{"id":187850,"date":"2015-09-03T08:00:03","date_gmt":"2015-09-03T06:00:03","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=187850"},"modified":"2015-09-02T22:16:48","modified_gmt":"2015-09-02T20:16:48","slug":"ljevica-danas-pokreti-plenumi-partije","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2015\/09\/03\/ljevica-danas-pokreti-plenumi-partije\/","title":{"rendered":"Ljevica danas \u2013 pokreti, plenumi, partije"},"content":{"rendered":"

Autori: Igor \u0160tiks i Sre\u0107ko Horvat<\/strong><\/em><\/p>\n

\"Stiks-Horvat\"Pro\u0161lo je to\u010dno \u0161est godina od “blokade” kada je uz Filozofski fakultet u Zagrebu diljem Hrvatske okupirano dvadesetak fakulteta u poku\u0161aju sprje\u010davanja daljnje komercijalizacije visokog \u0161kolstva. Komercijalizacija je usporena te je na tom frontu jedna bitka privremeno ipak dobivena, ali ne i borba za javno financirano obrazovanje dostupno svima. Ipak, prvi put nakon raspada Jugoslavije pojavila se nova ideja i nova metoda: otpor se nije zaustavio na samom protestu i kritici dru\u0161tveno-ekonomskog poretka i prate\u0107e mu reprezentativne, vi\u0161estrana\u010dke izborne demokracije. Ovaj je otpor, koji se pro\u0161irio izvan studentskih i akademskih okvira, ponudio i alternativnu formu organizacije, naime praksu direktne, horizontalne demokracije u formi “plenuma”. Unato\u010d nekim ranijim sli\u010dnim poku\u0161ajima, blokade hrvatskih sveu\u010dili\u0161ta 2009. godine mo\u017eemo smatrati prijelomnom to\u010dkom postsocijalisti\u010dkog razdoblja nakon koje se po\u010dinju \u0161iriti i javno afirmirati novi progresivni i lijevi pokreti \u0161irom nekada\u0161nje Jugoslavije.<\/p>\n

Godinu dana nakon Blokade objavili smo Pravo na pobunu (Fraktura, 2010.), politi\u010dki i polemi\u010dki esej zami\u0161ljen kao “uvod u anatomiju gra\u0111anskog otpora”. U knjizi smo kritizirali reprezentativnu demokraciju kao oligarhiju kojom danas dominira, kako bi rekao Tariq Ali, “ekstremni centar”, tj. smjenjivanje desnog i lijevog centra uz kontinuitet iste ekonomske politike sveden na privatizacije, mjere \u0161tednje i nova zadu\u017eivanja. Jasno smo zagovarali direktno-demokratske metode (koje se, naravno, ne bi smjele ograni\u010diti samo na referendumske procedure) i participativne modele te plenumsku demokraciju na svim razinama dru\u0161tva u kojoj svatko \u2013 neovisno o dru\u0161tvenom statusu ili podrijetlu \u2013 ima mogu\u0107nost sudjelovanja, odlu\u010divanja i stoga kreiranja vlastitog \u017eivota. Navest \u0107emo ovdje nekoliko fragmenata koji jasno svjedo\u010de o na\u0161oj, na trenutke entuzijasti\u010dnoj, viziji plenumske demokracije.<\/p>\n

Plenum se pokazuje nezaobilaznim jer ga je doslovce mogu\u0107e aplicirati svagdje, na radnome mjestu, u zgradi, naselju, mjesnoj zajednici, na sveu\u010dili\u0161tu, u tvornici, me\u0111u skupinama poput seljaka ili ribara, me\u0111u interesnim grupama, unutar raznovrsnih pokreta. Plenum je agora, koja \u0107e ponekad biti privremena pozornica demokratskog odlu\u010divanja, posebno kada se radi o pokretu ili borbi za to\u010dno odre\u0111eni cilj, a katkad \u0107e imati stalniji karakter, kada je rije\u010d o svakodnevnom upravljanju, bilo da se ono odnosi na odre\u0111eni teritorij ili na stalniju organizaciju ili instituciju. Pritom plenum pripada onima koji su ga organizirali i oni ga mogu ukinuti ili iznova aktivirati prema potrebi i zajedni\u010dkoj odluci.<\/p>\n

