{"id":179233,"date":"2015-04-29T08:12:16","date_gmt":"2015-04-29T06:12:16","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=179233"},"modified":"2015-04-30T16:44:43","modified_gmt":"2015-04-30T14:44:43","slug":"armenski-genocid-sto-godina-poslije-2-dio","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2015\/04\/29\/armenski-genocid-sto-godina-poslije-2-dio\/","title":{"rendered":"Armenski genocid – sto godina poslije (2. dio)"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Luka Peji\u0107*<\/strong><\/em><\/p>\n

\"\"<\/a>Vratimo se samim zbivanjima od prije stotinjak godina. Armensko stanovni\u0161tvo imalo je oko tjedan do dva pripreme za deportaciju sredinom 1915. Bogatije su obitelji uspjele dogovoriti i prijevoz svojih dobara, dok su siroma\u0161niji sa sobom ponijeli samo ono \u0161to su mogli nositi. Tijekom deportacija, Armenci su bili izlo\u017eeni nezamislivim mukama; velik ih je broj umro od gladi i \u017ee\u0111i, napadani su od strane kurdskih i turskih bandi, a onima koji su uspjeli pre\u017eivjeti na tom putu samo je produljena agonija, jer ih je u koncentracijskim logorima \u010dekala sigurna smrt. Posebnost ovog zlo\u010dina i mladoturskog plana genocida bila je upravo sadr\u017eana u ideji deportacije, kojoj cilj nije bio etni\u010dko preseljenje, nego etni\u010dko uni\u0161tenje Armenaca.<\/p>\n

Mnoge su mlade Armenke otete, starci i djeca su umirali od usijanog pustinjskog pijeska, a onaj tko nije mogao nastaviti mar\u0161 bio je ubijen na mjestu. Pastor Johannes Lepsius, predsjednik udru\u017eenja Deutsche Orientalische Mision, zapisao je: “Postupak kojem su tijekom puta bili izvrgnuti ti ljudi navodi nas na zaklju\u010dak da autorima i izvr\u0161iteljima tih mjera nije ni bilo stalo da deportirano stanovni\u0161tvo na bilo koji na\u010din primi sredstva za pre\u017eivljavanje. \u010cak nisu bili nimalo nezadovoljni \u0161to ih je polovica stradala na putu, i \u0161to su ih tijekom putovanja gotovo istrijebile glad i bolesti.”<\/p>\n

U turskim izvorima mogu\u0107e je prona\u0107i i izjavu Talat-pa\u0161e s datacijom od 29. kolovoza 1915. Godine: “Cilj ove vlade je da prisilnom deportacijom Armenaca zaustavi njihove ilegalne antiosmanske akcije usmjerene stvaranju neovisne dr\u017eave. Ipak, uni\u0161tenje armenskog naroda ne dolazi u obzir! Tijekom relokacije \u0107e im biti zajam\u010dena za\u0161tita financirana iz fondova za izbjeglice.”<\/p>\n

Specijalni ured otomanske vlade, Te\u015fkilat-\u0131 Mahsusa, kojeg je 1911. osnovao Odbor za ujedinjenje i napredak (Ittihad ve Terraki), bio je jedan od najva\u017enijih organa u organiziranom pokolju armenskog stanovni\u0161tva. Izbijanjem Prvog svjetskog rata, navedeni ured postaje “vlada u vladi” bez potrebe za odobrenjem za djelovanje. Godine 1915. organizacija sudjeluje u selektivnom pu\u0161tanju najozlogla\u0161enijih kriminalaca iz turskih zatvora te ih mobilizira u svrhu pratnje armenskih deportacijskih kolona. Kona\u010dni broj pu\u0161tenih kriminalaca porastao je na oko deset tisu\u0107a. Isti su ljudi bili poticani na ubojstva, silovanja, kra\u0111e i razli\u010dite brutalnosti nad prognanicima.<\/p>\n

