{"id":164627,"date":"2014-11-21T07:33:54","date_gmt":"2014-11-21T06:33:54","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=164627"},"modified":"2014-11-21T07:33:54","modified_gmt":"2014-11-21T06:33:54","slug":"tko-se-boji-suocavanja-s-prosloscu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/11\/21\/tko-se-boji-suocavanja-s-prosloscu\/","title":{"rendered":"Tko se boji suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u?"},"content":{"rendered":"

Autor: Goran Bo\u017ei\u010devi\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n

\"\"<\/a>Tko se boji Suo\u010davanja s pro\u0161losti jo\u0161? Mnogi, ako je suditi po aktualnim doga\u0111anjima na hrvatskoj javnoj sceni. Nije uputno dirati u referendum iz 1991., nije uputno tra\u017eiti obe\u0161te\u0107enje za “na\u0161e” i “njihove” civilne \u017ertve, nije uputno postavljati ikakva pitanja koja bi mogla tra\u017eiti odgovore koji nisu propisani. Kretati se u sigurnom prostoru treba, sigurnost nam garantiraju specijalci i za\u0161titari razni, fizi\u010dka sila, makar u naznakama samo, s politi\u010dkim utjecajem, primamljiva veza oduvijek je bila.<\/p>\n

Ba\u0161 je opasno to Suo\u010davanje s pro\u0161losti. Oduvijek je takvo bilo.<\/p>\n

Nedavno sam rade\u0107i s (inspirativnom) grupom novinarki i novinara u Strugi, u prijedlogu poziva za radionicu napisao:<\/p>\n

Ratovi i oru\u017eani sukobi nakon raspada biv\u0161e SFR Jugoslavije, od 1991. \u2013 2001., ostavili su duboke tragove na ovim prostorima. Zavr\u0161etkom ratova postavlja se uvijek pitanje \u2013 \u0161to sada? I dok gra\u0111enje odr\u017eivog mira zvu\u010di prihvatljivo, nesporazumi nastaju naj\u010de\u0161\u0107e oko pro\u0161losti. Znamo li \u0161to se stvarno de\u0161avalo? Kako gledamo na doga\u0111aje u pro\u0161losti? Kako se nosimo s razli\u010ditim interpretacijama? Koliko smijemo “uznemiravati” zajednicu kopanjem po mra\u010dnim doga\u0111ajima iz pro\u0161losti? Kako do\u0107i do iscjeljenja ako jednostavno “zaboravimo” pro\u0161lost?<\/p>\n

Kako na pro\u0161lost gledaju \u017ertve, kako po\u010dinitelji, kako se te uloge ispreple\u0107u?<\/p>\n

Koji nam mehanizmi, metode, na\u010dini stoje na raspolaganju da se otrgnemo od okova pro\u0161losti te slobodni idemo naprijed kao dru\u0161tvo?<\/p>\n

Pojam Suo\u010davanja s pro\u0161losti je nov. Nisam ni znao za njega do po\u010detka 2000-ih. Kad sam \u010duo za njega, nije mi sjeo. Nije. Kopanje po mra\u010dnim doga\u0111ajima iz pro\u0161losti? Ma dajte. Za\u0161to?<\/p>\n

Gotovo nitko ne voli suo\u010davati se s pro\u0161lo\u0161\u0107u. \u010cim je “suo\u010davanje” ne\u0161to tu – smrdi. Za\u0161to ne ka\u017eemo: razgovori s pro\u0161losti, pogled u pro\u0161lost, o\u017eivljavanje pro\u0161losti, dokumentiranje pro\u0161losti?<\/p>\n

Mo\u017ee i tako, ali to nije to. Nije.<\/p>\n

Suo\u010davamo se s onom pro\u0161losti koja nam nije na \u010dast. Otkrivamo tajne za koje radije ne \u017eelimo znati da postoje. Saznajemo stvari koje nam uru\u0161avaju sliku o sebi, onu godinama bri\u017eno njegovanu, uljep\u0161avanu. Saznajemo da nismo tako dobri i nevini kako se godinama uvjeravamo. Koji smo to “mi”? Svi oni u \u010dije se ime ne\u0161to radilo, neki zlo\u010din po\u010dinio, koji bivamo prepoznati od drugih kao \u2013 suodgovorni. Bez obzira o kojem se podru\u010dju, zemlji, na Balkanu, Bliskom Istoku ili Centralnoj Americi radi.<\/p>\n

