{"id":195441,"date":"2015-12-18T08:00:03","date_gmt":"2015-12-18T07:00:03","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=195441"},"modified":"2015-12-17T22:31:31","modified_gmt":"2015-12-17T21:31:31","slug":"o-novinarstvu-i-drugim-mitovima","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2015\/12\/18\/o-novinarstvu-i-drugim-mitovima\/","title":{"rendered":"O novinarstvu i drugim mitovima"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Iva Zeli\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n

\"iva<\/a>Novinari su psi \u010duvari demokracije.<\/p>\n

Tu sam romanti\u010dnu frazu za svog \u0161kolovanja \u010dula nebrojeno puta. Istina je da nitko ne mo\u017ee zamisliti svakodnevicu bez medija, ali i da im malo tko vjeruje. Mediji konzumentima i konzumenticama slu\u017ee za razbibrigu, da se opuste nakon napornog (\u010desto i vi\u0161e od osmosatnog) radnog dana, a takve “lake” i senzacionalisti\u010dke teme mediji danas sve \u010de\u0161\u0107e i prikazuju.<\/p>\n

Dana\u0161nji medijski svijet karakterizira cenzura, nesigurni uvjeti rada, prekovremeni rad, izlo\u017eenost mobbingu i niska primanja. Istra\u017eiva\u010dko novinarstvo postalo je ne\u0161to preskupo i neisplativo. Toliko trivijalno da vi\u0161e nije ni potrebno u izobrazbi budu\u0107ih novinarki i novinara.<\/p>\n

U ovom tekstu ne tra\u017eim na\u010din na koji bi mediji bili blizu svojoj mitsko romanti\u010dnoj ulozi, zanima me realno stanje na terenu. S posebnim naglaskom na stanje me\u0111u mojim mladim kolegicama i kolegama koji poku\u0161avaju osigurati sebi mjesto u svijetu rada rade\u0107i ono za \u0161to su se obrazovali. I pomalo sanjarski, od svog rada \u017eivjeti.<\/p>\n

” S novinarstvom sam se po\u010deo baviti ve\u0107 na prvoj godini fakulteta kad sam dobio prvi posao u struci. Radio sam kao producent na jednoj TV postaji te sam kao student zara\u0111ivao prili\u010dno velik d\u017eeparac. No, kako to biva \u2013 nije dugo trajalo. Uslijedilo je jo\u0161 nekoliko poslova u struci koji su bili sli\u010dniji lovu na pla\u0107u nego li pristojnom poslu. Dio novca do danas nisam dobio. Iskreno, bojim se zbrojiti koliko novaca mi biv\u0161i poslodavci duguju. Mo\u017eda je \u017ealosno \u0161to su jedini dobro i redovito pla\u0107eni poslovi koje sam radio bili oni koji nemaju veze s mojom strukom” , kazao je Ivan.<\/p>\n

Ivan je odlu\u010dio biti anoniman, kako sam ka\u017ee: “da mu se to ne obije o glavu”. Naime, u dru\u0161tvu u kojem se di\u010dimo slobodom govora \u2013 ono \u0161to nije slobodno su mediji. Oni su marionete njihovih vlasnika, ako uop\u0107e znamo tko su vlasnici medija. Naime, Access Info Europe i OpenMedia Program nedavno su proveli istra\u017eivanja i analize u 20 zemalja o transparentnosti vlasni\u0161tva nad medijima. O\u010dekivano, ali ne i manje zastra\u0161uju\u0107e, istra\u017eivanje je pokazalo da je samo u dvije od 20 analiziranih zemalja mogu\u0107e znati tko su stvarni vlasnici medija. U \u010dak deset zemalja ni medijski regulatori ne znaju tko je zapravo vlasnik nekih tiskanih medija. \u010cinjenica je da su ti vlasnici, kojima \u010desto ne znamo ni ime ili naga\u0111amo tko stoji iza medija, vje\u0161to povezani s politi\u010dkim i inim centrima mo\u0107i. Njihova se igra sastoji od uzajamnog odr\u017eavanja jednih i drugih te gomilanja kapitala. Interes vlasnika zasnovan je na pove\u0107anju profita, a elita na odr\u017eavanju vlastita dominantna polo\u017eaj. Njih zanimaju novac i mo\u0107. Pravednost ili istra\u017eiva\u010dko novinarstvo ih ne zanimaju. A jo\u0161 manje ih zanimaju dostojni uvjeti \u017eivota njihovih radnika ili radnica.<\/p>\n

