{"id":193767,"date":"2015-11-25T07:00:15","date_gmt":"2015-11-25T06:00:15","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=193767"},"modified":"2015-11-24T22:26:54","modified_gmt":"2015-11-24T21:26:54","slug":"sukob-unutar-civilizacija","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2015\/11\/25\/sukob-unutar-civilizacija\/","title":{"rendered":"Sukob (unutar) civilizacija"},"content":{"rendered":"

Autor: Diego Han<\/strong><\/em><\/p>\n

Ljudska je psiha vrlo zagonetna pojava. Iako se \u010dovjek voli hvaliti svojom racionalno\u0161\u0107u, koja ga u teoriji uzdi\u017ee iznad svih ostalih oblika \u017eivota na kugli zemaljskoj, \u010desto ima tendenciju odre\u0107i je se kako bi ponovo prigrlio one manje hvaljene “\u017eivotinjske” nagone koje svi na koncu posjedujemo. Moglo bi se re\u0107i “to nam je u krvi”. Razloga za to ima mnogo, a vjerojatno najva\u017eniji je osje\u0107aj straha. Strah je, prema gotovo svim psiholo\u0161ko-bihevioristi\u010dkim definicijama, izuzetan obrambeni mehanizam koji nam poma\u017ee u (potencijalno) opasnim situacijama, ne\u0161to poput biolo\u0161kog alarma koji zvoni svaki put kada netko poku\u0161a u\u0107i unutar na\u0161e sigurnosne zone. \u010cinjenica da je hrabrost, antiteza straha, slavljena u svim kulturama svijeta kao jedna od najva\u017enijih odlika heroja i plemenitih pojedinaca, dodatno svjedo\u010di o ukorijenjenosti straha u svima nama.<\/p>\n

\"strah\"Me\u0111utim, iako je strah sam po sebi perfektno racionalan, njegove su posljedice, kako to tvrdi izme\u0111u ostalog i nizozemski filozof Rob Riemen, u potpunosti iracionalne i izvan na\u0161e kontrole[1]. Riemen strah svrstava uz bok s osje\u0107ajem ljubavi ili mr\u017enje, jer upla\u0161en (zaljubljen, bijesan itd.) \u010dovjek je nepredvidiv, njegove se reakcije te\u0161ko mogu kontrolirati, a \u010desto mogu biti sasvim nerazumljive i opasne. Strah je odli\u010dan primjer stapanja “\u017eivotinjskog” i “ljudskog” u jednu cjelinu \u0161to, geofizi\u010dki re\u010deno, mo\u017ee imati rezultate sli\u010dne sudaru fronte vrlo hladnog i toplog zraka. No, \u010dovjek nije samostalna \u017eivotinja.<\/p>\n

Ne treba posebno nagla\u0161avati kako svaki pojedinac \u017eivi i djeluje unutar jedne zajednice, ma koliko god takva zajednica bila velika ili mala. Takva vrsta interakcije stvara, lai\u010dki re\u010deno, ozra\u010dje u kojemu se iracionalne\/racionalne pojave s pojedinaca \u0161ire na cijelu zajednicu i vice versa. Pritom, ostaje otvoreno pitanje u kojem se smjeru te pojave kre\u0107u, ovisno i o vrsti i razvijenosti zajednice. Posljedica toga jest transformacija tih pojava u njezine “kolektivne” ina\u010dice, odnosno ro\u0111enje “kolektivnog straha”, “kolektivne ljubavi”, “kolektivne mr\u017enje” itd. Problem kod takve mutacije jest eksponencijalni rast komponente iracionalnosti, koja se s jednog pojedinca \u0161iri na ve\u0107u skupinu, koju je posljedi\u010dno vrlo te\u0161ko ograni\u010diti u budu\u0107em djelovanju (bilo ono pozitivno, ili vjerojatnije, negativno).<\/p>\n

