{"id":178876,"date":"2015-04-25T09:29:53","date_gmt":"2015-04-25T07:29:53","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=178876"},"modified":"2015-04-26T08:23:54","modified_gmt":"2015-04-26T06:23:54","slug":"armenski-genocid-sto-godina-poslije-1-dio","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2015\/04\/25\/armenski-genocid-sto-godina-poslije-1-dio\/","title":{"rendered":"Armenski genocid-sto godina poslije (1. dio)"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Luka Peji\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n

\"\"<\/a>Politi\u010dki osjetljiva i polemi\u010dna sintagma armenskog genocida, u literaturi poznatog i kao “zaboravljeni genocid”, “tajni genocid”, “skriveni holokaust”, odnosi se na sukobe izme\u0111u Turaka i Armenaca u Osmanskom Carstvu za vrijeme te nakon Prvog svjetskog rata. Tim su doga\u0111ajima prethodili tzv. Hamidijanski masakri, kada je, uslijed ja\u010danja armenskog nacionalizma, osmansko dr\u017eavno vodstvo kroz deportacije i masovne masakre zapo\u010delo s provo\u0111enjem sistematske i organizirane politike etni\u010dkog \u010di\u0161\u0107enja vi\u0161e stotina tisu\u0107a Armenaca.<\/p>\n

Pribli\u017eavaju\u0107i se kraju, hobsbamowski govore\u0107i, “dugog” 19. stolje\u0107a, europsko je dru\u0161tvo pro\u017eivljavalo intenzivno razdoblje nemjerljivih industrijskih transformacija prelaze\u0107i pritom iz feudalnih okvira u domenu kapitalisti\u010dke gra\u0111anske dinamike. Uz primjetni demografski rast, urbanizaciju, migracije stanovni\u0161tva i ostale modernizacijske procese, Europa je, kao samosvjesna mjerna jedinica progresa, ostatku svijeta pru\u017eila ruku u vidu beskompromisnog imperijalizma i eksploatacijske kolonizacije, dok su se na doma\u0107em terenu pojedina carstva i vi\u0161estoljetne multietnokonfesionalne monarhije jedva odr\u017eavale na staklenim nogama pri uzburkavanju nacionalno-emancipacijskih pokreta. Reformisti\u010dkim nastojanjima unato\u010d, osmanski je “bolesnik s Bospora” muku mu\u010dio s eksplicitnim nastojanjima konkurentnih dr\u017eava, naro\u010dito Ruskog Carstva, da granice “svoje zemlje pro\u0161ire na ra\u010dun sultana nekada\u0161nje europske velesile. Uz to, nemirni su podanici, poput isprva Srba i Grka, a kasnije i samih Armenaca, u vremenu sveop\u0107e europske liberalizacije i nacionalnih pokreta stremili uspostavljanju vlastitih dr\u017eava ispod politi\u010dki neovisnog barjaka. Osmanska reakcija na nastojanja poput ovih, me\u0111u ostalim razlozima, maloazijske su pustinje i armensko kavka\u0161ko gorje natopili krvlju te su, na taj na\u010din, jedan historijski isje\u010dak urezali u kolektivno sje\u0107anje \u010ditavog naroda, unato\u010d prividnoj vi\u0161edesetljetnoj amneziji ostatka me\u0111unarodne zajednice.<\/p>\n

Dakle, politi\u010dki osjetljiva i polemi\u010dna sintagma armenskog genocida, u literaturi poznatog i kao “zaboravljeni genocid”, “tajni genocid”, “skriveni holokaust” i sli\u010dno, odnosi se na sukobe izme\u0111u Turaka i Armenaca u Osmanskom Carstvu za vrijeme te nakon Prvog svjetskog rata, po\u010dev\u0161i s 1915. godinom. Tim su doga\u0111ajima prethodili tzv. Hamidijanski masakri za vladavine sultana Abdula Hamida II (1894. \u2013 1896.), kada je, uslijed ja\u010danja armenskog nacionalizma, osmansko dr\u017eavno vodstvo kroz deportacije i masovne masakre zapo\u010delo s provo\u0111enjem sistematske i organizirane politike etni\u010dkog \u010di\u0161\u0107enja vi\u0161e stotina tisu\u0107a Armenaca.<\/p>\n

