{"id":174069,"date":"2015-03-05T07:26:04","date_gmt":"2015-03-05T06:26:04","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=174069"},"modified":"2015-03-06T07:45:53","modified_gmt":"2015-03-06T06:45:53","slug":"varoufakisova-poezija","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2015\/03\/05\/varoufakisova-poezija\/","title":{"rendered":"Varoufakisova poezija"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Antej Jeleni\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n

\"\"<\/a>Janis Varoufakis i MMF, supru\u017enici vjen\u010dani u banci, govore da mjere \u0161tednje nisu dobro rje\u0161enje te propovijedaju nu\u017enost ostvarenja ekonomskog rasta i privla\u010denja investitora. Me\u0111utim, ono \u0161to je u jeziku mo\u0107i simbol napretka, rast BDP-a, to je u zbilji simbol propasti velikog organizma koji se razvijao milijardama godina i koji se zove Zemlja. U Varoufakisovom preziru upu\u0107enom poeziji mo\u017eemo i\u0161\u010ditati prezir prema poeziji \u017eivota koja se o\u010dituje u suradnji bezbrojnih vrsta nastalih u potpuno tajanstvenim okolnostima.<\/p>\n

Mo\u017ee se re\u0107i da je prilikom pobjede Sirize ne\u0161to poput osmijeha pre\u0161lo preko lijeve strane lica Europe, dok se na desnoj pojavio trzaj koji nagovije\u0161ta poreme\u0107aj. Danas smo svi na neki na\u010din prisiljeni \u017eivjeti s takvom koalicijom na licu jer svaka naznaka promjene na mitskoj visoravni mo\u0107i ostavlja tijelo u nedoumici. Ono \u017eeli zaplesati, ali glazbe zapravo nema. \u010cuje se tek pulsiranje kreditnog mjehura i pjev mjenica u investicijskoj mo\u010dvari. Ta radost koja je izostala nije ona vrsta zluradosti koju osje\u0107aju sljedbenici neke partije koja je netom osvojila mo\u0107, ve\u0107 istinska radost srca pred novim prostorom slobode, a srce je u ovakvim slu\u010dajevima nepogre\u0161iv detektor. Ipak, potrebno nam je dodatno misaono osvjetljenje da bismo dobili punu sliku. Na toj slici, me\u0111u desetoricom veli\u010danstvenih gr\u010dkih ministara, isti\u010de se jedno posebno lice, lice bodybuildera i ekonomista, lice putopisca i filantropa. To je lice Janisa Varoufakisa.<\/p>\n

Vidimo da je izrazito izdr\u017eljiv, da daje bezbrojne intervjue, pregovara s glavnim financijskim institucijama svijeta, dr\u017ei predavanja, pi\u0161e filozofske eseje. Me\u0111utim, jedna njegova re\u010denica iska\u010de iz mre\u017ee ekonomskih pojmova. On iznenada ulazi u polje umjetnosti, to\u010dnije poezije, ali ne da bi s njom sklopio neophodno savezni\u0161tvo u borbi za iskreniji svijet, ve\u0107 da bi opravdao ostala savezni\u0161tva i pregovore. U jednom intervjuu on ka\u017ee:<\/p>\n

“Moraliziranje, rasprave, poezija i sli\u010dno nimalo ne uznemiravaju vlast; mo\u0107 se pla\u0161i samo gubitka mo\u0107i.”<\/p>\n

Time nam je Janis poru\u010dio da za njega nije va\u017eno \u0161to se govori i na koji na\u010din se govori ve\u0107 da postoji jedan savr\u0161eno operacionaliziran svijet koji je potpuno imun na na\u0161e “poetsko” gledanje, te da postoji samo jedan put i jedan na\u010din pristupanja problemu ljudske krize, koja se u izostanku imaginacije naziva ekonomskom. Ve\u0107 u svom predavanju na Subversive Festivalu 2013. on je skicirao osnovna sidri\u0161ta svoga mi\u0161ljenja, a ona se mogu svesti na to da je kapitalizam neophodno spasiti pred prijetnjom novog bujanja desnice i zbog uvida u nespremnost ljudi, to\u010dnije ljevice, da izgrade novo dru\u0161tvo na ru\u0161evinama kapitalizma. Ovaj fenomen udvostru\u010davanja vladaju\u0107e ideologije u licu opozicije Jean Baudrillard vidi kao uspostavljanje do sada najvi\u0161eg stupnja totalitarnosti.<\/p>\n

