![\"Zarko_Puhovski\"](\"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-content\/uploads\/2014\/10\/Zarko_Puhovski-300x230.jpg\")
Pi\u0161e: \u017darko Puhovski<\/p>\nPi\u0161e: \u017darko Puhovski<\/p>\n
Razmatranje je mogu\u0107nosti (makar i minimalnoga) smanjivanja (ve\u0107 posve bjelodano neizdr\u017eivih) socijalnih nejednakosti pokazalo (u tekstu objavljenome 17. travnja) da po\u010detno ubla\u017eavanje ovih nejednakosti nu\u017eno zapo\u010dinje ve\u0107 i ozbiljnim pridr\u017eavanjem postoje\u0107ih poreznih sustava. Nakon toga bi trebalo slijediti njihovo radikaliziranje, a tek potom bi se moglo pri\u0107i nekim dalekose\u017enijim (\u201cpozitivnim\u201d) strategijama. Da bi ta (premda posve umjerena, ipak jo\u0161 zadugo utopijska) koncepcijska intervencija imala smisla, potrebna je, o\u010dito, neka vrst politi\u010dke globalizacije (ako ni\u0161ta drugo, onda zato da se izbjegne \u201cbijeg kapitala\u201d). Njezina je aporija me\u0111utim u tomu \u0161to ju se \u2013 tu i tamo, za sada \u2013 nerijetko zaziva prete\u017eito kao uvjet mogu\u0107nosti globalne kontrole (nad bogatima, mo\u0107nima, naoru\u017eanima). S druge strane, potreba se za politi\u010dkom globalizacijom nadaje i kao svojevrsna konsekvencija spoznaje o neizdr\u017eivosti konfliktne militarne globalizacije XX. stolje\u0107a (u tekstu objavljenome 24. sije\u010dnja 2014.). To pak zna\u010di da bi (eventualna) politi\u010dka globalizacija zapravo ponavljala povijest nastanka modernih nacionalnih dr\u017eava koje su egzistenciju zapo\u010dele postupnim preustrojem represivnih aparata (uspostavom 2legalnoga monopola sile2, rekao bi Weber) \u2013 2policijska dr\u017eava2 predstavljala je, naime, povijesno prvi korak prema modernim demokracijama.<\/p>\n
O stvaranju policijske dr\u017eave<\/p>\n
Nasuprot feudalnoj tradiciji, obilje\u017eenoj kaosom decentraliziranih ovlasti feudalaca (ali i crkvenih hijerarha) da primjenjuju silu (i \u201cdijele pravdu\u201d) na svojem teritoriju (koji nerijetko i nije bio jasno odre\u0111en), moderni apsolutizam uvodi centralizaciju policijskih ovlasti. U tom su sustavu svi podanici apsolutnoga vladara, posvuda na dr\u017eavnome teritoriju, podvrgnuti istovjetnim policajnim i sudbenim pravilima, s izuzetkom plemstva (no i taj izuzetak postupno nestaje, premda, primjerice u Velikoj Britaniji, proces traje sve do u dvadeseto stolje\u0107e). Logika sustava po\u010diva na neupitnoj ovlasti monarha da, po vlastitu naho\u0111enju, odre\u0111uje dobrobit svojih podanik(c)a; francuski kralj (nakon konsultacija sa savjetom koji je sam imenovao) svoje \u0107e odluke tako zavr\u0161avati lakonski sa: \u201cTako nam se svidjelo\u201d (\u201cCar tel est notre plaisir\u201d). U engleskoj se tradiciji ova briga za podanike naziva: \u201cgood policy\u201d, u njema\u010dkoj pak tradiciji: \u201cgute Polizey\u201d \u2013 a, u provedbi, svagda pretpostavlja ponajprije (u dana\u0161njem smislu policijsku) kontrolu nad svima u dr\u017eavi (koja se, uostalom, tek s apsolutizmom institucijski i uspostavlja). Zbog toga se postupno uvode prezimena, adrese, kao i ostali osobni podaci podanik(c)a, te dr\u017eavljanstvo (kao pripadnost dr\u017eavi tj. monarhu) dobiva prvotno zna\u010denje. Prve naznake ovoga modela pokazuje vladavina