{"id":198168,"date":"2016-01-29T08:00:14","date_gmt":"2016-01-29T07:00:14","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=198168"},"modified":"2016-01-29T08:45:32","modified_gmt":"2016-01-29T07:45:32","slug":"je-li-problem-stvarno-u-tome-sto-su-na-vlasti-losi-korumpirani-ljudi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2016\/01\/29\/je-li-problem-stvarno-u-tome-sto-su-na-vlasti-losi-korumpirani-ljudi\/","title":{"rendered":"Je li problem stvarno u tome \u0161to su na vlasti lo\u0161i, korumpirani ljudi?"},"content":{"rendered":"

\"Primoz<\/a>Ovih je dana, u razdoblju izbornog uspona i rasta utjecaja ljevi\u010darskih stranaka, ponovno u modi uvjerenje kako je te\u017eak polo\u017eaj naroda mogu\u0107e mijenjati kroz izbore i parlament. Odnosno, uvjerenje kako je problem u tome \u0161to su na vlasti lo\u0161i i korumpirani ljudi pod utjecajem kapitala. Nadalje, ukoliko bi na vlast do\u0161la \u201csvje\u017ea lica\u201d, dobri i po\u0161teni ljudi, oni bi, postupnim pobolj\u0161anjima i procesom pravednije raspodjele dru\u0161tvenog bogatstva, mogli uvesti socijalizam. Namjera teze o granicama politike jest ukazati na strukturne, sistemske prepreke jednom takvom politi\u010dkom projektu.<\/p>\n

Ovo nam nije prvi put<\/strong><\/p>\n

Naslov teksta aluzija je na sintagmu granice politike, koja se \u010desto pojavljivala u (zapadno)njema\u010dkim ljevi\u010darskim raspravama o teoriji dr\u017eave te odnosima izme\u0111u dr\u017eave i kapitala sedamdesetih godina 20. stolje\u0107a, dakle u vrijeme zalaska, odnosno institucionalizacije zapadnonjema\u010dke radikalne ljevice i studentskog pokreta. Iako je ta rasprava povremeno bila vrlo ezoteri\u010dna i te\u0161ko razumljiva svima osim stru\u010dnjacima i stru\u010dnjakinjama za marksologiju, njezino je ishodi\u0161te bilo izrazito aktualno-politi\u010dko: kritika mar\u0161a kroz institucije i parlamentarizacije radikalne ljevice u tada\u0161njoj Zapadnoj Njema\u010dkoj te eurokomunisti\u010dkog zaokreta europske ljevice op\u0107enito.<\/p>\n

Politi\u010dka oklada \u2013 kako njema\u010dkog mar\u0161a kroz institucije, tako i eurokomunizma \u2013 glasila je: tranzicija u socijalizam mo\u017ee se ostvariti specifi\u010dnom upotrebom gra\u0111anskih politi\u010dkih i javnih institucija: redistribucijom bogatstva, \u0161irenjem podru\u010dja socijalne dr\u017eave i postupnom nacionalizacijom ekonomije. Taj politi\u010dki plan osnivao se na pretpostavci da je politi\u010dko polje, tj. dr\u017eava, autonomno, te je stoga u okvirima gra\u0111anskih demokracija dr\u017eavu mogu\u0107e koristiti za ostvarenje bilo kakvog politi\u010dkog cilja, pa tako i za tranziciju u socijalizam.<\/p>\n

No, tu nailazimo na niz problema. Prvo, gra\u0111anska dr\u017eava nije autonomna, ve\u0107 relativno autonomna, tj. \u201coposebljena\u201d. Od ekonomije je i odvojena upravo zato da bi ekonomija mogla biti kapitalisti\u010dka. Naime, da bi ekonomija mogla funkcionirati kao kapitalisti\u010dka, tj. kao prostor konkurentskog nadmetanja individualnih privatnih tvrtki, sa individualnim, partikularnim privatnim interesima te kao prostor uspostave posebnog, \u010disto ekonomskog (klasnog) oblika dru\u0161tvene dominacije \u2013 koja se uspostavlja upravo izme\u0111u formalno-pravno slobodnih i jednakih pojedinaca \u2013 mora postojati ekonomiji vanjska, od ekonomije formalno odvojena instanca, koja osigurava op\u0107e, univerzalno po\u0161tivanje privatnog vlasni\u0161tva te pravnu slobodu i jednakost pojedina\u010dnih osoba. Dr\u017eava od ekonomije mora biti odvojena upravo zato da bi ekonomija uop\u0107e mogla biti kapitalisti\u010dka \u2013 zato je gra\u0111anska dr\u017eava uvijek kapitalisti\u010dka dr\u017eava tj. politi\u010dka forma kapitalizma. Njezina odvojenost, \u201coposebljenost\u201d, ne zna\u010di potpunu autonomiju, nego relativnu autonomiju koja upravo omogu\u0107ava i reproducira kapitalisti\u010dnost kapitalisti\u010dke ekonomije.<\/p>\n