“Za vrijeme studija pro\u0161ao sam sve, od televizije, tiska, weba, ali uvijek sam znao da je televizija jedini medij za mene. Onda sam zavr\u0161io fakultet i zaposlio se na jednoj televiziji. Pojam mrsi\u0107evac bio je samo pojam. To su bili neki ljudi koji rade za 2400 kuna. Na kraju i sam i ja postao jedan od njih. Pet godina studiranja da bih radio za 2400 kn. Tu\u017eno”, kazao je Ivan.<\/p>\n

“Otkad sam zavr\u0161ila faks, a ima tome ve\u0107 pet godina, uspjela sam skupiti \u010dak tri mjeseca radnog iskustva u radnoj knji\u017eici. Sve ostalo bila su zaposlenja na autorski ugovor. Ne smeta mi takav na\u010din rada i volim freelancing, jedino bih bila malo sretnija s vi\u0161om pla\u0107om. Ono \u0161to mi smeta kod “zaposlenja” na takav ugovor jest \u010dinjenica da poslodavac to ne smatra honorarnim poslom, uz koji bih mogla raditi i druge poslove, ve\u0107 zahtijeva da sjedim osam i vi\u0161e sati u uredu te se pona\u0161a kao da me normalno zaposlio. Kao da mi upla\u0107uje zdravstveno, mirovinsko, bo\u017ei\u0107nicu i regres. Dok zapravo, sveukupno, za mene (visokoobrazovanu) izdvaja manje od minimalne pla\u0107e s davanjima”, ispri\u010dala je svoje iskustvo Martina N.<\/p>\n

Ipak, Martina smatra da nije krivnja isklju\u010divo na poslodavcima jer je njihov cilj smanjiti tro\u0161kove kako je god mogu\u0107e. Ipak, na kraju je i u medijskom svijetu najva\u017enija \u2013 ra\u010dunica. Svi znamo da je tro\u0161kove najjednostavnije kresati tako da se smanji broj zaposlenih. Tada se njihov posao prebacuje na ostale zaposlenike\/ice \u010dija pla\u0107a ostaje ista unato\u010d dodatnom obujmu posla.<\/p>\n

“Po\u010dela sam pisati za jedan portal. Kasnije sam, kod istog poslodavca, povremeno pisala i za tisak, ali pod istim uvjetima kao da pi\u0161em samo za portal. To je bilo mogu\u0107e jer sam jednom potpisala autorski ugovor na prakti\u010dki neodre\u0111eno. Nikom nije jasno kako je to mogu\u0107e. Pri\u010dala sam s jednom pravnicom, no ona se ne bavi radnim pravom. Meni se nije dalo zvati dalje, ali to mi je bilo dosta sumnjivo. Na kraju sam dala otkaz jer sam dobila posao s boljim uvjetima. Naravno, poslodavac nije bio najsretniji s mojim otkazom smatraju\u0107i me nekolegijalnom, ali mi nije radio ve\u0107e probleme. Za par dana mi je stigao sporazumni raskid ugovora i dobila sam preostalu pla\u0107u”, kazala je Andrijana.<\/p>\n

Ona \u017eeli biti anonimna iz korektnosti prema biv\u0161im kolegama i kolegicama te poslodavcu. Ovaj izrabljiva\u010dki na\u010din postaje sve \u010de\u0161\u0107i u medijskom svijetu. Moja sugovornica Martina N. dio problema vidi i u \u010dinjenici da je jedna cijela generacija toliko izre\u0161etana i poni\u017eavana da smo pristali raditi za mizerne uvjete te sami sebe i struku, paradoksalno, bacili na koljena.<\/p>\n

“Dopu\u0161tamo da se tvrtke tako pona\u0161aju prema nama, da nas potpla\u0107uju i iskori\u0161tavaju i te\u0161ko nam se, barem tako mislimo, u dana\u0161nje vrijeme izboriti za bolji status. Uvijek \u0107e netko drugi htjeti raditi za moju pla\u0107u ili \u010dak i ni\u017eu. Pritom mislim na mlade s jednakom razinom obrazovanja. Sve \u0161to sam dosad radila, a tu spada i prihva\u0107anje lo\u0161ije pla\u0107enih poslova, bilo je moje ulaganje u budu\u0107nost i procjena da \u0107u na tom radnom mjestu ste\u0107i znanja i iskustvo potrebno da jednom pokrenem vlastiti posao. Ne gajim nade da \u0107e se na hrvatskom tr\u017ei\u0161tu rada i\u0161ta promijeniti u sljede\u0107ih nekoliko godina pa se nadam da \u0107emo svi sre\u0107u tra\u017eiti i na globalnom tr\u017ei\u0161tu ili u doma\u0107im tvrtkama koje rade za inozemne klijente”, kazala je Martina.<\/p>\n