Tko to \u017eeli, treba, \u017eudi za suo\u010davanjem s pro\u0161losti? Vjerojatno kao prvo \u2013 \u017ertve. Ne \u017drtve nego \u017ertve. One trebaju snagu za i\u0107i dalje, nera\u0161\u010di\u0161\u0107ena im pro\u0161lost ne da. \u010cekaju priznanje svoje patnje, boli, gubitka, a ono ne sti\u017ee. \u017dele znati da njihova \u017ertva nije bila besmislena, da netko brine o njoj, nekoga ona zanima. Uvi\u0111ate razliku od \u017drtava? One su se prona\u0161le, svoj gubitak u dobitak pretvorile (ili u “dobitak”?), bol u ulogu unaprijedile, iz \u017ertve se u novog Po\u010dinitelja preobrazile.<\/p>\n

\u017drtve pisane velikim slovom spremne su vikati, napadati, osu\u0111ivati, pravdu odre\u0111ivati.<\/p>\n

Ne pori\u010dem da su one u nekom trenutku bile \u017ertve, tragedija ih pogodila. No, ja problem vidim u instrumentalizaciji svog gubitka, u pravom porazu koji sti\u017ee onog \u010dasa kada se prometnemo u po\u010dinitelja. Nakon \u0161to nas je Zlo pogodilo, mi drugima Zlom uzvra\u0107amo.<\/p>\n

Svojevremeno sam prisustvovao konferenciji na temu tranzicijske pravde. Uznemiruju\u0107e mi je bilo slu\u0161ati i gledati kako \u017eena koja je smatrala da govori u ime za rata silovanih \u017eena, tim \u017eenama, pravim \u017ertvama samo odma\u017ee. Napadala nas je, vikala, tu\u017eiteljica i sutkinja bila, sve nas gor\u010dinom posula, zamalo moju bijesnu reakciju izazvala. Ka\u017eem zamalo jer sam ipak od\u0161utio. Tada. Jesam li po\u0161tovao njenu traumu? Ili se nisam usudio na sklisko podru\u010dje konfrontacije s mo\u0107nom “ulogom \u017drtve” javno iza\u0107i?<\/p>\n

\u0160to me razbjesnilo? Poraz koji je ta samozvana zastupnica \u017ertava nanosila napa\u0107enim \u017eenama koje su stra\u0161no poni\u017eenje ve\u0107 pretpjele. Odgovor nasiljem (istina, samo verbalnim) na po\u010dinjeno nasilje (fizi\u010dko, emocionalno). Preuzimanje matrice pona\u0161anja krvnika, silovatelja. Verbalno je to nasilje bilo jer su nastupila druga vremena, no u\u0161kopila bi ona rado i bolno te silovatelje. Da ima tu mo\u0107. Preobrazila bi se ona rado u njih i vratila im milo za drago, za\u0161to ne \u2013 s kamatama?<\/p>\n

Razumijem ja to. No, nikako ne opravdavam. \u017drtva nije pora\u017eena onda kada joj se tragedija dogodi. Nasilje ne degradira \u017ertvu. Upamtimo to. Nasilje degradira nasilnika. \u017drtva ima svoje dostojanstvo ma \u0161to da joj se desilo. Za\u0161to joj ga oduzimati naknadno, tvrde\u0107i da je to u njenom interesu?<\/p>\n

Ima li goreg trenutka, kazne za po\u010dinitelja, nasilnika kada u svojoj \u017ertvi prepozna ljudsko bi\u0107e, jedinstvenu i neponovljivu osobu, za koju sad vi\u0161e ne mo\u017ee na\u0107i opravdanje za svoj \u010din. Osim onog nemu\u0161tog “bila su takva vremena”. Znaju\u0107i da su bila jer su ih on i njemu sli\u010dni takvima, mra\u010dnima, u\u010dinili.<\/p>\n

