{"id":195354,"date":"2015-12-17T07:00:06","date_gmt":"2015-12-17T06:00:06","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=195354"},"modified":"2015-12-16T23:38:30","modified_gmt":"2015-12-16T22:38:30","slug":"podemos-i-corsokak-lijevog-populizma","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2015\/12\/17\/podemos-i-corsokak-lijevog-populizma\/","title":{"rendered":"Podemos i \u0107orsokak lijevog populizma"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Raul Zelik<\/strong><\/em><\/p>\n

\"RaulSamo godinu dana nakon osniva\u010dkog kongresa Podemosa \u010dini se da su se potvrdile negativne prognoze skeptika. Osnivanje stranke proiza\u0161le iz pokreta nije pomaknulo ulijevo ni dru\u0161tvenu klimu ni strana\u010dki krajolik. Demokratska cezura u \u0160panjolskoj danas se \u010dini te\u017ee zamislivom nego prije godinu dana.<\/p>\n

Pritom problem ne le\u017ei samo u tome da je Podemos u anketama ponovno pao na ispod 14 posto (nemalim dijelom i zato \u0161to sada postoji i desna populisti\u010dka stranka \u2013 Ciudadanos1 \u2013 koja uspijeva kanalizirati krizu vjerodostojnosti tradicionalnih stranaka). Antikapitalisti\u010dki CUP2 sa svojih 8 posto u Kataloniji upravo dokazuje da i male stranke mogu djelotvorno pomicati fokus dru\u0161tvenih rasprava.<\/p>\n

Puno je dramati\u010dnije to \u0161to Podemos vi\u0161e ne razvija demokratiziraju\u0107e snage. U odre\u0111enom smislu, stranka \u010dak radi protiv onoga \u0161to je 15M, veliki prosvjedni narodni pokret nastao po\u010detkom svibnja 2011., proizveo kao kolektivno politi\u010dko znanje. Zaposjedanje trgova iz svibnja 2011. i prosvjedni val koji se na to nadovezao bili su pokrenuli spektakularnu repolitizaciju dru\u0161tva. Milijuni ljudi shvatili su da se politi\u010dke promjene mo\u017ee izboriti samo putem socijalnih borbi i samoorganizacije mnogih.<\/p>\n

No upravo toj spoznaji Podemos je okrenuo le\u0111a: strana\u010dki vrh je prvo o\u017eivio staru iluziju da je emancipatornu politiku, ba\u0161 kao i onu gra\u0111anskih stranaka (koje postoje\u0107e odnose dominacije ne \u017eele promijeniti, nego njima \u017eele upravljati), mogu\u0107e prenijeti na reprezentante. Vrtoglava brzina prilagodbe na pravila igre politi\u010dkog pogona (fiksacija na izbore, marketin\u0161ka logika, personalizacija politike\u2026) kao i upadljivo autoritarne vode\u0107e strukture, u drugom su koraku samo osna\u017eile staru predrasudu prema kojoj \u201cpolitika korumpira\u201d, pa se, sukladno tome, \u201cionako ni\u0161ta ne mo\u017ee promijeniti\u201d.<\/p>\n

Pritom argumenti koji su 2013. doveli do osnivanja Podemosa nisu izgubili ni\u0161ta od svoje valjanosti. Po\u0161to uli\u010dni prosvjedi nisu ugro\u017eavali akumulaciju kapitala, a elite pored ekonomske mo\u0107i kontroliraju i institucije, neoliberalni je re\u017eim ostao stabilan. Mnogi su ljevi\u010dari zato smatrali neophodnim da se borba protiv elita pro\u0161iri s borbe za javno mnijenje i na osporavanje njihove kontrole nad institucijama. I osniva\u010d Podemosa Pablo Iglesias u svojoj knjizi Disputar la Democracia zagovarao je tezu da osvajanje vlasti dodu\u0161e ne treba brkati s osvajanjem mo\u0107i, ali da ono ipak predstavlja zna\u010dajan aspekt stvaranja dru\u0161tvene protumo\u0107i. I to bi bilo sasvim smisleno: politi\u010dka ljevica (mo\u017eda i lijeva vlada) kao aspekt opozicije kapitalu i njegovim me\u0111unarodnim institucijama (od ECB-a do MMF-a).<\/p>\n

