{"id":192783,"date":"2015-11-12T08:32:10","date_gmt":"2015-11-12T07:32:10","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=192783"},"modified":"2015-11-12T14:59:10","modified_gmt":"2015-11-12T13:59:10","slug":"kapitalizam-i-kleptokracija","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2015\/11\/12\/kapitalizam-i-kleptokracija\/","title":{"rendered":"Kapitalizam i kleptokracija"},"content":{"rendered":"

Autor: Peter Sloterdijk<\/strong><\/em><\/p>\n

\"peter-sloterdijk\"Na po\u010detku svih ekonomskih odnosa, smijemo li vjerovati klasicima, stoje samovolja i lakovjernost. Rousseau u znamenitoj uvodnoj re\u010denici drugog dijela Rasprave o podrijetlu i osnovama nejednakosti me\u0111u ljudima iz 1755. godine daje potrebno obja\u0161njenje: \u201cPrvi kojemu je, nakon \u0161to je ogradio neko zemlji\u0161te, palo na um re\u0107i \u2013 \u2018ovo je moje!\u2019 i na\u0161ao na lakovjerne (simples) ljude koji su mu povjerovali, ustvari je osniva\u010d gra\u0111anskog dru\u0161tva (soci\u00e9t\u00e9 civile)\u201d. Prema tome, ono \u0161to nazivljemo \u201cprivrednim \u017eivotom\u201d zapo\u010delo je tako \u0161to je netko uspio postaviti uvjerljivu ogradu i \u0161to je ogra\u0111eni teren autoritativnim govornim \u010dinom stavio sebi, gospodaru ograde, na raspolaganje: Ceci est \u00e0 moi. Prvi poduzetnik jest onaj tko je prvi uzeo \u2013 prvi gra\u0111anin i prvi lupe\u017e. Njega je neizbje\u017eno pratio i prvi javni bilje\u017enik (notar). Tako ne\u0161to kao \u0161to je obrada tla koja daje vi\u0161ak vrijednosti jest pred-ekonomska \u201cdjelotvorna radnja\u201d (Tathandlung) koja se ne sastoji ni od \u010dega drugog osim sirove geste prisvajanja. Bez pristanka \u201clakovjernih\u201d koji vjeruju u valjanost prvog uzimanja, pravo posjedovanja ne bi se dugo odr\u017ealo. Ono \u0161to zapo\u010dinje kao zauzimanje, zape\u010da\u0107uje se unosom u katastarske knjige. Ponajprije samovolja, a potom blagoslov legalnog priznanja. Prema tome, tajna se gra\u0111anskog dru\u0161tva krije u naknadnom posve\u0107enju inicijative koja u sebi nosi nasilje. Kada je posrijedi po\u010detna plja\u010dka, \u0161to \u0107e se kasnije pretvoriti u pravni titular, najva\u017enije je biti prvi. Tko je kasno stigao, toga \u0107e \u017eivot kazniti. Tko \u017eivi s pogre\u0161ne strane ograde, taj ostaje siroma\u0161an. Siroma\u0161nima se svijet pri\u010dinja mjestom na kojem je ruka drugog sve uzela jo\u0161 i prije no \u0161to su oni prispjeli na popri\u0161te.<\/p>\n