Samo geografsko \u0161irenje opsega djelovanja plenuma, kroz uspostavljenu me\u0111uplenumsku suradnju, mo\u017ee i\u0107i odozdo prema gore, od naselja, mjesne zajednice, op\u0107ine, regije pa do dr\u017eavnog vrha i dalje na transregionalnoj i transnacionalnoj razini sistemom saveza plenuma, pri \u010demu izaslanici mogu samo nositi poruke i odluke svojih plenuma i svojim plenumima prenositi poruke \u0161irih plenuma (uz digitalna sredstva komunikacija je sve jednostavnija). Politika se tako zbiva u stalnoj komunikaciji po ki\u010dmenom stupu radikalne demokracije. Teritorijalno organizirani plenumi morali bi uklju\u010divati mre\u017eu plenuma na svojem teritoriju, a da djelovanje svih ostalih plenuma nije uvjetovano teritorijalno\u0161\u0107u. Radikalna demokracija donosi izlaz iz teritorijalne logike jer je teritorij samo jedan od na\u010dina politi\u010dkog organiziranja, ali unutar radikalne demokracije to je teritorij premre\u017een plenuma\u0161kim aktivnostima neovisnim o njemu. Time takva deteritorijalizirana, direktna demokracija donosi udar na moderni princip organiziranja dr\u017eava te suverenitet vra\u0107a onima za koje se tvrdi da im pripada, samim gra\u0111anima. (Pravo na pobunu, str. 45-46)<\/p>\n

Da se ovdje ne radi samo o teorijskom fantaziranju i modelu koji je mogu\u0107 isklju\u010divo u ograni\u010denom prostoru i vremenu poput studentskih borbi, okupacije kazali\u0161ta ili povremenih zauzimanja trgova, potvr\u0111uju dva desetlje\u0107a zapatisti\u010dke borbe i alternativnog organiziranja u ju\u017enom Meksiku kao i razvoj ideje horizontalne demokracije na prostoru Kurdistana. Kurdski vo\u0111a Abdullah \u00d6calan u turskom se zatvoru upoznao s idejama Murraya Bookchina, ameri\u010dkog teoreti\u010dara komunalizma, direktno-demokratskog municipalnog organiziranja i stvaranja konfederacije slobodnih op\u0107ina. Nakon \u010ditanja Bookchina \u00d6calan nije definirao “demokratski konferderalizam” kao novu platformu kurdske politi\u010dke borbe kao borbe za zauzimanje dr\u017eavnog aparata na odre\u0111enom teritoriju, ve\u0107 kao metodu organiziranja u direktno-demokratske organizacije i plenume u kojima bi, ignoriraju\u0107i postoje\u0107e dr\u017eave, mogli participirati svi (ne samo Kurdi) uz posebnu pozornost posve\u0107enu emancipaciji \u017eena. Koncept i sama praksa koja se intenzivno razvija posljednjih godina postali su svjetski poznati tijekom bitke za Kobane u kojoj su se borili, rame uz rame, mu\u0161karci i \u017eene. Rodna ravnopravnost, neposredna demokracija i borba za socijalisti\u010dke ideale ostavili su sna\u017ean dojam na lijeve pokrete diljem svijeta (iako je na kraju izostala zna\u010dajnija pomo\u0107 u ljudstvu).<\/p>\n

Ovdje se osvr\u0107emo na koncept direktne demokracije i plenumske forme, kojima i dalje ostajemo privr\u017eeni kao instrumentima emancipacije, kako bismo jasnije pokazali razvoj vlastitog razmi\u0161ljanja, pod utjecajem samih doga\u0111aja i neposrednog iskustva, o formama i strategijama progresivnih i lijevih pokreta koje bi danas \u2013 nagla\u0161avamo danas, u trenuta\u010dnim okolnostima, a ne u nekoj \u017eeljenoj budu\u0107oj konstelaciji \u2013 te pokrete mogle “premjestiti” s margine u sam centar politi\u010dkih i dru\u0161tvenih borbi za uistinu “druga\u010diji” svijet.<\/p>\n