Ljevi\u010darske stranke popu\u0161taju pod pritiscima<\/strong><\/p>\n

Iz navedenoga slijedi kako dr\u017eavu nije mogu\u0107e koristiti kao \u201coru\u0111e\u201d za bilo kakav politi\u010dki projekt, ve\u0107 isklju\u010divo za politike koje se zadr\u017eavaju unutar op\u0107eg horizonta kapitalizma. To zna\u010di da postoje sistemski pritisci koji pojedina\u010dnim strankama i politi\u010darima, bez obzira na njihov osobni integritet i etiku te \u201csvje\u017einu\u201d njihovih lica, ne dozvoljavaju da svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne kapitalisti\u010dke dru\u0161tvene odnose.<\/p>\n

Sam dr\u017eavni aparat financira se iz poreza, koji ovise o stopi akumulacije kapitala, odnosno gospodarskom rastu. Ukoliko politika svojim djelovanjem \u2013 primjerice radikalnim reformama u smjeru socijalizma \u2013 ugrozi uspje\u0161nu akumulaciju kapitala, time potkopava i vlastite financijske temelje.<\/p>\n

Takav sistemski pritisak djeluje i na razini pojedina\u010dnih stranaka. Vodstvo stranke i njihovi najprisniji suradnici, \u010dak i u slu\u010daju radikalno lijevih stranaka, egzistencijalno ovise o vlastitim politi\u010dkim karijerama, a kako bi se one nastavile, prisiljeni su djelovati i nastupati s kredibilitetom, ozbiljno, realno, promi\u0161ljeno, ne smiju se zamjeriti koalicijskim partnerima ili potencijalnim saveznicima, \u0161to zna\u010di da s vremenom usvajaju retoriku, ali i metode djelovanja politi\u010dkog centra.<\/p>\n

Ukoliko to ne u\u010dine, ispadaju iz igre (parlamenta) i poni\u0161tava se sav trud ulo\u017een u uspostavljanje klijentelisti\u010dkih mre\u017ea, u zauzimanje strate\u0161ki va\u017enih polo\u017eaja u ministarstvima, stranci se drasti\u010dno smanji \u2013 ili u potpunosti ukida \u2013 dr\u017eavno financiranje, itd. Pritom se kao klju\u010dni izazov ne pokazuje pitanje kako provesti radikalne politike (od te ambicije, pod uvjetom da su je ikad i imale, parlamentarne stranke vrlo brzo odustaju), ve\u0107 kako disciplinirati \u010dlanstvo i bazu da barem javno ne izra\u017eavaju ogor\u010denje, odnosno kako da to ogor\u010denje ne ugrozi politi\u010dke karijere vodstva stranke.<\/p>\n

Problem je sistem<\/strong><\/p>\n

\u010cak i ako iskreno radikalna ljevi\u010darska stranka nekako uspije osvojiti apsolutnu ve\u0107inu u parlamentu i zauzeti sva klju\u010dna ministarstva, ubrzo se suo\u010di s objektivnim ograni\u010denjima parlamentarne politike. Na primjer, pove\u0107a li poreze na kapital, kako bi redistribucijom bogatstva pobolj\u0161ala \u017eivotne uvjete radni\u010dke klase koja ju je na izborima dovela na vlast, kapital mo\u017ee odgovoriti \u0161trajkom. Budu\u0107i da u gra\u0111anskoj dr\u017eavi politika ne smije posezati u privatno vlasni\u0161tvo kapitalista, dr\u017eavi su prilikom \u0161trajka kapitala ruke vezane te mo\u017ee tek nemo\u0107no promatrati kako zbog rasta nezaposlenosti standard radni\u0161tva opada, a s njim i njihova izborna podr\u0161ka. Bez obzira na predizbornu retoriku ili \u010dak iskrenu naklonost radni\u010dkoj klasi, svaka vladaju\u0107a stranka brzo se suo\u010di sa sistemskim granicama parlamentarne politike.<\/p>\n