Hitlerov govor upu\u0107en njema\u010dkim \u010dasnicima prije invazije na Poljsku nerijetko se navodi kao eklatantan primjer ignoriranja pitanja armenskog genocida kao takvog. “Moramo bez milosti ubijati sve. Mu\u0161karce, \u017eene i djecu. Ne\u0107emo se obazirati na javno mnijenje, jer tko danas uop\u0107e vi\u0161e govori o ubijenim Armencima”, navodno je ustvrdio vrhovni vo\u0111a Reicha. S druge pak strane, pojedini turski intelektualci osporili su autenti\u010dnost govora u pitanju s obzirom da postoje barem jo\u0161 dvije ina\u010dice Hitlerovog obra\u0107anja iz 1939. godine. Kako god bilo, godine 1931. Hitler je navodno u razgovoru s urednikom jednog dnevnog lista rekao: “Ljudi \u010dekaju novi svjetski poredak, a na\u0161a politika \u0107e im upravo to dati. Sjetite se samo istrebljenja Armenaca.” Dvanaest godina kasnije, 1943. u korespondenciji s ma\u0111arskim admiralom Miklosem Horthyjem, od kojeg je zatra\u017eio deportaciju \u017didova, Adolf Hitler ponovno se pozvao na Armence: “Dr\u017eave koje se nisu rije\u0161ile \u017didova propale su! Najbolji primjer za to su neko\u0107 ponosni i mo\u0107ni Perzijanci koji danas \u017eive bijedno kao Armenci.”<\/p>\n

Opozicijsko mi\u0161ljenje spram tvrdnji o genocidu nerijetko je artikulirano u pravcu stajali\u0161ta da je u ovom slu\u010daju prvenstveno rije\u010d je o gra\u0111anskom ratu u kojem su obje strane imale podjednake gubitke. Turski izvori pritom potenciraju diskurs o beskompromisnom armenskom nacionalizmu i prakticiranju teroristi\u010dkih metoda od strane suprotstavljenih im Armenaca, naspram \u0161erijatskih zakona koji su muslimanima, u ovom slu\u010daju Turcima, nalagali dobro postupanje prema pripadnicima drugih religija. Terminolo\u0161ki gledaju\u0107i, govora o genocidu kao takvom zapravo nije niti moglo biti do pred zavr\u0161etak Drugog svjetskog rata s obzirom da sam pojam, definiran kao me\u0111unarodni zlo\u010din u\u010dinjen s namjerom da se potpuno ili djelomi\u010dno uni\u0161ti narodna, etni\u010dka, rasna ili vjerska skupina ljudi, tada biva konstruiran. Termin je prvi skovao 1944. godine Raphael Lemkin, ameri\u010dki \u017didov poljskog podrijetla, spojiv\u0161i latinske rije\u010di gens (pleme, narod) i sufiks -cide (od caedere, ubiti). Lemkinov \u010din \u0161irenja diskursa me\u0111unarodnog kaznenog prava bio je svojevrsni odgovor Winstonu Churchillu koji je govore\u0107i o strahotama koje je izazvao nacizam spomenuo “zlo\u010din bez imena”.<\/p>\n

Lemkin je ustvrdio kako genocid ima dvije faze: prvu je odredio kao namjeru uni\u0161tenja svakog oblika nacionalnosti potla\u010dene skupine, dok se druga odnosi na nametanje nacionalnosti opresora. Uz to, spominje i kolonizaciju osvojenog prostora od strane agresora. Autori su prije prihva\u0107anja termina “genocid” nerijetko koristili pojam “denacionalizacija”, poglavito u smislu gubitka gra\u0111anskih prava, no Lemkin je, pi\u0161u\u0107i u vremenu koncentracijskih logora i masovnih pogubljenja, dr\u017eao kako to nije prikladno rje\u0161enje jer ne podrazumijeva uni\u0161tenje biolo\u0161ke strukture odre\u0111ene grupacije. Osim toga, koncepcija pojma genocid predstavlja svojevrsnu antitezu Rosseau-Portalis doktrine ranog 19. stolje\u0107a prema kojoj je rat bio isklju\u010divo sukob izme\u0111u vladara i oru\u017eanih snaga, pritom isklju\u010duju\u0107i njegove implikacije na civilno stanovni\u0161tvo.<\/p>\n