U medijima je izgubljeno oko 2000 radnih mjesta!<\/strong><\/p>\n

Martina se novinarstvo ne bavi ve\u0107 nekoliko godina. Uglavnom jer smatra da ne\u0107e u njemu prona\u0107i zadovoljstvo, a ni stabilnost.<\/p>\n

“Shvatila sam da od moje karijere u kulturi i novinarstvu ne\u0107e biti ni\u0161ta jo\u0161 za vrijeme fakulteta. Naime, tada sam pisala za jedan prili\u010dno kvalitetan \u010dasopis koji je propao i prije nego li sam ja stigla zavr\u0161iti fakultet”, rekla je Martina.<\/p>\n

Trend propadanja medija ve\u0107 je godinama na snazi. Prema nekim ra\u010dunicama, u posljednje \u010detiri godine u medijima je izgubljeno oko 2000 radnih mjesta. Novinari i novinarke koji se \u017eele baviti istinskim novinarstvom sve \u010de\u0161\u0107e rade na vi\u0161e strana, za vi\u0161e medija. Oni koji opstanu rade sve \u2013 oni su urednici\/e, voditelji\/ice, novinari\/ke, monta\u017eeri\/ke, realizatori\/ice. Jednostavno, ono su \u0161to je u tom trenu potrebno za opstanak emisije ili medija. Takav na\u010din rada, koji je sad ve\u0107 neizbje\u017ean, najsna\u017enije poga\u0111a ne\u0161to starije generacije \u010diji su mediji u kojima su godinama radili propali pa su suo\u010deni s potragom za novim poslom u potpuno promijenjenom medijskom svijetu.<\/p>\n

“Nakon 25 godina novinarskoga sta\u017ea, u prije \u010detiri godine uga\u0161enim novinama, jo\u0161 uvijek tra\u017eim posao, ali sve manje u novinarstvu. Naime, sve je manje natje\u010daja u kojima se tra\u017ee novinari\/ke ili urednici\/ce, a uglavnom su za stru\u010dno usavr\u0161avanje ili su pak osmi\u0161ljeni za honorarce ili pak namijenjeni za osobu xy. Kada sam poslala molbe na neke novinarske ili uredni\u010dke poslove nisam dobila povratne informacije o primitku, objave tko je primljen, a izostala je i odbijenica. Posao sam tra\u017eila i vezama i poznanstvom, ali vi\u0161e ni to ne ‘pali’ \u2013 presude godine jer danas nisu bitni sta\u017e, znanje, stru\u010dnost i korektnost ve\u0107 mlade osobe koje \u0107e poslodavac formirati. Mo\u017eda je problem u tome \u0161to je u hrpi digitaliziranih izdanja, portala i privatnih medija izostala politika zapo\u0161ljavanja novinara iznad 50-ih, odnosno, onih koji su, zbog ste\u010daja firme, zavr\u0161ili na ulici”, kazala je Marija.<\/p>\n

Kao \u0161to navodi Marija, koja je ovom prilikom anonimna jer \u017eeli za\u0161titi svoj dugogodi\u0161nji rad, poslodavci tra\u017ee mlade ljude koje \u0107e formirati. Smatram da je to \u010dinjenica. Poslodavci tra\u017ee mlade ljude jer \u0107e oni raditi \u0161to god treba za minimalnu naknadu. Oni nisu dovoljno formirani te nemaju dovoljno iskustva da ka\u017eu ne. S druge strane, osobe poput Marije njima su smetnja jer imaju vi\u0161e znanja, kompetencija i iskustva od dijela vlasnika medija, a dobro znamo da je to u lijepoj na\u0161oj znak za crveno svijetlo uzbune.<\/p>\n