Maximiliana I. u Bavarskoj; u sklopu protureformacijskih nastojanja, bavarski vladar, uz podr\u0161ku i savjete Isusovaca, uvodi najstro\u017ee kazne za postupke koje zabranjuje Tridentski koncil. U tu svrhu stvara do tada nevi\u0111enu mre\u017eu uhoda \u010diji se izvje\u0161taji centraliziraju. No, klasi\u010dni model policijske dr\u017eave uvodi u Austriji Josip II., u osamnaestome stolje\u0107u, konstrukcijom prve dr\u017eave koja doista nadgleda \u010ditavo pu\u010danstvo. Ovaj model razvija potom Joseph Fouch\u00e9 \u2013 slu\u017ee\u0107i razne (francuske) gospodare. U SAD policijska se slu\u017eba uvodi decentralizirano, po gradovima (od Bostona 1838. na dalje), pa se prije mo\u017ee govoriti o policijskim gradovima, no o policijskoj dr\u017eavi (prete\u010da FBI, kao svojevrsne dr\u017eavne policije osnovana je tek 1908.). Budu\u0107i da SAD nemaju pred sobom problem destrukcije feudalnih privilegija (i odgovaraju\u0107e rascjepkanosti), njihov je model i druk\u010dije razvijan, ali, zato, proces traje preko pola stolje\u0107a (i to na Sjeveru; na Jugu \u0107e, od prvih ophodnji za nadzor nad robovima, 1704., do suvremenih policijskih struktura, pro\u0107i gotovo dva stolje\u0107a). Svim razlikama unato\u010d, policijska dr\u017eava ozna\u010dava organizacijski ustroj djelovanja politi\u010dke zajednice posredstvom policije koja je: 1. uspostavljena prije svega radi \u201codr\u017eavanja reda\u201d u dru\u0161tvu; 2. djeluje na osnovi pravila koja su jedinstvena za sve podanike i svaki dio teritorija i realiziraju se birokratski; 3. policajci su profesionalni dr\u017eavni (ili, u SAD, gradski) slu\u017ebenici; 3. policijska je hijerarhija odgovorna kontroli suverena. Politi\u010dke promjene, posebice nakon Be\u010dkoga kongresa (1814.\/15.) zao\u0161travaju politi\u010dku funkciju policije u Evropi \u2013 koja se ne bavi samo \u201cop\u0107im kriminalitetom\u201d, nego sve \u010de\u0161\u0107e djeluje u funkciji o\u010duvanja vlasti (\u0161to je ranije uglavnom bila funkcija vojske), posebice protiv rastu\u0107ih te\u017enji za liberaliziranjem, odnosno demokratiziranjem postoje\u0107ih re\u017eima. Opozicija se pritom na\u010delno interpretira kao napad na dr\u017eavu. Zbog toga se, pobunama i parlamentarnim interpelacijama, sve vi\u0161e tra\u017ei efektivna (sudska) kontrola nad djelovanjem policije. U Prusiji se to, primjerice, zbiva s glasovitom odlukom Vi\u0161ega upravnog suda od 14. lipnja 1882., kojom se uspostavlja fakti\u010dka sudska kontrola nad radom policije. O razli\u010ditim \u2013 socijalnim, politi\u010dkim i svjetonazorskim \u2013 kontekstima u kojima se ovaj proces zbiva u klju\u010dnim evropskim dr\u017eavama veoma uvjerljivo pi\u0161e Friedrich Hayek (\u201cPoliti\u010dki ideal vladavine prava\u201d). Uz tek nekoliko izuzetaka, tek u dvadesetome stolje\u0107u sustav sudske kontrole nad policijom, kao osnova vladavine prava, poprima i demokratske zna\u010dajke.<\/p>\n
Kritika politi\u010dke globalizacije<\/p>\n