Ljevica u pustinji postsocijalizma<\/strong><\/p>\n

Dvije godine nakon Blokade, tzv. “blokadnu kuharicu” koju su napisali plenuma\u0161i s Filozofskog fakulteta u Zagrebu uo\u010dili smo u Zuccoti Parku u New Yorku, gdje su je \u010ditali i prou\u010davali demonstranti pokreta Occupy Wall Street. Ubrzo se diljem svijeta \u2013 od trga Tahrir u Egiptu do trga Taksim u Istanbulu, od trga Puerta del Sol u Madridu do trga Syntagma u Ateni \u2013 pro\u0161irilo uvjerenje da direktna demokracija zaista nudi alternativni model trenuta\u010dnom statusu quo. Posvuda je ad hoc stvaranje svegra\u0111anskih skup\u0161tina ili plenuma bilo obilje\u017eeno entuzijazmom participacije. U svim ovim primjerima svjedo\u010dili smo promjeni paradigme ili barem prihva\u0107anju ideje da postoje i druga\u010diji oblici demokracije od same reprezentativne demokracije. Kao ni za Blokadu, ni za ve\u0107inu tih pokreta ne mo\u017eemo re\u0107i da su “uspjeli” u svojim namjerama niti da su ostvarili svoje ponekad konfuzno formulirane ciljeve. Ipak, samo se naizgled radi o neuspjehu.<\/p>\n

Uvjerenje da \u0107e se unutar ovog sustava stvoriti svojevrsne autonomne zone direktne demokracije koje \u0107e postupno zamijeniti reprezentativnu demokraciju s vremenom je nadopunjeno \u2013 zbog prakti\u010dnih nemogu\u0107nosti da se takva vizija u\u010dinkovito provede i zbog humanitarne socijalne katastrofe prouzro\u010dene neoliberalnim politikama \u2013 ponovnim povratkom ideje “dugog mar\u0161a kroz institucije”, tj. u ovom slu\u010daju nu\u017enosti spajanja pokreta i njihova direktno-demokratskog organiziranja (u plenume) sa stvaranjem partijskih organizacija pripravnih na sudjelovanje u reprezentativnim i izbornim demokratskim procedurama. Upravo su okupacije trgova stvorile ili dale vjetar u le\u0111a za stvaranje novih, druga\u010dijih politi\u010dkih stranaka poput gr\u010dke Sirize, kao pluralne lijeve partije koja u sije\u010dnju 2015. uvjerljivo osvaja parlamentarne izbore, ili \u0161panjolskog Podemosa koji je uzdrmao politi\u010dki sistem te zemlje i koji, dok pi\u0161emo ove redove, ostvaruje veliki izborni uspjeh na lokalnim izborima, pogotovo u klju\u010dnim gradovima poput Madrida i Barcelone.<\/p>\n

Kao \u0161to mo\u017eemo vidjeti iz navedenih primjera, dru\u0161tvena gibanja na Balkanu ne samo da nisu izuzeta iz svjetskih zbivanja, ve\u0107 su na neki na\u010din donekle i anticipirala ono \u0161to \u0107e se doga\u0111ati od Egipta pa do Wall Streeta i od Madrida do Kurdistana. Uz prosvjede i plenume od Slovenije, Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine, pa sve do \u2013 nedavno \u2013 Makedonije, neosporno je da se “radikalna politika”, tj. progresivna i radikalna Ljevica iznova ucrtala na mapu postosocijalisti\u010dkog Balkana.<\/p>\n

Ovaj se zbornik u izvornom engleskom izdanju i hrvatskom nadopunjenom prijevodu pojavljuje 2015., dakle u godini koja nam donosi tri klju\u010dne obljetnice: sedamdeset godina od oslobo\u0111enja od fa\u0161izma i osnivanja socijalisti\u010dke federalne Jugoslavije, dvadeset i pet godina od uvo\u0111enja liberalne demokracije i restauracije kapitalizma \u2013 \u0161to je ozna\u010dilo ne samo zavr\u0161etak socijalisti\u010dkog projekta, nego i, ubrzo zatim, kraj same jugoslavenske federacije \u2013 i, kona\u010dno, dvadeset godina od potpisivanja dejtonskog mirovnog sporazuma. Te nam obljetnice nude priliku, ali i obvezu da se kriti\u010dki osvrnemo, uz svijest o ratnim razaranjima i nasilju, na ideologije i prakse i socijalisti\u010dkog i kapitalisti\u010dkog re\u017eima.<\/p>\n

