![\"miljenko](\"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-content\/uploads\/2014\/05\/miljenko-jergovic1-300x218.jpg\")
Pi\u0161e:Miljenko Jergovi\u0107<\/p>\nPi\u0161e:Miljenko Jergovi\u0107<\/p>\n
Prve izbjeglice u na\u0161emu vijeku, a mo\u017eda i u na\u0161oj ukupnoj povijesti \u2013 budu\u0107i da se ranija doseljavanja ne mogu smatrati izbjegli\u0161tvom, po\u0161to do dvadesetog stolje\u0107a nije bilo paso\u0161a, niti dr\u017eavljanstava u dvadesetstoljetnom smislu rije\u010di \u2013 sti\u017eu u ranu jesen 1919. brodom iz Odese. To su bogati Rusi s porodicama, uglavnom aristokrati. Imaju uredne putne dokumente i mnogo novca. Uplovljavaju u gru\u0161ku luku, naseljavaju se po luksuznim dubrova\u010dkim hotelima. Tu provode zimu, da bi zatim nastavili put prema zapadu, uglavnom Parizu i Azurnoj obali. U prolje\u0107e 1920. u Dubrovnik vlakom preko Sarajeva i Mostara sti\u017ee \u010detrdesetak obitelji bjelogardejaca, uglavnom visokih \u010dasnika, pukovnika i generala. Nakon mjesec-dva dio njih se ukrcava na brod i isplovljava prema Francuskoj, dio ih ostaje u gradu. Nekoliko mjeseci kasnije preko mora sti\u017ee jo\u0161 dvjestotinjak ljudi: putovali su iz Vladivostoka, preko Singapura, Indije i Sueskog kanala. Oni osnivaju Rusku koloniju, prvu u Hrvatskoj, crkveni zbor, a potom i Ruski dom. U jesen iste godine dolazi najve\u0107i val ruskih izbjeglica: preko luka u Meljinama (Boka kotorska), Gru\u017e i Bakar dolazi 20.000 ljudi. U Dubrovniku je tada registrirano 2563 izbjeglice. Grad je tada brojao 13.368 stanovnika, \u0161to zna\u010di da je na svakog \u0161estog Dubrov\u010danina dolazio po jedan ruski emigrant. Grad je u to vrijeme bio neusporedivo siroma\u0161niji nego danas.<\/p>\n
Izbjegli\u010dki centar formiran je u Revelinu. Bila je to karantena kroz koju je morala pro\u0107i sva ruska sirotinja. Bogati su, bez obzira na propise, i\u0161li u svoje hotele. Me\u0111u prido\u0161licama su bili i Kubanski kozaci. Oni su postali gradska atrakcija. Organizirali su konjske utrke i koza\u010dka nadmetanja u okolici grada. Koliko god da je po svojoj naravi Dubrovnik odvajkada bio u se zatvoren grad, Rusi su se integrirali u lokalnu zajednicu i u sljede\u0107ih su pedesetak godina oboga\u0107ivali i nadogra\u0111ivali identitet grada. Spomen na njih vidljiv je na groblju na Boninovu te na malom, beskrajno tu\u017enom, groblju kod crkvice svetoga \u0110ur\u0111a u Cavtatu.<\/p>\n
\u0160irom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca naseljavali su se izbjegli Rusi. Najvi\u0161e ih je bilo u Beogradu i u Vojvodini, ali i u Zagrebu, Sarajevu, Rijeci, Ljubljani. Neki od njih vremenom su se pretvarali u prosjake, drugi u cijenjene i utjecajne gra\u0111ane. Ogroman je, gotovo nesaglediv doprinos tih Rusa u znanosti, in\u017eenjerstvu, medicini i kulturi svake od dr\u017eava nastalih po raspadu Jugoslavije. Ruski udio u razvitku hrvatskog dru\u0161tva u dvadesetom stolje\u0107u golem je i nesrazmjeran broju prihva\u0107enih izbjeglica.<\/p>\n
Osamnaest godina kasnije, nakon Hitlerove okupacije Austrije, u Zagreb sti\u017eu \u017eidovske izbjeglice. Nema ih mnogo, ne zadr\u017eavaju se u ve\u0107em broju. Brigu o njima preuzima lokalna \u017eidovska zajednica, dok su vlasti, uglavnom, distancirane i nezainteresirane. Oprezni su da eventualnim prihva\u0107anjem \u017eidovskih izbjeglica ne uzrujaju Nijemce. Prema njima se odnose kao i ve\u0107ina Europe i svijeta. Ne \u017eele ih. Obi\u010dni gra\u0111ani u tim ljudima mogu prepoznavati vlastitu budu\u0107nost. Vjerojatno zato od njih i okre\u0107u glavu.<\/p>\n