Sve je ovo, \u010dini se, posebice va\u017eno kada je rije\u010d o recentnoj raspravi u povodu mogu\u0107nosti politi\u010dke globalizacije (aktualna potreba je ve\u0107 uvodno i skicirana). Jer, pritom, naravno, nije rije\u010d tek o formama koje bi takav proces mogao poprimiti (u paraleli s ranijim epohama), jo\u0161 je va\u017enije promotriti socijalne sadr\u017eaje koji su (potencijalno) na djelu. U tom se pogledu razlikuju dva oblika kritike globalizacije, lijevi i desni. Zajedni\u010dko im je, me\u0111utim, to \u0161to \u2013 s razli\u010ditih polazi\u0161ta \u2013 tra\u017ee slabljenje globalizacijskih procesa, smanjivanje njihova dosega. Nasuprot tomu, \u010dini se opravdanom teza da bi logika nosive pozicije ljevice spram globalizacije morala sadr\u017eavati zahtjev za pro\u0161irenjem (i produbljenjem) globalizacijskih tendencija. Doista je, naime, nejasno kako bi se, misle\u0107i na tragu Marxa i ostalih koji su formulirali (i) danas bitnu koncepciju ljevice, govorilo o globalizaciji kakva je epohalno prezentna \u2013 u ekonomijskom, dakle tr\u017ei\u0161nom, komunikacijskom, kulturnom smislu\u2026 \u2013 a da se, programatsko-logi\u010dki, ne tra\u017ei i politi\u010dka globalizacija. Na samome po\u010detku ovako pretpostavljenoga ljevi\u010darskog stajali\u0161ta nu\u017eno stoji paradigmati\u010dka re\u010denica, napisana prije vi\u0161e od sto \u0161ezdeset godina u \u201cKomunisti\u010dkome manifestu\u201d: \u201cbur\u017eoazija je eksploatacijom svjetskoga tr\u017ei\u0161ta kozmopolitski ustrojila proizvodnju i potro\u0161nju svih dr\u017eava\u201d. Kozmopolitski ustrojeno u mjerodavnome kontekstu zna\u010di: ustrojeno sa stajali\u0161ta jedne koncepcije zajednice. Marx i Engels dakle sasvim jasno impliciraju da je svjetsko tr\u017ei\u0161te ono koje potrebuje svjetsku zajednicu. U svakome smislu, tr\u017ei\u0161te valja razumjeti kao konkurencijski ure\u0111enu razmjenu vlasni\u010dkih prava. Ta pak razmjena vlasni\u010dkih prava ne mo\u017ee funkcionirati bez pravne forme samoga vlasni\u0161tva i za\u0161tite prava. Ili, u formulaciji koju sadr\u017ei (u o\u0161troj konkurenciji) mo\u017eda najdosadnija knjiga iz arhiva ljevi\u010darske programatike, Kautskijevo trotomno djelo \u201cMaterijalisti\u010dko shva\u0107anje povijesti\u201d: \u201ckada god je tr\u017ei\u0161te bilo \u0161ire od politi\u010dke zajednice, \u017eivjelo se u krizi\u201d. Dakle, \u010dini mi se logi\u010dnim da bi ljevica (ali i neke druge konstrukcijski neliberalne pozicije) u situaciji u kojoj se svijet danas nalazi, morala nakon tolikih rasprava, kona\u010dno poku\u0161ati konstruirati ne\u0161to \u0161to se u tradiciji zvalo svjetskom vladom, sustavnim vrhom kozmopolisa, kako ga razumije ve\u0107 vi\u0161e od dva milenija filozofijske tradicije.<\/p>\n
Svjetska vlada kao kontrolor globalnog tr\u017ei\u0161ta<\/p>\n
Upravo zato \u0161to metodi\u010dki svagda polazi od konstitutivne situacije svjetskoga tr\u017ei\u0161ta, Marx razumije krizu kao (povijesno-proizvodno nu\u017enu) epohalnu zgodu koja samo zao\u0161treno podcrtava situaciju kakva je stalno nazo\u010dna. On \u010dak, u pismu Engelsu, tvrdi da je kriza tu samo da neznalice upozori na ono \u0161to pametni vide svaki dan. Upravo su taj koloplet aktualnih proizvodnih odnosa samoprogla\u0161ene lijeve teorijske pozicije, kako se \u010dini, zadnjih desetak godina pogre\u0161no tuma\u010dile, posebice s obzirom na politi\u010dku razinu epohalnoga problema i pripadne konsekvencije. Naj\u010di\u0161\u0107i je primjer vjerojatno najpopularnija knjiga s te strane, glasoviti \u201cImperij\u201d, Hardta i Negrija, koji je, zapravo, svojevrsna paralela Paulu Coelhu u socijalnoj teoriji, dakle jedna vrst spoznajnoga trasha (u ovome kontekstu: \u0161karta). Knjiga je to u kojoj su lo\u0161im stilom iskazane \u201cmudre misli\u201d, bez odgovaraju\u0107e argumentacije, pa nastaje zapravo enciklopedija op\u0107ih mjesta, dapa\u010de: frazeologijski rje\u010dnik suvremene intelektualne ljevice i nije \u010dudo \u0161to takav proizvod okupira prva mjesta na listama prodavanih knjiga. Mo\u017eda naj\u010di\u0161\u0107a proma\u0161enost te pozicije vidi se na zavr\u0161etku poglavlja koje se zove \u201cKapitalisti\u010dka suverenost\u201d u kojemu se odjednom dospijeva do interpretacije Marxa koja po\u010diva na krivo pojmljenoj nosivosti, odnosno krivoj shva\u0107enosti njegova glasovitoga dictuma iz \u201cKapitala III.\u201d: \u201csve su dosada\u0161nje revolucije samo popravljale dr\u017eavu, radi se o tomu da ju se dokine\u201d. Kontekst Marxove ra\u0161\u010dlambe govori, ba\u0161 na tom mjestu, da je prethodno nu\u017eno dokidanje kapitalisti\u010dkoga na\u010dina proizvodnje. Marxu, naime, ni na kraj pameti nije da pretpostavi kao mogu\u0107e, a kamoli da ima u svom programu, ukidanje dr\u017eave dok jo\u0161 postoji kapitalisti\u010dki na\u010din proizvodnje. I to je ono \u0161to Hardt i Negri naprosto previ\u0111aju. Pona\u0161aju se kao da \u0107e se kapitalizam, zato \u0161to su ga oni ljevi\u010darski iskritizirali, posramljeno povu\u0107i u ropotarnicu povijesti i prestati funkcionirati. No, iz biti je Marxova nauka razvidno da upravo povremenost kriza poima kao znak \u017eivota, tj. povijesnoga funkcioniranja kapitalisti\u010dkoga sustava. Dok, dakle, funkcionira svjetsko tr\u017ei\u0161te, radi se ipak o tomu da je nu\u017eno razmotriti mogu\u0107nost politi\u010dke kontrole nad njime, uklju\u010duju\u0107i u takvo razmatranje i ne\u0161to \u0161to bi se, u krajnjoj konsekvenciji, zvalo svjetskom vladom. U drugoj, \u010dini se ipak mudrijoj invektivi na ovome svjetonazorskom podru\u010dju, u Agambenovoj poznatoj knjizi o izvanrednome stanju, bitan je ukaz o tomu da se izvanredno stanje realizira kao permanentno stanje na\u0161ega vremena stalnim ponavljanjem ukaza umjesto zakona, odnosno ukaza, ili naloga suverena kako to ka\u017ee Franz Neumann u \u201cDemokratskoj i autoritarnoj dr\u017eavi\u201d (usput re\u010deno, Agambenova pozicija po\u010diva na interpretaciji Schmitta teorijski sukladnoj onoj Neumannovoj, \u0161to, izgleda, sam Agamben nije znao, jer Neumanna ne navodi). Ali, Agamben u osnovi svojih razmatranja ostaje ipak na razini nacionalne dr\u017eave. On govori na nekoliko mjesta o tomu da se SAD, nakon 11. rujna, pojavljuju kao mo\u0107 koja se prelijeva preko granica, ali naprosto ne dolazi do jednostavnog pitanja, koje je na neki na\u010din questio facti, prije-teorijsko pitanje. Kako to da se, s dobrim razlozima, govori o svjetskome policajcu, dakle o ulozi SAD-a kao svjetskoga policajca, a da nikome ne nedostaje svjetski sud ili svjetski zakonodavac. Kako to da se, dakle, \u010ditav svijet predstavlja u slici maloga gradi\u0107a na Divljem zapadu gdje je \u0161erif sve \u0161to vlast mo\u017ee predstavljati i da tomu nitko ne \u017eeli dodati logi\u010dke daljnje konsekvencije tipa svjetske vlade (i, dakako, svjetskoga parlamenta prije toga) \u2013 i opet, barem dijelom podra\u017eavaju\u0107i ranije stupnjeve razvoja nacionalne dr\u017eave.<\/p>\n