Tre\u0107i sektor trebao bi lizati rane javnog sektora?<\/strong><\/p>\n

Ve\u0107 je svima jasno da trenutni medijski ustroj nu\u017eno treba \u2013 preustroj. Uz javni medijski sektor (koji danas simboli\u010dno nosi naziv javan) i komercijalni sektor u vakuumu, po\u010deo se stvarati tzv. tre\u0107i sektor \u2013 neprofitni sektor. U njemu se, navodno, vidi izlaz iz situacije novinara\/ki poslu\u0161nika\/ica koji ne ispunjavaju svrhu pravilnog izvje\u0161tavanja, nadgledanja nepravilnosti, za\u0161tite obespravljenih i sli\u010dno. Dakle, on bi trebao nadoknaditi sve ono \u0161to javni sektor ne ispunjava. Ipak, njegov neprofitni karakter dugoro\u010dno je i njegova najve\u0107a boljka. Novinari\/ke koji\/e su dio neprofitnog sektora \u010desto ne samo da obna\u0161aju sve ve\u0107 navedene uloge \u2013 ve\u0107 to rade volonterski ili za izrazito nisku naknadu.<\/p>\n

Uz to, od strane dijela kolega\/ica iz drugih medijskih sektora i od strane dijela javnosti medije tre\u0107eg sektora koji ostvare bilo kakva sredstva na javnim natje\u010dajima naziva se “sisa\u010dima i sisa\u010dicama” prora\u010duna. Paradoksalno, iznos novca koji se tom sektoru dodjeljuje je svega JEDAN posto raspolo\u017eivih potpora za medije koji se dodjeljuju medijskoj sceni. Tako\u0111er, samo je tri posto zaposlenih u neprofitnom sektoru, a broj volontera i volonterki je ve\u0107i od tisu\u0107u.<\/p>\n

Primjer toga je Radio Student za kojeg je na Danima elektroni\u010dkih medija Ivan Vla\u0161i\u0107 rekao: “Mogu vam dati primjer Radio Studenta na kojem sam ja jedini zaposleni, a brojimo 127 volontera. Kroz tu neku podfinanciratnost te\u0161ko je odr\u017eati kontinuitet kvalitete programa, s obzirom na to da je ve\u0107ina volontira. Entuzijazam prestaje, kopni, jer na kraju krajeva ljudi moraju od ne\u010dega i \u017eivjeti”.<\/p>\n

Osobno, preferiram taj na\u010din zaposlenja koliko god neisplativ bio iz razloga \u0161to je to, zasad, jedino mjesto gdje nisam podlo\u017ena cenzuri. Neprofitni sektor i mali mediji mjesto su gdje se mo\u017ee plasirati kvalitetan tekst \u010dak i ako nema\u0161 poznato ime iza sebe. Doseg je, naravno, znatno manji nego li u mainstream medijima, ali barem novinari i novinarke imaju priliku izraziti svoj stav bez bojazni.<\/p>\n

O cenzuri se pri\u010da samo ako si dovoljno zna\u010dajan\/na<\/strong><\/p>\n

Kao Ivan i Martina, i ja sam se po\u010dela svojom strukom baviti jo\u0161 za vrijeme fakulteta. Lov na pla\u0107u mi nije ni\u0161ta strano, kao i novac koji sam zaradila, ali nikada ne\u0107u vidjeti. Ipak, ono \u0161to me jednom prilikom iznenadilo bila je banalna cenzura. Barem je ja tako do\u017eivljavam. Radila sam na jednom od va\u017enijih medija te sam napisala vijest o konferenciji koja se zbila toga dana. Jedna re\u010denica je morala van iz teksta. Radilo se o re\u010denici koju nisam ja rekla, koja nije izvedena kao zaklju\u010dak \u2013 ve\u0107 o re\u010denici koja je citirana i potpisana od strane govornika na tom doga\u0111aju. Ipak, ona je morala van. Za\u0161to? Nije bila u duhu tog medija.<\/p>\n

Nikad nisam saznala je li se tu radilo o tome da ta re\u010denica nije u skladu sa \u017eeljama elite koja stoji iza medija ili s preferencijama njegovih ogla\u0161iva\u010da. Moje iskustvo je mo\u017eda banalno, ali cenzura je ne\u0161to \u010dega smo svakodnevno svjedoci i svjedokinje. Postoji cijela lista novinarskih imena koja su stradala jer njihov rad nije bio u interesu vlasnika medija, ogla\u0161iva\u010da i\/ili elita. Ne urednika, oni su danas samo figura, stvarni sadr\u017eaj medija kreiraju njegovi vlasnici. Samo neki od novinara i novinarki koji su dobili otkaz su Boris De\u017eulovi\u0107 i Nata\u0161a \u0160kari\u010di\u0107. Ti su isti novinari i novinarke godinama radili\/e da bi njihovo ime imalo odre\u0111enu te\u017einu i da bi nas kao javnost uop\u0107e bilo briga jesu li cenzurirani ili ne.<\/p>\n