Rusoovski mit o ra\u0111anju gra\u0111anskog dru\u0161tva iz okupacije zemlje ostavio je sna\u017ean u\u010dinak na \u010ditatelje u politi\u010dkoj moderni. Marx je bio toliko impresioniran izvornim postavljanjem ograde da je poku\u0161ao cijelu ranu povijest \u201ckapitalizma\u201d svesti na takozvanu prvotnu akumulaciju, na zlo\u010dina\u010dku samovolju nekoliko britanskih zemlji\u0161nih veleposjednika kojima je, kako je mislio, palo na um ograditi goleme povr\u0161ine zemlje i pustiti tu velika krda kapitala s krznom pasti \u2013 a \u0161to je prirodno podrazumijevalo da su prethodno otjerali ranije posjednike ili korisnike te zemlje. Kada je Marx kasnije svoju teoriju privrede vo\u0111ene kapitalom razvio u obliku Kritike politi\u010dke ekonomije, u\u010dinio je to na temelju slutnje, nadahnute Rousseauom, da sveukupna ekonomija po\u010diva na pretpostavci pred-ekonomske samovolje \u2013 upravo na onoj inicijativi nasilnog ogra\u0111ivanja iz koje je, nakon puno me\u0111ukoraka, proistekao aktualni vlasni\u010dki poredak gra\u0111anskog dru\u0161tva. Prve inicijative beati possidentes jednake su izvornom zlo\u010dinu \u2013 one nisu ni\u0161ta manje doli ponavljanje prvotnog grijeha na polju vlasni\u010dkih odnosa. \u010covjek je do\u017eivio pad \u010dim je privatno vlasni\u0161tvo izdvojeno iz zajedni\u010dkog. Taj se pad nastavlja u svakom sljede\u0107em ekonomskom \u010dinu.<\/p>\n

Takav na\u010din gledanja na stvari nalazi se u osnovi modernog habitusa pomanjkanja respektiranja va\u017ee\u0107eg prava (habitusa karakteristi\u010dnog za marksizam, ali ne samo za njega), napose najgra\u0111anskijeg me\u0111u pravima, prava na nepovredivost vlasni\u0161tva. Svatko tko vjeruje da je kadar prozreti \u201cpostoje\u0107e\u201d kao rezultat jednog po\u010detnog neprava, automatski \u0107e prestati po\u0161tovati pravo. Budu\u0107i da se vlasni\u0161tvo, tako promatrano, mo\u017ee svesti na izvornu \u201cplja\u010dku\u201d iz difuznog zajedni\u010dkog imetka, tada sada\u0161nji vlasnici trebaju ra\u010dunati da \u0107e jednoga dana u sferi politike do\u0107i na red korigiranje tako nastalih odnosa. Taj \u0107e dan svanuti kada \u201clakovjerni\u201d (simples) prestanu to biti. Tada \u0107e se oni sjetiti \u201czlo\u010dina\u201d koji je po\u010dinjen postavljanjem prve ograde. Ispunjeni prosvije\u0107enim revolucionarnim elanom, krenut \u0107e ru\u0161iti postoje\u0107e ograde. Nakon toga \u0107e politika morati zajam\u010diti nadoknadu \u0161tete za ono \u0161to je ve\u0107ini oduzeto prvom raspodjelom: op\u0107em \u0107e biti vra\u0107eno ono \u0161to su prvi privatni uzimatelji prisvojili. U osnovi svakog revolucionarnog pomanjkanja respektiranja nalazi se uvjerenje da naposljetku nema nikakvog zna\u010denja to \u0161to sada\u0161nji \u201dlegitimni\u201d vlasnici nisu isti oni od ju\u010der. Od pomanjkanja respektiranja do razvla\u0161tenja samo je jedan korak. Sve avangarde objavljuju da se mora iznova obaviti preraspodjela svijeta.<\/p>\n

Na ovoj pozadini lako je razumjeti za\u0161to su sve \u201ckriti\u010dke\u201d ekonomije nakon Rousseaua morale biti samo op\u0107e teorije kra\u0111e. Gdje su lupe\u017ei na vlasti, makar oni ve\u0107 odavna postali upravlja\u010di, tu realisti\u010dka ekonomska znanost ne mo\u017ee biti drugo nego nauk o kleptokraciji imu\u0107nih. U teorijskoj perspektivi, taj \u0107e nauk objasniti kako to da su bogati oduvijek i vladaju\u0107i: tko je u po\u010detnom uzimanju zemlje zgrabio, taj \u0107e i u kasnijem uzimanju mo\u0107i biti me\u0111u prvima. Iz politi\u010dke perspektive, nova znanost o \u201cruci \u0161to uzima\u201d obja\u0161njava za\u0161to se realno egzistiraju\u0107a oligarhija mo\u017ee prevladati samo povratkom na po\u010detno uzimanje. Tako je na scenu stupila najmo\u0107nija politi\u010dko-ekonomska misao 19. stolje\u0107a, ona koja je, zahvaljuju\u0107i sovjetskom eksperimentu od 1917. do 1990., sudjelovala u definiranju prethodnog stolje\u0107a: ta misao artikulira kvazi-homeopatsku ideju da u slu\u010daju izvorne kra\u0111e od strane nekolicine od pomo\u0107i mo\u017ee biti samo \u0107udoredno opravdana povratna kra\u0111a od strane mnogih.<\/p>\n