Bernard Brunetau u knjizi Stolje\u0107e genocida: nasilje, masakri i genocidne metode od Armenije do Ruande (2005.) tvrdi kako provedba genocida mo\u017ee biti sustavna ili sporadi\u010dna, totalna ili selektivna, moderna ili tradicionalna. Genocidne su metode naime, prema autoru, vrlo razli\u010dite te mogu biti kombinirane. Brunetau nagla\u0161ava va\u017enost komparativnog pristupa u prou\u010davanju ovih pojava kroz povijest kako bi se \u0161to bolje shvatila namjera njihove provedbe.<\/p>\n

Sve u svemu, 1948. godine Op\u0107a skup\u0161tina Ujedinjenih naroda prihvatila je Konvenciju o prevenciji i kaznama za krivi\u010dno djelo genocida, dok je tri godine kasnije Konvencija stupila na snagu. Ona sadr\u017ei devetnaest \u010dlanaka, a genocid je u pet to\u010daka definiran \u010clankom 2. Konvencija pritom genocid ozna\u010dava kao akt potpunog ili djelomi\u010dnog uni\u0161tenja neke narodne, etni\u010dke ili vjerske skupine.<\/p>\n

Armensko-turska pasija korijenje je pustila prije ne\u0161to vi\u0161e od sto dvadeset godina. Gotovo sve do sredine 19. stolje\u0107a Turci su Armence nazivali milleti sad\u0131ka, odnosno “odan narod”, izraz koji je navodno prvi upotrijebio sultan Mahmud II (1808. – 1839.). Zajedno s ostalim nemuslimanskim etni\u010dkim grupama, Armenci su imali posebne sudove, nisu morali slu\u017eiti vojni rok, te se na njih nije odnosio \u0161erijatski zakon. Ipak, pla\u0107ali su velike poreze, nisu smjeli nositi oru\u017eje i bili su smatrani gra\u0111anima drugog reda, kako navode armenski izvori, iako su bili jedna od najve\u0107ih manjina u Osmanskom Carstvu.<\/p>\n

Po\u010detkom 19. stolje\u0107a zaostajanje Osmanskog Carstva za europskim dr\u017eavama postalo je o\u010digledno, stoga je u svrhu modernizacije zemlje sultan Abdul Med\u017eid (1839. – 1861.) zapo\u010deo s provedbom tzv. tanzimatskih reformi (korisne, blagotvorne reforme). Reformisti\u010dkim pokretom svim se podanicima osmanske dr\u017eave jam\u010dio \u017eivot, imetak i \u010dast, te je izvr\u0161eno obe\u0107anje ure\u0111enja vojnog i poreznog sustava. Kao slu\u017ebena ideologija profilirao se sveobuhvatni osmanizam, \u010dime su svi podanici Carstva, bez obzira na vjeru i naciju, postali Osmanlije te su nominalno izjedna\u010deni u pravima i obavezama. Ipak, nastojanja centralnih vlasti da provedu reforme nailazile su na stanoviti otpor manjinskih naroda.<\/p>\n

U posljednjoj tre\u0107ini 19. stolje\u0107a “armensko pitanje” postalo je sastavnim dijelom Isto\u010dnog pitanja, gdje je pitanje stajalo kao diplomatski eufemizam za definiranje u\u010destalih sukoba izme\u0111u turske dr\u017eave i njenih manjina; makedonske, gr\u010dke, srpske, albanske i armenske. Tretiraju\u0107i te sukobe u okviru me\u0111unarodnog prava, Berlinski sporazum iz 1878. kojim je okon\u010dan rusko-turski rat, utvrdio je 23. i 61. \u010dlankom situaciju Armenaca te Makedonaca kao diplomatski zabrinjavaju\u0107u. Europske su sile prozvale Osmansko Carstvo odgovornim za lo\u0161 odnos prema manjinama, no unato\u010d obe\u0107anjima kongresa, rje\u0161avanje armenskog pitanja biva zapostavljeno \u0161to je, posljedi\u010dno, uvjetovalo stvaranje ilegalnih armenskih stranaka spremnih na oru\u017eani otpor turskom svevla\u0161\u0107u s ciljem nacionalne emancipacije. Prva takva politi\u010dka stranka, Armenakan, formirana je 1885. u Marseillesu, a 1890. godine u Tbilisiju stvorena je i stranka Da\u0161nakcutjun (Armenska revolucionarna federacija), koja je za svoj cilj postavila ujedinjenje svih politi\u010dkih skupina u armenskom dru\u0161tvu u borbi protiv Turaka.<\/p>\n

