{"id":189344,"date":"2015-09-28T08:08:50","date_gmt":"2015-09-28T06:08:50","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=189344"},"modified":"2015-09-28T08:08:50","modified_gmt":"2015-09-28T06:08:50","slug":"hezbolah-hasis-zid","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2015\/09\/28\/hezbolah-hasis-zid\/","title":{"rendered":"Hezbolah, ha\u0161i\u0161, zid"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Davor Konjiku\u0161i\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n

\"liban-hezbolah\"Duga\u010dka dolina Beka, okru\u017eena golim \u0107elavim s jedne i visokim zelenim planinama s druge strane, zasigurno je jedna od najljep\u0161ih na Bliskom istoku. U suton, kad topli vjetar raznosi pra\u0161inu po ravnici stvaraju\u0107i zlatno\u017eutu maglicu, Beka izgleda pitomo. Na brisanom prostoru izme\u0111u gradova nema drve\u0107a. Tu su jedino privremena beduinska naselja i neslu\u017ebeni sirijski izbjegli\u010dki kampovi. U \u0161atorima ve\u0107 godinama \u017eive kompletne obitelji, ljudi bez putovnica i bez prava na zaposlenje, a djeca bez prava na \u0161kolovanje. To su oni najsiroma\u0161niji, koji nemaju mogu\u0107nosti, poput drugih svojih sunarodnjaka, krenuti prema Europi. Sirija, nekad mo\u0107na dr\u017eava koja je kontrolirala politiku susjednog Libanona, danas je brisani, zga\u017eeni prostor, a njeni gra\u0111ani ponosna, ali ne\u017eeljena siro\u010dad. Sirijci ne tra\u017ee novac, nego posao i pravo na \u017eivot. Beka za strance danas nije po\u017eeljna destinacija. Na kartama zapadnih vlada dolina je obilje\u017eena crvenom bojom, kao mjesto u koje ni po koju cijenu nije preporu\u010dljivo putovati. Iako je rije\u010d o negativnoj propagandi, ovdje su otmice postale realnost: nestaju stranci, ali i Libanonci. Rat se na razli\u010dite na\u010dine iz svega nekoliko kilometara udaljene Sirije ve\u0107 odavno prelio na Libanon.<\/p>\n

Vozim se u malom, bu\u010dnom kombiju koji uspje\u0161no i bez previ\u0161e problema prolazi vojne punktove s mitraljeskim gnijezdima i vojnicima s dugim cijevima. Gledam u vrhove planina iza kojih su Fronta al-Nusra i ISIL. Pored nas prolaze crni automobili zatamnjenih stakala i bez registarskih oznaka. Na vjetru se o\u0161tro vijore \u017eute zastave Hezbolaha. Nakon tri sata vo\u017enje, jedva \u010dekam izlazak iz prostora \u0161to ga dijelim s voza\u010dem koji je na jednoj od stanica udario i izbacio \u017eenu koja mu je prethodno, iz meni nepoznatog razloga, drsko bacila novac u lice. Taksisti se pokazuju beskrupuloznom ljudskom vrstom koja se ra\u0161irila po svim kontinentima i koja najbolje uspijeva na nesre\u0107i drugih. Naravno, pri izlasku mom kolegi iz Zagreba i meni poku\u0161ava naplatiti ne\u0161to \u0161to smo odavno platili.<\/p>\n

Ubrzo stojim na mjestu na kojem je do prije dvadeset godina bilo nezamislivo da stoji stranac. Grad Balbek glavno je upori\u0161te Hezbolaha i njegov glavni prozor prema svijetu, odnosno prema Iranu. Odavde se do prije koju godinu do Damaska stizalo za manje od 45 minuta vo\u017enje. Umjesto trgovaca i putnika, malih kombija i prenatrpanih autobusa i kamiona, trenuta\u010dno preko granice putuju jedino vojnici Hezbolaha, koji podr\u017eavaju jo\u0161 uvijek aktualnog sirijskog predsjednika Ba\u0161ara al-Asada. Dok se vozimo u taksiju, gledam u kamion koji se stvorio ispred nas. Ispod cerade, praznih i umornih lica sjede vojnici Hezbolaha koji se vra\u0107aju iz rata. Nisu to vojnici, to su djeca. Tijela im poskakuju dok kamion\u010di\u0107 prelazi preko rupa na cesti nedaleko lokalnoga \u0161ehidskoga groblja. Ovdje svaka obitelj ima po jednog \u0161ehida, na kojeg uspomena \u017eivi na fotografijama postavljenima na pro\u010delja ku\u0107a. Tek ovdje razumijem koja je glavna mo\u0107 Hezbolaha: ta je organizacija neodvojiv dio \u017eivota, ukorijenjena u svakom domu, svakoj \u0161koli, svakoj osobi, svakoj molitvi.<\/p>\n

