{"id":175981,"date":"2015-03-25T07:27:54","date_gmt":"2015-03-25T06:27:54","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=175981"},"modified":"2015-03-25T07:27:54","modified_gmt":"2015-03-25T06:27:54","slug":"socijalizam-za-21-stoljece","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2015\/03\/25\/socijalizam-za-21-stoljece\/","title":{"rendered":"Socijalizam za 21. stolje\u0107e"},"content":{"rendered":"

Autor:Hrvoje \u0160imi\u010devi\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n

\"\"<\/a>Richard D. Wolff jedan je od utjecajnijih ameri\u010dkih ekonomista izvan mainstreama. \u010cak i u srednjestruja\u0161kom kontekstu glasi za takvoga. New York Times ga je, primjerice, jednom prilikom proglasio “najprominentnijim marksisti\u010dkim ekonomistom u SAD-u”. Ovaj profesor na Sveu\u010dili\u0161tu Massachusetts proveo je desetlje\u0107a profesionalne karijere ukazuju\u0107i na nu\u017enost alternative postoje\u0107em ekonomskom sustavu. Autor je brojnih knjiga i radova s podru\u010dja klasne analize, teorije krize, marksizma i politi\u010dke ekonomije, a pored toga trenutno svaki tjedan vodi i ure\u0111uje jednosatni radijski program u kojem analizira globalne ekonomske i politi\u010dke trendove. Dio svojih razmi\u0161ljanja Wolff je iznio i u intervjuu za H-Alter, u kojem tvrdi kako bi trenutna ekonomska kriza mogla imati znatno dalekose\u017enije posljedice za kapitalisti\u010dki sustav nego \u0161to ve\u0107ina njegovih isturenih kolega misli.<\/em><\/p>\n

Pomno promatrate poteze gr\u010dke vlade glede dogovora s Troikom, odnosno “partnerima”, da upotrijebimo tu novu kovanicu. Iz va\u0161ih dosada\u0161njih istupa razvidno je kako ne dijelite svojevrsni konsenzus o nepovratnoj izdaji Tsiprasovih izbornih obe\u0107anja.<\/em><\/p>\n

Slavlje ili napadi zbog doga\u0111aja u minulih nekoliko tjedana su preuranjeni. Postoje ozbiljne razlike izme\u0111u Syrize s jedne i Troike s druge strane, ali zajedni\u010dko im je da su kupili ne\u0161to vremena da razmisle o budu\u0107im koracima. Izborni rezultati u Gr\u010dkoj su, bez obzira na sve, velika promjena u europskoj politici. Obje strane su koalicije i njihove unutarnje borbe odlu\u010dit \u0107e o smjeru samih pregovora. Velik je ulog u pitanju.<\/p>\n

Opet smo vidjeli tisu\u0107e ljudi na ulicama europskih gradova kako prosvjeduju protiv mjera \u0161tednje. Otkud, po va\u0161em mi\u0161ljljenju, toliko inzistiranje izvr\u0161nih politika i same Troike na ovim neuspje\u0161nim metodama, unato\u010d njihovim malim ubla\u017eavanjem retorike u zadnje vrijeme? Otkud bojazan globalnog kapitala za politi\u010dke posljedice provo\u0111enja ovakvih mjera u perifernim dr\u017eavama poput Gr\u010dke?<\/em><\/p>\n

Kriza koja je eksplodirala 2008. godine dovela je do toga da su europske vlade spa\u0161avale svoje najve\u0107e banke, na ovaj ili onaj na\u010din. Od propasti su ih izvla\u010dili posu\u0111uju\u0107i novac, budu\u0107i da bi pove\u0107anje poreza uzrokovalo gubitak njihovih izvr\u0161nih politi\u010dkih pozicija. Posu\u0111ivanje je, me\u0111utim, uzrokovalo ekploziju duga. Da bi se odvratila pozornost javnosti od \u010dinjenice da su nau\u0161trb gra\u0111ana spa\u0161avane banke i burze, politi\u010dki fokus hitro je preusmjeren od kapitalisti\u010dke krize i spa\u0161avanja kapitalista na sami dr\u017eavni dug. Taj je pak dug morao biti interpretiran kao problem koji se mo\u017ee rije\u0161iti jedino smanjenjem vladine potro\u0161nje putem mjera \u0161tednje. Jedina politi\u010dka alternativa bila bi smanjenje duga oporezivanjem onih koje je dr\u017eava spasila, ili onih koji su najodgovorniji za nastanak krize. Oba rje\u0161enja vode prema kapitalistima. Mjere \u0161tednje su nu\u017ena, vje\u010dno ponavljaju\u0107a mantra kapitalisti\u010dkih vlada koje ne mogu u pitanje dovesti svoj politi\u010dki opstanak. Otud va\u017enost prijetnje koju za njih predstavlja pobjeda Syrize.<\/p>\n