Kritiku aristokratske i gra\u0111anske kleptokracije, koju je za\u010dela Rousseauova po\u010detna teza puna slutnje, preuzelo je radikalno krilo Francuske revolucije; preuzelo ju je s ogor\u010denim odu\u0161evljenjem iz kojeg je iznikla pogibeljna povezanost idealizma i resantimana. Ve\u0107 je kod ranih socijalista gotovo expressis verbis zna\u010dilo: vlasni\u0161tvo je kra\u0111a. Mladi Marx je u po\u010detku bio jako naklonjen anarhistu Pierre-Joseph Proudhonu, koji je skovao ovu zloglasnu frazu i tra\u017eio, u spisu o vlasni\u0161tvu iz 1840. godine, ukidanje starog poretka i zasnivanje proizvo\u0111a\u010dkih saveza u kojima ne\u0107e biti uprave. Dobro je znano da je Marx, nekoliko godina kasnije, kada je okrenuo le\u0111a prudonisti\u010dkoj inspiraciji, iznio zahtjev da se priroda problema vlasni\u0161tva i eo ipso fenomena kra\u0111e, ispita dubljim zala\u017eenjem u njezine temelje. Marx je i kasnije u klasi\u010dnom tonalitetu pomanjkanja respektiranja iznosio parolu \u201ceksproprijacija eksproprijatora\u201d, ali to se tada vi\u0161e nije svodilo na ispravljanje nepravde u\u010dinjene u pradavno doba. \u0160tovi\u0161e, taj marksisti\u010dki postulat, oslonjen na mudro konfuznu teoriju vrijednosti, smjera na ukidanje plja\u010dka\u0161kih odnosa \u0161to se svakodnevno obnavljaju u sustavu kapitala. Ti odnosi navodno odre\u0111uju da se \u201cvrijednost\u201d svih industrijskih proizvoda neprekidno nepravedno raspodjeljuje: za radnike samo egzistencijalni minimum, a za vlasnike kapitala vi\u0161ak vrijednosti. Iz Marxove teorije vi\u0161ka vrijednosti proiza\u0161la je plodna teza formulirana na polju kritike vlasni\u0161tva. Kada ona sve obasja, tada vidimo kako je bur\u017eoazija, premda je de facto proizvo\u0111a\u010dka klasa, zapravo iz temelja kleptokratski kolektiv \u010diji modus vivendi zaslu\u017euje prezir, i utoliko vi\u0161e \u0161to se slu\u017ebeno poziva na op\u0107u jednakost i slobodu \u2013 izme\u0111u ostalog i na slobodu sklapanja ugovora prilikom ulaska u proizvodne odnose. Ono \u0161to se utvr\u0111uje u pravnoj formi slobodno sklopljenog ugovora o razmjenskim odnosima izme\u0111u poduzetnika i radnika nije ni\u0161ta drugo nego jo\u0161 jedan slu\u010daj onoga \u0161to je Joseph Proudhon nazvao \u201copresivno vlasni\u0161tvo\u201d. Otuda put vodi ravno do one kra\u0111e vi\u0161ka vrijednosti koja navodno postoji svuda gdje postoji dobitak na strani kapitala. Pla\u0107anje je nadnice uzimanje pod izgovorom davanja; nadnica je kra\u0111a odjevena slobodnom, pravno reguliranom razmjenom. Samo zahvaljuju\u0107i ovakvom moraliziraju\u0107em stiliziranju temeljnih privrednih odnosa mogla je rije\u010d \u201ckapitalizam\u201d postati izrazom kojim se u politici netko napada i izrazom koji se sistematski razumije kao pogrdan. On danas ponovno na takav na\u010din kru\u017ei. Kapitalizam se razumije kao nastavak feudalne eksploatacije robova i kmetova sredstvima moderne, odnosno bur\u017eoaske eksploatacije onih koji primaju nadnicu.<\/p>\n

