{"id":163349,"date":"2014-11-08T07:14:11","date_gmt":"2014-11-08T06:14:11","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=163349"},"modified":"2014-11-09T17:23:04","modified_gmt":"2014-11-09T16:23:04","slug":"jesam-li-ispao-malo-glup-kad-sam-kupio-vodu-u-boci","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/11\/08\/jesam-li-ispao-malo-glup-kad-sam-kupio-vodu-u-boci\/","title":{"rendered":"Jesam li ispao malo glup kad sam kupio vodu u boci?"},"content":{"rendered":"

Autorica: Ana Bena\u010di\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n

Privatizacija vode provla\u010di se tiho u javnim politikama, podmuklije i srame\u017eljivije nego bilo koja druga, u etapama koje naizgled ne vode tom cilju. U Hrvatskoj je lani, primjerice, napravljen bitan korak u tom smjeru: izmjenama \"\"Zakona o vodama i Zakona o financiranju vodnog gospodarstva propisan je prijenos vodne infrastrukture u vlasni\u0161tvu jedinica lokalne samouprave na tvrtku Hrvatske vode. Tvrtka se, dakako, za razliku od lokalne samouprave, d\u00e2 privatizirati, a korupcija u istoj mo\u017ee poslu\u017eiti kao opravdanje za prepu\u0161tanje vodoopskrbe u spretnije, privatne ruke. No, ovakvo rezoniranje lani je uglavnom ignorirano ili do\u017eivljeno u javnosti kao puhanje na hladno, a sve relevantne institucije u dr\u017eavi demantirale su takva naga\u0111anja. Marioglou, sudionik Inicijative K136 koja je sprije\u010dila privatizaciju vodoopskrbe u Solunu odlukom 98 posto bira\u010da na sedam godina pripremanom referendumu, isti\u010de da je najbitnije raskrinkati te predfaze:<\/p>\n

“Ti procesi su gotovo identi\u010dni svugdje gdje se to doga\u0111a: prvo se dijeli kompanija (npr. Hrvatske vode, op.a.). Tvrtka na koju se vodi infrastruktura ostaje dr\u017eavna 100 posto, a druga kompanija se ponekad stavlja na burzu pa se na temelju toga mo\u017ee i zaraditi malo novca, mo\u017eda podignuti pla\u0107e radnicima u tvrtki i onda su svi neko vrijeme sretni. Istovremeno se, malo po malo, di\u017eu tarife, ra\u010duni rastu, ali ne brzo. I onda dr\u017eava ka\u017ee: ‘OK, do\u0161lo je vrijeme da moramo ulagati u infrastrukturu i to ko\u0161ta, a mi nemamo novca. Trebali bismo je jednostavno prepustiti privatnom sektoru, koji ima novca'”, obja\u0161njava nam Kostas Marioglou. Me\u0111utim, nastavlja on, niti u jednom kutku svijeta gdje se dogodila privatizacija vodoopskrbe – od Latinske i Sjeverne Amerike, Europe, Azije, Afrike i Australije – ulaganja privatnog sektora u javnu vodovodnu mre\u017eu nisu se dogodila, kao ni pobolj\u0161anje usluge, a kamoli pojeftinjenje. Dogodilo se upravo suprotno od obe\u0107anog – ve\u0107i ra\u010duni, nikakva ulaganja u mre\u017eu, slabija usluga i pad kvalitete \u017eivota. Jedna od ve\u0107ih prepreka u pribli\u017eavanju ovog problema javnosti jest upravo to \u0161to ljudi nemaju osje\u0107aj \u0161to to zna\u010di.<\/p>\n

“Gra\u0111ani Pariza, Berlina i dr\u017eava Ju\u017ene Amerike, gdje je voda bila privatizirana i na 25 godina, oni mogu vidjeti rezultate. A mi to nemamo! Jedino \u0161to mo\u017eemo je govoriti o tome \u0161to \u0107e se dogoditi kada se voda privatizira, ali ljudima je na temelju toga te\u0161ko razumjeti \u0161to \u0107e se zapravo promijeniti u njihovim svakodnevnim \u017eivotima”, upozorava. Odva\u017enost lokalnih i dr\u017eavnih vlasti da se unato\u010d tim primjerima upu\u0161taju u la\u017ena obe\u0107anja i, u kona\u010dnici, privatizaciju tuma\u010di time \u0161to vladama i strankama privatni sektor daje novac. I zato oni puno pri\u010daju o transparentnosti, mi zapravo uop\u0107e ne znamo \u0161to se zbiva “ispod stola”. No, ono \u0161to je zanimljivo kod ovakvih rabota jest \u0161to se upravo korupcija u javnom sektoru naj\u010de\u0161\u0107e uzima za argument uzimanja vode i ostalih javnih dobara iz ruku gra\u0111ana, odnosno demokratski izabranih vlasti i njihovih delegata u javnim tvrtkama. Borba za o\u010duvanje vodoopskrbe zato po\u010dinje time da se gra\u0111ani rije\u0161e onoga \u0161to nije funkcioniralo u pro\u0161losti, isti\u010de Giuseppe Mastruzzo, profesor ekonomije, javnih politika i etike Me\u0111unarodnog sveu\u010dili\u0161ta u Torinu.<\/p>\n