No, tu je ona teza koja se \u010desto mo\u017ee \u010duti u javnosti, posebno na sjeveru Europe, prema kojoj se zanemaruje da su Gr\u010dka ili sli\u010dne dr\u017eave \u017eivjele “daleko iznad svojih realnih mogu\u0107nosti.”<\/em><\/p>\n

Kapitalizam generira kontradiktorne politike koje obja\u0161njavaju val prevelikih zadu\u017eivanja dr\u017eave. U kapitalisti\u010dkim dr\u017eavama vlade tra\u017ee od politi\u010dara da obe\u0107avaju \u0161to ve\u0107u financijsku i infrastrukturnu potporu korporacijama i bogatima s jedne strane i masama s druge, name\u0107u\u0107i objema stranama \u0161to manje poreze s kojima pla\u0107aju sve te usluge. Kad-tad politi\u010dari su prisiljeni razrije\u0161iti kontradikcije i zadovoljiti obje ove dru\u0161tvene grupacije posu\u0111uju\u0107i novac umjesto oporezivanja. Takva politika nema nikakve veze sa \u017eivljenjem iznad realnih mogu\u0107nosti, ve\u0107 je rezultat apsurdnog i disfunkcionalnog odnosa izme\u0111u kapitalisti\u010dke ekonomije i politike koja je tipi\u010dna u dr\u017eavama u kojima prevladava kapitalizam.<\/p>\n

\u010cini se kako ameri\u010dka administracija ima vi\u0161e “sluha” za kritike Syrize koje se odnose na mjere \u0161tednje negoli njihovi europski partneri. Kako to komentirate?<\/em><\/p>\n

Obama i ameri\u010dka ekonomija \u017eele i trebaju ekonomski prospreritetnu Europu koja \u0107e, primjerice, dobro poslovati s ameri\u010dkim korporacijama. Obama to \u017eeli usprkos postoje\u0107oj konkurenciji izme\u0111u Europe i SAD-a. Zbog toga ne \u017eeli mjere \u0161tednje u Europi nego europsku ekonomsku ekspanziju preko paketa stimulusa, uklju\u010duju\u0107i bud\u017eetske deficite i tomu sli\u010dno. Zbog toga \u017eeli da se Europa dogovori s Gr\u010dkom, prema \u010dijoj trenutnoj vladi, dakako, nema osobne simpatije. SAD bi radije htio \u2013 a vrlo je vrjerojatno da je aktivan u stvaranju tog scenarija \u2013 povratak tradicionalnog dvopartijskog sustava u Gr\u010dkoj, sastavljenog od lijevog i desnog centra, jer bi se u takvom politi\u010dkom ambijentu lak\u0161e potaknuo novi razgovor u Europi o nu\u017enosti stimulusa kao odgovora na kapitalisti\u010dku krizu.<\/p>\n

Nedavno ste kazali kako u SAD-u i dalje svjedo\u010dite najve\u0107em ekonomskom padu u zadnjih 75 godina, koji bi utjecajem mogao nadja\u010dati Veliku depresiju, dok je negdje u isto vrijeme ameri\u010dka vlada, uz brojne mainstream ekonomiste, ponosno obznanila rast prihoda i bogatstva.<\/em><\/p>\n