U malom dvori\u0161tu prizemne ku\u0107e kredom su nacrtani likovi gerilaca. Pored ra\u0161irenog ve\u0161a veliko je drvo konoplje. Tu \u017eivi Kevin \u0160arif, na\u0161 doma\u0107in i zaposlenik u imigracijskoj slu\u017ebi na aerodromu Rafik Hariri u Bejrutu, sa svojom u\u017eom i \u0161irom obitelji. Dok pri\u010damo s njegovim ocem i mla\u0111im bratom, gledamo u \u017eenske \u010dlanove obitelji \u0161to vire iza od\u0161krinutih vrata. Ponosni Kevin nam pokazuje svoju politi\u010dku literaturu: Lenjina, Che Guevaru, Hillary Clinton\u2026<\/p>\n

– Mora\u0161 upoznati svog neprijatelja da bi ga razumio – obja\u0161njava za posljednju knjigu.<\/p>\n

Njegov otac Omeir, nekada\u0161nji profesor fizike, pri\u010da nam o rimskom gradu sunca Heliopolisu, \u010diji su ostaci u Balbeku. Va\u017ean je to arheolo\u0161ki lokalitet, koji su nekad svakodnevno posje\u0107ivale tisu\u0107e turista. Ovog ljeta turista nema. Slu\u0161am ga napreskokce. Taj je brko jedan od onih srednjo\u0161kolskih profesora koje nitko nije slu\u0161ao na satu i koji je pred plo\u010dom sam sebi u bradu mrmljao formule. Nave\u010der sjedimo u dvori\u0161tu njihove iznajmljene ku\u0107e i u ti\u0161ini pu\u0161imo cigarete, slu\u0161aju\u0107i pu\u0161karanje i detonacije izme\u0111u obitelji Zejter i D\u017eafar, dva konkurentska klana \u0161to kontroliraju milijunsku proizvodnju ha\u0161i\u0161a.<\/p>\n

– Ne brini ni\u0161ta. Nije to nikakav ozbiljan problem. Malo zapucaju i to se brzo smiri – ka\u017ee nam na\u0161 doma\u0107in.<\/p>\n

Sutradan putujemo za Yammoune, mjesto klana \u0160arif, odakle je i Kevinova obitelj. Prolazimo dolinu koja je pro\u0161arana poljima konoplje, ulazimo u selo visoko u planinama. Zimi gotovo odsje\u010deno od ostatka svijeta, ljeti ostavlja idili\u010dnu sliku ruralnog \u017eivota. Na ulicama bosonoga djeca i cijele obitelji okupljene oko ro\u0161tilja, a na svakom se koraku \u010duje tandrkanje arapskog turbofolka. Upravo onako kako prosje\u010dni Europljanin zami\u0161lja Levant. Vikendom su tu i mladi\u0107i, golobradi klinci, koji su do\u0161li s rati\u0161ta iz svega pola sata vo\u017enje udaljene Sirije. Na mobitelima pokazuju fotografije na kojima su u uniformama i s oru\u017ejem. Glasni su, ponajprije kako bi zadivili djevoj\u010dice s druge strane ulice.<\/p>\n

U suton se penjemo jo\u0161 vi\u0161e u planine. Na gotovo 2000 metara nadmorske visine do\u010dekuje nas Abes. Suh, miran tip mojih godina, ali s potpuno druga\u010dijom \u017eivotnom pri\u010dom. Dok sam ja zavr\u0161avao osnovnu \u0161kolu, Abes je ve\u0107 bio u Hezbolahu. Danas, kad nije u Siriji, vodi vojni\u010dku obuku u kampovima skrivenima u okolnim planinama. Nakon po\u010detnog nepovjerenja nastupilo je po\u010detno povjerenje i, kao, pri\u010damo o svemu, pametno zaobilaze\u0107i sve teme koje nisu \u2018teme\u2019. Pripadnicima Hezbolaha zabranjeno je razgovarati s novinarima, ali pri\u010damo s njim kao njegovi gosti. Njegov je prijatelj zapalio d\u017eoint. Tvrdi da je ha\u0161i\u0161 s ovih polja u Amsterdamu jedan od cjenjenijih na tr\u017ei\u0161tu. Ovdje je ha\u0161i\u0161 jedina privredna grana. Centralna vlada u Bejrutu godinama poku\u0161ava uni\u0161titi polja konoplje, ali to zavr\u0161ava pravim miniratovima u kojima lokalci automatskim oru\u017ejem i ru\u010dnim baca\u010dima raspale po vojnicima i voza\u010dima bagera, koji bje\u017ee glavom bez obzira nakon prvoga ispaljenog metka. U prtlja\u017eniku svakoga ovda\u0161njeg automobila mali je arsenal oru\u017eja, uklju\u010duju\u0107i i srednje te\u0161ko naoru\u017eanje.<\/p>\n