Potreba za svjetskom vladom<\/p>\n
U posljednjem je izdanju Stanfordske \u201cEnciklopedije filozofije\u201d, Catherine Lu, profesorica iz Toronta \u2013 nevezana ideologijskim ogradama koje o\u010dito utje\u010du na brojne autore koji se globalizacijom bave s teorijsko-politi\u010dkoga stajali\u0161ta \u2013 napisala veoma precizan \u010dlanak s jasnim naslovom: \u201cWorld government\u201d. Rad je, u osnovi, sa\u017eetak njezine \u0161iroko diskutirane knjige \u201cJust and Unjust Interventions in World Politics\u201d, u kojoj poku\u0161ava pokazati kako se s razli\u010ditih ekonomijskih, sociologijskih, moralnih i ostalih analiti\u010dkih razina pojavljuje nu\u017enost ustrojavanja ili barem rasprave o ustroju svjetske vlasti. Istovremeno, u nekoliko dosta cini\u010dnih napomena, neuobi\u010dajeno cini\u010dnih za jednu enciklopediju, autorica pokazuje kako Ujedinjene nacije \u2013 koje, usput re\u010deno, u Hrvatskoj i dalje (na tragu Andrassyja i Tu\u0111mana) sustavno pogre\u0161no prevode sintagmom Ujedinjeni narodi \u2013 tu funkciju ne mogu obaviti, ali i upozorava na to da je potreba za svjetskom vladom ne\u0161to o \u010demu treba govoriti. Na razini institucijske rasprave koja je jo\u0161 u samim po\u010decima, kao \u0161to i Catherine Lu primje\u0107uje, nailazi se pritom na razli\u010dite ideologijske prepreke, prije svega one koje, s ljevi\u010darskoga stajali\u0161ta (ali sve vi\u0161e i kod demokr\u0161\u0107ana) po\u010divaju na veoma popularnom i do besmislenosti nepreciznom odre\u0111enju neprijatelja u liku neoliberalizma. \u010cak se i u mnogim tekstovima s teorijskom nakanom tvrdi da je neoliberalizam pristup koji po\u010diva na neoklasi\u010dnoj ekonomijskoj \u0161koli, pa ga se opisuje kao neku vrst laissez faire modela u uvjetima koji to \u201cdanas\u201d ne dopu\u0161taju, impliciraju\u0107i valjda da je po\u010detak devetnaestog stolje\u0107a dopu\u0161tao, ili dapa\u010de potrebovao, laissez-faire \u2013 o tomu postoje, kao \u0161to je poznato, i me\u0111u ekonomistima razli\u010diti stavovi. Dakle, ova borba s baukom neoliberalizma ljevicu je apsorbirala do te mjere da je, izmisliv\u0161i neprecizno apstraktnoga neprijatelja, izgubila puno energije bore\u0107i se s ne\u010dime \u0161to realno ne postoji, jer kada se poku\u0161a vidjeti koji bi bio sa\u017eetak rasprave, ispada da su epohalni likovi neoliberalizma Me\u0111unarodni monetarni fond i Svjetska banka. To je zapravo neoliberalizam protiv kojega se treba boriti, dok se istovremeno pozitivna strana, analiza onoga \u0161to bi kritika politi\u010dke ekonomije u uvjetima svjetskog tr\u017ei\u0161ta trebala zna\u010diti prakti\u010dki ne provodi. I opet, ve\u0107 na razini uporabljenoga pojmovlja, klju\u010dni problem koji bi \u2013 sveden na racionalnu osnovu \u2013 neoliberalizam ozna\u010davao jest ba\u0161 nedostatak racionalnoga korigiranja (u radikalnoj varijanti: nijekanja) tr\u017ei\u0161nih \u201czakona\u201d. I spram izvornoga liberalizma tu funkciju kod ve\u0107ine socijalisti\u010dkih programa preuzima (makar i \u201cprijelazno\u201d) upravo dr\u017eava. Budu\u0107i