Marx je kazao kako su svi ekonomski procesi neujedna\u010deni. Oporavak ili stagnacija vi\u0161e ima veze s onim koji promatra od samog predmeta promatranja. Oni koji vide “oporavak” u ameri\u010dkoj ekonomiji gledaju prema tr\u017ei\u0161nim cijenama dionica, profitima velikih banaka i korporacija, kao i slu\u017ebenu statistiku nezaposlenosti. Oni koji i dalje vide ekonomsku krizu, gledaju na realne pla\u0107e, smanjenje javnih usluga i postotka radne snage, rastu\u0107a studentska zadu\u017eenja te op\u0107enito ono \u0161to se u ekonomskom kontekstu doga\u0111a s donjih 80 posto gra\u0111ana SAD-a. Ove dvije grupe imaju drasti\u010dno razli\u010dite razine resursa za promoviranje svojih pogleda na gospodarstvo. Upravo zato danas mo\u017eete \u010ditati, \u010duti ili vidjeti bezbrojna “izvje\u0161\u0107a” o oporavku, i daleko manje koli\u010dine perspektiva koje ukazuju na stagnaciju ili ekonomski pad.<\/p>\n

Nazire li se kraj financijske krize i bi li se iz ovog ciklusa mogle iznjedriti alternative kapitalisti\u010dkom sustavu?<\/em><\/p>\n

Ova \u0107e kriza na koncu rije\u0161iti samu sebe kao i sve prethodne, jer tako ciklusi kapitalisti\u010dkih kriza funkcioniraju. Me\u0111utim, ovaj puta rije\u010d je o dubljoj krizi koja je znatno dugotrajnija od svih \u0161to su joj prethodile, jo\u0161 od Velike depresije pa do 1941. godine. Duboki problemi odnose se na veliku relokaciju kapitalista iz starih centara u nove, nakon vi\u0161e od 200 godina obrnutog trenda. Tu prvenstveno mislimo na preseljenje iz Sjeverne Amerike i Europe te Japana u Kinu, Brazil, Indiju i druge dr\u017eave, koje su do sedamdesetih godina 20. stolje\u0107a slu\u017eile kao izvor sirovina, hrane, jeftine radne snage i tr\u017ei\u0161ta. Ovo preseljenje uvjetuje dugotrajni pad cijene rada i \u017eivotnih uvjeta gra\u0111ana u starim kapitalisti\u010dkim centrima, gdje su do sedamdesetih godina zbog velikih profita i radni\u010dkog pritiska pove\u0107avane realne pla\u0107e. Mjere \u0161tednje stoga treba gledati kao dugotrajnu politiku \u010diji je cilj upravo repozicioniranje starih centara u globalnom kapitalizmu. Klju\u010dno je pitanje ho\u0107e li radni\u010dka klasa u Americi i Europi prihva\u0107ati ono \u0161to im ovakav globalni kapitalizam nudi. Ukoliko ne prihvati, tada bi i sam kapitalizam kroz socijalnu borbu mogao biti doveden u pitanje.<\/p>\n

Koliko je, me\u0111utim, realno za o\u010dekivati drasti\u010dne promjene u SAD-u i Europi koje bi uvjetovale alternative postoje\u0107em ekonomskom sustavu?<\/em><\/p>\n

Najbolje je da na ovo pitanje odgovorim historijskim podsjetnikom. Tijekom zadnjih stolje\u0107a europskog feudalizma po\u010deli su se pojavljivati brojni novi nefeudalni oblici proizvodnje u novim urbanim sredi\u0161tima. To su \u010desto bile manje djelatnosti s vlasnicima koji su zapo\u0161ljavali slobodne radnike, nerijetko biv\u0161e sluge. Ta su kapitalisti\u010dka “poduze\u0107a” neujedna\u010deno rasla paralelno s nestajanjem feudalnog sustava, da bi naknadno narasli dovoljno da ubrzaju propast feudalizma. Na koncu su zbacili njegove ostatke, me\u0111u ostalim i putem revolucionarnih borbi. Sli\u010dnim intenzitetom rastu radni\u010dke kooperative unutar dana\u0161njeg kapitalisti\u010dkog sustava. To je ve\u0107 dulje vrijeme realnost ali sada one polako postaju svjesne da su alternativa kapitalizmu. To je veliki korak naprijed u \u0161iroj borbi za prevladavanje kapitalizma.<\/p>\n