Godinama sam izazivao podozrenje sugovornica\/ka zastupaju\u0107i tezu da zatvor nije primjeren odgovor (kazna) za ratni zlo\u010din. “U sela ih treba odvesti, ovako u civilu, me\u0111u mje\u0161tane koji su svoje izgubili. Da ih \u010duju, saslu\u0161aju. Razgovaraju. Poku\u0161aju im objasniti za\u0161to su po\u010dinili zlo\u010din. Pokaju se? Za\u0161to ne, no toliko mnogo ne o\u010dekujem”, govorio sam.<\/p>\n

O restorativnoj pravdi govorim. Onoj koja je na \u017ertve usmjerena, ne na po\u010dinitelje. O naporima Johna Caulkera u Sierra Leoneu, tradiciji sjedenja uz vatru, zajedni\u010dkog razgovora, zajedni\u010dkog suo\u010davanja s pro\u0161losti. O Gacaca sudovima, naslonjenim na tradiciju, u Ruandi. Nije sve u brojevima, ali pogledajmo: Me\u0111unarodni kazneni sud za Ruandu, u Haagu, ICTR, optu\u017eio je stotinjak ljudi, osudio pola. Nacionalni sudovi u Ruandi procesuirali su vi\u0161e od deset tisu\u0107a slu\u010dajeva. Gacaca su\u0111enja je odr\u017eano \u2013 vi\u0161e od milijun. Ko\u0161tali su desetak puta manje nego ICTR.<\/p>\n

Slu\u0161ao sam Jana Pierrea, advokata i aktivistu za ljudska prava iz Ruande, kako nam govori o zna\u010daju tog spoja tradicije i pravosu\u0111a, dilemama, kompromisima, ali i uspjesima. Iz njegovog izlaganja zra\u010dile su strast, ali i ljubav. “Ne mo\u017eete tek tako do\u0107i u neko selo, posjesti ljude u krug i odr\u017eati su\u0111enje. Kao padobranci. To su gluposti”, \u010dula se kritika iz publike. “Nismo upadali kao padobranci. Pripreme za konkretno Gacaca su\u0111enje znale su trajati i vi\u0161e od dvije godine.” Smije\u0161ak na licu Jana Pierrea odavao je iskustvo, ali i mnogo truda, boli zbog svega \u0161to je \u010duo, ali i radosti jer je zlo\u010din adresiran, sjeme pomirenja posijano.<\/p>\n

Naravno da ima i kontroverzi oko Gacaca sudova. Kao i oko Ju\u017enoafri\u010dke komisije za istinu i pomirenje. “Trgujete pravdom za istinu. Osloba\u0111ate krivce.” Te\u0161ke dileme. Ozbiljne optu\u017ebe. No, nije li nas ICTY, Me\u0111unarodni tribunal u Haagu za podru\u010dje biv\u0161e Jugoslavije, kontroverzama tako\u0111er iznena\u0111ivao?<\/p>\n

Osim \u017ertava, suo\u010davati se \u017eele, nazvat \u0107u ih \u2013 Arhitekti. Pisao sam ve\u0107 o Arhitekturi mira. Svi oni koje zanima cjelina dru\u0161tvene gra\u0111evine. Koji se ne daju zaslijepiti sjajem parada, spomenika, novih zgrada vladinih ministarstava ili hramova \u0161oping kulture. Svi koje zanima \u010dvrsto\u0107a temelja na kojima je dru\u0161tvo izgra\u0111eno. Koje zanima broj kostura u ormaru. Koji gledaju daleko naprijed i vide uru\u0161avanje jer su temelji lo\u0161i. Ili la\u017eni.<\/p>\n

Novinara tu ima, istra\u017eiva\u010dkih, pravih, strasnih. Aktivista. Advokata. Ljudi svih profesija. Koji znaju da je potreba dru\u0161tva za poricanjem velika, snaga poricanja isto. Kao bura koja vas usporava dok idete kontra nje. Ali nastavljate. A bura s vremenom slabi. I prestaje. “Ako vam je dobro, onda ni\u0161ta”, ka\u017eu iz Pe\u0161\u010danika.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Suo\u010davamo se s onom pro\u0161losti koja nam nije na \u010dast, kad saznajemo da nismo tako dobri.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-164627","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/164627","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=164627"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/164627\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=164627"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=164627"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=164627"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}