da je ovdje rije\u010d o globalnoj, op\u0107esvjetskoj razini na kojoj \u2013 u svakoj od varijanti \u2013 djeluje neoliberalizam, i opet se rasprava vra\u0107a na pitanje o globalnoj, svjetskoj politi\u010dkoj zajednici ure\u0111enoj na racionalnim zasadama (\u201cpostklasne\u201d?) pravednosti (odgovaraju\u0107a mjesta u \u201cKapitalu III\u201d. i danas postavljaju aktualno pitanje o politi\u010dkim konsekvencijama i implikacijama tako \u010desto posve neosvije\u0161tenih prosvjedovnih invektiva). Kada je o \u201cop\u0107esvjetskoj\u201d razini rije\u010d, valja uglaviti jo\u0161 dvije metodi\u010dke napomene. S jedne strane, kozmopolitizam je oznaka koja je danas dobrim dijelom izgubila smisao. Na njezino mjesto, u mnogome legitimno, u pravilu dolazi sintagma global village, koju uvodi Marshall McLuhan prije vi\u0161e od pola stolje\u0107a. Razmatraju\u0107i \u201cGutenbergovu galaksiju\u201d on je uveo i ovu sintagmu koja slijedi njegovu neobi\u010dnu sudbinu; McLuhan je bio iznimno popularan kada je u njegovim radovima bilo rije\u010di o odnosima koji (jo\u0161) ne postoje, a gotovo je zaboravljen sada kada je ono \u0161to pisao prije nekoliko desetlje\u0107a postalo \u201cpukim\u201d opisom dnevnih doga\u0111aja. To je, valjda, tipi\u010dno za konzumentsku kulturu, pa i na podru\u010dju socijalnoznanstvene bibliografije. Za ra\u0161\u010dlambu o kojoj se ovdje radi bitno je da global village, kao koncept svjetskoga sela, predstavlja radikalno nijekanje kozmopolitske ideje, ve\u0107 i, logi\u010dkim, ukidanjem sustavnoga mjesta gra\u0111anina. Kao \u0161to, s jedne strane, teorijski naivni Hardt i Negri govore o \u201cImperiju\u201d koji ima gra\u0111ane, a ne podanike, \u0161to je posve neobi\u010dan koncept, tako se, s druge strane, danas (komunikacijski svakako s pravom) govori o globalnome selu koje bi, politi\u010dki, trebalo imati gra\u0111ane (jer su svijetom pro\u0161irene zajednice u kojima se prebiva u demokratskim uvjetima), \u0161to je jo\u0161 besmisleni koncept. Dakle, pojedinci, gra\u0111ani, posve su izgubljeni iz vida \u2013 \u0161to, pod druk\u010dijim uvjetima, odgovara i Marxovoj kasnoj paradigmi. Ali, ono \u0161to se je dogodilo u suvremenoj (lijevo impostiranoj) teoriji jest to da se nekriti\u010dki preuzimaju pote\u0161ko\u0107e i nedostaci kasne Marxove paradigme, prvenstveno gubitak pojedinca iz analiti\u010dkoga i programatskog fokusa, ali se ne uzima ozbiljno u obzir njegova epohalna gigantomahija, kako je to svojevremeno efektno formulirao Ernst Bloch.<\/p>\n
SAD i privilegirano pravo odlu\u010divanja<\/p>\n
U knjizi objavljenoj prije nekoliko godina, koja se zove \u201cInclusion and Democracy\u201d, s \u2013 i opet: indikativnim \u2013 podnaslovom \u201cGlobal Democracy\u201d, profesorica iz Chicaga, Iris Marion Young, upu\u0107uje upravo na ovaj problem. Sve se za nju svodi na, \u010dvrsto argumentirana, pitanja o tomu \u201cmo\u017eemo li danas govoriti o svijetu bez svjetske vlade\u201d, i \u201cmo\u017eemo li govoriti o svjetskoj vladi koja nije demokratski legitimirana\u201d? U jednostavnim terminima s kojima ova postava problema i zavr\u0161ava: i Napoleon i Hitler mogli su htjeti kontrolu nad svijetom polaze\u0107i od toga da su nadmo\u0107ni ostalima. Problem je u tomu \u0161to