Ali \u010dinjenica je da je danas gotovo nemogu\u0107e uspostaviti \u010dak i nekakvu “bla\u017eu” verziju kapitalizma ili novog New Deala, jer ne postoje jaki socijalisti i borbeni sindikati koji su prije stotinjak godina od kapitalisti\u010dke klase iznudili takav dru\u0161tveni konsenzus, pa i radni\u010dka prava kakva danas poznajemo, odnosno kakva smo poznavali…<\/em><\/p>\n

Za vrijeme Velike depresije masovni pritisak odozdo iznjedrio je lijevi pokret. Mase radnika organizirane su u federaciju sindikata, dvije socijalisti\u010dke stranke i ameri\u010dka komunisti\u010dka partija proizvele su najve\u0107i radni\u010dki pokret u povijesti SAD-a, koji je prisilio dr\u017eavu da u enormnim postocima oporezuje korporacije i bogate, kako bi se tim novcem stvorio sustav socijalne sigurnosti, naknade za nezaposlene, minimalne pla\u0107e i programi zapo\u0161ljavanja. Ni\u0161ta od toga nije postojalo prije 1929. godine i financijskog kolapsa. No, nakon Rooseveltove smrti zapo\u010dela je odmazda konzervativaca financiranih od strane najbogatijih, u kojoj su uni\u0161tili komunisti\u010dku partiju, pretvaraju\u0107i je u zlog agenta stranih sila, zatim socijaliste i kroz pola stolje\u0107a organizirani sindikalni pokret. Kad je 2007. i 2008. godine financijska kriza pogodila globalno tr\u017ei\u0161te, u SAD-u nije postojala organizirana opozicija, jer je naprosto istrijebljena davno prije. Occupy Wall Street predstavljao je prvi masovni poku\u0161aj rekonstrukcije ozbiljne, organizirane antikapitalisti\u010dke ljevice. Nema sumnje da otpor tek raste. To jam\u010di i entuzijazam kojim korporacije i dalje inzistiraju na maksimizaciji profita i njihovoj plodnoj suradnji s dr\u017eavama na ra\u010dun radnih ljudi. Posljedi\u010dne nejednakosti – dokumentirane u svakodnevnom \u017eivotu, ali i kroz publikacije poput one Thomasa Pikettyja – podrivaju sistem koji ih odr\u017eava. Unutarnje kontradikcije ameri\u010dkog kapitalizma temelj su za novu ljevicu koja ve\u0107 sada raste u razli\u010ditim oblicima, a posljedi\u010dno bi mogla poprimiti konture samosvjesnog politi\u010dkog pokreta. Do toga, me\u0111utim, jo\u0161 nije do\u0161lo.<\/p>\n

Va\u0161a je alternativa ekonomska demokracija, koju nerijetko nazivate “socijalizmom 21. stolje\u0107a”. Kako bi ovaj socijalizam mogao izbje\u0107i neuspjehe socijalisti\u010dkih eksperimenata iz 20. stolje\u0107a?<\/em><\/p>\n

Povijest je pokazala da je socijalizam 19. i 20. stolje\u0107a manjkav, jer nije mogao u praksi sprovesti \u0161ire socijalisti\u010dko dru\u0161tvo koje su revolucionari tra\u017eili u SSSR-u, Kini i sli\u010dnim dru\u0161tvima. Bio je to sustav koji nije mogao odr\u017eavati samog sebe. Razlog za ovaj dvostruki neuspjeh, unato\u010d brojnim dobicima za mase u tradicionalnim socijalisti\u010dkim dru\u0161tvima, odnosi se i na \u010dinjenicu da su unutarnje orgnizacije poduze\u0107a – tvornice, uredi ili trgovine – ostale netaknute. U kapitalizmu poduze\u0107a su u vlasni\u0161tvu maloga broja ljudi – velikih dioni\u010dara koji biraju direktore u privatnom sektoru i manje skupine rukovodilaca u dr\u017eavnim kompanijama. Ve\u0107ina radnika u oba sektora unutar kapitalizma ostaje isklju\u010dena iz demokratske participacije i odlu\u010divanja o tome \u0161to, kako i gdje proizvoditi, i \u0161to u\u010diniti s vi\u0161kovima i profitom kompanija. Socijalizam 21. stolje\u0107a \u0107e odgovoriti na nauspjehe prethodnih poku\u0161aja preko transformacije i demokratizacije unutarnjih organizacija poduze\u0107a, \u0161to je jednako va\u017ena komponenta socijalizma kao \u0161to su tvrtke u dr\u017eavnom vlasni\u0161tvu i planska ekonomija.<\/p>\n