“To \u0161to ste vi protiv privatizacije ne zna\u010di da zagovarate o\u010duvanje starih navika u javnom sektoru, jer to je, po mom mi\u0161ljenju, gubitni\u010dka pozicija. Ono \u0161to morate u\u010diniti jest oslanjati se na znanje i interes ljudi koji su vam na raspolaganju”, ka\u017ee on. Nu\u017eno je istaknuti, tvrdi, da upravljanje lokalnim javnim dobrima proizvodi usluge visoke kvalitete i blagostanje, skrb o ljudima. Te dvije stvari, objasnit \u0107e, idu zajedno – ne mo\u017eete imati visoku kvalitetu usluga koja na podru\u010dju pojedine lokalne samouprave smanjuje nivo zaposlenosti.<\/p>\n

“Sve je to povezano s javnim interesom, i ako \u017eelite upravljati odlu\u010duju\u0107im, vitalnim javnim uslugama ljudskog \u017eivota, to morate imati na umu. To nije samo voda, njena distribucija i zbrinjavanje otpadnih voda, ve\u0107 i ono \u0161to voda za sobom ostavlja za sobom jednom kad je upotrijebite: grad, socijalna skrb, okoli\u0161, erozija tla – to su sve pitanja koja se ti\u010du \u0161ireg gledanja na upravljanje vodama. To nije samo ekonomsko pitanje”, nagla\u0161ava Mastruzzo.<\/p>\n

Diktat Bruxellesa<\/p>\n

Sljede\u0107a zamka je pravdanje “diktatom iz Bruxellesa”. U talijanskoj javnosti se moglo \u010duti da Europska unija propagira privatizaciju voda, a zagovaratelji su se pozivali na direktivu dr\u017eavama \u010dlanicama o omogu\u0107avanju konkurencije u pojedinim javnim sektorima. Ovaj scenarij je vi\u0111en i u Berlinu prije nekoliko godina.<\/p>\n

“EU odre\u0111uje op\u0107e uvjete kojima se konkurencija i fair play, s obzirom na sve lokalne uvjete i posebnosti, garantira svim igra\u010dima na tr\u017ei\u0161tu. EU odlu\u010duje \u0161to je to javni interes, ali ne odlu\u010duje o tome \u0161to je na lokalnoj razini javno relevantno za ekonomiju i \u0161to bi trebalo biti privatizirano. To ne rade. I zato, svaki puta kad mislite da vas Europa tra\u017ei da ne\u0161to privatizirate, to po definiciji nije to\u010dno. To ne mogu. Od vas mogu tra\u017eiti da garantirate konkurenciju u sektorima koji su ekonomski relevantni, a vi odlu\u010dujete koji su to sektori i o detaljima uvjeta va\u0161e garancije kompeticije”, tvrdi Mastruzzo. I zato obojica preporu\u010duju hrvatskim gra\u0111anima da se upuste u formiranje inicijative, koja \u0107e demokratskim putem osujetiti ambicije privatnih kompanija da preuzmu vodoopskrbu.<\/p>\n

“Referendum je bio dobar na\u010din za mobilizaciju ljudi i sindikata za rad protiv privatizacije, ali bio je potreban politi\u010dki pritisak, iako ne vjerujem da se samo politi\u010dkim pritiskom mo\u017ee do\u0107i do rezultata”, ka\u017ee Marioglou. Taj pritisak proizvodi se (samim po sebi nedovoljnim) izlaskom na ulice, kao \u0161to se doga\u0111alo na trgu Syntagma prije nekoliko godina, nakon \u010dega gra\u0111ani ipak moraju formirati tijelo za pregovore s vlastima.<\/p>\n

“Potrebna vam je mje\u0161avina niza aktivnosti koje morate pro\u0107i i ne smije se ni\u0161ta ostaviti slu\u010daju: potrebno je i\u0107i pravni(\u010dki)m putem, morate napraviti pokret, u\u0107i u saveze s lokalnim (samo)upravama pa mo\u017eda i politi\u010dkim partijama, za\u0161to ne? Tko god je protiv privatizacije treba raditi na tome zajedno”, dodaje.<\/p>\n