Pretpostavlja se da je postojalo oko dvadeset pet velikih koncentracijskih logora na podru\u010dju iranske i sirijske granice[1] i to pod komandom \u015e\u00fckr\u00fc Kayaa, uredskog \u010dinovnika poznatog i po izjavi kako je “kona\u010dno rje\u0161enje istrebljenje armenske rase. Sukobi izme\u0111u Armenaca i muslimana dosegli su krajnju to\u010dku. Slabija \u0107e strana biti uni\u0161tena\u201d. Neki od logora bili su tek podru\u010dja masovnih grobnica, a drugi posljednje po\u010divali\u0161te za one \u010diji predvi\u0111eni \u017eivotni vijek nije bio du\u017ei od nekoliko dana. Vjeruje se da je upravo Hitler formirao svoje logore po uzoru na turske, gdje su ve\u0107inu stra\u017eara sa\u010dinjavali pripadnici zarobljenog naroda \u2013 Armenci, odnosno \u017didovi. Vrlo je malo izvora koji govore o na\u010dinu funkcioniranja logora, a pristup turskim arhivima imaju tek rijetki povjesni\u010dari. U tom slu\u010daju, moramo se osloniti na diplomatske izvore konzula mezopotamijskih i sirijskih gradova, gdje su se i nalazili logori smrti, te svjedo\u010denja izbjeglica i tehni\u010dara na pruzi Istanbul \u2013 Bagdad.<\/p>\n

Armensko stanovni\u0161tvo ubijano je smrtonosnim injekcijama, gu\u0161eno u plinskim komorama ili spaljivano. Trupla su u ve\u0107ini slu\u010dajeva bila bacana u Crno more, a Eufratom su danima plutali le\u0161evi kao hrana psima i le\u0161inarima. Iako nije mogu\u0107e u potpunosti provjeriti autenti\u010dnost ovih navoda, jedan je britanski \u0161pijun rekao kako je nazo\u010dio masovnom spaljivanju pet tisu\u0107a Armenaca. Prona\u0111eni su i dokazi o postojanju mjesta na kojima su bila ubijana armenska djeca. Naime, u prostorijama nekoliko \u0161kola mali su Armenci odvo\u0111eni pod izgovorom kupanja, a naposljetku su trovani. Navodno je 2 000 siro\u010dadi, koja su dotad jedva pre\u017eivjela u u\u017easnim higijenskim uvjetima, odvedeno u pustinju negdje u blizini grada Deir ez-Zor, 450 kilometara od Damaska, te su pobijena dinamitom postavljenim u njihova kolica. Neka su djeca, s druge pak strane, zatvarana i \u017eiva spaljivana u spiljama. Zada\u0107a je bila povjerena \u010ce\u010denima i lokalnim nomadskim plemenima. Mnogi su Turci poludjeli od stravi\u010dnih prizora egzekucije nevinih ljudi, a ruskim su vojnicima rekli kako se smrad spaljenih trupala danima zadr\u017eavao u pustinjskom zraku. Postoje i svjedo\u010danstva njema\u010dkih \u010dasnika o zatvaranju Armenaca u crkve koje su zatim paljene. U Rusiju je pobjeglo 300 000 ljudi, a 400 000 ih je pre\u0161lo na islam. U svom romanu 40 dana Musa Dagha (Die vierzig Tage des Musa Dagh), napisanog 1934. austrijski je knji\u017eevnik Franz Werfel opisao pedesetodnevni otpor 4 000 Armenaca u Kilikiji koji su odbijali sve napade Turaka dok im u pomo\u0107 nije pritekao odred francuske mornarice.<\/p>\n

U kona\u010dnici, Armenija je gotovo ostala bez Armenaca. Osim brojnih ljudskih \u017ertava, uni\u0161teno je i armensko kulturno blago neprocjenjive vrijednosti, \u010ditavi gradovi (Kharpert, Van, Ani), drevne gra\u0111evine, spisi. Tijekom pokolja Armenaca mnogi su europski diplomati bili prisutni u Turskoj te su vodili bilje\u0161ke o doga\u0111ajima, dok su misionari obavljali humanitarnu slu\u017ebu. I sam papa Benedikt XV poku\u0161ao je pomo\u0107i Armencima, no Turci su ga odbili s obrazlo\u017eenjem da se bore protiv “ruske pete kolone”. Amerikanci su osnovali svoje ambasade diljem Carstva te su njihovi konzuli redovito podnosili izvje\u0161\u0107a Washingtonu. SAD je na inicijativu Henryja Morgenthaua osnovao Odbor za pomo\u0107 Bliskom Istoku, koji je za vrijeme rata Armence opskrbljivao hranom, lijekovima i odje\u0107om. Izme\u0111u 1918. i 1928. godine, preko dvadeset razli\u010ditih ameri\u010dkih magazina objavilo je stotine pri\u010da o Armencima te su na taj na\u010din pomogli financiranje Odbora za pomo\u0107. Tijekom petnaest godina postojanja, organizacija je prikupila vi\u0161e od sto milijuna dolara za pomo\u0107 \u017ertvama genocida.<\/p>\n