To je ono \u0161to se ka\u017ee tezom da se \u201ckapitalisti\u010dki\u201d privredni poredak pokre\u0107e bazalnim antagonizmom kapitala i rada \u2013 tezom koja u svom sugestivnom patosu po\u010diva na pogre\u0161no prikazanim zbiljskim odnosima: naime, pokreta\u010d modernog na\u010dina privre\u0111ivanja ne treba tra\u017eiti u igri u kojoj su (industrijski) kapital i rad suprotstavljeni. On se \u0161tovi\u0161e krije u antagonisti\u010dkom odnosu povjerenika i du\u017enika. Modernu privredu pokre\u0107e briga kako vratiti kredit \u2013 i u pogledu te brige kapital i rad se nalaze na istoj strani. Ipak, u ovim danima financijske krize bulevarski tisak pi\u0161e: kredit je du\u0161a svakog poduze\u0107a, pla\u0107e treba otpla\u0107ivati posu\u0111enim novcem \u2013 a samo u slu\u010daju uspjeha, i iz zarade. Profitni nagon je epifenomen dugovanja, a faustovski nemir neprestano \u017eivog poduzetnika nije ni\u0161ta drugo do psihi\u010dki refleks zbog kamatnog stresa. No podvala da je \u201ckapital\u201d samo pseudonim za nezasitnu plja\u010dka\u0161ku energiju \u017eivi sve do Brechtove sottise (bedasto\u0107e, prim. prev.) da plja\u010dka banke nije ni\u0161ta u usporedbi s osnivanjem banke. Tu vidimo jo\u0161 ne\u0161to: u analizama klasi\u010dne ljevice ka\u017ee se da je na onaj tko je na vlasti vazda lupe\u017e i da nema maske koje \u0107e to prikriti i da nije va\u017eno koliko se poduzetnici trse iza\u0107i u susret onima koji rade za njih. \u0160to se ti\u010de \u201cgra\u0111anske dr\u017eave\u201d, prema ovom tuma\u010denju, ona ne mo\u017ee biti ni\u0161ta vi\u0161e nego sindikat obrane dobro znanih \u201cvladaju\u0107ih interesa\u201d.<\/p>\n

Nema neke svrhe sada nabrajati razne zablude i pogre\u0161na razumijevanja koja su, na crti od Rousseaua preko Marxa do Lenjina, svojstvena avanturisti\u010dkim konstrukcijama oko na\u010dela vlasni\u0161tva. Ovaj potonji je pokazao \u0161to se zbiva kada se formula \u201ceksproprijacija eksproprijatora\u201d prevede iz sfere sekta\u0161kih traktata u sferu terora dr\u017eavne partije. Njemu treba zahvaliti za nenadma\u0161ni uvid da usud kapitalizma, kao i njegovog navodnog protivnika, socijalizma, neminovno ovisi o na\u010dinu kako je uobli\u010dena moderna dr\u017eava.<\/p>\n