S jedne strane, kriti\u010dki osvrti u ovoj knjizi pru\u017eaju nam obilnu gra\u0111u za toliko potrebno suo\u010davanje s dvadesetim stolje\u0107em, sa situacijom u kojoj smo se na\u0161li danas, kao i s budu\u0107im dru\u0161tvenim, ekonomskim i politi\u010dkim razvojnim putem i Balkana i op\u0107enito Europe. S druge strane, ovaj zbornik svjedo\u010di o definitivnome povratku istinske ljevice kao rezultatu, prije svega, prosvjednih pokreta, eksperimenata s horizontalnom demokracijom te mnogim, uglavnom neinstitucionalnim na\u010dinima politi\u010dkog organiziranja i djelovanja kojima se, odnedavno, pridru\u017euju i institucionalni poku\u0161aji poput Udru\u017eene Ljevice u Sloveniji koja ostvaruje uspjeh na izborima u Sloveniji 2014., Radni\u010dke fronte u Hrvatskoj ili Levog samita Srbije.<\/p>\n

Nakon predaje rukopisa londonskom izdava\u010du Verso, u Bosni i Hercegovini u velja\u010di 2014. izbila je mo\u017eda i najva\u017enija pobuna na postsocijalisti\u010dkome Balkanu. Samo osam mjeseci nakon tzv. bebolucije, tj. prosvjeda koji su prvi put nadi\u0161li nametnute etni\u010dke podjele, 5. velja\u010de 2014., radnici iz nekoliko privatiziranih i upropa\u0161tenih tvornica ujedinili su se na ulicama Tuzle, tra\u017ee\u0107i neispla\u0107ene pla\u0107e i mirovine. Ubrzo su im se pridru\u017eili studenti i drugi gra\u0111ani iz raznih segmenata dru\u0161tva. Uslijedili su sukobi s policijom pri paljenju zgrada kantonalne vlade, \u0161to se potom ponovilo i u drugim gradovima, poput Mostara, Zenice i Sarajeva. I dok su mediji i pripadnici politi\u010dke klase osu\u0111ivali “huliganstvo” i “vandalizam”, prosvjednici su marljivo osnivali “plenume”, samoupravne svegra\u0111anske skup\u0161tine po uzoru na blokadu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji su se pro\u0161irili cijelom zemljom, od same Tuzle u kojoj je osnovan prvi plenum, do glavnoga grada Sarajeva, regionalnih sredi\u0161ta kao \u0161to su Mostar i Zenica, te manjih gradova poput Bugojna, Biha\u0107a, Br\u010dkog, Travnika, Gra\u010danice i drugih mjesta. Ve\u0107ina kantonalnih vlada podnijela je ostavku, a kantonalne skup\u0161tine uglavnom su, barem nominalno, prihvatile glavne zahtjeve plenum\u00e2. Svi plenumi, uz poneke razlike me\u0111u regijama, zahtijevali su reviziju privatizacije, dokidanje pretjeranih povlastica politi\u010dar\u00e2, kao i formiranje novih dr\u017eavnih i lokalnih vlasti koje bi \u010dinile dokazano stru\u010dne osobe nepovezane s korupcijom.<\/p>\n

Smatramo da su plenumi u Bosni najradikalniji eksperiment na polju izvaninstitucionalne politike na postsocijalisti\u010dkome Balkanu. Forma im je bila nedvosmisleno radikalna i kao takvi se upisuju u sli\u010dne poku\u0161aje na ljevici, iako su na plenumima participirali gra\u0111ani raznovrsnih politi\u010dkih orijentacija. Oni su se pobunili protiv poni\u017eavaju\u0107ih uvjeta dru\u0161tvenog i politi\u010dkog \u017eivota te su se spontano organizirali u plenume i prihvatili horizontalne oblike demokracije kao na\u010din rada plenuma i plenumskih grupa, ali i artikulacije vlastitih zahtjeva. Pokret plenum\u00e2 zatresao je same temelje dejtonske Bosne i \u0161ireg postjugoslavenskog prostora, iznenadiv\u0161i i etno-nacionalisti\u010dku politi\u010dku elitu i me\u0111unarodnu zajednicu, te je otvorio prostor za novo i druga\u010dije dru\u0161tveno i politi\u010dko djelovanje. Plenumi su djelovali tri mjeseca, uz razli\u010dite stupnjeve uspjeha, ovisno o lokalnoj situaciji. U razli\u010ditim oblicima, preko radnih skupina, neki su plenumi aktivni i danas. Ukupno gledano, sve izra\u017eeniji dru\u0161tveni pokret u Bosni i Hercegovini proistekao iz prosvjed\u00e2 i plenum\u00e2 redefinirao je javnu sferu i nametnuo nove politi\u010dke programe i ciljeve, ovaj put s te\u017ei\u0161tem na pitanju socijalne pravde i jednakosti, uz sna\u017enu i dalekose\u017enu kritiku katastrofalne kapitalisti\u010dke ekonomije provedene u toj zemlji, i diljem Balkana, nakon zavr\u0161etka rata.<\/p>\n