Po zavr\u0161etku “Velikog rata” mnogi su turski politi\u010dari, upleteni u etni\u010dko \u010di\u0161\u0107enje propalog carstva, pobjegli u Njema\u010dku gdje im je pru\u017een azil. Nova, privremena turska vlada, kao i zemlje pobjednice, tra\u017eile su od Njema\u010dke izru\u010denje optu\u017eenika no njihovi su upiti dobili negativan odgovor. Revoltirani armenski aktivisti potom su izvr\u0161ili niz atentata na Mladoturke. Ipak, 1919. godine u Istanbulu se odr\u017eao vojni sud na kojemu nisu prisustvovali optu\u017eenici, i to iz vrlo jednostavnog razloga \u2013 bili su “nedostupni”. Bez obzira na to, nekolicina ih je osu\u0111ena na smrt, a ve\u0107ina je oslobo\u0111ena jer su klju\u010dni dokazi bili uni\u0161teni neposredno pred zavr\u0161etak rata. Poznate su i pri\u010de da su turski \u010dasnici histeri\u010dno spaljivali dokumente o genocidnim operacijama i logistici “kona\u010dnog rje\u0161enja”, dok su neki od njih nosili aktovke pretrpane dokumentima kako bi se njihov prijatelji od povjerenja rje\u0161avali dokaza na pouzdan na\u010din. Otomansko Carstvo potpisalo je mirovni ugovor sa zemljama pobjednicama 1920. godine, u Seversu. U knjizi The Turks and Us (2002.), Natalie Shahan navodi Operaciju Nemesis, nazvanu po gr\u010dkoj bo\u017eici pravedni\u010dke osvete, koju su pripremali \u010dlanovi Armenske revolucionarne federacije nakon Prvog svjetskog rata. Naime, nekolicina Armenaca, prema urotni\u010dko-teroristi\u010dkom planu kasnije nazivanom i Armenski N\u00fcremberg na \u010dijoj se crnoj listi na\u0161lo gotovo dvjesto imena, namjeravala je izvr\u0161iti atentate na glavne turske in\u017eenjere genocida. Na kraju je izvr\u0161eno sedam atentata a ubijen je i sam Talat-pa\u0161a, 15. o\u017eujka 1921. godine u Berlinu.<\/p>\n

Tada\u0161nji ameri\u010dki predsjednik Woodrow Wilson na mirovnoj konferenciji u S\u00e8versu, 10. kolovoza 1920. donio je prijedlog o teritorijalnom razgrani\u010denju izme\u0111u Turske i Armenije. Po\u010detkom iste godine, nezadovoljni potpisanim primirjem, Turci su ponovno provalili u isto\u010dnu Armeniju, no narodne snage i ruska Crvena armija odbijaju turski nalet. Dana 29. studenog 1920. godine Armenija ulazi u sastav SSSR-a.<\/p>\n

Turska je priznala neovisnost Armenije u rujnu 1991. nakon pada komunisti\u010dkog re\u017eima, no sve do danas nisu uspostavljeni puni diplomatski odnosi. Granica izme\u0111u ove dvije zemlje ponovno je zatvorena nakon rata izme\u0111u Armenije i Azerbejd\u017eana u sjeverozapadnoj enklavi Azerbejd\u017eana, Nagorno-Karabahu, dok je tek 2009. godine turski predsjednik Abullah G\u00fcl posjetio Armeniju, postav\u0161i tako prvi turski dr\u017eavnik koji je to u\u010dinio.<\/p>\n