U to vrijeme, reformisti\u010dki islam dobiva novi zamah na podru\u010dju Male Azije. Istodobno s ujedinjavanjem armenskih politi\u010dkih stranaka krajem 19. stolje\u0107a, ra\u0111a se i nova turska stranka Ittihat ve Terakki (Jedinstvo i napredak), \u010diji se \u010dlanovi nazivaju Mladoturcima. Domogav\u0161i se vlasti 1908 godine, Mladoturci su, koriste\u0107i doktrinu osmanizma, nastojali stvoriti novu dr\u017eavnu zajednicu u vidu konstitucionalne monarhije. Me\u0111utim, neturski narodi u toj novoj tvorevini ne bi ostvarili svoju nacionalnu slobodu ve\u0107 bi se u interesu opstanka osmanskog imperija morali asimilirati s ve\u0107inskim stanovni\u0161tvom. Toj ideji naj\u017ee\u0161\u0107e su se suprotstavili upravo Armenci kojih je 1890. u Osmanskom Carstvu bilo oko 2,5 milijuna, odnosno deset posto od ukupne populacije Carstva,[i] ve\u0107inom pripadnika Armenske katoli\u010dke ili Armenske apostolske crkve.[ii] Engleska i Rusija u isto su vrijeme koristili oslobodila\u010dke te\u017enje Armenaca sa svrhom politi\u010dkog pritiska na Osmanlije. Godine 1913. ruska diplomacija \u010dak je i postigla “patronatski” sporazum s armenskom bur\u017eoazijom u Turskoj.<\/p>\n

Pi\u0161u\u0107i o armenskom pitanju u Turskoj Neside Kerem Demir navodi kako je cilj Armenaca bio anarhi\u010dno slabljenje osmanske dr\u017eave, \u0161to bi rezultiralo intervencijom stranih sila i, naposljetku, autonomnom Armenijom. Yusuf Hala\u00e7o\u011flu, jedan od najgorljivijih protivnika teze o armenskom genocidu, u knjizi Facts on the Relocation of Armenians (1914. \u2013 1918.), objavljenoj u Ankari 2002. godine, tvrdi kako je bilo uistinu te\u0161ko za povjerovati da \u0107e se Armenci pobuniti protiv Turaka s obzirom na, prema njegovom mi\u0161ljenju, velike slobode koje su imali na podru\u010dju gospodarstva, politike i kulture.<\/p>\n

Dijametralno suprotna stajali\u0161ta zauzeli su armenski historiografi, me\u0111u njima i Vahakn Dadrian koji dr\u017ei da se kroz hamidijanske masakre Armenaca 1890-ih godina na najvi\u0161em nivou iskristalizirala predgenocidna dimenzija “kulture ubijanja” kao svojevrsni “eksperimentalni uvod” u doga\u0111aje iz 1915.<\/p>\n

Po\u010detkom 1894. godine, situacija u Carstvu postala je iznimno napeta, a o tome svjedo\u010di i izvje\u0161\u0107e francuskog veleposlanika u Turskoj, Paula Cambona. “Malo pomalo Turci su postali sve omra\u017eeniji. I kao da im nije bilo dosta \u0161to izazivaju nezadovoljstvo, po\u010deli su ga poticati nazivaju\u0107i nezadovoljnike revolucionarima i njihove prosvjede urotni\u010dkim. Neprestano optu\u017eivani za urotu, Armenci su se na kraju pobunili; neprestano govore\u0107i da Armenija ne postoji, Armenci su na kraju povjerovali u njeno postojanje. Svojom rigidnom politikom Porta je samo oja\u010dala pokret koji danas ima svoje mu\u010denike; svojom tvrdoglavo\u0161\u0107u da odr\u017ei u Armeniji pravi re\u017eim terora, uhi\u0107enja, ubojstava, silovanja itd., ona kao da je u\u017eivala u po\u017eurivanju doga\u0111aja. Vlasti bi trebale prestati izazivati o\u010daj svojim zlostavljanjem kod neza\u0161ti\u0107enog stanovni\u0161tva. Kakva se rje\u0161enja mogu predlo\u017eiti ili predvidjeti?”<\/p>\n