Ho\u0107e li novinarstvo umjesto profesije postati samo hobi?<\/strong><\/p>\n

U kona\u010dnici, fer je re\u0107i da je novinarstvo profesija koju o\u010dito morate jako voljeti da bi se njome bavili. Jer bave\u0107i se njome \u017eivite od ljubavi i zraka. Kako se ka\u017ee \u2013 tu doslovno kruha nema. Kako onda o\u010dekivati da \u0107e itko vjerovati novinarima\/kama i medijima ili da \u0107e oni ulagati vrijeme i energiju u svoje tekstova ako nemaju ni osnovne uvijete za \u017eivot?<\/p>\n

“Novinarstvo nije ni blizu sigurno zanimanje i osoba koja se \u017eeli baviti novinarskim radom mora biti svjesna da se time naj\u010de\u0161\u0107e odri\u010de svojih prava na normalan \u017eivot sa sigurnim i dobrim primanjima, prijavom i sta\u017eem koji te\u010de na mirovinskom. Osoba koja radi u novinarstvu naj\u010de\u0161\u0107e ne\u0107e imati ugovor o radu, ne\u0107e mo\u0107i di\u0107i kredit i osigurati si stambeno pitanje, ma zapravo, o \u010demu ja pri\u010dam, vjerojatno ne\u0107e mo\u0107i biti ni podstanar. U pet godina fakulteta, na\u017ealost, nitko me nije upozorio na to, a mislim da je to puno bitnije od informacije kako se zovu prve novine na svijetu i tko je bio urednik novina 1912. godine”, zaklju\u010dila je magistra komunikologije Sanja Srdi\u0107.<\/p>\n

Sanja se do sada, osim novinarstvom, bavila i mnogim drugim poslovima izvan struke. \u0160to je danas, na\u017ealost, za sve nas diplomirana piskarala realnost i nu\u017enost.<\/p>\n

Martina ka\u017ee: “Svi mi dru\u0161tvenjaci, pogotovo mi koji se bavimo komunikacijom, svoje bismo vje\u0161tine trebali prilagoditi aktualnom stanju na globalnom tr\u017ei\u0161tu rada, ali, vi\u0161e nego ikad, trebamo stvarati svoju mre\u017eu kontakata jer, u dana\u0161nje vrijeme, osim znanja i prilagodljivosti, dru\u0161tveni kapital najva\u017enije je \u0161to mo\u017eemo posjedovati”.<\/p>\n

Ona je u pravu. Osim \u0161to \u0107e ti kapital omogu\u0107iti da lak\u0161e na\u0111e\u0161 posao (ako si mlada osoba) i to ne zato \u0161to ima\u0161 nu\u017eno “vezu” za njega \u2013 ve\u0107 \u0107e\u0161 dobiti informaciju da taj “natje\u010daj” za posao uop\u0107e postoji. On \u0107e ti uz to i \u0161tititi le\u0111a. Na\u017ealost, to je i vi\u0161e nego nu\u017eno osigurati u novinarstvu danas. Dobar \u0161tit i dobre vje\u0161tine plivanja.<\/p>\n

To sam potvrdila i prilikom poku\u0161aja dolaska do iskustva mojih kolega i kolegica iz medija. Velik broj njih ne\u0107e javno iznijeti dosada\u0161nja iskustva jer pretpostavljaju da \u0107e im \u0161tetiti u trenutnom poslu ili pronalasku budu\u0107eg, pa koliko god ti poslovi potpla\u0107eni bili. Naime, u vrijeme “slobode medija” bilo kakva kritika slobodnomedijskih politika mogla bi nam se obiti o glavu te bismo mogli zavr\u0161iti u slobodnom \u2013 padu. Ili barem biti psi koji su dobili brnjice. Ako to ve\u0107 i nije slu\u010daj.<\/p>\n

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroni\u010dkih medija.<\/address>\n

Libela<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Novinari su psi \u010duvari demokracije… Romanti\u010dna fraza koju sam vi\u0161e puta \u010dula<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":195443,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-195441","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/195441","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=195441"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/195441\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/195443"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=195441"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=195441"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=195441"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}