Koliko su trenutno prisutne radni\u010dke kooperative i ekonomska demokracija u zapadnim zemljama?<\/em><\/p>\n

\u0160to se ti\u010de Europe, u Italiji i \u0160panjolskoj najve\u0107a je koli\u010dina poduze\u0107a koje se temelje na ekonomskoj demokraciji. Italija ima dugu tradiciju radni\u010dke kooperative. Od 1985. zakon Marcora jam\u010di vladinu potporu u formiranju stotina radni\u010dkih kooperativa. U \u0160panjolskoj kooperativna korporacija Mondragon krenula je 1956. od \u0161est radnika do sedme najve\u0107e kompanije u ovoj zemlji, koja danas ima 100 tisu\u0107a radnika grupiranih u dvije do tri tisu\u0107e kooperativa u brojnim tvorni\u010dkim i uslu\u017enim poduze\u0107ima. SAD pak ima dugu tradiciju radni\u010dkih kooperativa, ali su zadnjih godina one po\u010dele rasti u novim regijama i novim specifi\u010dnim industrijama. Sada ih doista ima mnogo. Demokratizacija poduze\u0107a postala je trend koji sve vi\u0161e vidi sebe kao jezgru socijalizma u 21. stolje\u0107u, koji je alternativa kapitalizmu.<\/p>\n

Koliko bi ekonomisti i intelektualci trebali biti fokusirani na kritiku postoje\u0107eg ekonomskog poretka kroz prizmu devastacije okoli\u0161a, globalnog zatopljavanja i sli\u010dnih posljedica kapitalizma? \u010cini se kako se ti aspekti ne spominju dovoljno, premda se mo\u017ee kazati kako ovaj puta vi\u0161e nije rije\u010d samo o klasnom ratu, ve\u0107 da je na kocki i sudbina cijelog planeta.<\/em><\/p>\n

Kapitalizam je ranjiv na isticanje enormne \u0161tete koju je u\u010dinio na\u0161em prirodnom okoli\u0161u. Takve kritike mogu pomo\u0107i – i sve vi\u0161e poma\u017eu – u izgradnji novog antikapitalisti\u010dkog globalnog poretka.<\/p>\n

Je li kona\u010dno do\u0161lo vrijeme da lijeve vlade na globalnoj razini po\u010dnu prihva\u0107ati odr\u017eivi razvoj i ekonomske paradigme koje trenutno dosljedno nude jedino zelene stranke? Nedavno ste ustvrdili kako je upravo zelena ekonomija dobro rje\u0161enje za izlazak Gr\u010dke iz postoje\u0107eg stanja. Kada \u0107e se, dakle, revidirati maksima beskona\u010dnog ekonomskog rasta?<\/em><\/p>\n

Novi socijalisti\u010dki program za izgradnju postkapitalisti\u010dkog ekonomskog sustava, u Gr\u010dkoj ili bilo gdje drugdje, postavljat \u0107e druga\u010dija pitanja i davati druga\u010dije odgovore. Umjesto rasta kao vrijednosti – koji proizlazi iz kompetitivnih imperativa kapitalizma da jedino stremi profitu – drugi \u0107e ciljevi postati prioritet. Fokus \u0107e biti na dru\u0161tvenom blagostanju, zdravlju, obnovi okoli\u0161a i tomu sli\u010dnom. Zeleni ciljevi mogu i ho\u0107e biti implementirani u takav program novog socijalizma i ekonomije, do mjere da se gospodarstvo mo\u017ee osloboditi kapitalisti\u010dkog imperativa i njegove institucionalne baze.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

D.Wolff: Demokratizacija poduze\u0107a vidi sebe kao jezgru novoga socijalizma.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-175981","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/175981","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=175981"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/175981\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=175981"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=175981"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=175981"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}