Pokreti, plenumi, partije<\/strong><\/p>\n

Me\u0111utim, protesti u Bosni i Hercegovini, kao i drugdje na Balkanu, jasno pokazuju da se prosvjedna energija vrlo brzo mo\u017ee raspr\u0161iti i ustuknuti pred jo\u0161 ve\u0107im bezna\u0111em, odnosno onim \u0161to je Walter Benjamin nazvao “lijevom melankolijom”. Pokreti se formiraju kroz proteste i ponekad se mogu odlu\u010diti za plenume kao vrstu izvaninstitucionalnog samoorganiziranja. Plenumi se tako pokazuju kao klju\u010dni za mobilizaciju i omasovljenje pokreta te kao va\u017ean instrument za participaciju i artikulaciju, ali ne mogu ponuditi rje\u0161enja za konkretne probleme koji zahtijevaju urgentno institucionalno rje\u0161avanje i sistemski pristup. Pokreti se tada \u010desto suo\u010davaju s izborom: koristiti se razli\u010ditim protestnim tehnikama i druga\u010dijim na\u010dinima organiziranja ili, ovisno o okolnostima u kojima djeluju, upustiti se u institucionalne borbe unutar politi\u010dkog sistema koji kritiziraju kako bi se mo\u017eda na\u0161li u poziciji da u doglednoj budu\u0107nosti ostvare promjene kojima te\u017ee.<\/p>\n

\u010cini se da se u novim lijevim i progresivnim dru\u0161tvenim pokretima suo\u010davamo s dva sna\u017ena negativna osje\u0107aja: strahom od (koruptivnog) institucionalnog djelovanja i frustracijom zbog vlastite izvaninstitucionalne nemo\u0107i. Strah je utemeljen u prethodnim iskustvima isisavanja energije pokreta u hijerarhizirane stranke koje na kraju reproduciraju sistem protiv kojeg su se nekada borile. Primjer Zelenih u Njema\u010dkoj poja\u010dava taj strah da se “dugi mar\u0161 kroz institucije” umjesto njihova mijenjanja uglavnom pretvara u promjenu pozicija nekada\u0161njih revolucionara, tj. u pasivnu socijaldemokraciju ili otvoreno prihva\u0107anje i obranu sistema. Najve\u0107a opasnost za novi tip pluralnih partija jest da se i one s vremenom pretvore u birokratski hijerarhizirane institucije. S druge strane, jednako velika opasnost za postoje\u0107e pokrete jest da ostanu zarobljeni u feti\u0161izmu horizontalnosti kao jedinoj mogu\u0107oj formi (po\u010desto marginaliziranog) politi\u010dkog djelovanja kojim se ne “prljaju ruke”. Ono \u0161to rastu\u0107im lijevim pokretima koji \u010dine veliku ve\u0107inu eksploatiranih \u2013 99 posto nije samo slogan ve\u0107 statisti\u010dki potvr\u0111ena stvarnost globalne nejednakosti \u2013 danas treba vi\u0161e nego ikad jest dinami\u010dka i dijalekti\u010dka veza izme\u0111u \u0161irokog djelovanja dru\u0161tvenih pokreta, upotrebe plenumske forme i neke vrste institucionalnog organiziranja koje mo\u017ee poprimiti oblike partija, koalicija, listi ili platformi spremnih da djeluju izvan i unutar postoje\u0107ih reprezentativnih parlamenata na svim razinama, od op\u0107ina, regija, dr\u017eava ili same Europske unije.<\/p>\n