No Podemos se od te perspektive udaljio vrtoglavom brzinom. A po\u0161to je taj proces karakteristi\u010dan za ono \u0161to se lijevim strankama obi\u010dava dogoditi, trebali bismo poku\u0161ati rasvijetliti njegove uzroke. Po mom mi\u0161ljenju, tri su momenta bila presudna.<\/p>\n

Udaljavanje od radikalnodemokratske osniva\u010dke maksime<\/strong><\/p>\n

Zna\u010daj pokreta 15M po\u010divao je na tome da je branio politi\u010dko od politi\u010dkog pogona. Suo\u010den s predstavni\u010dkim spektaklom, kojim dominiraju korporacijski interesi, 15M je, sli\u010dno argentinskim masama 2001. godine, formulirao lozinku: \u201cOni nas ne predstavljaju!\u201d<\/p>\n

Podemos se dijelom odvojio od te parole i branio tezu da je druga\u010dija reprezentacija ipak mogu\u0107a. To je napomena koja nikad ne mo\u017ee biti sasvim kriva: i radikalni kriti\u010dari sistema morat \u0107e priznati da je mogu\u0107e osje\u0107ati se \u201creprezentiran\u201d od nekoga poput Subcomandantea Marcosa ili gradona\u010delnice iz kurdskog HDP-a (Halklar\u0131n Demokratik Partisi).<\/p>\n

Podemos je htio biti direktnodemokratska stranka u tom smislu: gra\u0111ani i gra\u0111anke trebali su mo\u0107i odlu\u010divati o programu, sastav izbornih lista trebao je biti definiran u otvorenim i transparentnim predizborima. No realni razvoj stvari vrlo brzo je ukazivao na suprotni smjer. Na osniva\u010dkom kongresu u Vistalegreu u listopadu 2014. vode\u0107a grupa oko Pabla Iglesiasa isklju\u010dila je druge struje i kompletni izvr\u0161ni odbor stranke popunila vlastitim kadrovima. Otvoreni i pluralisti\u010dki sastav izbornih lista, kakav je postojao na lokalnim izborima u svibnju 2015. (kada su kandidati individualno izglasani na mjesta na listi), strana\u010dko je vodstvo na dr\u017eavnim parlamentarnim izborima blokiralo iz straha od heterogenosti. Tome treba dodati da je vrh stranke od predizbora na ljeto gotovo u tjednom ritmu predstavljao nove kandidate koji su iz publicity razloga integrirani u listu mimo strana\u010dke baze. Na kraju jedva da je ostala ikakva razlika u odnosu na praksu tradicionalnih stranaka.<\/p>\n

Promjena vlasti umjesto promjene hegemonije<\/strong><\/p>\n

Jo\u0161 po\u010detkom 2014. godine Pablo Iglesias je obja\u0161njavao da promjene u prvom redu ne nastaju kao posljedica izbornih uspjeha, nego kao posljedica novih hegemonija. Kako se, me\u0111utim, mijenjaju odnosi snaga? Samoorganizacijom, prosvjedima, socijalnim borbama itd., koji stvaraju pritisak odozdo i zgu\u0161njavaju se u legitimacijsku krizu vladaju\u0107ih\u2026 Uloga lijevih stranaka u tom je procesu proturje\u010dna: s jedne strane su potrebne kako bi kritika postoje\u0107ih odnosa postala vidljiva, s druge strane ih borba za glasove neprestano navodi na pribli\u017eavanje postoje\u0107em \u201ckonsenzusu\u201d, \u010dime postoje\u0107u hegemoniju samo sna\u017ee. Novi laburisti i SPD u doba Gerharda Schr\u00f6dera najbolji su primjer za to: prilago\u0111avanje neoliberalnom mainstreamu dovelo ih je 1990-ih na vlast, ali je istovremeno zacementiralo neoliberalni re\u017eim. Prema tome, lijeve vlade i lijevi reformizam o\u010dito treba promatrati odvojeno, a \u010desto stoje i u proturje\u010dju.<\/p>\n