I doista, moramo pogledati kakva je dana\u0161nja dr\u017eava ako nas zanima dokle je u svojem umije\u0107u stigla \u201cruka \u0161to uzima\u201d. Da bismo to\u010dno razumjeli razmjere dana\u0161njeg ne\u010duvenog nadimanja dr\u017eave potrebno je podsjetiti se historijskog srodstva izme\u0111u ranog liberalizma i za\u010detaka anarhizma. Oba je pokreta nadahnjivala odve\u0107 varljiva vjera da ulazimo u eru slabih dr\u017eava. Liberalizam je te\u017eio minimalnoj dr\u017eavi koja \u0107e svojim gra\u0111anima upravljati gotovo neosjetno i ostaviti ih na miru da rade svoje poslove, a anarhizam je na dnevni red stavio \u010dak i zahtjev za potpunim odumiranjem dr\u017eave. U oba je postulata bilo \u017eivo o\u010dekivanje, tipi\u010dno za 19. stolje\u0107e i njegovo mi\u0161ljenje koje je slijepo za sistem, da \u0107e plja\u010dki naskoro do\u0107i kraj. Jedni su vjerovali da \u0107e se to dogoditi putem ve\u0107 zaka\u0161njelog razvla\u0161\u0107ivanja onih koji su neproduktivni i samo isisavaju novac od drugih, to jest razvla\u0161\u0107ivanja plemstva i klera; drugi su vjerovali da se plja\u010dka mo\u017ee zaustaviti rastvaranjem (Aufl\u00f6sung) poznatih dru\u0161tvenih klasa na male krugove u kojima ne\u0107e biti otu\u0111enja i koji \u0107e sami konzumirati ono \u0161to proizvedu.<\/p>\n

Iskustvo je dvadesetog stolje\u0107a pokazalo da logika sistema ide i protiv anarhizma i protiv liberalizma. Koga zanima \u0161to danas doista radi \u201cruka \u0161to uzima\u201d, taj bi trebao ponajprije pogledati najve\u0107u uzimaju\u0107u mo\u0107 modernog svijeta, danas ostvarenu dr\u017eavu poreza, koja se sve vi\u0161e postaje du\u017eni\u010dka dr\u017eava. Preduvjeti da to razumijemo de facto se nalaze prete\u017eno u liberalnim tradicijama. U njima se na uznemiruju\u0107i na\u010din skrbno notira kako se moderna dr\u017eava tokom stotina godina polako preoblikovala u golemo \u010dudovi\u0161te koje guta i tro\u0161i novac.<\/p>\n

To se preoblikovanje doga\u0111a ponajprije basnoslovnim pro\u0161irenjem zone oporezivanja, pri \u010demu nije od najmanjeg zna\u010daja uvo\u0111enje progresivnog poreza na dohodak \u2013 poreza koji zapravo nije ni\u0161ta manje do funkcionalni ekvivalent socijalisti\u010dke konfiskacije, uz jednu zna\u010dajnu prednost \u0161to se postupak mo\u017ee ponavljati iz godine u godinu, barem u slu\u010daju onih koje cije\u0111enje od prethodne godine nije uni\u0161tilo. Da bismo na pravi na\u010din shvatili koliko su danas dobrostoje\u0107e klase tolerantne prema porezima mo\u017eda bismo se trebali prisjetiti da je kraljica Viktorija, kada je prvi put porez na dohodak u Engleskoj podigla na 3,3 procenta, razmi\u0161ljala nije li time prije\u0111ena granica drskosti. U me\u0111uvremenu smo se odavno navikli na stanje u kojem \u0161a\u010dica radno uspje\u0161nih puni vi\u0161e od polovicu nacionalnog bud\u017eeta.<\/p>\n

Zajedno sa \u0161arenom listom stvaranja i isisavanja, koji se uglavnom ti\u010du potro\u0161nje, javlja se jedan fenomenalan ishod: posve izgra\u0111ene poreske dr\u017eave uzimaju polovicu ukupnoga privrednog uspjeha svojih produktivnih slojeva za fiskus, a oni koji su time pogo\u0111eni ne pribjegavaju najplauzibilnijoj reakciji, antifiskalnom gra\u0111anskom ratu. To je posljedica politi\u010dke dresure u modernom dru\u0161tvu zbog koje bi svaki ministar financija u apsolutizmu mogao puknuti od zavisti.<\/p>\n