– Ljudima stalno nude da umjesto ha\u0161i\u0161a uzgajaju jabuke. \u0160to da radimo s jabukama? Ne vjerujem da \u0107e nam ikada ponuditi alternativu – obja\u0161njava Abes, koji se protivi konzumiranju droge, alkohola i cigareta, ali pragmati\u010dno shva\u0107a koliko je ha\u0161i\u0161 Hezbolahu va\u017ean za kupnju informacija i naoru\u017eanja.<\/p>\n

Ljetne no\u0107i ovdje su hladne, pa pijemo crni \u010daj i grijemo se uz vatru. Ne mogu se praviti pametan, jer ovda\u0161nji ljudi ostaju i opstaju na svoj na\u010din, po svojim pravilima i s nesigurnom budu\u0107no\u0161\u0107u. Nemaju previ\u0161e izbora osim boriti se za ovo \u0161to imaju, jer je sjeverno i isto\u010dno od njih sirijski pakao, zapadno Sredozemno more, a ju\u017eno neprijateljski Izrael i granica opasana zidovima i \u017eicom. Prilikom odlaska, slu\u010dajno sam iz auta fotografirao s upaljenim blicom: istoga se trena pojavio crni mercedes bez tablica i po\u010deo nas pratiti. Kevin bi usporio, ali bi usporili i na\u0161i pratitelji. Zvali smo Abesa koji je stigao za minutu i razrije\u0161io situaciju.<\/p>\n

Za putovanje na jug, prema Izraelu, potrebna je posebna vojna dozvola, koja se mo\u017ee dobiti jedino u velikoj vojarni u Sidonu. Zajedno s Libanonkom, Amerikancem i Turkinjom upu\u0161tam se u birokratsku proceduru. Hodaju\u0107i pola sata po labirintu sidonske vojarne do posljednje u nizu kancelarija u kojoj nas, navodno, \u010deka dozvola, prolazimo pokraj dje\u010daka ne starijeg od 18 godina s crnim povezom preko o\u010diju, lisicama na rukama i lancima na nogama. Vojnik ga sna\u017eno povla\u010di unazad, jasno nam daju\u0107i do znanja da \u0161to prije pro\u0111emo\u2026 Otvaramo vrata kancelarije.<\/p>\n

– \u010cestitamo. Izvukli ste dozvolu broj 117. General vam je sve potpisao. Sretan put – poselamio nas je debelju\u0161kasti birokrat, odobravaju\u0107i na\u0161e putovanje.<\/p>\n

Litani je rijeka koja je va\u017enija kao linija demarkacije nego kao prirodna pojava. Za Libanon je to linija do koje je Izrael 1978. okupirao njegov teritorij i od koje se u potpunosti povukao tek 22 godine kasnije. Uz ostalo, to je zona pod kontrolom UNIFIL-a (United Nations Interim Force in Lebanon), koji je puno \u010de\u0161\u0107e meta izraelske vojske nego nekakva vojna snaga koja mo\u017ee zaustaviti sukob Izraela i Hezbolaha. Godine 1996. u gradu Kani, prilikom artiljerijskog napada na kamp UN-a u kojem se skrivalo i 800 libanonskih civila, izraelska vojska ubila je 106, a ranila 116 ljudi. Na mjestu nekada\u0161njega kampa jo\u0161 su vidljive krhotine stakla, razbacana odje\u0107a i ostaci izgorjelih zgrada.<\/p>\n

Automobilom se vozimo gore-dole, po bre\u017euljcima i kroz maslinike. Na kri\u017eanju, pored starog mercedesa boje trule tre\u0161nje, stoje dvojica tipova srednjih godina. Obojica imaju brade, nose \u0161iroke hla\u010de i tenisice. Jedan dr\u017ei ruke u d\u017eepovima, drugi je naslonjen na haubu automobila. Pona\u0161aju se kao da nije nimalo neuobi\u010dajeno stajati na popodnevnom suncu usred pustopoljine.<\/p>\n

– Ovo su tipovi iz Hezbolaha. Nemojte slu\u010dajno fotkati. Ne da mi se provesti pet sati u nekom podrumu, raspravljaju\u0107i s njima o tome za\u0161to fotografiramo – dobacuje mi o\u0161tro Mary, umjetnica i nova prijateljica iz Libanona, bez koje ovo putovanje ne bi bilo mogu\u0107e.<\/p>\n