Iako mnogi masakre po\u010dinjene nad Armencima smatraju prvim genocidom 20. stolje\u0107a, politi\u010dko vodstvo Republike Turske takve tvrdnje uporno negira te nagla\u0161ava kako je tijekom Prvog svjetskog rata do\u0161lo do me\u0111uetni\u010dkih sukoba u kojima su \u017eivote izgubili mnogobrojni Armenci, ali i Turci. Nadalje, protivnici teorije o sistematskom i organiziranom etni\u010dkom \u010di\u0161\u0107enju nagla\u0161avaju kako su, kada je o “deportaciji” ili “relokaciji” Armenaca rije\u010d, prije svega zabilje\u017eene nenamjerne i neplanirane \u017ertve, te da ti incidenti nemaju veze s politi\u010dki instrumentaliziranim procesom. Oni koji negiraju genocid uglavnom se slu\u017ee sljede\u0107im argumentima: 1) Osmansko je Carstvo u vrijeme navodnog genocida bilo u vrlo te\u0161kom polo\u017eaju, jednom od najte\u017eih u svojoj povijesti te nije posjedovalo potrebnu vojnu snagu, resurse i financijska sredstva za masakr milijun ljudi; 2) u tako kratkom periodu nije bilo mogu\u0107e ubiti vi\u0161e od milijun Armenaca. Sve armenske \u017ertve, kojih ne mo\u017ee biti vi\u0161e od 300.000, krivnja su paravojnih militantnih skupina; 3) deportacija Armenaca predstavljala je mjeru dr\u017eavne sigurnosti u ratnom razdoblju, kada je armenski narod izdajni\u010dki stao na rusku stranu pomogav\u0161i im pri osvajanju nekoliko turskih gradova. Cijeli proces relokacije izveden je u skladu sa zakonom a ljudima je bila pru\u017eena sva mogu\u0107a za\u0161tita i pomo\u0107; 4) mnogi su Armenci po\u010detkom Prvog svjetskog rata pobjegli u Rusiju i tamo umrli od gladi i bolesti. Nekolicina ih se vratila u Tursku i ubijala tamo\u0161nje turske seljake; 5) slu\u017ebeni Istanbul zakonski je sankcionirao i kaznio pojedince koji su nanijeli eventualnu \u0161tetu armenskom stanovni\u0161tvu, \u0161to nikako ne bi bilo mogu\u0107e da je genocid bio smi\u0161ljeni program vlade. Dana 19. velja\u010de 1919. Turska je \u010dak pozvala predstavnike neutralnih zemalja da “istra\u017ee slu\u010daj”; 6) Otomansko Carstvo bilo je ispred svoga vremena po pitanju vjerske tolerancije, a Armenci su, prije svega, igrali na kartu izazivanja empatije od strane zapadnih, kr\u0161\u0107anskih zemalja.<\/p>\n

Rasprave izaziva i kori\u0161tenje ve\u0107 elaboriranog pojma “genocid”, stoga se mnogi visoki du\u017enosnici pri referiranju na ove doga\u0111aje takti\u010dki slu\u017ee drugim terminima. Tako je Barack Obama, primjerice, nakon pobjede na izborima za predsjednika SAD-a 2008. godine odustao od kori\u0161tenja pojma genocid prilikom komentiranja armenskih masakara, iako mu je praksa u predizbornoj kampanji bila ba\u0161 suprotna.<\/p>\n

Europski parlament, Svjetsko vije\u0107e Crkvi, pa \u010dak i turska Udruga za ljudska prava (\u0130nsan Haklar\u0131 Derne\u011fi), organizacije su koje su i slu\u017ebeno priznale armenski genocid, dok isto odbijaju u\u010diniti SAD, Izrael, Gruzija, Velika Britanija, Ukrajina i druge zemlje. Ipak, ve\u0107ina ameri\u010dkih saveznih dr\u017eava na\u010dinila je samostalne proklamacije koje su doga\u0111aje izme\u0111u 1915. i 1923. godine nazvale genocidom.<\/p>\n

Turski politi\u010dar Do\u011fu Perin\u00e7ek u\u0161ao je u povijest kao prva osoba osu\u0111ena zbog poricanja armenskog genocida. \u0160vicarski sud proglasio ga je krivim te je dobio uvjetnu suspenziju i nov\u010danu kaznu u iznosu od 2 000 eura. Naime, Perin\u00e7ek se na sudu na\u0161ao zbog izjave koju je dao za govora u Lausanni 2005. godine kad je porekao genocid po\u010dinjen nad Armencima. “Nisam porekao genocid jer genocida nije bilo”, odvratio je Perincek.<\/p>\n

