{"id":159182,"date":"2014-09-28T08:17:32","date_gmt":"2014-09-28T06:17:32","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=159182"},"modified":"2014-09-28T08:17:32","modified_gmt":"2014-09-28T06:17:32","slug":"pun-mi-je-kufer-i-hrvatskih-i-srpskih-nacionalista","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/09\/28\/pun-mi-je-kufer-i-hrvatskih-i-srpskih-nacionalista\/","title":{"rendered":"Pun mi je kufer i hrvatskih i srpskih nacionalista"},"content":{"rendered":"

Autor: Sa\u0161a Kosanovi\u0107<\/strong> <\/em><\/p>\n

\"\"Novinar \u201cSlobodne Dalmacije\u201d i biv\u0161e pero \u201cFeral Tribunea\u201d, magistar psihologije, knji\u017eevnik, biv\u0161i torcida\u0161 i nerealizirani nogometa\u0161, otac tinejd\u017eerice i vlasnik mje\u0161anke Lajke\u2026 sve je to Damir Pili\u0107. Svojim novim romanom \u201cSplitting\u201d, s podnaslovom \u201cKako sam tra\u017eio Srbe po gradu\u201d, vratio se u vlastito djetinjstvo i adolescenciju, kada je jugoslavenski politi\u010dki ekspres-lonac polako vrio i spremao se eksplodirati; u to su vrijeme autor i njegovi junaci razmi\u0161ljali o balunu, prvim erekcijama i sli\u010dnim va\u017enim stvarima. Dijelili su se po muzi\u010dkim ukusima i \u017eivjeli u stabilnom socijalisti\u010dkom raju vi\u0161enacionalne zajednice u vojnoj zgradi usred Splita 3: toj idili nacionalizam nije pokucao na vrata nego ih je razbio nogom, nasilno provaliv\u0161i i otjerav\u0161i polovicu stanara\u2026 oni koji su ostali postali su neki drugi ljudi, kao, uostalom, i oni koji su oti\u0161li. \u201cSplitting\u201d je pri\u010da o Hrvatima i Srbima, nacionalistima i \u017ertvama nacionalizma; iako ve\u0107inom govori o konkretnim ljudima i doga\u0111ajima, ti\u010de se svih nas kojima se vlastita zemlja izmakla ispod nogu, koje je famozna tranzicija progutala, pro\u017evakala i ispljunula, koji smo \u017eivjeli i pre\u017eivjeli po\u010detak devedesetih\u2026<\/p>\n

Uo\u010dljivi odlasci susjeda<\/strong><\/p>\n

Vjerojatno nema osobe s ovih prostora \u010diji \u017eivot nije barem okrznut u godinama raspada Jugoslavije. Obra\u010dunava li se i va\u0161 roman s tim vremenom?<\/em><\/p>\n

Knjiga obuhva\u0107a razdoblje od kraja 1989. godine do 15. studenoga 1991., dana kada je Split napadnut granatama s istoimenog razara\u010da JNA: to je simboli\u010dki vrlo va\u017ean doga\u0111aj u mom romanu, jer je zapovjednik tog broda jedan od likova. Imam 45 godina: period o kojem sam napisao knjigu najvi\u0161e je obilje\u017eio moj \u017eivot. Do\u0161lo je do promjene cijelog dru\u0161tva i dru\u0161tvenih stavova, \u0161to je radikalno utjecalo i na mene.<\/p>\n

Potkraj osamdesetih dolazite iz Srbije s odslu\u017eenja vojnog roka i odlazite u Zagreb na studij psihologije. Doga\u0111aji vas, na neki na\u010din, slijede?<\/em><\/p>\n

Bio sam u JNA tijekom 1988\/1989. Kada sam se vratio, frapiralo me \u0161to sam u Hrvatskoj gledao iste stvari koje su me \u0161okirale u Srbiji: uo\u010dio sam da vijesti na Televiziji Zagreb sli\u010de vijestima u Beogradu, da je Slobodan Milo\u0161evi\u0107 dobio pandan u Tu\u0111manu: kako je jedan govorio o nesrbima, tako je drugi govorio o nehrvatima. Uskoro se to prelilo i na ulicu, pa su i obi\u010dni gra\u0111ani usvojili sli\u010dnu retoriku. Ulica u Srbiji govorila je sve prosta\u010dkije o Slovencima, Hrvatima i Albancima, a ulica u Hrvatskoj, u manjoj mjeri, o Srbima, iako je to u su\u0161tini bila ista stvar.<\/p>\n