danas kontrolu nad svijetom name\u0107u s kvazi-demokratskom legitimacijom, ali realnost te \u201cdemokracije\u201d jest u manje od 300 milijuna gra\u0111ana SAD-a koji imaju privilegirano pravo odlu\u010divanja o onome tko ima izvr\u0161nu vlast u realno postoje\u0107em sustavu kontrole nad svijetom (dakle nad ostalih gotovo sedam milijarda ljudi), naime o predsjedniku SAD. Ostalima u svijetu pak daju pravo glasa za lokalne \u0161erife a ne za fakti\u010dkoga predsjednika svijeta. Pitanje na kraju stoga glasi: mo\u017ee li se, polaze\u0107i od nu\u017enosti da se tr\u017ei\u0161te ustroji tako da razmjena vlasni\u010dkih prava bude utemeljena u pravu, dakle: u za\u0161titi jedne politi\u010dke zajednice koja ta prava (i silom) jam\u010di, ta globalna zajednica ustrojiti na na\u010delima koja ne\u0107e biti tek ekstenzija demokracije u jednoj dr\u017eavi samo zato \u0161to je najja\u010da, nego, doista, genuino globalna demokracija? Ako je globalizacijom posredovana svjetska vlast izdanak utopije \u201cvje\u010dnoga mira\u201d (u naznakama nazo\u010dnoga i znatno prije Kanta, Danteova \u201cMonarchia\u201d to bjelodano pokazuje), njezina je prihvatljivost svakako transideologijska (premda, glavnom \u201cu dalekoj budu\u0107nosti\u201d). No, ako se radi o ro\u0111enju svjetske vlade iz duha kontrole nad neodr\u017eivim socijalnim nejednakostima svjetonazorski se filtar objektivno ne mo\u017ee izbje\u0107i (s time da se uvodni povijesni proces konstituiranja nacionalne demokratske dr\u017eave transformiranjem one policijske najvjerojatnije mo\u017ee \u2013mutatis mutandis \u2013 repetirati jedino polaze\u0107i od ameri\u010dke, a ne od evropske tradicije, jer nadnacionalna demokracija ostaje dugoro\u010dno dvojbena). Konstitutivni nedostaci lijeve teorije ukazuju na njezinu zaostalost \u2013 ali i na kompleksnost problema o kojemu je rije\u010d (i Rawls je, uostalom, u \u201cPravu naroda\u201d bezostatno napustio socijal-liberalizam \u201cTeorije pravednosti\u201d kako bi konstruirao \u2013 striktno politi\u010dku \u2013 logiku svjetske zajednice pristojnih naroda, izostavljaju\u0107i iz analize ne samo one koji su \u201cworst off\u201d, nego i pojedince uop\u0107e). Uputa u (rastu\u0107u) potrebu za globalnom kontrolom nad konstitutivnom nepravdom prakti\u010dki svih nacionalnih dru\u0161tava mo\u017ee nedvojbeno motivirati socijalno osvije\u0161tene. Ostanu li pritom u (prete\u017eito socijalisti\u010dkoj) tradiciji zastupanja internacionalizma u cilju nijekanja osnova kozmopolitizma \u2013 a to je, doslovce, svjetsko gra\u0111anstvo \u2013 ne\u0107e biti puno dobra iz takvih pothvata.<\/p>\n
Pe\u0161\u010danik.net<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Glavni je problem \u0161to se kontrola nad svijetom name\u0107e s kvazi-demokracijskom<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-179687","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/179687","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=179687"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/179687\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=179687"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=179687"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=179687"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}