Od nezanemarive je va\u017enosti i 301. \u010dlanak turskog Kaznenog zakona kojim se zabranjuje te ka\u017enjava zatvorom ili globom vrije\u0111anje turske nacionalnosti i dr\u017eave. Tako su pojedinci, koji su pisali ili su se javno izja\u0161njavali o armenskom genocidu, nerijetko bili proganjani, pritvarani pa \u010dak i ubijani. Primjerice, novinar Hrant Dink, istaknuti pripadnik armenske zajednice u Turskoj, ubijen je 19. sije\u010dnja 2007. godine u Istanbulu od strane 17-godi\u0161njeg Oguna Samasta nedugo nakon projekcije dokumentarnog filma Screamers u kojem je Dink, kao jedan od sugovornika, prokomentirao poricanje armenskog genocida. Knji\u017eevnik Ferit Orhan Pamuk optu\u017een je za napad na dr\u017eavni integritet zbog izjave koju je dao jednom \u0161vicarskom listu 2005. godine govore\u0107i o genocidu i turskom pokolju Kurda. “Trideset tisu\u0107a Kurda i milijun Armenaca je ubijeno u Turskoj, a jedino ja o tome govorim.” Su\u0111enje je zapo\u010delo 16. prosinca 2005. no ve\u0107 nakon nekoliko tjedana, pod pritiskom Europske unije, optu\u017ebe su odba\u010dene. Pamukovi su kriti\u010dari kasnije iznijeli mi\u0161ljenje kako je pisac isklju\u010divo \u017eelio skrenuti pozornost na sebe, i to neposredno prije dodjele Nobelovih nagrada. Taner Ak\u00e7am svakako je prvi turski akademik koji otvoreno diskutira o armenskom genocidu te ga kao takvog i priznaje. “Turska se danas nalazi na vrhuncu turbulentne tranzicije. Izranja iz otomanskog naslje\u0111a ka priznanju Zapada, no dok god se ne suo\u010di sa svojim pro\u0161lim i sada\u0161njim kr\u0161enjima ljudskih prava ne\u0107e postati istinski demokratska zemlja”, zapisao je Ak\u00e7am 2004. godine.<\/p>\n

Pribli\u017eavaju\u0107i se stotoj obljetnici genocida u javnosti je odjeknulo nekoliko izjava, naro\u010dito tvrdnja pape Franje I kako su zlo\u010dini po\u010dinjeni nad Armencima “prvi genocid 20. stolje\u0107a”, kao i izjava Angele Merkel da njezina vlada namjerava slu\u017ebeno priznati genocid. Dakako, niti jedna deklaracija ili bilo koji birokratski zapis te vrste ne mo\u017ee u potpunosti zalije\u010diti traumu poku\u0161aja uni\u0161tenja \u010ditave etni\u010dke skupine, no njegovo javno nepriznavanje, uzimaju\u0107i u obzir relativno precizne odrednice me\u0111unarodnih konvencija i definicija spornih koncepata poput genocida, indikativno je prije svega u vidu politi\u010dko-ekonomskih kalkulacija i diplomatskih podila\u017eenja unutar odre\u0111ene interesne sfere. Osim toga, indiferentnost spram iskustava poput ovih, koliko god ista bila kulturolo\u0161ki ili povijesno udaljena, nerijetko rezultira pora\u017eavaju\u0107im te konformisti\u010dkim zatvaranjem o\u010diju pred novim Darfurom, Isto\u010dnim Timorom, ili Srebrenicom.<\/p>\n

Hrvatska, zemlja \u010dija je povijest gotovo sistemati\u010dno i kontinuirano kroz protekla desetlje\u0107a odre\u0111ena svom mu\u010dninom mar\u0161eva smrti, bodljikave \u017eice, i masovnih grobnica, dakako nije u krugu zemalja koje razmatraju mogu\u0107nost priznavanja armenskog genocida, ve\u0107 ahistorijski \u0161utke ignorira \u010ditavo pitanje, bilo da je rije\u010d o dominantnim politi\u010dkim ili akademskim krugovima. Drugim rije\u010dima, Hrvatska je uzorito tolerantna spram genocidne perverzije. Barem kada je o drugima rije\u010d.<\/p>\n

Autor \u010dlanka, Luka Peji\u0107, asistent je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku. (op. ur.)<\/p>\n

[1] Turski koncentracijski logori na podru\u010dju iranske i sirijske granice bili su: Dayr az-Zawr, Ra's al-‘Ain, Bonzanti, Mamoura, Intili, Islahiye, Radjo, Katma, Karlik, Azaz, Akhterim, Mounboudji, Bab, Tefridje, Lale, Meskene, Sebil, Dipsi, Abouharar, Hamam, Sebka, Marat, Souvar, Hama, Homs i Kahdem. Bruneteau logor Meskene navodi kao najpogubniji u cijeloj mre\u017ei, Stolje\u0107e genocida, str. 44.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n

Armenski genocid – sto godina poslije (1. dio)<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Armensko stanovni\u0161tvo ubijano je smrtonosnim injekcijama, gu\u0161eno<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-179233","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/179233","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=179233"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/179233\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=179233"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=179233"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=179233"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}