\u0160to se ti\u010de opisanih odnosa, lako je vidjeti za\u0161to je pogre\u0161no postavljeno pitanje ima li \u201ckapitalizam\u201d budu\u0107nost. Mi danas ne \u017eivimo \u201cu kapitalizmu\u201d, kako to stalno iznova sugerira koliko nemisaona toliko histeri\u010dna retorika u zadnje vrijeme. Mi \u017eivimo u poretku stvari koji bi se cum grano salis morao definirati kao polu-socijalizam, animiran od strane masovnih medija, koji po\u010diva na privredi s privatnim vlasni\u0161tvom i u kojem poreska dr\u017eava samo grabi. Sramni slu\u017ebeni naziv za to glasi \u201csocijalna tr\u017ei\u0161na privreda\u201d. \u0160to se ti\u010de aktivnosti \u201cruke \u0161to uzima\u201d, od kada ju je monopolizirala u nacionalnom i regionalnom fiskusu, ona je uglavnom u slu\u017ebi zadataka zajednice. Posve\u0107uje se sizifovskim poslovima koje izviru iz zahtjeva za \u201csocijalnom pravdom\u201d. Svi oni po\u010divaju na uvidu da onaj tko ho\u0107e puno uzimati, taj mora i puno davati. Tako je od sebi\u010dnog i direktnog iskori\u0161tavanja u feudalno doba, u modernom dobu nastala gotovo nesebi\u010dna, pravno obuzdana dr\u017eavna kleptokracija. Moderni ministar financija je Robin Hood koji se zakleo da \u0107e po\u0161tovati ustav. Uzimanje s \u010distom savje\u0161\u0107u, koje odlikuje \u201cruku javnosti\u201d, to jest javne dr\u017eavne slu\u017ebe, opravdava se, kako ideal-tipski tako i pragmati\u010dki, nepriznatom korisno\u0161\u0107u u pogledu socijalnog mira \u2013 a da ni ne spominjemo druga postignu\u0107a dr\u017eave koja uzima i daje. \u010cinitelj korupcije se pritom uglavnom dr\u017ei u umjerenim granicama, iako iz K\u00f6lna i M\u00fcnchena sti\u017eu neki signali koji navje\u0161\u0107uju da mo\u017eda i nije tako. Tko \u017eeli pravilno ocijeniti ovda\u0161nje uvjete, treba se samo sjetiti kakvi su odnosi u postkomunisti\u010dkoj Rusiji u kojoj \u010dovjek bez ikakva podrijetla, netko poput Vladimira Putina, za nekoliko godina slu\u017ebe na vrhu dr\u017eave mo\u017ee prikupiti bogatstvo od vi\u0161e od dvadeset milijardi dolara.<\/p>\n

Liberalnim promatra\u010dima ovoga dana\u0161njeg \u010dudovi\u0161ta, na le\u0111ima kojeg ja\u0161e sistem socijalnog zbrinjavanja, treba zahvaliti \u0161to su skrenuli pozornost na skrivene opasnosti u takvom stanju stvari \u2013 na mogu\u0107nost pretjerane regulacije koja poduzetni\u010dkom elanu postavlja preuske granice, potom na pretjerano oporezivanje koje ka\u017enjava uspjeh, i na pretjerano zadu\u017eivanje zahvaljuju\u0107i kojem je ozbiljno doma\u0107instvo zamijenila spekulativna frivolnost, i u javnoj i u privatnoj sferi. Autori liberalne tendencije prvi su ukazali da u dana\u0161njim uvjetima postoji tendencija obrnutog iskori\u0161tavanja: ako su u ranijim okolnostima bogati, bez ikakve sumnje \u017eivjeli neposredno na ra\u010dun siroma\u0161nih, u ekonomskoj moderni mo\u017ee do\u0107i do toga da neproduktivni posredno \u017eive na ra\u010dun produktivnih \u2013 i to na na\u010din koji mo\u017ee biti pogre\u0161no protuma\u010den, naime tako da dobivaju ono \u0161to im je re\u010deno i \u010dak vjeruju da im se \u010dini nepravda jer im se zapravo jo\u0161 vi\u0161e duguje. Danas polovicu svih stanovnika modernih dr\u017eava doista \u010dine ljudi bez ikakvih prihoda ili s niskim zaradama, dakle oni koji su oslobo\u0111eni bilo kakvih davanja i opstanak kojih u velikoj mjeri ovisi o radu one polovice koja je porezno aktivna. Ako bi se takvi uvidi pro\u0161irili i radikalizirali, moglo bi u 21. stolje\u0107u do\u0107i do desolidarizacije u velikom stilu. Ta bi desolidarizacija bila posljedica toga \u0161to bi gotovo previ\u0161e plauzibilna liberalna teza o iskori\u0161tavanju produktivnih od strane neproduktivnih spustila na ni\u017ei rang puno manje plauzibilne lijeve teze o iskori\u0161tavanju rada od strane kapitala. To bi sa sobom povuklo post-demokratske konsekvence koje bi zasad bilo bolje ni ne poku\u0161ati ocrtati.<\/p>\n