Osmanska je vlada nastojala potaknuti protuarmenske sentimente kod susjednih Kurda, \u0161to je, uz dizanje poreza, dovelo do armenskog ustanka. Kurdske paravojne snage i otomanska vojska pobile su 1894. na tisu\u0107e Armenaca i spalile mnogo sela. Bilje\u017ee\u0107i armenske zlo\u010dine, Demir pi\u0161e kako su muslimani tjerani da ljube kr\u0161\u0107anski kri\u017e te da se preobrate, dok su mnogim Turcima iskopane o\u010di i odrezane u\u0161i. Dvije godine kasnije, dvadeset osam naoru\u017eanih armenskih revolucionara zauzelo je Osmansku banku u Istanbulu kako bi privukli pa\u017enju me\u0111unarodne javnosti. Opsada je potrajala \u010detrnaest sati te je zavr\u0161ila smr\u0107u deset Armenaca i isto toliko turskih vojnika. Iako su europske novine s odu\u0161evljenjem pisale o hrabrosti nekolicine Armenaca, uslijedila je turska odmazda. Vojni odredi sastavljeni prete\u017eno od Turaka pobili su oko 50 000 Armenaca, dok kona\u010dan broj armenskih \u017ertava u razdoblju od 1894. do 1896. iznosi oko 250 000 ubijenih. Tome treba dodati milijun oplja\u010dkanih ljudi li\u0161enih svoje imovine, na tisu\u0107e otetih \u017eena, i tako dalje. Uni\u0161teni su i brojni gradovi i sela, sru\u0161eno je vi\u0161e stotina crkava, 328 ih je pretvoreno u d\u017eamije, a na tisu\u0107e je Armenaca islamizirano. Stupanj upletenosti osmanske vlade u pothvate ovih paravojnih odreda nije dobro poznat te i danas predstavlja predmet brojnih diskusija. Abdul Hamid II \u010ditavo je doga\u0111anje lakonski opisao kao “smanjenje pu\u010danstva”.<\/p>\n

Po\u010detkom 20. stolje\u0107a Mladoturci proklamiraju zamisao da je budu\u0107nost Turske vezana isklju\u010divo uz Aziju, te da je upravo na tom prostoru nu\u017eno razvijati ideju panturkizma ili panturanizma, odnosno zamisao o suradnji i povezivanju svih turskih naroda u jedinstvenu dr\u017eavu. Bez obzira na popularne ideolo\u0161ke konstelacije, u predratnom razdoblju osmanska je dr\u017eava i dalje ovisila o diplomatskim te geostrate\u0161kim kalkulacijama drugih, mo\u0107nijih zemalja. Po\u010detkom 1914. Porta je pod kontrolom velikih sila, u prvom redu Rusije, potpisala sporazum o reformama koje su Armencima trebale osigurati izvjesnu autonomiju. Nekada mo\u0107no Osmansko Carstvo, a sada tek “Bolesnik s Bospora” pogo\u0111en velikim gubicima iz ratova na Balkanu 1912. i 1913., u I. svjetski rat ulazi 29. listopada 1914. godine kao saveznik Njema\u010dke i Austro-Ugarske. Pod ministrom za rat, Enverom Pa\u0161om, osmanska vojska napala je ruske snage nedaleko od grada Karsa i do\u017eivjela nekoliko te\u0161kih poraza. Ruski general Vorontsov, krenuo je nakon toga s protunapadom na Tursku te je iskoristio armenski nacionalisti\u010dki bunt i njihovu \u017eelju za samostalno\u0161\u0107u. Tako ubrzo ruskoj vojsci pristupaju i Armenci. Hala\u00e7o\u011flu pi\u0161e kako se mnogi Armenci ili nisu odazvali op\u0107oj mobilizaciji 3. kolovoza 1914. ili su, ukoliko su isprva i pristupili vojsci, ubrzo dezertirali. Isti autor navodi da su pojedini armenski politi\u010dki du\u017enosnici pobjegli u Rusiju gdje su okupili oru\u017eane odrede i \u010dekali ruski prodor u Otomansko Carstvo kako bi zapo\u010deli s pokoljem muslimanskog stanovni\u0161tva.<\/p>\n