U jednostrana\u010dkim sustavima monopol je bio jo\u0161 uvijek nestabilan jer je politi\u010dka pozornica bila ispra\u017enjena, bez opozicije i bez povratne veze “javnog mnijenja”. Prelaskom na binarni sustav “napredne demokracije” sa svojim dvostranim i dvostrana\u010dkim modelima, igrama suprotstavljenosti, sustav izvr\u0161ava svoje udvostru\u010denje. Suprotstavljene strane pribli\u017eavaju se svojoj istovjetnosti (HDZ-SDP), ali zahvaljuju\u0107i bezna\u010dajnim razlikama omogu\u0107eno je minimalno osciliranje, imitacija politi\u010dkog \u017eivota, a istodobno i javna usugla\u0161enost oko va\u017enih pitanja, \u010dime je zatvoren krug predstavljanja. To je slu\u010daj savr\u0161eno zatvorenog sustava koji poput autopilota na bespilotnoj letjelici pomo\u0107u povratne informacije o oscilacijama smjera i utjecaju vjetra vodi ka davno odre\u0111enom cilju. Stoga nije ni \u010dudno da Varoufakis vidi poeziju kao bezna\u010dajni povjetarac i jedino rje\u0161enje vidi u spasu bespilotne letjelice koja je po\u010dela spiralno propadati, pri \u010demu se moramo zapitati je li uzrok kvar ili vjetar poezije. Umjetnost on dakle vidi kao prirodni fenomen, a priroda u marksisti\u010dkoj tradiciji (on sam sebe naziva erati\u010dkim marksistom) igra sekundarnu ulogu sirovine.<\/p>\n

Naravno, nije tajna da svepro\u017ediru\u0107i ekonomski sustav dovodi sve ve\u0107i broj ljudi u zemljama pogo\u0111enima krizom u nerje\u0161ive du\u017eni\u010dke odnose, siroma\u0161tvo i psihofizi\u010dku degradaciju, te da bi u tom kontekstu ekonomske mjere poput otpisa dugova, oporezivanja bogatih i sl. pobolj\u0161alo uvjete \u017eivota najugro\u017eenijih. Ali, imamo li uop\u0107e vremena za promi\u0161ljanje ili je ovakav pogled, ispra\u017enjen od “nepotrebnih” utopijskih elemenata, jo\u0161 jedno, unaprijed zadano javno mnijenje kojem se moramo prikloniti? \u010cini se da u suvremenoj referendumskoj demokraciji, koja se pona\u0161a po principima masovne proizvodnje, razmak izme\u0111u pitanja i odgovora vi\u0161e ne postoji. Oni su uvijek sljepljeni. Na\u010din postavljanja problema i pitanja ekonomske krize pred “javnost”, zajedno s pomno odabranim kutevima fotografiranja problema, po svim karakteristikama odgovara principima televizijske manipulacije gdje se monta\u017eom postavlja pitanje i istodobno daje odgovor. Ako je prostor refleksije izgubljen, zajedno s prostorima dijaloga i izravnog odlu\u010divanja, tada mo\u017eemo potvrditi Baudrillardovu tezu da smo iza\u0161li iz doba proizvodnje i u\u0161li u doba reprodukcije.[1]<\/p>\n

Nova ljevica pred nas postavlja pitanje\/odgovor: Trebamo li spasiti kapitalizam ako znamo da nam u protivnom slijedi provala fa\u0161izma? Mi smo stoga prisiljeni postaviti vrlo o\u010digledno pitanje: Nije li taj fa\u0161izam samo reprodukcija ultimativnog fa\u0161izma koji se krije u podjeli svijeta na razvijeni i nerazvijeni? Ne\u0107e li taj “tre\u0107erazredni” svijet, koji je ujedno ve\u0107inski, odahnuti s prestankom razvoja “razvijenih”, prestankom \u0161irenja teritorija tr\u017ei\u0161ta vojnim sredstvima, prestankom eksploatacije prirodnih dobara koja uvijek donosi smrt, zaustavljanjem idiotskog modela \u017eivota koji svakodnevno uzrokuje izumiranje \u017eivotinjskih i biljnih vrsta presudnih za odr\u017eanje krhke ravnote\u017ee ekosustava. Iz sebi\u010dne perspektive “razvijenih” najva\u017enije je spasiti ono \u0161to imamo, ali iz perspektive Afrikanke koja stru\u017ee prazno korito rijeke isu\u0161ene globalnim zagrijavanjem pogled je pone\u0161to druk\u010diji.<\/p>\n