Zanimljivo je da pi\u0161ete o Splitu: ve\u0107ina likova nije izmi\u0161ljena iako ste tada \u017eivjeli u Zagrebu?<\/em><\/p>\n

Potaknule su me dru\u0161tvene promjene, koje su bile vidljive golim okom i koje su se doga\u0111ale velikom brzinom. Tada sam \u010desto dolazio u Split i uo\u010davao drasti\u010dne promjene na ljudima s kojima sam odrastao. Isto tako, po\u010deo sam uo\u010davati da mnogi moji prijatelji srpske nacionalnosti odlaze. Do 1985. \u017eivio sam u poznatoj splitskoj zgradi, Krstarici, u Splitu 3. Bila je to zgrada koja se u slu\u010daju rata trebala pretvoriti u bolnicu, prepuna vojnih lica s \u010dijom sam djecom rastao. Zato su mi njihovi odlasci bili uo\u010dljiviji.<\/p>\n

Magistar ste psihologije: u va\u0161em romanu svaki lik ima svoju istinu o doga\u0111ajima koji se smjenjuju velikom brzinom, a mnoge od njih potpuno su razli\u010dite od slu\u017ebene, hrvatske istine o doga\u0111ajima u Splitu devedesetih. Koliko vam je znanje iz psihologije pomoglo u karakterizaciji likova?<\/em><\/p>\n

Zanimalo me za\u0161to ljudi naglo usvajaju ne\u0161to suprotno svojoj dotada\u0161njoj socijalizaciji, kakav je to mehanizam da usvajaju stavove mr\u017enje prema cijelom jednom narodu. Psiholo\u0161ka struka pomogla mi je u formuliranju temeljnog stava romana: poruka je da nije stvarnost ono \u0161to se dogodilo, nego ono kako je netko do\u017eivio to \u0161to se dogodilo. Htio sam napraviti fresku da svatko ka\u017ee ne samo ono \u0161to se dogodilo, nego kako je on to do\u017eivio. Primjerice, jako veliku ulogu u tim doga\u0111ajima ima to kako je srpska zajednica do\u017eivjela neke simbole koje je Tu\u0111manova vlast uvela, a koji su ih asocirali na NDH i stradanje za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Taj njihov do\u017eivljaj je u najmanju ruku va\u017ean kao i sama stvarnost. Oni koji su to uveli i rehabilitirali, a ne ka\u017eem da su to radili namjerno, katastrofalno su lo\u0161i psiholozi.<\/p>\n

Zlokobna mo\u0107 generalizacije<\/strong><\/p>\n

To nas dovodi do uzroka rata: vrlo se malo ljudi usudi otvoreno suprotstaviti tezi da se rat nije mogao izbje\u0107i. Koliko je kori\u0161tenje kolektivne paranoje i straha od rata i genocida pridonijelo razbuktavanju sukoba i atmosferi koju opisujete u romanu?<\/em><\/p>\n

Ne sumnjam da je rat dobrim dijelom planiran i da ga je bilo te\u0161ko, ali ne i nemogu\u0107e izbje\u0107i. Tu\u0111manova i Milo\u0161evi\u0107eva politika proizvodile su veliku koli\u010dinu straha. \u0160e\u0161eljevi emisari su dolazili u Hrvatsku i koristili taj strah da pobune Srbe, iz toga se mo\u017ee re\u0107i da je rat pripreman. Ali da su u Zagrebu bili bolji psiholozi, ne bi poticali taj strah od obnove usta\u0161tva s kojim su ih pla\u0161ili Milo\u0161evi\u0107 i \u0160e\u0161elj.<\/p>\n

