{"id":194613,"date":"2015-12-06T07:00:16","date_gmt":"2015-12-06T06:00:16","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=194613"},"modified":"2015-12-05T22:52:07","modified_gmt":"2015-12-05T21:52:07","slug":"jedan-svijet-jedna-propast","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2015\/12\/06\/jedan-svijet-jedna-propast\/","title":{"rendered":"Jedan svijet \u2013 jedna propast"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Hrvoje Juri\u0107\u00a0\u00a0<\/strong><\/em><\/p>\n

\"Hrvoje-Juric\"Dok aktivisti u Parizu i \u0161irom svijeta prosvjeduju pod parolom “Jedan svijet \u2013 jedna borba”, politi\u010dari kao da zasjedaju pod parolom “Jedan svijet \u2013 jedna propast”, neuvjerljivo izra\u017eavaju\u0107i zabrinutost za sudbinu Planeta i ne \u010dine\u0107i ni\u0161ta po tom pitanju. Zoran Milanovi\u0107 i Republika Hrvatska savr\u0161eno se uklapaju u to.<\/p>\n

Usprkos svim aktualnim ratovima i teroristi\u010dkim napadima, izbjegli\u010dkim valovima i krizama, poplavama i po\u017earima, predizbornim kampanjama i izborima te drugim u\u017easima, a i usprkos rijetkim dobrim vijestima koje su obi\u0161le Planet \u2013 najizglednijim kandidatom za “doga\u0111aj 2015. godine” s pravom se smatra Konferenciju o klimatskim promjenama Ujedinjenih naroda, koja se odr\u017eava u Parizu od 30. studenoga do 11. prosinca 2015.<\/p>\n

\u010cinjenica da su se na jednom mjestu, oko jedne teme, okupili predstavnici vi\u0161e od 190 svjetskih dr\u017eava, me\u0111u kojima je i vi\u0161e od 130 predsjednika dr\u017eava i vlada, sama po sebi ne bi bila dovoljna za kandidiranje ovog okupljanja za “doga\u0111aj godine”. Ono \u0161to \u010dini va\u017enim pari\u0161ki samit je to \u0161to se na njemu, bez imalo pretjerivanja, odlu\u010duje o sudbini \u010dovje\u010danstva i Zemlje. Oni koji imaju mo\u0107 da usmjeravaju svjetska kretanja ponovno imaju priliku da iskoriste svoju mo\u0107 i omogu\u0107e promjene koje bi usporile globalnu ekolo\u0161ku eroziju i sprije\u010dile globalnu ekolo\u0161ku kataklizmu.<\/p>\n

Od UN-ove Konferencije o okoli\u0161u i razvoju 1992. Godine u Rio de Janeiru i prvog COP-a (Conference of Parties) 1995. u Berlinu, preko tre\u0107eg COP-a i famoznog Protokola iz Kyota 1997., do ovog pari\u0161kog COP-a 21, mnogo se toga zbivalo na planu diskusija o globalnim mjerama u borbi protiv potencijalno fatalnih klimatskih promjena, ali malo se toga u\u010dinilo. S obzirom na dosada\u0161nje (ne)uspjehe, velika su o\u010dekivanja od pari\u0161kog skupa, ali jo\u0161 uvijek se, s obzirom na ozbiljnost situacije, postavljaju skromni ciljevi. Donekle smanjiti emisije CO2 do odre\u0111ene godine, donekle smanjiti porast temperature do odre\u0111ene godine… donekle spasiti Zemlju \u2013 tako zvu\u010de ciljevi “Pariza 2015.”. Budimo skromni: kada bi se to u Parizu dogovorilo i kada bi se zaista nadalje radilo na tome, to bi bio obe\u0107avaju\u0107i pomak.<\/p>\n

No, poznavaju\u0107i aktere ovakvih razgovora i dogovora, te\u0161ko je gajiti \u010dak i skromni optimizam. A to nije samo uobi\u010dajeni pesimizam gra\u0111ana svijeta, koji su se nagledali i naslu\u0161ali raznoraznih obe\u0107anja i njihovih iznevjeravanja, nego stav koji se mo\u017ee potkrijepiti nekim \u010dinjenicama. Prvenstveno podsje\u0107anjem na UN-ovu kopenhagensku Konferenciju o klimatskim promjenama (COP 15) 2009. godine, gdje su planovi za rje\u0161avanje klimatskih problema, sli\u010dni dana\u0161njima, do\u017eivjeli debakl, i to do te mjere da je filozof Peter Sloterdijk ustvrdio da 21. stolje\u0107e nije po\u010delo s 11. rujnom 2001. u New Yorku, nego s 19. prosincem 2009. u Kopenhagenu, jer tada se u punom svjetlu pokazao “proma\u0161aj globalne vladavine”: “Raskrinkana je \u010ditava sfera politike; sve \u0161to se pretvaralo da je vlast od tada nadalje po\u010delo se \u010diniti kao jedan \u0161uplji ancien r\u00e9gime. Nakon Kopenhagena \u017eivimo u jednoj predrevolucionarnoj situaciji novog tipa. U cijelom svijetu gra\u0111ani \u0107e tra\u017eiti sigurnost pred svojim vladama.” Sloterdijk je mo\u017eda, u svom stilu, malo pretjerivao u “svjetskopovijesnim” zaklju\u010dcima, ali ipak nije bio daleko od istine, jer svjetsko stanovni\u0161tvo podjednako treba za\u0161titu od klimatsko-ekolo\u0161kih katastrofa i od ovakvih klimatsko-ekolo\u0161kih politi\u010dara.<\/p>\n