Teroristi\u010dki napadi u Parizu, ve\u0107 drugi put u samo jednoj kalendarskoj godini, sna\u017eno su oja\u010dali razvoj kolektivnog straha u Europi. Prividni gubitak osje\u0107aja sigurnosti mo\u017ee kod odre\u0111enog djela od 700 milijuna ljudi, koliko ih otprilike \u017eivi u geografskim granicama Europe, pokrenuti lavinu iracionalnog djelovanja, \u010dije posljedice ne mogu biti u potpunosti predvidljive. Me\u0111utim, slijede\u0107i prije opisani model razvoja kolektivnih osje\u0107aja, potrebno je pitati se u kojem je smjeru ovoga puta krenuo strah. \u017delimo li biti bolno cini\u010dni (ili realpolitik nastrojeni), niti zbrajaju\u0107i sve teroristi\u010dke napade u Europi od kraja Drugog svjetskog rata do danas, terorizam ne bi trebao predstavljati za prosje\u010dnog Europljana gotovo nikakvu brigu. Dapa\u010de, dovoljno je analizirati Eurostatovu statistiku o glavnim uzrocima smrti u EU kako bi se u to uvjerili. Usprkos toj \u010dinjenici, razlog velikog straha koji nastaje nakon teroristi\u010dkih napada vezan je vi\u0161e uz glamuroznost, brutalnost, nepredvidivost i medijskom izvje\u0161tavanju doga\u0111aja, nego li uz realnu statisti\u010dku mogu\u0107nost da i sami budemo \u017ertve napada.<\/p>\n

Francuski je politi\u010dki teoreti\u010dar, Pierre Conesa, raspravljaju\u0107i o procesu konstrukcije neprijatelja unutar odre\u0111ene zajednice, zaklju\u010dio kako jednu od glavnih uloga u tom postupku imaju tzv. “markeri neprijatelja”[2], odnosno one institucije, skupine i pojedinci koji u danim dru\u0161tvenim okolnostima imaju ulogu \u0161irenja koncepcije “neprijatelja” u vlastitoj okolini, poti\u010du\u0107i tako dru\u0161tvo na postepeno prihva\u0107anje takve paradigme. Pritom, \u0161to je vrlo va\u017eno, oni nisu najistaknutiji predstavnici svojih struka, ve\u0107 najutjecajniji.<\/p>\n

Markeri mogu biti mediji, novinari, politi\u010dari, intelektualci itd., a kada govorimo o takvom pristupu vrlo je zna\u010dajan doprinos najeksponiranijeg suvremenog ameri\u010dkog povjesni\u010dara Nialla Fergusona, koji je nekoliko dana nakon napada u Parizu napisao \u010dlanak u kojemu uspore\u0111uje pad Rimskog Carstva s krizom koja trenutno poga\u0111a Europu. Pod za\u0161titom navodnog povjesni\u010darskog znanja, Ferguson uspore\u0111uje dolazak izbjeglica s Gotima iz 4. stolje\u0107a, koriste\u0107i se pritom vrlo dvojbenim sli\u010dnostima (npr. navodni sukob sekularne Europe \/ Rimsko Carstvo i uvjerenih monoteista \/ barbari, dokoli\u010darska narav EU koja je smanjila na\u0161 obrambeni sustav itd.) koje kod neupu\u0107enih u povijesne doga\u0111aje mogu sasvim sigurno izazvati nelagodu – nelagodu koju bi nekoliko pro\u010ditanih stru\u010dnih knjiga vezanih uz period anti\u010dke Europe vjerojatno ugasilo.<\/p>\n

Parafraziraju\u0107i rije\u010di jednog od najpoznatijih suvremenih talijanskih povjesni\u010dara anti\u010dkog i srednjovjekovnog doba, Alessandra Barbera, uspore\u0111ivati povijesna razdoblja bez razumijevanja konteksta je apsolutna glupost.<\/p>\n

Kako god bilo, markeri neprijatelja nisu ni\u0161ta drugo nego li glasila onih politi\u010dkih struja koje znaju da vlastitu egzistenciju mogu graditi isklju\u010divo na atmosferi kolektivnog straha, iz koje se razvija \u010dvrsto kontrolirano i gotovo hermeti\u010dki zatvoreno nacional(isti\u010dko)no dru\u0161tvo. Mnogi \u0107e kao alternativu ponuditi multikulturalnu zajednicu, no za takvo \u0161to potrebno je zaista mnogo truda i rada. Multikulturalizam ne ozna\u010duje puki su\u017eivot vi\u0161e kulturnih skupina na istom podru\u010dju, ve\u0107 i njihovu interakciju i prihva\u0107anje, \u0161to nije gotovo nikad jednostavno iz razloga \u0161to u praksi takav pristup tra\u017ei od svih aktera kompromise prema vlastitoj kulturi. U vezi toga, vrlo su popularne statistike koje imaju za cilj potkopati ideju multikulturalizma, a povezane su s odre\u0111enim europskim zemljama, prvenstveno sjeverne Europe, u kojima se isti\u010de kako veliku ve\u0107inu zlo\u010dina (silovanja, razbojni\u0161tva itd.) vr\u0161e novo prido\u0161le izbjeglice.<\/p>\n