Velike borbe bez pobjednika vodile su se i oko multietnokonfesionalnog grada Van u isto\u010dnoj Turskoj gdje su \u017eivjeli Turci, Kurdi, Armenci i ostali. U knjizi Donalda E. Millera i Lorne Touryan Miller Survivors: An Oral History of the Armenian Genocide (1993.) mo\u017eemo prona\u0107i svjedo\u010danstva ljudi koji su pre\u017eivjeli opsadu grada Van. “Dobili smo vijest da Turci \u017eele pogubiti sve Armence. (…) Svake smo no\u0107i imali tajne sastanke kako bismo dogovorili obranu. Skupina koja je pripremala otpor do\u0161la je u na\u0161u ku\u0107u mnogo puta. Vje\u017ebali su s oru\u017ejem da postanu vje\u0161ti. Odjednom je do\u0161la vijest da \u0107e Turci napasti za tri dana. Svi su bili spremni; mu\u0161karci, koji su bili jedini borci, pozicionirali su se u podrumima i postavili pu\u0161ke kraj malenih prozora. (…) Protestantske su crkve otvorile svoja vrata ljudima koji su trebali skloni\u0161te”, rekao je jedan od svjedoka. “Cijelo je pu\u010danstvo bilo uklju\u010deno, pa smo \u010dak i mi djeca i\u0161li od ku\u0107e do ku\u0107e skupljati mjedene svije\u0107njake koji \u0107e poslu\u017eiti za izradu \u010dahura za metke. Ljudi su nau\u010dili \u010dak i kako raditi barut. Svi su bili uklju\u010deni. Ponekad su se borbe odvijale vrlo blizu ku\u0107a. Turci su imali puno streljiva, a budu\u0107i da mi nismo morali smo biti vrlo pa\u017eljivi. Jedan se Armenac dosjetio da ubijene Turke dovu\u010demo duga\u010dkim \u0161tapom i uzmemo njihovo streljivo”, izjavio je Shavarsh, tako\u0111er svjedok ovih zbivanja. Uz Van, jedino mjesto armenskog otpora bio je grad Urfa, smje\u0161ten u dana\u0161njoj jugoisto\u010dnoj Turskoj. Opsada Vana trajala je od 19. travnja do 4. svibnja 1915. kada se turska vojska povukla pred nadiru\u0107im ruskim snagama.<\/p>\n

Tijekom 1915. turska je vojska na Kavkazu do\u017eivljavala sve \u010de\u0161\u0107e i ve\u0107e poraze od Rusa, tako da je tursko vojno zapovjedni\u0161tvo za svoje neuspjehe optu\u017eivalo upravo Armence, “petokolona\u0161e” koji su \u010dinili ve\u0107inu njihovih vojnih snaga na tom podru\u010dju, predbacuju\u0107i im da su u dosluhu s Rusima te da namjerno gube bitke kako bi \u0161to je vi\u0161e mogu\u0107e oslabili Carstvo, pridonijeli njegovom brzom raspadu i tako uz pomo\u0107 ruskog carizma ostvarili svoju samostalnu dr\u017eavu. Dana 24. travnja 1915. turska je vlada izdala zapovijed o uhi\u0107enju najuglednijih vo\u0111a armenske zajednice, pod optu\u017ebom da se protive sredi\u0161njim vlastima. Zapravo, upravo je to bio startni znak za masakre koji su uslijedili. U\u010ditelji, pisci, politi\u010dari, glazbenici, doktori, novinari, pravnici, poduzetnici i drugi armenski uglednici odvedeni su od svojih ku\u0107a u zatvore, gdje su mu\u010deni, a na kraju vje\u0161ani ili strijeljani. Po\u010dev\u0161i s prvim obilje\u017eavanjem 1919. godine, 24. travnja komemorativni je dan sje\u0107anja na sve armenske \u017ertve te kao takav predstavlja suvremeni armenski dr\u017eavni praznik.<\/p>\n