Fenomenologija ekolo\u0161ke krize pod vidom klimatskih promjena prouzro\u010denih ljudskim faktorom, odnosno CO2-ekonomijom (industrijom, politikom i na\u010dinom \u017eivota), zastra\u0161uju\u0107a je. UN-ov Ured za smanjenje rizika od katastrofa (UNISDR) iznosi podatak da je u proteklih dvadeset godina vi\u0161e od 600 000 ljudi poginulo, a vi\u0161e od \u010detiri milijarde ljudi na druge na\u010dine nastradalo zbog ekolo\u0161kih nesre\u0107a koje se pripisuju klimatskim promjenama. U\u010destale rije\u010dne poplave, porast razine mora koji ugro\u017eava mnoge naseljene otoke, \u0161irenje pustinja, presu\u0161ivanje izvora pitke vode i smanjivanje povr\u0161ina obradive zemlje, nepodno\u0161ljive temperature i razine zaga\u0111enosti zraka \u2013 neki su od fenomena s kojima se ljudi diljem svijeta danas suo\u010davaju, a u budu\u0107nosti bi to moglo postajati i mnogo gore. Ekolo\u0161ke izbjeglice i ekolo\u0161ki ratovi nisu vi\u0161e samo stvar futuristi\u010dkih naga\u0111anja. Meteorolog i oceanograf Mojib Latif i ekonomist Dennis Snower ne \u010dine se paranoi\u010dnima kad ka\u017eu da rastu\u0107i terorizam i sve ve\u0107e izbjegli\u010dke valove mo\u017eemo smatrati prvim naznakama “ekonomskih, dru\u0161tvenih, a mo\u017eda i vojnih napetosti koje se mo\u017ee o\u010dekivati u svijetu koji je sve vi\u0161e pogo\u0111en klimatskim promjenama”, jer “nesta\u0161ica vode i toplinski valovi, kao i odgovaraju\u0107e ugro\u017eavanje regionalne prehrambene sigurnosti, bit \u0107e pra\u0107eni me\u0111unarodnim krizama i konfliktima”. A poznati ekolo\u0161ki i politi\u010dki publicist George Monbiot u svom nedavnom \u010dlanku poziva se na jednu studiju iz \u010dasopisa Nature Climate Change, u kojoj se predvi\u0111a porast temperatura u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Kuvajtu, Iraku i Iranu preko granica koje \u010dovjek mo\u017ee pre\u017eivjeti, te zaklju\u010duje: “To mi ne zvu\u010di kao formula za mir na Zemlji”.<\/p>\n

Skeptici \u0107e to, vjerojatno, proglasiti pretjerivanjem na razini \u010dinjenica i pretjeranim stra\u0161enjem ljudi. No, s jedne strane, velika ve\u0107ina istra\u017eivanja nezavisnih od politi\u010dkih institucija i korporacijskih sponzora, govori u prilog ovakvim crnim prognozama, a s druge strane, za eti\u010dko i politi\u010dko promi\u0161ljanje i djelovanje izuzetno je va\u017ena tzv. heuristika straha, koju je kao koncept uveo filozof Hans Jonas u svojoj, 1979. godine objavljenoj knjizi Princip odgovornost, gdje ka\u017ee da \u0107e nam “tek unaprijed sagledano razaranje \u010dovjeka pomo\u0107i da do\u0111emo do onog pojma \u010dovjeka koji treba sa\u010duvati od razaranja” te “da nam je potrebno to ugro\u017eavanje \u010dovjekove slike (\u2026) da bismo u strahu od toga sebi osigurali jednu istinsku sliku \u010dovjeka”. Prema Jonasu, “heuristika straha sigurno nije posljednja rije\u010d u traganju za dobrim, ali je ipak veoma korisna prva rije\u010d”.<\/p>\n