Podemos je tu gre\u0161ku ponovio. Stranka vi\u0161e ne nastoji podrivati vladaju\u0107i konsenzus. Posljednji primjer za to su izjave Pabla Iglesiasa o \u0161panjolskom ustavu. Napu\u0161tanje ustava, koji su frankisti\u010dke elite 1978. nametnule prijete\u0107i pu\u010dem, za vrijeme osnivanja stranke jo\u0161 je predstavljalo jedan od njezinih centralnih zahtjeva. Danas, me\u0111utim, Iglesias tvrdi da je ve\u0107ina u zemlji s ustavom sasvim zadovoljna, pa \u0107e biti dovoljno da ga se samo reformira.<\/p>\n

Ta vrsta spremnosti na prilago\u0111avanje razvidna je na svim razinama. Podemos se kre\u0107e u smjeru politi\u010dkog centra, \u0161to je puki eufemizam koji ne opisuje ni\u0161ta drugo nego hegemoniju vladaju\u0107ih. Stranka \u0161uti o kontinuitetu frankizma u dr\u017eavnim aparatima. \u0160tovi\u0161e, na vlastitoj izbornoj listi predstavlja jednog od vode\u0107ih predstavnika Guardije Civil,3 koja taj kontinuitet utjelovljuje vi\u0161e od bilo kojeg drugog dr\u017eavnog organa. Kada je katalonski parlament u listopadu donio odluku o osnivanju republike i pokretanju ustavotvornog procesa, vrh Podemosa to nije pozdravio zaklju\u010dkom da bi ne\u0161to sli\u010dno bilo po\u017eeljno za cijelu \u0160panjolsku, nego je prokazivao \u201cneodgovorni \u0161ou\u201d stranaka koje se zala\u017eu za nezavisnost.<\/p>\n

Ponovimo to jo\u0161 jedanput: lijeve stranke moraju druga\u010dije funkcionirati od gra\u0111anskih. Njihov cilj ne mo\u017ee biti da stvaraju i na raspolaganje stavljaju vode\u0107e kadrove za dr\u017eavni aparat. Njihovo nastojanje mora biti da u pitanje dovedu politi\u010dki konsenzus koji osigurava postoje\u0107e ekonomske i dru\u0161tvene odnose mo\u0107i, ne bi li se time onda raskinulo i s tim dubinskim strukturama mo\u0107i. Izborni rezultati u tom kontekstu nisu bezna\u010dajni: oni su \u010desto pretpostavka za to da se kritiku postoje\u0107ih odnosa uop\u0107e percipira. S druge strane, izborni rezultati sami po sebi ne mijenjaju dru\u0161tva. Stoga je mnogo va\u017enije da li lijeve stranke doprinose procesima samoorganizacije i \u0161ire kriti\u010dke interpretacije stvarnosti, odnosno \u2013 da li doprinose izgradnji demokratske protuhegemonije. Lijeva politika mora shvatiti da takore\u0107i djeluje u matrixu. Parlamenti i vlade u kapitalizmu nipo\u0161to nisu centralna mjesta mo\u0107i, ali politi\u010dko-reprezentativno polje (sli\u010dno kao u matrixu istoimenog filma) jest jedno od najva\u017enijih mjesta na kojemu se formira svijest dru\u0161tva o sebi samome.<\/p>\n

