{"id":161746,"date":"2014-10-25T08:09:59","date_gmt":"2014-10-25T06:09:59","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=161746"},"modified":"2014-10-25T08:57:57","modified_gmt":"2014-10-25T06:57:57","slug":"mislio-sam-da-je-pavelic-zapravo-che-guevara","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/10\/25\/mislio-sam-da-je-pavelic-zapravo-che-guevara\/","title":{"rendered":"Mislio sam da je Paveli\u0107 zapravo Che Guevara"},"content":{"rendered":"

Autor: Vid Jeraj<\/strong><\/em><\/p>\n

\"\"Rijetko je koji suvremeni pisac bio u stanju uhvatiti za rogove duh hrvatske knji\u017eevnosti, \u010dija moderna posljednjih stotinu godina po\u010diva na liku rezigniranog intelektualca, profesora, novinara… Ako bismo htjeli navesti jednog koji se uspio otrgnuti od maj\u010dinske grude, da nije Damira Karaka\u0161a, Li\u010danina koji pi\u0161e literaturu velikog ‘eL’, prakti\u010dki bismo ga morali tra\u017eiti LED baterijom; autorice, koje bi se u ovom opisu mogle prona\u0107i, neka nam ovdje oproste… I iako je junak autoreferencijalnog pisma, njegov flert sa stvarnosnim time je zavodljiviji. Ba\u0161 kao huk njegove vagabundske harmonike.<\/em><\/p>\n

Svojim novim romanom “Blue Moon”, Karaka\u0161, kojeg je javnost djelomice upoznala kao autora romana po kojem je naknadno snimljen i istoimeni film, “Kino Lika”, svojoj \u0107e vjernoj publici podastrijeti prequel za svoj drugi roman “Kombetari” iz 2000. godine, koji govori kako je bilo braniti Liku po\u010detkom devedesetih. “Blue Moon” govori o suprotstavljanju zombijima koji se bore za svoje pravo gra\u0111anstva, kroz emancipaciju jednog mladala\u010dkog identiteta u vrtlogu povijesti s velikim ‘P’.<\/em><\/p>\n

U svom dosad najintimnijem romanu bavi\u0161 se razdobljem koje mo\u017eemo nazvati nultim godinama tzv. izgubljene generacije.<\/em><\/p>\n

– “Blue Moon” je opro\u0161taj s jednom mlado\u0161\u0107u i jednim vremenom iz kojeg je bilo te\u0161ko zamisliti budu\u0107nost. Nukleus romana objavio sam jo\u0161 prije pet godina u knji\u017eevnom \u010dasopisu Quorum, a vjetar u le\u0111a dao mi je i jedan od najboljih kazali\u0161nih redatelja u regiji, Boris Lije\u0161evi\u0107 iz Beograda koji je svojedobno re\u017eirao i uspje\u0161nu predstavu po knjizi “Elijahova stolica” Igora \u0160tiksa. Boris je tada pro\u010ditao taj dio, htio raditi predstavu, poslao mi je i redateljsku eksplikaciju, ja sam mu nedavno poslao cijeli roman, pa \u0107emo vidjeti \u0161to \u0107e biti. Ina\u010de, osim u nakladni\u010dkoj ku\u0107i Sandorf iz Zagreba, roman zajedno s drugim izdanjem “Sjajnog mjesta za nesre\u0107u”, koji je prije \u010detiri godine objavljen kod B92, izlazi i u Beogradu, kod izdava\u010dke ku\u0107e LOM. Promocija \u0107e biti na tamo\u0161njem knji\u017eevnom sajmu.<\/p>\n

Glavni junak je li\u010dki rockabilly, osoba sa sna\u017enim pounutarnjenim konfliktom.<\/em><\/p>\n

– Roman prati jednog fanati\u010dnog li\u010dkog rokabilija, a kakav \u0107e biti li\u010dki rockabilly nego fanati\u010dan, kao uostalom i japanski rockabilly? On je, ustvari, propali zagreba\u010dki student iz provincije; volim pisati o stvarima koje poznajem, a poznajem i rockabilly, ali i kad netko ima status propalog studenta… Ina\u010de sam tada preferirao malo \u017ee\u0161\u0107i rockabilly \u2013 vi\u0161e psychobilly! \u2013 koji i danas volim, a tada sam jako volio recimo Crazy Cavana, The Cramps, i naravno, Stray Catse… U to vrijeme, Zagreb je, kako ka\u017eu oni dobro upu\u0107eni, bio centar rockabillyja u Europi, a bila je i ta poznata tematska ve\u010der u Kulu\u0161i\u0107u koja se zvala ‘Blue Moon’. Fanatici, kao \u0161to je rockabilly iz moga romana, nosili su, uostalom kao i ja, kokoticu svaki dan, a najte\u017ee je bilo kod seksa, trebalo je tada sa\u010duvati kokoticu.<\/p>\n