Nakon egzekucije armenskih intelektualaca, kao i vojnika koji su ili iscrpljeni do smrti u radnim kampovima ili jednostavno pogubljeni, 26. svibnja osmanske su vlasti pod izgovorom “dr\u017eavne sigurnosti” posebnim zakonom odobrile deportacije tzv. sumnjivih grupa. Tada\u0161nji osmanski ministar unutra\u0161njih poslova, Talat-pa\u0161a, poslao je pismenu zapovijed guvernerima provincija u kojoj se izrijekom “ukida pravo Armencima da \u017eive i rade na teritoriju Turske”. Hala\u00e7o\u011flu deportaciju opravdava navode\u0107i da su Armenci sura\u0111ivali s neprijateljima te da se relokacija odnosila isklju\u010divo na ratne zone. Tako\u0111er, tvrdi da je na taj na\u010din otomanska vlast \u017eeljela raskinuti ugovor s Rusima prema kojem je \u0161est armenskih provincija prakti\u010dki dobilo status neovisnosti. Tri dana poslije, 29. svibnja 1915., donesen je “Privremeni zakon o deportaciji”, tzv. tehcirski zakon (od turske rije\u010di tehcir \u2013 preseljenje), dok su nekoliko mjeseci poslije na snagu stupile i odredbe koje su omogu\u0107ile vladi konfiskaciju imovine Armenaca. Ustrojena su i tri nova vladina ureda, Katibi Mesul, Murrahas, i Umumi M\u00fcfettish, \u010diji su se \u010dinovnici te inspektori trebali pobrinuti da svi zakoni i odredbe dr\u017eavnog vrha budu striktno provedeni. Izdana zapovijed o deportaciji Armenaca iz ratnih zona odnosila se na relokaciju prema logorima u sjevernoj Siriji, a progoni i internacije potrajali su sve do 1923. kada je me\u0111unarodno priznata Republika Turska. Prema nekim procjenama, u navedenih je osam godina ubijeno vi\u0161e od 1,5 milijuna Armenaca, iako ne postoji konsenzus oko broja \u017ertava armenskog genocida. Zapadni povjesni\u010dari sla\u017eu se da je \u017eivote izgubilo vi\u0161e od milijun Armenaca u razdoblju Prvog svjetskog rata i neposredno po njegovu zavr\u0161etku, dok Turci ne prihva\u0107aju ni\u0161ta vi\u0161e od 300 tisu\u0107a ubijenih. Poznato je i istra\u017eivanje britanskog povjesni\u010dara Arnold J. Toynbeea, koji je, kao iznimno mladi znanstvenik u dvadesetim godinama, neposredno prije mirovne konferencije u Parizu 1919. ustvrdio da je ubijeno izme\u0111u 600 i 800 tisu\u0107a Armenaca.<\/p>\n

——————————————-<\/p>\n

[i] Prema nekim francuskim izvorima, u Otomanskom Carstvu je do Prvog svjetskog rata \u017eivjelo ne\u0161to vi\u0161e od 6 milijuna Armenaca, dok Encyclopedia Britannica iz 1910. godine navodi kako Armenci sa\u010dinjavaju 15 posto ukupne populacije Carstva. Justin McCarthy u poglavlju o populaciji Armenaca u Otomanskom Carstvu u The Armenians in the Late Ottoman Empire, Ankara, 2001., str. 65. \u2013 85., navodi kako je broj armenskog stanovni\u0161tva u Carstvu od 1820. do 1900. varirao izme\u0111u 1.2 i 1.5 milijuna. Njegove pak zaklju\u010dke odbacuje Levon Marashlian tvrde\u0107i kako se ovaj oslonio na nevjerodostojne podatke turskih arhiva.<\/address>\n
[ii] Armenija se obratila na kr\u0161\u0107anstvo ve\u0107 301., odnosno dvanaest godina prije Milanskog edikta, \u010dime je postala prvo kr\u0161\u0107ansko kraljevstvo u povijesti.<\/address>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Kurdske paravojne snage i otomanska vojska su pobile na tisu\u0107e Armenaca<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-178876","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/178876","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=178876"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/178876\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=178876"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=178876"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=178876"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}