Varoufakis i Siriza, kao i dobar dio ljevice, jo\u0161 uvijek gledaju na svijet optikom njutnovske mehanike gdje postoje strogi zakoni po kojima se gibaju, kako nebeska tijela, tako i dru\u0161tva uvu\u010dena u gravitacijsko polje tr\u017ei\u0161ta. Stoga oni odbacuju \u0161iri pogled, ali i mogu\u0107nost autenti\u010dnog doga\u0111aja i samoorganizacije ljudi. Njihova procjena je da bi se uru\u0161avanjem velike strukture razotkrila tek ljudska izopa\u010denost. Me\u0111utim kvantna mehanika, koja je sru\u0161ila njutnovski koncept automatiziranog svijeta, govori da na razini najmanjih \u010destica nije mogu\u0107e postaviti egzaktne formule zbivanja, a \u0161to je mo\u017eda i najva\u017enije, da sam promatra\u010d ima izravan u\u010dinak na predmet promatranja te uvijek na neki na\u010din sudjeluje u njegovim svojstvima. Nema sumnje da isti u\u010dinak “promatra\u010da” ima i pogled na ljude s pozicije mo\u0107i. Tako u ovom slu\u010daju tzv. lijeva opozicija eksploatatorskom sustavu, samo udvostru\u010duje ve\u0107 dobro poznati pogled na suludu masu kojom treba upravljati, \u010dime duplira u\u010dinak programiranja \u010ditavog polja ljudskih odnosa.<\/p>\n

Inteligencija totalne kontrole je perfidna. Ona je uspjela uvjeriti ljude da svjesno prihvate vlastitu propast. Ona je, da bi se odr\u017eala, uspostavila savr\u0161enu repliku vlastitog carstva, ravnote\u017eu terora me\u0111u suprotstavljenim stranama, preslikala je svoje zakonitosti i jezi\u010dnu ekonomiju u svako polje suprotstavljenosti. \u010cak je i umjetnost, koja bi po svojoj definiciji trebala uvijek raspolagati autonomnim izvorima snage, onemo\u0107ala. Posebice u podru\u010dju izvedbenih umjetnosti gdje se pojavilo more performera koji reproduciraju nasilje sustava, koji si sprejaju o\u010di suzavcem, piju vlastitu krv ili urin, zalije\u0107u se glavom u zid, \u0161amaraju se pred kamerama itd. Isto se doga\u0111a i na podru\u010dju kriti\u010dkog novinarstva gdje se rade \u0161aljive rekonstrukcije ve\u0107 vi\u0111enog \u010dina nasilja i gdje fa\u0161isti i antifa\u0161isti igraju ping-pong govancem, pri \u010demu se uvijek pretpostavlja da ve\u0107 postoje istinske vrijednosti \u010dije cvjetanje spre\u010dava ova ili ona strana. I ne samo to. I terorizam je postao dio velike simulacije, a teroristi proizvod samog sustava, tr\u017ei\u0161ni brend koji dobiva uvijek nove ina\u010dice, od Al-Kaide do Isisa, financiran, naoru\u017ean i usmjeren na simbole koje treba beatificirati. Najbolji primjer toga je orkestrirani napad na njujor\u0161ke blizance, briljantan takti\u010dki manevar sustava koji je jednim potezom usisao pa\u017enju svijeta te simbolu udvostru\u010denja mo\u0107i, dvama identi\u010dnim paralelopipedima, spomenicima monopola, omogu\u0107io da se pojavljuju bilo gdje. Blizanci nisu vi\u0161e vezani za originalno urbano okru\u017eje ve\u0107 se pojavljuju posvuda kao duhovi, simboliziraju\u0107i kraj principa konkurentnosti i me\u0111usobnog nadila\u017eenja u krizi i izazovu. Taj neuni\u0161tivi hologramski spomenik identi\u010dnosti imaginarnog i realnog, terorizma i sustava, ekonomije i \u017eivota, umjetnosti i nasilja, najve\u0107e je umjetni\u010dko djelo “ra\u010dunalne” inteligencije te podsjetnik na binarnu logiku kroz koju se ostvaruje beskona\u010dno umna\u017eanje osnovnog modela.<\/p>\n