Prevara s vodom u boci<\/p>\n

No, pri\u010da ne staje na vodovodu. Jedan od najve\u0107ih grijeha vlasti, kada je u pitanju njihov blud s privatnim sektorom, ti\u010de se vode u boci, najskuplje vode koju gra\u0111ani pla\u0107aju, obmanjeni da je to adekvatna cijena za zdrav i prirodan napitak. Prodaju vode u boci je ove godine, podsjetimo, iz ekolo\u0161kih razloga zabranilo nekoliko ameri\u010dkih gradova, primjerice, San Francisco.<\/p>\n

“U Italiji je situacija takva da su izvori vode javno dobro, a svatko tko \u017eeli prodavati tu vodu mora imati koncesiju. Cijena vode koju koncesionari pla\u0107aju, s obzirom na koli\u010dine koju crpe, je minimalna. To je NI\u0160TA. Distribucijom te vode se ostvaruju veliki profiti. Prosje\u010dna cijena pola litre vode u boci je 35 eurocenta, dok je cijena koju koncesionari pla\u0107aju za tu koli\u010dinu manja, \u010dak vi\u0161estruko, od stotog dijela eura. Zanimljivo je i da je voda iz pipe u lokalnoj distribuciju \u010desto \u010di\u0161\u0107a i bolje kvalitete od vode u boci i to je druga stvar zbog koje s naklono\u0161\u0107u gledam na rje\u0161enje na koje se odlu\u010dio San Francisco”, ka\u017ee Mastruzzo. Po njemu zabrana prodaje ipak nije biti optimalno rje\u0161enje, ve\u0107 edukacija. Sude\u0107i po prodaji i profitima, tvrtke koje fla\u0161iraju vodu o\u010dito bilje\u017ee impresivan rezultat kad je u pitanju uvjeravanje ljudi da je njihova voda zdrava za razliku od one iz pipe ili da je makar bolja od nje. Ali koliko je to to\u010dno uzmemo li u obzir da je u usporedbi s onom iz cijevi, voda u boci plodnije tlo za razvoj bakterija?<\/p>\n

“Ljudima se mora objasniti da je voda u boci, u velikoj ve\u0107ini slu\u010dajeva, daleko gora od one iz slavine”, nagla\u0161ava Marioglou. Podsje\u0107a i da razlika izme\u0111u vod\u00e2 u bocama postoji – nekada je izvorska, a u drugom slu\u010daju je iz pipe, preto\u010dena u plasti\u010dnu ambala\u017eu. No, \u010dak i kad jest s izvora, njena kvaliteta ne mora biti bolja od vode iz pipe, pogotovo ako \u017eivite u Hrvatskoj. Mastruzzo nam tu navodi primjer Grenobla, grada koji je bio popri\u0161te jedne od najve\u0107ih privatizacijskih afera u novijoj povijesti Francuske. Gradona\u010delnik Alain Carignon zavr\u0161io je devedesetih u zatvoru zbog primanja mita od kompanija Suez i Vivendi koje su privatizirale tamo\u0161nji vodovod, nakon \u010dega je i ugovor o privatizaciji poni\u0161ten.<\/p>\n

“Uzmete li za primjer grad poput Grenoblea sa \u010detvrt milijuna stanovnika i vodu Evian, koja je me\u0111unarodno poznata kao jako dobra voda, vidjet \u0107ete da je voda koja se distribuira javnim vodovodom u Grenoblu bolje kvalitete od Eviana. Evian ne koristi \u010dak ni kemikalije koje garantiraju kvalitetu vode koju pijete. Ponekad imate ne\u0161to \u010dega niste \u010dak ni svjesni, a to je dobra kvaliteta vode u urbanim europskim podru\u010djima”, ka\u017ee nam Mastruzzo.<\/p>\n

Nestanak javnih slavina i arte\u0161kih bunara<\/p>\n

Osim u edukaciji gra\u0111anstva, dvojac rje\u0161enje ovog suludog trenda vidi u adekvatnoj naplati koncesija na pitku vodu. S obzirom na mala ulaganja i astronomski profit ostvaren fla\u0161iranjem vode, po\u0161teno bi bilo i kad bi koncesionari pla\u0107ali sto puta ve\u0107u cijenu od sada\u0161nje, a kad bi se taj novac potro\u0161io na infrastrukturu, pobolj\u0161anje usluge i kvalitete vode, imali bismo odli\u010dnu vodu za pi\u0107e po ni\u017eoj cijeni, navode. Privla\u010dnost vode u boci zasigurno je i u tome \u0161to se mo\u017ee elegantno prenositi, u vo\u017enji, u gradu i sli\u010dno. Ta privla\u010dnost je u porastu zadnjih godina iz prostog razloga \u0161to javna pojili\u0161ta doslovno zatvaraju svoje pipe.<\/p>\n