Me\u0111utim, ono \u0161to ne bismo trebali zaboraviti jest \u010dinjenica da su sve statistike samo brojevi koji nu\u017eno trebaju analizu. Kao \u0161to je ve\u0107 re\u010deno, skupiti izbjeglice i migrante te poslati ih u svojevrsni geto i tamo ostaviti bez jasnih ciljeva za njihovu budu\u0107nost nije multikulturalizam, ve\u0107 segregacija. Jad i bijeda koji se iz takve atmosfere javljaju nisu rezultat odre\u0111ene religije, podrijetla ili uvjerenja, ve\u0107 isklju\u010divo ljudskog o\u010daja i karaktera. Dodamo li svemu tome i \u010dinjenicu da mase vrlo rijetko u atmosferi straha preispituju vlastite postupke, odnosno postupke svojih politi\u010dkih predstavnika, situacija postaje jo\u0161 kompliciranijom. No, ako dopu\u0161tamo npr. na\u0161im predstavnicima da vode ratne operacije na tu\u0111im zemljama, onda imamo moralnu odgovornost prihvatiti njihove posljedice. Hrvatska se uop\u0107e ne odmi\u010de od takve prakse, jer je \u0161alju\u0107i svoje oru\u017eje u Jordan automatski postala dio kaosa koji se u Siriji razvio (slike hrvatskog oru\u017eja u rukama terorista vrlo je lako prona\u0107i) te stoga mora snositi i dio odgovornosti.<\/p>\n

Jedna se teorija nametnula u Europi i svijetu od po\u010detka izbjegli\u010dke krize. Radi se naravno o teoriji “sukoba civilizacija” koju je Samuel Huntington razvio ve\u0107 sad polako davne 1992. Mnogo je autora poku\u0161alo njegovu teoriju dodatno upotpuniti, mo\u017eda jo\u0161 i vi\u0161e raskrinkati, ali je ona u svojoj biti danas aktualnija nego li prije 23 godine. Jesu li stvarno kulturni i religijski identiteti izme\u0111u ljudi toliko razli\u010diti da zbog toga ne samo da ne mo\u017eemo \u017eivjeti zajedno, ve\u0107 \u0107emo jednoga dana i ratovati? Kako stvari sada stoje, odgovor je negativan. Dovoljno je uzeti u obzir europski kontinent u posljednjih 25 godina. U tih ne\u0161to vi\u0161e od dva desetlje\u0107a dogodila su se dva rata, prvi je (post)jugoslavenski, a drugi onaj u Ukrajini, i vrlo je zna\u010dajno da niti jedan od tih sukoba nije bio izazvan razlikama u kulturi i identitetu. \u0160tovi\u0161e, religijski i kulturni identiteti bili su u oba sukoba vrlo sli\u010dni, uz Bo\u0161njake i Islam koji predstavljaju iznimku koja vi\u0161e potvr\u0111uje pravilo nego li bilo \u0161to drugo.<\/p>\n