Prolazi jo\u0161 osamnaest godina. U nedjelju 4. studenog sovjetski tenkovi ulaze u Budimpe\u0161tu i pada reformisti\u010dka vlada Imrea Nagyja. U strahu od represije 200.000 Mad\u017eara kre\u0107e u izbjegli\u0161tvo. Oko 180.000 bje\u017ei prema Austriji, ostali se kre\u0107u prema jugu. Prema podacima Ujedinjenih naroda do 31. prosinca 1957. u Jugoslaviju je prebjeglo 19.857. gra\u0111ana Mad\u017earske. Prihva\u0107eni su, bez obzira na to \u0161to ve\u0107inanema va\u017ee\u0107e paso\u0161e, a mnogi nemaju ni identifikacijske dokumente. U politi\u010dkom i diplomatskom smislu rije\u010d je o vrlo delikatnoj, po Jugoslaviju neugodnoj operaciji. Naime, nakon Staljinove smrti i godina sovjetske izolacije, godinu i pol ranije, 26. svibnja 1955. Nikita Hru\u0161\u010dov stigao je u pokajni\u010dki i pomiriteljski posjet Beogradu. Prihva\u0107anje mad\u017earskih izbjeglica u tom je svjetlu predstavljalo novi otvoreni akt neprijateljstva prema Moskvi. I to u trenucima kada su sovjetski tenkovi na jugoslavenskim granicama, i ne postoji ama ba\u0161 nikakva garancija da \u0107e Zapad ne\u0161to u\u010diniti ako ti tenkovi pre\u0111u granicu, pod izlikom da Jugoslavija masovno prihva\u0107a neprijatelje revolucije.<\/p>\n
U drugoj polovini sije\u010dnja i prvoj polovini velja\u010de 1958. dnevno pristi\u017ee izme\u0111u 600 i 700 mad\u017earskih izbjeglica. Sti\u017eu i neki pripadnici \u00c1llamv\u00e9delmi Hivatal (mad\u017earske tajne policije), bje\u017ee grani\u010dari i partijski sekretari iz Nagykanizse i Letenyja. Svi s obiteljima. Njihov dolazak je s diplomatskog stanovi\u0161ta posebno delikatan. Ali ni njih se ne vra\u0107a. Suprotno tome, izdvojeni su od ostalih izbjeglica i tretirani kao povla\u0161teni gosti. Tokom trajanja izbjegli\u010dke krize, naro\u010dito na njenom po\u010detku, kada nije postojao nedvosmisleni stav o odnosu prema izbjeglicama, nego je stvar ostavljana na volju zapovjednicima grani\u010dnih karaula, 1200 ljudi vra\u0107eno je u Mad\u017earsku. Podatak je na sramotu zajednice u ime koje nisu prihva\u0107eni.<\/p>\n
Tih 19.857 Mad\u017eara bilo je raspore\u0111eno u devedesetak hotela \u0161irom Jugoslavije, te u \u010detiri privremena i dvanaest stalnih izbjegli\u010dkih logora. Kako se bli\u017eila turisti\u010dka sezona, u travnju 1957. razmje\u0161teni su u \u0161est kompaktnih izbjegli\u010dkih logora: Bizeljsko kod Novog Mesta, Sokolac kod Sarajeva, Ilok, Ku\u010devo, \u010cakovec i Gerovo. Uvjeti u logorima bili su vrlo raznoliki, od u\u017easnih, gdje nije bilo ni dovoljno postelja, do vrlo pristojnih, odmarali\u0161nih.<\/p>\n
Zanimljiva je dob mad\u017earskih izbjeglica iz 1956, jer je gotovo istovjetna dobi sirijskih izbjeglica iz 2015. Prema statisti\u010dkim podacima Me\u0111unarodnog komiteta za europske migracije, preko 50 posto dobi je izme\u0111u 18 i 35 godina, a 30 posto je mla\u0111e od 18. Starijih je bilo vrlo malo. Stariji ne bje\u017ee ni pred sovjetskim tenkovima, ni pred ISIL-om, uvjereni da ih nitko ne\u0107e dirati. I da, nije se te 1956. na\u0161lo Damira Kajina, koji bi vra\u0107ao mlade Mad\u017eare da se golim grudima bore protiv sovjetskih tenkova, kao \u0161to to ovaj dana\u0161nji Damir Kajin preporu\u010duje mladim Sirijcima, i to prije nego \u0161to je u Hrvatsku u\u0161ao ijedan jedini sirijski izbjeglica. Ali otkud uop\u0107e Damir Kajin u pri\u010di o hrvatskim tradicijama solidarnosti s ljudima u potrebi?<\/p>\n