Tipovi nam obja\u0161njavaju kako do\u0107i do Khiama, gdje je izraelska vojska 1982. podignula zatvor Ansar I, u kojem su bez su\u0111enja zavr\u0161avali osumnji\u010deni za antiizraelske aktivnosti. Bio je to logor koji slu\u017ebeno nije postojao i koji je samo tehni\u010dki bio pod upravom izraelske proksi-vojske, Ju\u017enolibanonske armije, a de facto pod kontrolom Izraela. Humanitarne organizacije i borci za ljudska prava \u2018nepostoje\u0107i\u2019 logor nikad nisu uspjeli posjetiti, ostala su samo svjedo\u010danstva i zapisi onih koji su torturu i mu\u010denja pre\u017eivjeli. Memorijalni centar i ostatke logora izraelski avioni bombardirali su ponovno 2006., kad je bio i baza UNIFIL-a.<\/p>\n

Pretpostavljam da je ovda\u0161njim logora\u0161ima, osim sadisti\u010dkog tretmana kroz koji su prolazili, te\u0161ko bilo podnositi jo\u0161 ne\u0161to \u2013 iz logora u Khiamu pru\u017ea se najljep\u0161i pogled koji sam vidio u Libanonu. S mjesta nekada\u0161nje stra\u017earnice jasno se vidi krivudanje zelenih vinograda i stabala naran\u010di u Galileji, a u pozadini, kao na slikarskom platnu, snje\u017enoplavi vrhovi Golanske visoravni i planine Hermon. Pogled mi kru\u017ei i plavim nebom, na kojem se iscrtavaju tragovi izraelskih dronova. Ni\u017ee su farme \u0160eba, koje Libanon i danas smatra dijelom svoga teritorija koji je Izrael prisvojio 1982., kad i Golansku visoravan. Mjesto je to na kojem je po\u010detkom ove godine Hezbolah iz zasjede napao i uni\u0161tio dva izraelska hummera, ubiv\u0161i pritom dvojicu vojnika. Vidi se i Metula, arhitekture tipi\u010dne kod izraelskih naseljenika. Na granici smo s Izraelom, na mjestu na kojem se danas doga\u0111a najve\u0107i broj oru\u017eanih incidenata. Svaki put kad spomenem Izrael, Mary mi o\u0161tro dobaci: \u2018Misli\u0161, okupirana Palestina.\u2019 Amerikanac s britanskom putovnicom uglavnom \u0161uti.<\/p>\n

U libanonskom naselju Kfar Kila, na samoj granici s Izraelom, najru\u017enija i najve\u0107a gra\u0111evina je zid, kakvog se ne bi zastidio ni Viktor Orban. Podignut prije nekoliko godina, zapravo je sklop betonskih blokova visokih osam metara, s elektronskom ogradom, kamerama, radarima, rovovima i koridorima za prolaz vozila. Istim su okru\u017eeni Palestinci na Zapadnoj obali. S libanonske strane nema zida, ali znam da su ispod nas podzemni tuneli i naselja, izgra\u0111eni po instrukcijama iranskih in\u017eenjera. Izrael mo\u017eda kontrolira zra\u010dni prostor, ali nikad ne\u0107e kontrolirati taj podzemni svijet, \u0161to ga arhitekt Eyal Weizman naziva \u2018Donjim Libanonom\u2019.<\/p>\n

Kilometrima vozimo uz granicu koja danas nije samo linija na povr\u0161ini zemlje nego disperzivni prostor \u0161to ulazi duboko u teritorije jedne i druge dr\u017eave, u kojem civili s jedne i druge strane imaju samo jedan zadatak: pre\u017eivjeti. Bio je ovo dug dan, poput onih za koje vam se \u010dini da su trajala tri. Nave\u010der smo opet u balonu zvanom Bejrut, sjedimo i pijemo pivo. Sutradan, u avionu na povratku, gledam u fotografiju crte\u017ea na izraelskom zidu: mali Arapin daje cvijet djevojci kroz nacrtani otvor na zidu, a ispod pi\u0161e \u2018Dobro jutro, Palestino\u2019. Nakon 25 minuta leta, za kojeg stjuardese ne sti\u017eu putnicima poslu\u017eiti ni kavu, sti\u017eem u ciparsku Larnaku. Nekako mislim da bi ovdje trebao stajati sli\u010dan grafit, samo bi na njemu umjesto djevojke bila nacrtana baba, a ispod bi pisalo: \u2018Dobra ve\u010der, stara babo Europo\u2019.<\/p>\n

Portalnovosti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ljudima nude da umjesto ha\u0161i\u0161a uzgajaju jabuke. \u0160to da radimo s jabukama? pita Abes, pripadnik Hezbolaha koji, kad nije u Siriji, vodi vojni\u010dku obuku u kampovima skrivenim u planinama<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-189344","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/189344","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=189344"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/189344\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=189344"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=189344"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=189344"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}