Je li to razlog zbog kojeg knjigu po\u010dinjete njihovim citatima?<\/em><\/p>\n

Da, mislim da su te re\u010denice jako va\u017ene. Sloba na Kosovu ka\u017ee: \u201cPred nama su nove bitke. One za sada nisu oru\u017eane, ali ni takve nisu isklju\u010dene.\u201d To je poruka straha, koja izaziva homogenizaciju drugih naroda. Tome suprotstavljam Tu\u0111manovu re\u010denicu s predizbornog skupa u Dubravi u travnju 1990., kada ka\u017ee: \u201cHvala Bogu, moja \u017eena nije ni \u017didovka ni Srpkinja.\u201d To je geslo. Te dvije izjave nisu jednako krvolo\u010dne, ali Milo\u0161evi\u0107eva neizravno, a zapravo izravno, najavljuje rat i genocid, a Tu\u0111manova kreira dru\u0161tvenu atmosferu u kojoj se mora znati tko su gra\u0111ani drugoga reda. Kada \u017deljko Kerum kod Stankovi\u0107a ka\u017ee da Srbi moraju znati gdje im je mjesto, to je izravna posljedica ovog Tu\u0111manovog stava. Slobina je izjava stvorila strah i olak\u0161ala pobjedu nacionalnih stranaka u drugim republikama, a Franjina je gurnula Srbe i \u017didove u geto. Nakon toga dolaze razni hu\u0161ka\u010di iz Srbije me\u0111u Srbe u Hrvatsku, a ta im izjava olak\u0161ava posao. Ta retorika je idealno nalegla na velikosrpske planove, kao i Slobina na druge nacionalizme.<\/p>\n

U romanu se bavite i ubojstvom mladog vojnika JNA Sa\u0161ka Ge\u0161ovskoga. Za\u0161to vam je va\u017ean taj doga\u0111aj?<\/em><\/p>\n

To je doga\u0111aj velike simboli\u010dke va\u017enosti. Kada pri\u010dam s prijateljima o to\u010dki koja je sve promijenila, kada su shvatili da vi\u0161e nema povratka na staro, svi ka\u017eu da je to pogibija Sa\u0161ka Ge\u0161ovskoga. To misle i mu\u0161karci i \u017eene. To je trenutak u kojem se izgubila sigurnost dotada\u0161njeg vremena, tri generacije su odgojene u miru, a odjednom davi\u0161 one koji su ti bili jamac sigurnosti. Ge\u0161ovski je ubijen metkom, ali slika davljenja vojnika ostala je u memoriji.<\/p>\n

Kakve reakcije o\u010dekujete? Knjiga vi\u0161e nije medij kojim se di\u017ee pra\u0161ina\u2026<\/em><\/p>\n

Volio bih kada bi moj roman potaknuo barem malu javnu raspravu o tom vremenu. Kao psiholog, znam da trauma koja nije prera\u0111ena izaziva trajne probleme. Tako je i s dru\u0161tvom: ono koje \u017eivi u crno-bijeloj slici, koje se ne suo\u010di s problemom, ima velikih pote\u0161ko\u0107a. A ja volim svoje dru\u0161tvo i volio bih kada bi ono prona\u0161lo snage za suo\u010davanje s pro\u0161lo\u0161\u0107u. Motiv za pisanje ove knjige prona\u0161ao sam u osobnom stavu da svi imamo pravo re\u0107i kako do\u017eivljavamo stvarnost, a tada nisu svi imali to pravo i zato sam ga u knjizi \u017eelio dati svima.<\/p>\n

Sla\u017eete li se da slu\u017ebena historiografija to pravo i dalje mnogima uskra\u0107uje?<\/em><\/p>\n

Mislim da bi i knjige iz povijesti trebalo bi pisati na na\u010din na koji je moja napisana, dakle multiperspektivno. To je istina vi\u0161eg reda u odnosu na istinu promatranu iz jednog kuta. Tako mo\u017eemo re\u0107i da je istina da je Srbija bila agresor, ali je istina i da je s hrvatske strane bilo stvari za osudu.<\/p>\n