Umjesto eti\u010dki konotirane i na spa\u0161avanje \u010dovjeka i Zemlje usmjerene heuristike straha, politi\u010dko-medijska ma\u0161inerija producira strah u svrhu pragmati\u010dne manipulacije. Ne bi nam smjelo promaknuti stapanje diskursa o klimatskim promjenama i pari\u0161koj klimatskoj konferenciji s diskursom o terorizmu i pari\u0161kim teroristi\u010dkim napadima. Stvaranje atmosfere straha u hijerarhijskim sistemima uvijek je bilo, pa je tako i sada, uvod u kresanje demokracije i slobode. Ironi\u010dno, nema boljeg mjesta za ovaj i ovakav klimatski samit, u kojem se ne \u010duje glas “obi\u010dnih gra\u0111ana” svijeta, od Pariza u kojem su policija, vojska i tajne slu\u017ebe trenutno na visini zadatka, u kojem je na snazi ograni\u010denje ili zabrana javnih okupljanja, u kojem se na prosvjednike baca suzavac, a ekolo\u0161kim aktivistima se pretresaju ku\u0107e i \u010dak ih se stavlja u ku\u0107ni pritvor. Umjesto rje\u0161avanja ekolo\u0161kog izvanrednog stanja, konferencija se koristi za zao\u0161travanje politi\u010dkog izvanrednog stanja, tako da nisu posve neosnovane sumnje da se i iza cijele “klimatske frtutme”, kako je artikuliraju i provode svjetski politi\u010dari, zapravo kriju neki drugi interesi i planovi koji \u0107e se prelomiti preko le\u0111a onih koji i ina\u010de dobivaju po le\u0111ima.<\/p>\n

Ali da ne bismo dalje i\u0161li tragom “teorija zavjere”, zadr\u017eimo se na \u010dinjenicama i zapitajmo se: mo\u017ee li se vjerovati proklamacijama o spa\u0161avanju Planeta onih koji ga permanentno, pa i ovog \u010dasa, uni\u0161tavaju na velikoj i maloj skali? I kakav je to humanizam u onih koji bi da spa\u0161avaju \u010dovje\u010danstvo dok istovremeno provode, podr\u017eavaju ili poti\u010du masovna ubojstva \u2013 lokalno, regionalno ili globalno? Me\u0111u dvjestotinjak dr\u017eava \u010diji predstavnici mudruju o budu\u0107nosti \u010dovje\u010danstva i Planeta desetak je onih koji posjeduju, uve\u0107avaju i usavr\u0161avaju nuklearno naoru\u017eanje kojim se u \u010dasu mo\u017ee uni\u0161titi \u017eivot na Zemlji, a nekoliko drugih dr\u017eava bi im se u tome htjelo pridru\u017eiti. Spram toga, gotovo benigno djeluje podatak da se me\u0111u brojnim sponzorima pari\u0161ke konferencije nalaze i korporacije kojima ekologija, blago re\u010deno, nije ni na kraj pameti.<\/p>\n

Spomenuti Monbiot \u2013 u svojoj kritici britanske vlade koja je, kao i druge vlade, “indiferentna prema \u017eivotu i zaljubljena u smrt” \u2013 o\u0161troumno je zaklju\u010dio: “Gdje bi o\u010dekivao da vidi\u0161 oprez i obzirnost, tamo je po\u017eurivanje na akciju. Gdje bi o\u010dekivao da vidi\u0161 odlu\u010dnost i odrje\u0161itost, tamo je jedino neodlu\u010dnost i odga\u0111anje. Kontrast izme\u0111u vladinog bavljenja sirijskom krizom i bavljenja klimatskim promjenama ne mo\u017ee biti ve\u0107i. (…) Da su politi\u010dki napori i izdaci posve\u0107eni bombardiranju stranaca u posljednjih 25 godina bili namijenjeni svjetskim ekolo\u0161kim problemima, sada se ne bismo suo\u010davali s mno\u0161tvom kriza. No, prag za bombardiranje uvijek je bio nizak, a prag za za\u0161titu \u017eivoga svijeta uvijek je bio visok.”<\/p>\n