Ovaj se roman bavi i usta\u0161tvom, kao teretom identifikacije tvojeg kraja. Spominje\u0161 kako su ti djedovi bili usta\u0161e, te je sramota bila pripadati drugoj strani.<\/em><\/p>\n

– U mome selu u Drugom svjetskom ratu svi su bili usta\u0161e, i jedan Karaka\u0161 koji je oti\u0161ao u partizane, te mu se otac stoga od sramote objesio na sjeniku. Na malo \u0161irem podru\u010dju od moga sela bio je jo\u0161 jedan partizan, ali lo\u0161e se proveo, izdala ga je djevojka, uhvatili ga Talijani i usta\u0161e, gadno mu\u010dili i strijeljali. Da, bila je tu i jedna \u017eena, Ljubica Gerovac, nju su tako\u0111er uhvatili usta\u0161e iz moga kraja, pa je ubijena. Iz susjednog sela Prozora je i Jure Franceti\u0107, komandant Crne legije, o kojem sam jo\u0161 kao klinac slu\u0161ao razne stvari, kako bi u borbi, dok meci fiju\u010du oko glave sjedio ispod drveta i svirao gitaru. Kad je zavr\u0161io rat, mnogi iz moga kraja odvedeni su u koloni u Gospi\u0107, oni su hodali i pjevali, kasnije kopali sami sebi jame i bili streljani. Poku\u0161avam na\u0107i pravi rakurs da bih proniknuo u sve te stra\u0161ne stvari.<\/p>\n

Povijesni pe\u010dat pora\u0107a je i nastavak gerilske borbe ‘kri\u017eara’ protiv vlasti po selima. Slu\u017ebenim dokumentom unio si ih u fabulu, a tu je i poigravanje s datumom copyrighta.<\/em><\/p>\n

– To s datumom copyrighta, to je bila gre\u0161ka urednika na knji\u017enom bloku beogradskog izdanja koji sam ti poslao da pro\u010dita\u0161, pa je umjesto godine 2014. pisalo 1914., ali moglo je i ostati, ne bi se puno pogrije\u0161ilo, jer mi smo jo\u0161 u debeloj pro\u0161losti. A \u0161to se ti\u010de tih kri\u017eara, dosta sam sve to prou\u010davao, \u010ditao, razgovarao s ljudima, Lika je bila najve\u0107e upori\u0161te tih kri\u017eara. Usta\u0161e su, kad su osjetili da Hitler gubi, napunili pe\u0107ine i zemunice oru\u017ejem i hranom te se pripremali za gerilski rat, a vodio ih je Delko Bogdani\u0107, tako\u0111er iz moga kraja, o kome sam kao klinac tako\u0111er slu\u0161ao bajke. Kri\u017eari su ra\u010dunali da \u0107e neminovno do\u0107i do okr\u0161aja izme\u0111u Amerike i Rusije, da \u0107e se stvoriti blok katoli\u010dkih zemalja.<\/p>\n

Li\u010dki kompleks, koliko god bio svirep, a taj nas okus metka u ustima, prati iz ranijih romana i pri\u010da, prikazan je i s nje\u017eno\u0161\u0107u. Lik djeda, majke, naposljetku i \u017eivotinja, javljaju se kao protute\u017ea junaka koji se suprotstavlja ocu, poku\u0161avaju\u0107i zauzdati vlastiti \u017eivot.<\/em><\/p>\n

– Redatelj Lije\u0161evi\u0107 koji je pro\u010ditao prvi dio romana jako je dobro u svojoj eksplikaciji definirao stvari, u pitanju je stav ‘ja sam te stvorio \u2013 ja \u0107u te i ubiti’. Protiv ljubavi koja brine za drugoga i poku\u0161ava da ga popravi tako \u0161to ga tu\u010de do \u2013 krvi. Junak romana raskida s time, ali problem je \u0161to u ovim na\u0161im kulturama ili bolje re\u010deno nekulturama, taj raskid biva mogu\u0107 samo kroz batine, krv, smrt, rat… Ja sam kao mali imao nevi\u0111enu sre\u0107u da mi je otac, koji je bio jedan od najja\u010dih ljudi u kraju \u2013 neki su nosili na le\u0111ima bika, neki kao od \u0161ale motali cijev pu\u0161ke, on je na le\u0111ima mogao nositi ona te\u0161ka \u017eeljezna selja\u010dka kola \u2013 imao tako veliku \u0161aku da me se bojao udariti da me ne ubije.<\/p>\n