Je li istina vi\u0161eg reda da je hrvatska vlast devedesetih u urbanim sredinama poput Splita provodila jednu vrstu etni\u010dkog \u010di\u0161\u0107enja, dopu\u0161taju\u0107i i ne ka\u017enjavaju\u0107i delo\u017eacije Srba, otpu\u0161tanja po etni\u010dkom principu, razli\u010dite diskriminacije, pa i ubojstva?<\/em><\/p>\n

Ve\u0107 se zna iz razli\u010ditih izjava i transkripata da je Tu\u0111man govorio o tri posto po\u017eeljnih Srba u Hrvatskoj; rat je olak\u0161ao taj proces, ali je istina vi\u0161eg reda da je to podr\u017eano od strane vlasti. To ja definiram kao zlokobnu mo\u0107 generalizacije. Primjerice, sunce izlazi na istoku i to se mo\u017ee generalizirati, ali se to ne mo\u017ee primijeniti na narode. Za mene je nacionalizam, osim \u0161to je moralno odvratan, intelektualno uvredljiv. Mislim na tezu kako su svi ljudi jedne nacije isti u pozitivnom ili negativnom smislu. To je devedesetih proizvedeno u Beogradu, a ovdje je, zbog rata, to bilo jo\u0161 lak\u0161e.<\/p>\n

Pitanje identiteta<\/strong><\/p>\n

Za\u0161to je ve\u0107ina likova u \u201cSplittingu\u201d maloljetna?<\/em><\/p>\n

Sve odraslije sam prikazao kao siluete, u fokusu su mi bili maloljetnici koji ne mogu sami odlu\u010divati, a doga\u0111a im se ne\u0161to \u0161to se reflektira na njih. Razmi\u0161ljali su o pizdarijama, ovakve stvari su \u010ditali u knjigama povijesti, a sada ih pro\u017eivljavaju u stvarnosti \u2013 na to ne mogu utjecati i stvarnost ne mogu promijeniti. Od njih se samo o\u010dekuje da prate promjene koje pro\u017eivljavaju odrasli.<\/p>\n

Jeste li ovom knjigom zavr\u0161ili svoj privatni obra\u010dun s devedesetima?<\/em><\/p>\n

Nadam se da se \u010distim, jer mi je pun kufer i hrvatskih i srpskih nacionalista i jedva \u010dekam da pobjegnem kao autor iz devedesetih i da mjesto radnje mojih knjiga napusti biv\u0161u Jugu. \u017delim raditi kozmopolitske romane, moje djetinjstvo je bilo takvo, svi su to \u017eivjeli. U mojoj zgradi nije bilo stranaca, ali je bilo svih nacija iz SFRJ. Primjerice, roditelji mog prijatelja Bojana: mama je iz sela na makedonsko-bugarskoj, a tata iz sela na slovensko-austrijskoj granici. A takvih je bilo dosta\u2026<\/p>\n

Mnogi mladi Srbi u Hrvatskoj danas imaju problema s nacionalnim identitetom \u2013 asimilacija je posljedica rata. Imate li savjet za njih, iako je jasno da je nacionalni identitet vama jako malo bitan?<\/em><\/p>\n

Dolazim iz ve\u0107inske skupine, nemam manjinsko iskustvo, osim u nekim politi\u010dkim i kulturnim stavovima. Pitanje identiteta je kompleksno, tako godinama pi\u0161em protiv ameri\u010dke politike, a moj kulturni identitet gotovo presudno odre\u0111uje ameri\u010dka kultura. Puno vi\u0161e me odre\u0111uju Ginsberg, Burroughs i Bukowski nego moje hrvatstvo. Ho\u0107u re\u0107i da me kulturni identitet puno vi\u0161e odre\u0111uje kao osobu nego ne\u0161to \u0161to mi je dano, poput hrvatstva ili krvne grupe. Nacionalni identitet smatram malim dijelom kulturnog identiteta. Naravno da se mladi Srbi ne trebaju odricati svog nacionalnog identiteta, ali bih volio da ljude odre\u0111uje vi\u0161e to \u0161to \u010ditaju, slu\u0161aju, kakvu umjetnost vole i za \u0161to se zala\u017eu nego njihovo nacionalno porijeklo.<\/p>\n