“U cijelom svijetu se to doga\u0111a, ne samo u Hrvatskoj. Neke se stvari provode paralelno. Javne slavine nestaju, a sve je vi\u0161e vode u boci, svi je kupuju i vi morate imati novca samo zato da bi pili vodu. Ako vam se dijete igra na nekom trgu, kao roditelj morate sa sobom imati novca, ili \u0107e ono biti \u017eedno dok ne do\u0111ete ku\u0107i. To je suludo. Kad sam ja bio dijete, nisam imao takvih problema. Bilo je dovoljno javnih izvora vode i mi bismo se napili i nastavili se igrati”, prisje\u0107a se Marioglou. Postavljanje takvih slavina bi trebala biti zada\u0107a kompanija koje upravljaju vodom. Umjesto toga, od njih dobivamo nemu\u0161te isprike. Bunari se zatvaraju zato \u0161to navodno ne udovoljavaju sigurnosti – voda se zamutila, pojavile su se bakterije i sli\u010dno.<\/p>\n

“Eh, to je uobi\u010dajeno opravdanje – voda nije sigurna. Ali dobro, ako nije sigurna, za\u0161to ne zamijenite cijev i date zdravu vodu ljudima? To je samo cijev! Promijenite ovu manju cijev koja vodi glavnom vodovodu i to vam je to genijalno rje\u0161enje”, predla\u017ee Grk.<\/p>\n

Voda kao ljudsko pravo – to nije stvar mi\u0161ljenja<\/p>\n

Kada govorimo o upravljanju vodom, treba razumjeti \u0161to \u017eelite od nje. Mastruzzo isti\u010de da tu postoje tri cilja: vi \u017eelite da svi ljudi uta\u017ee \u017ee\u0111, da svi budu \u010disti i zdravi. A ako to nemate, ako ne mo\u017eete isporu\u010diti vodu ili ako si je oni ne mogu priu\u0161titi, to ima ogromne posljedice na dru\u0161tvo i tro\u0161kove zdravstva.<\/p>\n

“Kada razumijete prirodu vode i \u0161to ona zapravo jest, a to je temeljna potreba populacije, po\u010dinjete njome upravljati i odlu\u010dujete koji dio lanca opskrbe – od izvora do zbrinjavanja otpadnih voda – mo\u017ee biti privatan, a koji po definiciji mora ostati javan zbog njegove vitalne uloge u dru\u0161tvu i njegovom razvoju. Drugi aspekt pri\u010de o vodi jest da je ona resurs kojeg nema puno, on je oskudan. Kada u nekoj zemlji imate trend rasta populacije i ekonomskog razvoja, ona \u0107e koristiti vi\u0161e vode, ali to ne zna\u010di da \u0107e se izvori vode pove\u0107ati. Vi, kao dana\u0161nji hrvatski gra\u0111ani, nemate ekskluzivno pravo na raspolaganje vodom po vlastitom naho\u0111enju, jer ona \u0107e biti potrebna va\u0161oj djeci i njihovoj djeci. Va\u0161a je du\u017enost da im zagarantirate barem iste koli\u010dine vode koje su vama bile dostupne”, isti\u010de on.<\/p>\n

Za kraj smo ga upitali za komentar stavova koje je ljetos iznio \u010delnik Nestlea, korporacije koja godi\u0161nje zara\u0111uje preko 35 milijardi dolara samo na vodi u boci. Peter Brabeck, nadaleko poznati zagovaratelj privatizacije javnih vodovoda, protivnik je stava da je voda ljudsko pravo.<\/p>\n

“To uop\u0107e nije stvar mi\u0161ljenja. Postoje izjave Ujedinjenih naroda, gdje se voda tretira kao ljudsko pravo. Osim toga, mo\u017eete pitati tog tipa koliko dugo mo\u017ee izdr\u017eati bez vode”, odgovorio nam je.<\/p>\n

Lupiga.Com<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Privatizacija vode provla\u010di se tiho u javnim politikama, podmuklije i srame\u017eljivije<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-163349","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/163349","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=163349"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/163349\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=163349"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=163349"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=163349"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}