S druge strane, to ne zna\u010di da reforme u korist naroda u kapitalisti\u010dkoj dr\u017eavi nisu mogu\u0107e, tek da su objektivno ograni\u010dene op\u0107im ekonomskim odnosima te ih je mogu\u0107e uspje\u0161no provoditi isklju\u010divo unutar parametara koji ne ugro\u017eavaju uspje\u0161nu akumulaciju kapitala. Povijest europske socijaldemokracije u drugoj polovici 20. stolje\u0107a svjedo\u010di kako su povremena razdoblja relativno egalitarne dr\u017eavne redistribucije mogu\u0107a. No istovremeno, povijest poraza socijaldemokracije krajem 20. stolje\u0107a tako\u0111er svjedo\u010di i da se takvi sistemi slamaju \u010dim do\u0111e do op\u0107eg usporavanja akumulacije kapitala, odnosno globalne sistemske krize kapitalizma.<\/p>\n

Navedenim granicama (gra\u0111anske) politike, o kojima je raspravljala zapadnonjema\u010dka ljevica sedamdesetih, mo\u017eemo dodati i \u010detvrtu, koja se ne ti\u010de me\u0111usobnog odnosa dr\u017eave i kapitala, ve\u0107 je \u201cunutarpoliti\u010dka\u201d, odnosno vezana uz logiku djelovanja politi\u010dkog polja u gra\u0111anskim dr\u017eavama. Politi\u010dke stranke su upletene u konkurentsko nadmetanje, a \u010dinjenica da se radi o politi\u010dkoj, a ne ekonomskoj konkurenciji, ne \u010dini to nadmetanje ni\u0161ta manje neumoljivim od tr\u017ei\u0161nog nadmetanja me\u0111u pojedina\u010dnim poduze\u0107ima. Razlika je u tome \u0161to u politici cilj nije maksimizacija profita i tr\u017ei\u0161nog udjela, ve\u0107 maksimizacija udjela u bira\u010dkom tijelu te posljedi\u010dno nadzora nad dr\u017eavnim prora\u010dunom, ministarstvima i javnom infrastrukturom.<\/p>\n

Promotrimo li stvar s druge strane, politi\u010dko djelovanje gra\u0111ana svedeno je na izbore (ostale oblike politi\u010dkog djelovanja demokratska dr\u017eava ne preporu\u010duje i prije\u010di \u2013 po potrebi i konjicom te vodenim topovima). Gra\u0111ani na izborima nastupaju kao privatne individue, u ti\u0161ini izborne \u0161utnje, pa svoje politi\u010dke preferencije i odluke ne mogu socijalizirati nikako druga\u010dije nego privatnim, tajnim glasanjem.<\/p>\n

U skladu s tim, niti nakon glasanja ne mogu utjecati na to \u0161to radi izabrana stranka\/zastupnici\/ministri.<\/p>\n

Istovremeno se i stranke gra\u0111anima dodvoravaju kao privatnim pojedincima u njihovoj asocijalnoj i apoliti\u010dnoj intimnoj sferi. Osnovno sredstvo demokratske politi\u010dke komunikacije jest propaganda, koja \u2013 budu\u0107i da svaka stranka te\u017ei dobiti \u0161to ve\u0107i broj glasova \u2013 mora biti jedinstvena, udarna i uvjerljiva, stoga u njoj nema prostora za refleksiju, \u0161to zna\u010di da je nu\u017eno, ve\u0107 po definiciji, la\u017ena. Istinita propaganda ne postoji, a u okvirima gra\u0111anske demokracije politi\u010dka komunikacija ne mo\u017ee biti ni\u0161ta drugo doli propaganda.<\/p>\n

Zbog nagona za opstankom i borbe za dobre izborne rezultate, stranke zatiru refleksiju i kriti\u010dko mi\u0161ljenje, jer ono mo\u017ee dovesti do onoga \u0161to se u ideolo\u0161kom govoru naziva rasipanjem glasova, sekta\u0161enjem, narcizmom malih razlika, i tome sli\u010dno. Zato stranke te\u017ee idejnom sjedinjavanju, te barem simuliranju unutarnje idejne koherentnosti, koju \u2013 ukoliko ne \u017eele zbuniti potencijalne glasa\u010de \u2013 zastupa jedno jedino medijsko lice, u beskona\u010dnost ponavljaju\u0107i nekoliko napamet nau\u010denih fraza.<\/p>\n