Nema sumnje: ono \u0161to, s obzirom na re\u010dene probleme, svijetu treba jest globalna solidarnost, ali po strani od jalovih politi\u010dkih proglasa i jednako jalovih akademskih i medijskih opravdanja te jalovosti. Solidarnost kao “obavezivanje za cjelinu, zajedni\u010dko jamstvo, zajedni\u010dki dug”, kako upu\u0107uje Hauke Brunkhorst u svojoj knjizi Solidarnost, nije ne\u0161to \u0161to mo\u017ee nastati i ostati samo na “apstraktnoj” razini. Sve dok ne bude socijalne, ekonomske i politi\u010dke pravednosti ne\u0107e biti ni ekolo\u0161ke pravednosti; svijet \u0107e se uru\u0161avati i unutar sebe i op\u0107enito. Krug u kojem je socijalna, ekonomska i politi\u010dka pravednost preduvjet pozitivnih promjena na ekolo\u0161kom planu, a ekolo\u0161ko pre\u017eivljavanje preduvjet socijalne, ekonomske i politi\u010dke pravednosti, nije za\u010darani, bezizlazni krug, nego \u010dista logika me\u0111upovezanosti i me\u0111uovisnosti.<\/p>\n

\u010covje\u010danstvu je, o\u010dito, te\u0161ko do\u0107i do te razine svijesti, ali stvarnost bi nas mogla prisiliti na ubrzani prelazak na vi\u0161e razine svijesti. Sloterdijk u jednom svom tekstu, tako\u0111er vezanom uz propali svjetski klimatski susret u Kopenhagenu 2009., evocira metaforu Zemlje kao svemirskog broda (Spaceship Earth), koju je 1969. ponudio Buckminster Fuller, i ka\u017ee: “U me\u0111uvremenu smo shvatili da govor o Zemlji kao svemirskom brodu nije bijeg u poetsku neobaveznost u nedostatku preciznijih pojmova. Metafora ovdje predstavlja najvi\u0161i oblik pojma. Njezina istina otkriva se u primjerenosti njezinih implikacija realnom stanju. (…) Zemlja kao svemirski brod nema izlaza, ni izlaza za nu\u017edu, ni izlaza za normalne situacije.”<\/p>\n

Mnogi su to ve\u0107 shvatili. Svjetski ekolo\u0161ki pokret, koji artikulira ideju “ekolo\u0161ke demokracije”, nije od ju\u010der i sve je sna\u017eniji. No, bez obzira na njegovu snagu i snagu njegovog pritiska na instancije realne svjetske mo\u0107i, malo se toga mijenja. Dok aktivisti u Parizu i \u0161irom svijeta prosvjeduju pod parolom “Jedan svijet \u2013 jedna borba”, politi\u010dari kao da zasjedaju pod parolom “Jedan svijet \u2013 jedna propast”, neuvjerljivo izra\u017eavaju\u0107i zabrinutost za sudbinu Planeta i ne \u010dine\u0107i ni\u0161ta po tom pitanju. Zoran Milanovi\u0107 i Republika Hrvatska savr\u0161eno se uklapaju u to.<\/p>\n

Ne\u0161to \u0107e se mo\u017eda promijeniti tek kada, iz ekolo\u0161ko-klimatskih razloga, budu ekstremno ugro\u017eene svjetske velesile, i to prvenstveno u ekonomskom smislu, jer kratkoro\u010dni ekonomski interesi su, kako stvari stoje, glavni motor svih politika, \u010dak i onih koje bi trebale biti najdugoro\u010dnije \u2013 upravo povijesno-sudbinske. Do tada bi sve COP-proklamacije mogle ostati mrtvo slovo na papiru, jer COP-ovcima se \u017eivo fu\u0107ka za Planet i njegove stanovnike. Me\u0111utim, kad im do\u0111e do svijesti situacija u kojoj se Planet nalazi, moglo bi biti ve\u0107 kasno. A \u010dak i tada, kad vatra do\u0111e do prstiju, a voda do grla, vjerojatnije je da \u0107e se voditi ratovi oko preostalih resursa negoli da \u0107e se posti\u0107i me\u0111uljudski mir usmjeren na uspostavu mira s prirodom. “Lak\u0161e je zamisliti kraj svijeta i kraj \u017eivota na Zemlji nego kraj kapitalizma”, ka\u017ee mudra izreka.<\/p>\n

Ho\u0107e li, dakle, “svjetska elita” narednih dana, a onda i narednih godina, u\u010diniti ne\u0161to za spas Zemlje i \u010dovje\u010danstva? \u017divi bili, pa vidjeli. S obzirom na vladaju\u0107i politi\u010dko-ekonomski model, slaba je nada da \u0107e \u010dovje\u010danstvo do\u017eivjeti promjene u stavovima i djelovanju svjetskih politi\u010dkih i ekonomskih mo\u0107nika, koje bi zajam\u010dile pre\u017eivljavanje \u010dovje\u010danstva.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Mo\u017ee li se vjerovati proklamacijama o spa\u0161avanju Planeta onih koji ga permanentno, pa i ovog \u010dasa, uni\u0161tavaju na velikoj i maloj skali?<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-194613","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/194613","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=194613"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/194613\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=194613"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=194613"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=194613"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}