Dvanaest godina kasnije, u srijedu 21. kolovoza 1968. sovjetski tenkovi u\u0161li su u \u010cehoslova\u010dku, i zapo\u010delo je ru\u0161enje tamo\u0161nje reformisti\u010dke vlade. Tog se dana na ljetovanju u Dalmaciji zatekao neutvrdiv broj \u010dehoslova\u010dkih turista \u2013 mo\u017eda tisu\u0107u i pol do dvije tisu\u0107e ljudi. Dio njih vratit \u0107e se ku\u0107i, a dio \u0107e ostati u privremenom ili stalnom izbjegli\u0161tvu. Nije ih pristiglo ni izdaleka koliko Mad\u017eara, ali kako se u me\u0111uvremenu odvijala liberalizacija jugoslavenskih dru\u0161tava, i kako se u to vrijeme zemlja distancirala od sovjetske politike, a i \u010cehoslova\u010dka nam je dalje od Mad\u017earske, o ovim se ljudima pisalo po novinama, televizija je objavljivala njihove izbjegli\u010dke pri\u010de. Bili su prihva\u0107ani s empatijom i \u017ealjenjem.<\/p>\n
Mali broj Mad\u017eara i Mad\u017earica iz 1956, kao i \u010cehoslovaka i \u010cehoslovakinja iz 1968, ostao je u na\u0161im krajevima. Netko se mo\u017eda orodio tu, o\u017eenio se, prona\u0161ao sre\u0107u u izbjegli\u010dkoj nesre\u0107i, ali ve\u0107ina se razi\u0161la po svijetu. Ili su se vratili ku\u0107i (ve\u0107i broj Mad\u017eara vratio se nakon 1958. u domovinu). Ali ostalo je sje\u0107anje na njih. I sje\u0107anje na zemlju, ljude i gradove, koji su im pru\u017eili uto\u010di\u0161te. Ako doista postoji prijateljstvo me\u0111u zemljama i narodima, ako to nije jo\u0161 jedna prazna politi\u010dka floskula, tada se prijateljstvo stvara upravo na ovakvim doga\u0111ajima, na velikim nesre\u0107ama i nevoljama, i na ljudskoj solidarnosti. Dok velike zemlje i velika dru\u0161tva, mo\u017eda, i mogu svoje odnose sa svijetom zasnivati na golom interesu \u2013 premda se i u to mo\u017ee sumnjati \u2013 malim zemljama i nesigurnim i nesolidnim dru\u0161tvima jedini spas je u solidarnosti. Nekada\u0161nji su ljudi to jako dobro znali. Recimo, to zna i finski premijer Juha Sipil\u00e4, kada izbjeglicama nudi porodi\u010dnu ku\u0107u koju ne koristi, ne bi li svoje suzemnike motivirao da u\u010dine isto. Finska je, naime, mala zemlja, s vrlo \u017eivim izbjegli\u010dkim sje\u0107anjem na 1940, kada je iz isto\u010dne Karelije protjerano cjelokupno finsko stanovni\u0161tvo. Svojom solidarno\u0161\u0107u prema narodu Sirije Juha Sipil\u00e4 ne \u201ckupuje\u201d budu\u0107nost svoga naroda i njegovih budu\u0107ih izbjeglica, nego na naj\u010dasniji zamislivi na\u010din \u201cotkupljuje\u201d finsku izbjegli\u010dku pro\u0161lost. Odnos prema sirijskim izbjeglicama je, prije svega drugog, ipak odnos prema vlastitoj pro\u0161losti i svome izbjegli\u010dkom identitetu.<\/p>\n
Hrvatska je, kao i sve susjedne zemlje, tokom dvadesetog stolje\u0107a bila zemlja izbjeglica. O tome gdje se sve, kako i za\u0161to se iz Hrvatske othodilo, tek \u0107e, mo\u017eda, biti rije\u010di. Ali vrijedi se \u0161to \u010de\u0161\u0107e sjetiti toga kako se i odakle u Hrvatsku dohodilo, i kako su sve izbjeglice nadogra\u0111ivale identitet ove zemlje, \u010dine\u0107i uvijek njezino lice ljep\u0161im, plemenitijim i suvremenijim.<\/p>\n