Populisti\u010dka hipoteza je kriva<\/strong><\/p>\n

Opravdano je postaviti i pitanje da li je Podemos ikad bio populisti\u010dan u smislu koji je tom pojmu dao Ernesto Laclau.4 Argentinski teoreti\u010dar, koji je preminuo 2014. godine, smatrao je da je, s obzirom na dru\u0161tvenu fragmentaciju, zadatak ljevice stvaranje kolektivnih politi\u010dkih subjekata. Po\u0161to o\u010dito iz eksploatacije ne nastaje automatski politi\u010dki djelatan proletarijat, subalterni subjekt \u201cnarod\u201d mora se konstituirati putem politi\u010dkog diskursa ljevice.<\/p>\n

No u politici Podemosa izgradnja kolektivnih miljea ne igra nikakvu ulogu. Strana\u010dki vrh se koncentrira na politi\u010dki marketing, dok se one koji su htjeli izgraditi dru\u0161tveno ukorijenjenu stranku \u2013 dakle organizaciju koja bi igrala ulogu socijalnog mjesta \u2013 sistematski gura na marginu (vjerojatno i zato \u0161to mnogi od njih dolaze iz trockizma).<\/p>\n

No i populizam u Laclauovu smislu je problemati\u010dan. To\u010dno je dodu\u0161e da je lijevi populizam \u2013 prije svega \u010davizam \u2013 obilje\u017eio politi\u010dke odnose u Latinskoj Americi cijelo jedno desetlje\u0107e. No ono \u0161to je u njemu bilo progresivno nije njegova populisti\u010dka retorika, nego socijalna usidrenost u ni\u017eim klasama. Populizam Laclaua i Chantal Mouffe zastupa varijantu gram\u0161ijanizma bez Marxa: diskurs i politika promoviraju se u sredstva stjecanja hegemonije, dok ekonomske analize istovremeno postaju gotovo bezna\u010dajne. Deklarirani cilj glasi: uz pomo\u0107 diskursa koji ima potencijala stvoriti dru\u0161tvenu ve\u0107inu okupiti \u0161to vi\u0161e ljudi iza znaka \u2013 slavnog \u201cpraznog ozna\u010ditelja\u201d (naj\u010de\u0161\u0107e neki vo\u0111a ili nacionalni diskurs). No ako kult vo\u0111e i mobilizira, svojstvena mu je i opasna tendencija ka depolitizaciji.<\/p>\n

U Venezueli je ta ambivalencija vrlo o\u010dita. Politi\u010dki prili\u010dno difuzni aspekt \u010davizma \u2013 njegova upotreba nacionalnih simbola \u2013 privukao je mnoge koji su u prvom redu tra\u017eili prilike za osobni uspon. Nasuprot tome, ono \u0161to je \u010davizam \u010dinilo nedvosmisleno progresivnim, bilo je njegovo \u201cmaterijalisti\u010dko\u201d sidro \u2013 odlu\u010dno istupanje u korist socijalno isklju\u010denih. \u010cavizam nije bio progresivan zbog svog populizma, nego zbog svog klasnog projekta.<\/p>\n

I kod Podemosa se pokazuje problem populisti\u010dke ambivalencije. Odluka da se prestane govoriti o ekonomskim elitama, a po\u010dne govoriti o \u201cpoliti\u010dkoj kasti\u201d naknadno vi\u0161e ne izgleda tako inteligentna kakvom se mo\u017eda \u010dinila. Jer protiv \u201ckorumpirane politi\u010dke kaste\u201d i elitisti\u010dka stranka Ciudadanos mo\u017ee voditi predizbornu kampanju.<\/p>\n

Perspektive ljevice<\/strong><\/p>\n

Podemos \u0107e na izborima 20. prosinca na koncu dobiti vjerojatno isti broj glasova koji se jo\u0161 2013. predvi\u0111ao koaliciji Ujedinjene ljevice (Izquierda Unida) \u2013 unato\u010d svim kalkulacijama o privla\u010dnosti manje radikalnog predizbornog programa. Ipak, u proteklih godinu dana dogodilo se mnogo toga zna\u010dajnog u \u010demu je i Podemos aktivno sudjelovao. Direktnodemokratski sastavljene izborne liste lijevih kandidata osvojile su gradona\u010delni\u010dke pala\u010de ve\u0107ine velegradova. U Navarri, dotad bastionu katoli\u010dke ultradesnice, dru\u0161tveni su pokreti, lijeve stranke i stranke za baskijsku neovisnost po\u010dele slamati institucionalnu mo\u0107 desnice. Pokret protiv prisilnih delo\u017eacija PAH pokrenuo je novi val mobilizacija. A u Kataloniji je stvaranje republike i dalje na dnevnom redu.<\/p>\n