U naknadnom osvrtu preko ramena, jesu li subkulture osamdesetih u odnosu na dana\u0161nje bile jasnije artikulirane \u2013 politi\u010dki?<\/em><\/p>\n

– Ma jebe\u0161 politiku, \u010dim \u010dujem tu rije\u010d kao da sam zagazio u \u2013 govno.<\/p>\n

Kako je otprilike izgledalo tvoje igranje s vatrom u ratnom okru\u017eenju; koliko si puta u \u017eivotu izbjegao sigurnu smrt?<\/em><\/p>\n

– Pa, u rat sam oti\u0161ao odmah na po\u010detku, selo mi je bilo na prvoj liniji. Dobio sam pu\u0161komitraljez M-52, onog garonju iz partizanskih filmova, ali s jako malo metaka, pa je taj pu\u0161komitraljez na ljude vi\u0161e djelovao psiholo\u0161ki. Neki su imali lova\u010dke pu\u0161ke, neki kubure, neki sjekire, ali branili smo svoje ku\u0107e, a to je najja\u010de oru\u017eje… A to izbjegavanje sigurne smrti nije kao kod onog nekog tipa iz Biha\u0107a koji mi je jednom zadigao majicu i rekao, “vidi bolan, ima\u0161 rupa po tijelu da bi bilijar mog'o igrat”… Ali, bilo je velikih sranja, kako u ratu, tako i u miru. O tome u jednoj od idu\u0107ih knjiga.<\/p>\n

S kakvim se preprekama suo\u010davaju dana\u0161nji li\u010dki klinci?<\/em><\/p>\n

– Ne poznajem previ\u0161e ove dana\u0161nje li\u010dke klince, ali vjerojatno se suo\u010davaju s preprekama s kakvima se suo\u010davaju svi klinci u Hrvatskoj. \u017divimo u vremenu u kojem \u017eivimo, gdje se te klince truje nacionalizmom, kao \u0161to se i mene neko\u0107 trovalo, pa sam mislio da je Paveli\u0107 zapravo Che Guevara. Zakazao je i obrazovni sustav, favorizira se neznanje, pa na televiziji imamo kvizove gdje dobije\u0161 lovu ako ne pogodi\u0161 neko pitanje. Treba malo i obi\u0107i \u0161kole po Hrvatskoj, na fasadama puno toga pi\u0161e. Ve\u0107 nekoliko godina radim na jednom projektu gdje obilazim kvartove, gradove, slikam slova U. Ima ih raznih boja, oblika, veli\u010dina, tragam za njima kao da tragam za otrovnim gljivama. Pi\u0161em zapravo na taj na\u010din knjigu. Kad ih skupim dovoljno, objavit \u0107u knjigu u kojem \u0107e biti samo ta slova U, a mogla bi to biti moja najbolje napisana knjiga.<\/p>\n

Koji je tvoj odnos prema francuskoj kulturi, pitam jer taj identitet duboko zadire u tvoje teme… Pogledamo li povijesno, bez Napoleonove kolonijalisti\u010dke politike ne bi bilo izdanja ‘Nove ri\u010doslovice ilirske’ \u0160ime Star\u010devi\u0107a, bez grofa Nugenta iz \u010dije je zbirke osnovan Hrvatski arheolo\u0161ki muzej, kao ni Marmontove fontane \u2013 predstavlja li to i\u0161ta nekome u Lici?<\/em><\/p>\n

– Volim Pariz, u njemu sam proveo neke najljep\u0161e godine u \u017eivotu, neko\u0107 kad bih putovao busom 23 sata iz Zagreba u Pariz, imao sam osje\u0107aj da se vra\u0107am ku\u0107i. Ali, nemam ja nekakav odnos s francuskom kulturom, osim \u0161to sam napisao roman o Parizu koji je nedavno iza\u0161ao u Berlinu, Pragu, Beogradu, Skopju, a u Francuskoj jo\u0161 uvijek nije… Jedna tamo\u0161nja urednica rekla je da ne smijem ja Hrvat tako pisati o Parizu, o\u010dito samo Francuzi mogu tako pisati o Hrvatskoj. Meni to malo baca na kulturni rasizam, ali i o tome je, u stvari, taj moj roman. Bio je i svojedobno neki tekst o meni u pari\u0161kim novinama, citirane su neke moje izjave, zapravo, to su izjave junaka romana koji ka\u017ee da su Francuzi nacionalisti koji ne vole tu\u0111i nacionalizam, pa mi se javio Jack Lang, njihov biv\u0161i legendarni ministar kulture, da \u0107e mi pomo\u0107i oko plasmana romana, nitko ga nije zvao, ali evo, sad se vi\u0161e ne javlja…<\/p>\n