\u017delimo li se pozabaviti “Istokom”, primijetiti \u0107emo kako se svi sukobi vode unutar jednog istog religijskog identiteta, Islama. Pa opet, krenemo li malo dalje, do\u0107i \u0107emo do Myanmara gdje se sukobi vode izme\u0111u budisti\u010dkih ekstremista i Rohingya muslimana; ju\u017eno od nas, u Africi, sukobi u Srednjoafri\u010dkoj Republici postaju opet povr\u0161no religijski, dok u Burundiju religijski identitet postaje manje va\u017ean u odnosu na opet povr\u0161ne kulturne razlike. Taj bismo niz mogli nastaviti spominju\u0107i npr. Somaliju, Ju\u017eni Sudan i jo\u0161 mnoge druge latentne i otvorene konflikte. \u0160to im je zajedni\u010dko? Potpuna heterogenost dominantnog kulturnog, religijskog ili nekog tre\u0107eg motiva za sukob. U velikoj se ve\u0107ini slu\u010dajeva niti ne radi o pravim ratovima, ve\u0107 o asimetri\u010dnim borbama, koje svejedno mogu jasno ukazati na \u010dinjenicu da je barem za sada “sukob civilizacije” proma\u0161eni na\u010din razmi\u0161ljanja.<\/p>\n

Ameri\u010dka filozofkinja Martha Nussbaum vrlo je mudro to primijetila i transformirala Huntingtonovu teoriju u “sukob unutar civilizacija”. Naime, kao \u0161to iracionalni osje\u0107aj poput straha, ljubavi i mr\u017enje utje\u010du na svaku osobu druga\u010dije, isti princip djelovanja vrijedi i na kolektivnoj razini. Ukratko, to zna\u010di da je svako dru\u0161tvo u sebi ve\u0107 dovoljno pripremljeno za sukob jer “sadr\u017ei unutar sebe ljude koji su spremni \u017eivjeti s drugima u odnosima me\u0111usobnog po\u0161tovanja i uzajamnosti, ali i one koji tra\u017ee lagodu dominacije”[3]. \u010cinjenica da terorizam predstavlja glavni sigurnosni problem muslimanskog svijeta, a ne Zapada, jasno takav stav potvr\u0111uje.<\/p>\n

Naravno, to ne zna\u010di da ne postoje “markeri” koji dana\u0161nju delikatnu situaciju ne bi htjeli pretvoriti upravo u sukob civilizacija. Ve\u0107 samo na retori\u010dkom nivou, takva politika mnogima koristi, dok bi prava eskalacija te vrste konflikta vrlo vjerojatno ozna\u010dila kraj svijeta kakvog ga danas poznajemo. Povijest nas u\u010di, ili bi to trebala, da je \u010dovje\u010danstvo oduvijek bilo sa\u010dinjeno od \u0161iroke lepeze razli\u010ditih religija i kultura, koje nas oboga\u0107uju i \u010dine kakvim jesmo, ali nas tako\u0111er u\u010di da je svijet oduvijek bio prepun onih koji su takvo bogatstvo htjeli iskriviti u ime la\u017enih ideala i vlastite koristi. Atentati u Parizu posljedica su zapadne politike prema Bliskom istoku, politike koja ne slijedi niti jednu religiju ili kulturu.<\/p>\n

S druge strane, Ernest Gellner[4] je vrlo uvjerljivo analizirao rezultate takve politike i objasnio razloge razvoja ekstremizma u zajednicama Bliskog i Srednjeg istoka, \u0161to bi sve nas trebalo potaknuti na razmi\u0161ljanje svaki put kada svoju zapadnu kulturu budemo uzdizali iznad drugih. Sukob civilizacija je mogu\u0107 u budu\u0107nosti, me\u0111utim na nama je da shvatimo da je to \u017eelja upravo pari\u0161kih atentatora, de\u017eurnih “markera” i nekih politi\u010dkih struja koje bi trebale biti isklju\u010divo relikt pro\u0161losti.<\/address>\n
[1] Riemen, Rob, Plemstvo duha, TIM press, Zagreb 2010, str. 76.<\/address>\n
[2] Conesa, Pierre, Proizvodnja neprijatelja ili kako ubijati mirne savjesti, TIM press, Zagreb, 2012., str. 18.<\/address>\n
[3] Nussbaum, Martha, Ne profitu. Za\u0161to demokracija treba humanistiku, AGM, Zagreb, 2012., str. 47.<\/address>\n
[4] Vidi Gellner, Ernest, Postmodernizam, razum i religija, Naklada Jesenjski i Turk, Zagreb, 200.<\/address>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Svako je dru\u0161tvo u sebi ve\u0107 dovoljno pripremljeno za sukob.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-193767","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/193767","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=193767"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/193767\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=193767"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=193767"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=193767"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}