Dresirani smo na to da se identificiramo s pobjednicima. No trebali bi nau\u010diti usmjeriti svoju radoznalost na poraze \u2013 jer upravo iz njih se mo\u017ee u\u010diti. Razvoj Podemosa mi se u tom smislu \u010dini posebno vrijedan pa\u017enje. Pokazao je da skleroti\u010dno frazerstvo stare ljevice nije bez alternative, da politika mo\u017ee mobilizirati strasti i da se pritom centralno radi o demokratizaciji.<\/p>\n

No istovremeno pokazuje i to da transformacijska ljevica (pa \u010dak i reformisti\u010dka) treba sljede\u0107e kako bi se pokrenula s mjesta: 1. strategije protumo\u0107i umjesto fiksacije na izbore; 2. kolektivne strukture i \u201cfeminizaciju politike\u201d umjesto kulta li\u010dnosti; 3. dru\u0161tvene stranke umjesto glasa\u010dkih udruga; 4. socijalnu usidrenost u ni\u017eim klasama (onih \u201c65 posto\u201d dru\u0161tva) umjesto difuzne nacionalne i gra\u0111anske retorike; i, prije svega, 5. iskrenost umjesto funkcionalnog takticizma.<\/p>\n

Projekt emancipacije mora biti fundamentalno druga\u010diji od gra\u0111anske politike: bezuvjetno posve\u0107en solidarnosti sa slabijima, demokratiziraju\u0107i i prema unutra i prema van, antiautoritaran, kolektivan. Tko to smatra slabo\u0161\u0107u, ve\u0107 je izgubio.<\/p>\n

S njema\u010dkog preveo: Stipe \u0106urkovi\u0107<\/address>\n
* Raul Zelik je pisac, aktivist i novinar. Autor je brojnih knji\u017eevnih, publicisti\u010dkih i znanstvenih radova. Predavao je politi\u010dke znanosti u Bogoti i Medellinu, u Kolumbiji. Njegova posljednja knjiga je Mit PODEMOS zur demokratischen Revolution? Krise und Aufbruch in Spanien, objavljena u rujnu 2015. kod izdava\u010da Bertz+Fischer iz Berlina.<\/address>\n
1 Ciudadanos (Gra\u0111ani) je \u0161panjolska desnopopulisti\u010dka politi\u010dka stranka koja je 2013. godine temeljito restrukturirana kako bi se suprotstavila Podemosu preuzimanjem njegove retorike.<\/address>\n
2 Candidatura d\u2019Unitat Popular (Kandidatura narodnog jedinstva) je katalonska socijalisti\u010dka i nacionalnooslobodila\u010dka stranka koja je na nedavnim izborima postala \u201cjezi\u010dac na vagi\u201d u katalonskom parlamentu.<\/address>\n
3 Guardia Civil (Civilna garda) je \u0161panjolska \u017eandarmerija \u2013 odnosno dio vojske zadu\u017een za policijske poslove \u2013 zloglasna po svojoj ulozi u politi\u010dkoj represiji za vrijeme re\u017eima Francisca Franca.<\/address>\n
4 Vidi Razmig Keucheyan i Renaud Lambert, \u201cLaclau, populizam i Podemos\u201d, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, rujan 2015.<\/address>\n
Lemondediplomatique.hr<\/a><\/address>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Podemos vi\u0161e ne razvija demokratiziraju\u0107e snage<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":195355,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-195354","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/195354","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=195354"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/195354\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/195355"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=195354"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=195354"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=195354"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}