Da bismo do\u0161li do odgovora na pitanje kako izbje\u0107i zamke koje smo naveli, moramo se vratiti radikalno-demokratskom uvidu Rose Luxemburg o dijalektici spontanosti i organizacije, tj. nu\u017enosti da se svaka antikapitalisti\u010dka borba zasniva na pokretu koji spontano kre\u0107e \u00e0 la base i koji nijedna (partijska) organizacija ne mo\u017ee stvoriti ili nametnuti, ali, u isto vrijeme, ta spontana borba, kroz koju njezini sudionici postaju politi\u010dki svjesni svoje pozicije i ciljeva, zahtijeva \u010dvr\u0161\u0107e organizacijske strukture kako bi se njezina energija i politi\u010dka snaga odr\u017eale i razvile. Istodobno, nijedna se organizacija i nijedna partija koja bi bila glas samih pokreta ne mo\u017ee odr\u017eati bez stalnog utjecaja i slobodnog djelovanja odozdo.<\/p>\n

\u0160to bi ovaj uvid mogao zna\u010diti za nove dru\u0161tvene pokrete danas? Ako bi nove politi\u010dke partije, koalicije i platforme koje se upu\u0161taju u institucionalne borbe uspjele odr\u017eati vezu s pokretima i njihovim plenumima \u2013 i ako se ta veza s bazom ne bi pretvorila u alibi za vlastitu legitimaciju ve\u0107 u “\u017eivu\u0107u dijalekti\u010dku evoluciju” u kojoj se kroz povratnu spregu oja\u010davaju \u0161iri lijevi i progresivni pokreti kroz proteste, plenume ali i parlamente \u2013 tada bi konkretna promjena i politi\u010dkog i dru\u0161tveno-ekonomskog sistema postala ostvariva. Drugim rije\u010dima, kako bi se sa\u010duvao potencijal naprednih pokreta za ostvarenje \u0161ireg dru\u0161tvenog i politi\u010dkog utjecaja i promjene, shva\u0107enih kao dugotrajni procesi, ovakvi pokreti danas moraju biti otvoreni za druga\u010dije forme djelovanja i njihove kombinacije poput stvaranja paralelnih institucija na razini komunalnog samoorganiziranja i novih politi\u010dkih platformi, pa \u010dak i razli\u010dito organiziranih partija koje su se spremne suo\u010diti i s izbornim borbama i, naposljetku, utjecajem na legislativnu i izvr\u0161nu vlast. Jednako tako, svaki budu\u0107i poku\u0161aj bavljenja strana\u010dkom ili reprezentativnom politikom morat \u0107e se temeljiti, biti nadahnut i povoditi se za participativnim dru\u0161tvenim pokretima. Da bi nadi\u0161li, rije\u010dima Alaina Badioua, svoju trenuta\u010dnu “impotenciju”, lijevi pokreti moraju iznova promisliti kompleksnu dijalektiku izme\u0111u triju P koje predla\u017eemo ovdje: pokret\u00e2, plenum\u00e2 i partij\u00e2. Tri P ozna\u010duju klju\u010dne forme politi\u010dkog djelovanja i organiziranja \u010dija je sinergija nu\u017ena za revitaliziranje lijevih dru\u0161tvenih pokreta u 21. stolje\u0107u kao snaga koja se ne bave samo “sipanjem pijeska” u kapitalisti\u010dku ma\u0161inu, ve\u0107 nude konkretnu socijalisti\u010dku viziju temeljenu na dubinskoj demokratizaciji dru\u0161tva i socijalnoj jednakosti.<\/p>\n

Kako nova “prolje\u0107a” ne bi opetovano preskakala “ljeta” i gotovo po pravilu postajala “zimama”, vi\u0161e nego ikada potreban nam je dugoro\u010dan politi\u010dki i dru\u0161tveni rad koji \u0107e udru\u017eiti niz razli\u010ditih organizacijskih oblika i ostati otvoren za promjene lokalnih i svjetskih okolnosti. Nadamo se da \u0107e ova knjiga poslu\u017eiti kao skroman prilog toj trajnoj zada\u0107i.<\/p>\n

Forum<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Da bi nadi\u0161li svoju trenuta\u010dnu “impotenciju”, lijevi pokreti moraju iznova promisliti kompleksnu dijalektiku izme\u0111u triju P koje predla\u017eemo ovdje: pokret\u00e2, plenum\u00e2 i partij\u00e2<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-187850","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/187850","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=187850"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/187850\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=187850"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=187850"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=187850"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}