Stranka nije rje\u0161enje<\/strong><\/p>\n

Mislim da je to osnovni politi\u010dki i historijski okvir kojega moramo uzeti u obzir prilikom ocjene izbornih uspjeha i reformisti\u010dkih programa (posteurokomunisti\u010dke) europske ljevice. U gotovo prisilnoj ljevi\u010darskoj euforiji oko pobjede Syrize ne smijemo zaboraviti kako je Tsipras tek ne\u0161to vi\u0161e od dresiranog medijskog majmuna \u2013 prilikom posjeta Zagrebu mu je, primjerice, uspjelo teoriju doktrine \u0161oka pripisati Naomi Campbell \u2013 niti smijemo s uma smetnuti \u010dinjenicu da Syrizin program \u2013 ba\u0161 kao i op\u0107a \u201clinija\u201d europske ljevice \u2013 ne prelazi horizonte gra\u0111anske politike, odnosno da se ograni\u010dava na kritiku i poku\u0161aje ubla\u017eavanja (ekonomske i socijalne) nejednakosti.<\/p>\n

Kritika nejednakosti i politika pravednije raspodjele bogatstva podsje\u0107a na stari vic, u kojemu \u010dovjek po no\u0107i izgubi klju\u010deve u grmu, a tra\u017ei ih pod uli\u010dnom svjetiljkom, opravdavaju\u0107i se na opasku prolaznika kako tra\u017ei na krivom mjestu: \u201cAli ovdje je barem svjetlo!\u201d Sli\u010dno je i sa iz groba eurokomunizma ustalom europskom ljevicom, koja i dalje kora\u010da kroz institucije gra\u0111anske dr\u017eave pomo\u0107u kojih, dodu\u0161e, ne mo\u017ee nadi\u0107i kapitalizam, ali barem ima priliku dr\u017eati djeli\u0107 dr\u017eavne vlasti. Vjerojatno je i to razlog tako odlu\u010dnog zaokreta prema politici jednakosti, i tako srditog neprijateljstva spram njezinih kriti\u010dara \u2013 ako se dr\u017eimo prostora kojeg osvjetljavaju ovlasti dr\u017eave, blaga redistribucija je najvi\u0161e \u0161to mo\u017eemo u\u010diniti.<\/p>\n

Budu\u0107i da za dubinsku kritiku politike jednakosti ovdje nema dovoljno prostora, za kraj tek postavljam pitanje, koje smatram klju\u010dnim politi\u010dkim pitanjem dana\u0161njeg slovenskog postustani\u010dkog historijskog trenutka \u2013 je li ono \u0161to nas boli, \u0161to nas \u010dini depresivnima i tjeskobnima, \u0161to blokira na\u0161e politi\u010dke i op\u0107enito kreativne potencijale, uistinu samo i jedino to \u0161to je ovaj ili onaj politi\u010dar lagao o svom imovinskom stanju, ili \u0161to je ovaj ili onaj \u201ctajkun\u201d privatizirao odre\u0111enu koli\u010dinu novca? Nadalje, je li uistinu sve \u0161to \u017eelimo tek po\u0161tena pla\u0107a za po\u0161ten rad u po\u0161tenoj tvrtki (ili javnoj instituciji), pod po\u0161tenim \u0161efom, te po\u0161tena TV prodaja i po\u0161tene reality emisije u po\u0161tenom slobodnom vremenu?<\/p>\n

Sa slovenskog preveo Goran Mati\u0107<\/em><\/p>\n

Objavljeno na prvom slovenskom mobilnom \u010dasopisu Torek ob petih 17. o\u017eujka 2015. godine.<\/em><\/p>\n

Primo\u017e Kra\u0161ovec je sociolog i predava\u010d na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.<\/em><\/p>\n

Slobodni filozofski<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Primo\u017e Kra\u0161ovec: Gra\u0111anska dr\u017eava je uvijek kapitalisti\u010dka dr\u017eava<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-198168","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/198168","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=198168"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/198168\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=198168"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=198168"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=198168"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}