, ve\u0107 zato \u0161to je u to doba bio jedini na\u010din za upravljanje velikim nacijama.<\/p>\n

No, to se iz temelja promijenilo. Danas se tehnologija mo\u017ee koristiti za opona\u0161anje stvarnog ljudskog politi\u010dkog iskustva na prirodniji, \u017eivotniji na\u010din. Ne samo da je to vrlo zgodno, ve\u0107 ima i nesagledive posljedice po ravnote\u017eu politi\u010dke mo\u0107i u na\u0161im dru\u0161tvima.<\/p>\n

Kada gra\u0111ani\/ke odlu\u010duju izravno i kada je odgovor predstavnika\/ce neposredno vidljiv, opseg korupcije i podmi\u0107ivanja dramati\u010dno se smanjuje, \u0161to zna\u010di da pojedine interesne skupine vi\u0161e nemaju odrije\u0161ene ruke da vr\u0161e pritisak nad predstavnicima\/ama izme\u0111u izbora. Umjesto da je mo\u0107 koncentrirana u rukama nekoliko pojedinaca, uz tek povremene “prekide” za izbore, mo\u0107 je podijeljena me\u0111u gra\u0111anima\/kama kroz okvir koji je istovremeno opu\u0161teniji i lak\u0161i za kontrolu, \u010dime daje vi\u0161e slobode i manje prilika za zloporabu. Kada se gra\u0111ani\/ke ne moraju okupljati u stranke s ciljem osvajanja izbora, ve\u0107 mogu izravno glasati o stvarima izme\u0111u izbora, tada vertikalna hijerarhijska organizacija u politi\u010dki pokret gubi svoju privla\u010dnost.<\/p>\n

Potreba delegiranja koja je postojala u Michelsovo vrijeme i koja je iznjedrila \u017eeljezni zakon oligarhije, vi\u0161e jednostavno ne postoji \u2013 i to na sre\u0107u, uzev\u0161i u obzir ogroman porast politi\u010dke i ekonomske nejednakosti zadnjih desetlje\u0107a. Zahvaljuju\u0107i internetu koji bez ikakvog napora ras\u010dlanjuje vlast, vi\u0161e ne trebamo koristiti izraze poput “organizacija i oligarhija”, ve\u0107 se kona\u010dno mo\u017eemo \u2013 ako zaista prionemo na posao \u2013 radovati decentralizaciji i demokraciji.<\/p>\n

Prevela i prilagodila Dina Cvrtila<\/p>\n

Libela<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Decentralizacija je pogrebno zvono za oligarhiju<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":198775,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-198774","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/198774","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=198774"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/198774\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/198775"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=198774"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=198774"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=198774"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}