Mo\u0107 se tako prepoznaje isklju\u010divo u okvirima ovih binarnosti koje se ogledaju jedne u drugima. Vlast i opozicija po\u010dinju imati iste anegdote, ba\u0161 kao bra\u010dni par koji je zakonom umirio du\u0161u i odvratio pogled od zavodljivosti drugih bi\u0107a. Tako i Varoufakis i MMF danas imaju vrlo sli\u010dne stavove. Ovi supru\u017enici, vjen\u010dani u banci, govore da mjere \u0161tednje nisu dobro rje\u0161enje te propovijedaju nu\u017enost ostvarenja ekonomskog rasta i privla\u010denja investitora. Me\u0111utim, ono \u0161to je u jeziku mo\u0107i simbol napretka, rast BDP-a, to je u zbilji simbol propasti jednog velikog organizma koji se razvijao milijardama godina i koji se zove Zemlja. Tako u naizgled benignom preziru upu\u0107enom poeziji mo\u017eemo i\u0161\u010ditati prezir prema poeziji \u017eivota koja se o\u010dituje u suradnji bezbrojnih vrsta nastalih u potpuno tajanstvenim okolnostima. Poezija, za razliku od jezika mo\u0107i, u sebi jo\u0161 uvijek nosi tragove samoga \u017eivota. Ona ba\u0161tini osje\u0107aj nu\u017ean za pre\u017eivljavanje, lucidno mi\u0161ljenje koje naj\u0161iru svijest o trenutku materijalizira u jedinstvenom bi\u0107u pjesme. To je bi\u0107e koje dijeli karakteristike bezbrojnih drugih \u017eivotinja, ali je istodobno neponovljivo, dakle bi\u0107e koje \u017eivi upravo zbog sposobnosti \u017eivljenja kroz sve drugo. Poezija je medij u kojem se ostvaruju najmanje o\u010dekivani odnosi me\u0111u rije\u010dima. A isto se doga\u0111a i u prirodi. Tko bi mogao o\u010dekivati da upravo intimni odnos planktona i kita nama omogu\u0107ava \u017eivot. Naime kitovi hrane fitoplanktone svojim zelenim izmetom i guraju ih prema osun\u010danoj povr\u0161ini svojim plesom, a ovi morski kepeci apsorbiraju plinove napretka i fotosintezom ih pretvaraju u kisik dostupan svim bi\u0107ima. Ono \u0161to je najmanje kralj je onom najve\u0107em, ali i obrnuto.<\/p>\n

Danas je \u010ditav taj biodiverzitet osaka\u0107en, ba\u0161 kao i misaoni biodiverzitet. Samo ono \u0161to govori kao mo\u0107, \u0161to se odijeva, pona\u0161a, jede i pije kao mo\u0107, mo\u017ee imati mo\u0107. Sve ostalo je apoliti\u010dno. Plankton je u o\u010dima Varoufakisa apoliti\u010dan kao i pjesnik ili anarhist. Me\u0111utim, \u0161to kada se jo\u0161 uvijek stabilni odnosi \u017eivota duboko naru\u0161e i kada naredbe s vrha postanu krajnje neuvjerljive i smije\u0161ne? Ne\u0107e li tada postati presudan na\u0161 poetski smisao za povezivanje u inteligentne organizme mno\u0161tva?<\/p>\n

Da, ekonomisti i politi\u010dari \u0107e i dalje diskreditirati ideje koje svoj \u017eivot vide van institucionalnog oklopa partije, tr\u017ei\u0161ta i dr\u017eave. Oni \u0107e nas i dalje uvjeravati najrazli\u010ditijim argumentima da upravo oni moraju ostati na \u010delu i da je spas kapitalizma jedino logi\u010dno rje\u0161enje. Ali poezija, pri \u010demu mislim na svaki oblik izra\u017eavanja i povezivanja koji ima sposobnost izgraditi smisao u vrtlogu slu\u010dajnosti, nikada ne\u0107e pristati na ta uvjeravanja. Jer, rije\u010dima francuskog nadrealista Renea Chara: “Na slom svih dokaza pjesnik odgovara salvom budu\u0107nosti.”<\/p>\n

[1] U tom slu\u010daju marksisti\u010dka terminologija vi\u0161e ne vrijedi – ne postoje vi\u0161e sredstva proizvodnje. Ona su postala strojevi vlastite reprodukcije, reprodukcije javnog mnijenja, politi\u010dkog i dru\u0161tvenog \u017eivota, medijske stvarnosti itd., a reprodukcija je druga razina simulacije, koja ne samo da je odvojena od originala, ve\u0107 je original davno zaboravljen. \u0160to se to uop\u0107e proizvodi? Tko je zapravo radnik? Ne proizlaze li svojstva i proizvoda i radnika i glasa\u010da iz ve\u0107 u\u010dinjenog odabira ili monta\u017ee?<\/address>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Varoufakis i Siriza, kao i dobar dio ljevice, jo\u0161 uvijek gledaju na svijet optikom njutnovske<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-174069","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/174069","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=174069"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/174069\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=174069"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=174069"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=174069"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}