Naslovnom si pri\u010dom “Pukovnik Beethoven” ostalim pri\u010dama iz istoimene zbirke odredio jednu borgesovsku strukturu, koja je poput vrata za sve ostale pri\u010de… Naime, krikovi koji se \u010duju iz ku\u0107e, pripadaju junacima idu\u0107ih pri\u010da. Je li to uop\u0107e prepoznato u javnoj recepciji knjige?<\/em><\/p>\n

– Pa neka ljudi \u010ditaju i percipiraju na svoj na\u010din, ne volim im su\u017eavati prostor. Moje je da napi\u0161em neku knjigu, a kako ka\u017ee Andri\u0107, to je kao kad izgradi\u0161 ku\u0107u, pa iz nje iza\u0111e\u0161 i pu\u0161ta\u0161 unutra druge. Onda oni u toj ku\u0107i pjevaju, galame, razbijaju prozore, vesele se, a ti se kao pisac mo\u017ee\u0161 eventualno jo\u0161 jednom okrenuti, mahnuti i i\u0107i dalje. A kad spominje\u0161 Borgesa, \u010ditam ba\u0161 neke njegove sjajne intervjue, odu\u0161evljava me mudro\u0161\u0107u i pame\u0107u, a kod nas neki pametni ljudi \u2013 \u0161to stariji to ve\u0107e budale. Pogledaj te neke na\u0161e akademike o \u010demu oni pri\u010daju, \u010dime se oni u svojim glavama bave, kao da \u010dita\u0161 Alana Forda.<\/p>\n

Kao pisac i autor, \u010desto se stje\u010de dojam da si topovsko meso medija (olako te se proziva propalim novinarom, odmah zatim i vrhunskim piscem, \u0161to je svojevrsna antiteza, dok te pokoji Li\u010dani skoro folklorno prozivaju i napadaju). Je li ti takav stupanj interakcije potreban i \u0161to dobiva\u0161 od njega?<\/em><\/p>\n

– Vrlo je nezgodno kad i pop na misi pri\u010da protiv tebe. Onda je te\u0161ko ulaziti u gostione, hodati cestom. Ima i situacija da me napadaju \u010dak neki moji ro\u0111aci, pi\u0161u protiv mene komentare, idiotske tekstove, da sam antikrist, komunist. Ali poseban je problem malogra\u0111an\u0161tina umotana u celofan koja je puno toksi\u010dnija od one seoske, i \u017eivi tu u gradu.<\/p>\n

I sam dolazi\u0161 iz novinarstva, omra\u017eene profesije oko koje se podigla nevi\u0111ena haranga u dru\u0161tvu posljednjih godina, a \u010dija dugovje\u010dnost ne upu\u0107uje na ni\u0161ta dobra. Dok je recimo, uva\u017eeni brazilski skladatelj-kantautor iz pokreta Tropicalismo, Tom Ze, svoj izraz nazvao ‘pjevanim novinarstvom'… Me\u0111utim, imam dojam da si ti raskrstio s tim i da ne bi reagirao sa simpatijom kad bi ti se, recimo, djeca po\u010dela time baviti? Koje bi zanimanje po tebi danas moglo nadomjestiti taj poriv za sudjelovanjem i adrenalinom, te primjenom inteligencije na ljudsku psihu kojom \u0107e pojedinac svoj bli\u017ei mikrosvijet u\u010diniti boljim?<\/em><\/p>\n

– Kakva zemlja takvo i novinarstvo. A \u0161to se, pak, ti\u010de tih zanimanja, trebalo bi nekoliko \u017eivota da \u010dovjek shvati za \u0161to je, a za \u0161to nije. Ka\u017eu da vrag nije htio biti samo \u0161egrt i vojnik, a to ni ja ne bih nikako volio biti. Mo\u017eda bi mi bilo najbolje da sam ostao u Lici \u010duvati ovce, ali sad je kasno da se kajem.<\/p>\n

Lupiga.Com<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Treba malo i obi\u0107i \u0161kole po Hrvatskoj, na fasadama puno toga pi\u0161e<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":161748,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-161746","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/161746","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=161746"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/161746\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/161748"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=161746"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=161746"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=161746"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}