Velika pogibelj za budu\u0107nost sistema trenutno dolazi od du\u017eni\u010dke politike kejnzijanizmom zatrovanih dr\u017eava. Ta du\u017eni\u010dka politika vodi, diskretno ali neizbje\u017eno, do situacije u kojoj \u0107e du\u017enik jo\u0161 jednom oplja\u010dkati svojeg povjerenika \u2013 onako kao \u0161to se to \u010desto zbivalo u povijesti plja\u010dke, od dana faraona pa sve do valutnih reformi u dvadesetom stolje\u0107u. Novost ovog aktualnog fenomena ti\u010de se ponajprije pantagruelske dimenzije javnog duga. Bio to otpis duga, insolventnost, valutna reforma ili inflacija \u2013 sljede\u0107a je velika konfiskacija na putu. Ve\u0107 je sada jasno kako glasi radni naslov scenarija budu\u0107nosti: sada\u0161njost koja plja\u010dka budu\u0107nost. \u201cRuka \u0161to uzima\u201d pose\u017ee \u010dak i za \u017eivotima nadolaze\u0107ih pokoljenja \u2013 nepo\u0161tovanje obuhva\u0107a \u010dak i prirodne osnove na\u0161eg \u017eivota, kao i budu\u0107e nara\u0161taje.<\/p>\n

Jedina mo\u0107 koja bi se mogla protustaviti plja\u010dkanju budu\u0107nosti morala bi po\u010divati na jednom novom socijal-psiholo\u0161kom iznala\u017eenju \u201cdru\u0161tva\u201d. To iznala\u017eenje ne bi bio ni\u0161ta manje nego revolucija ruke \u0161to daje. Ono bi vodilo ukidanju obaveznog oporezivanja i njegovom pretvaranju u poklon zajednici (Allgemeinheit) \u2013 a da pritom javni prostor zbog toga ne bi nu\u017eno bio osiroma\u0161en. Taj bi timoti\u010dki (za Sloterdijka je thymos svijest vo\u0111ena ponosom da je \u010dovjek kadar ne\u0161to darovati, prim. prev. M. K.) preokret pokazao da u vje\u010dnom prijeporu izme\u0111u lakomosti i ponosa gdjegdje i ovo drugo mo\u017ee pobijediti.<\/p>\n

Peter Sloterdijk, Die nehmende Hand und die gebende Seite: Beitr\u00e4ge zu einer Debatte \u00fcber die demokratische Neubegr\u00fcndung von Steuern. Suhrkamp, Berlin 2010, str. 97-105.<\/em><\/p>\n

Preveo s njema\u010dkog Mario Kopi\u0107<\/p>\n

filmagazin.wordpress.com<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Iskustvo 20. stolje\u0107a pokazalo da logika sistema ide i protiv anarhizma i protiv liberalizma<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-192783","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/192783","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=192783"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/192783\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=192783"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=192783"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=192783"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}