Delinkventi su bili otporniji na nacionalizam<\/strong><\/p>\n

Na \u0161to mislite kada ka\u017eete da su se mnogi s kojima ste odrastali promijenili?<\/em><\/p>\n

Uglavnom je rije\u010d o nacionalizmu, o generalizacijama koje su se pojavile. Mi smo tijekom odrastanja uvijek govorili o pojedincima, a tada je po\u010dela osuda na nacionalnoj razini, prvi sam put \u010duo da su jedni ovakvi, a drugi onakvi. Dotad sam se s tim susretao samo na utakmicama Hajduka, a tada je taj navija\u010dki diskurs izi\u0161ao sa stadiona na ulicu, me\u0111u obi\u010dne ljude koji su tako po\u010deli gledati na nehrvate. Zanimljivo je da su dio moje ekipe \u010dinili maloljetni delinkventi i potencijalni kriminalci: iako se moglo o\u010dekivati da \u0107e oni prvi prihvatiti promjenu, dogodilo se obratno, njima je najve\u0107a sramota bila biti nacionalist. Oni su se na nacionalizam pokazali otporniji od obi\u010dnih gra\u0111ana. To dokazuje i \u010dinjenica da njihove veze rat nije omeo, oni su prvi obnovili suradnju s onima s druge strane granice, puno prije kulturnih radnika i politi\u010dara.<\/p>\n

Ekipa iz portuna<\/strong><\/p>\n

Nevjerojatna je podudarnost da su mnogi likovi koji su obilje\u017eili va\u0161e djetinjstvo odigrali va\u017ene uloge u razdoblju kojim se bavite u romanu. Mo\u017eemo li neke spomenuti?<\/em><\/p>\n

Gradio sam roman oko toga. U Splitu je poginuo samo jedan vojnik HV-a u borbi, i to 24. rujna 1991. na Ka\u0161junima. To je bio topnik Josip Vrani\u0107. Ubijen je granatom s broda JNA. On je bio moj prijatelj iz djetinjstva, isto kao jedan od momaka koji su na onoj poznatoj slici kada se nekolicina ljudi penje na transporter JNA i gu\u0161i vojnika. Slu\u010daj je htio, a ja sam to iskoristio u knjizi, da su i Josip i taj momak bili moja ekipa iz portuna: Jo\u0161ko je \u017eivio na \u0161estom, taj momak na jedanaestom ili devetom, a ja na prvom katu. Jo\u0161 je nevjerojatnije da je zapovjednik razara\u010da \u201cSplit\u201d, koji je sudjelovao u akciji kada je Jo\u0161ko poginuo, isto tako \u017eivio u na\u0161em portunu, na sedmom katu!<\/p>\n

Je li to\u010dno da je taj oficir pucao na grad u kojem mu je u tom trenutku bila obitelj?<\/em><\/p>\n

Prvo, meni je nevjerojatno i \u017ealosno da je do\u0161lo do situacije u kojoj se Split ru\u0161i s broda koji nosi njegovo ime. Taj \u010dovjek i mnogi drugi oficiri koji su sudjelovali u napadu na Split i njegove gra\u0111ane vi\u0111ao se s nama svaki dan: ne samo da nas je sve poznavao, nego je i s pokojnim Jo\u0161kom, s tim momkom s transportera i sa mnom jako \u010desto igrao nogomet. U blizini zgrade vojna su lica imala teren, a kako im je falilo igra\u010da, stalno su zvali nas da igramo s njima. Poznato je da su stanari na\u0161e zgrade poslali javni apel tom \u010dovjeku da ne puca po gradu, jer su mu dvoje djece i supruga u skloni\u0161tu u na\u0161oj zgradi. Mislim da je Jo\u0161ko pogo\u0111en s drugoga, manjeg broda, koji je kao topnik ga\u0111ao. Navodno je taj brod bio programiran da na paljbu automatski odgovori, ali je \u010dinjenica da je u akciji izvla\u010denja tog broda sudjelovao i razara\u010d \u201cSplit\u201d\u2026<\/p>\n

Novossti<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Damir Pili\u0107: Za mene je nacionalizam, osim \u0161to je moralno odvratan, intelektualno uvredljiv.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-159182","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/159182","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=159182"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/159182\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=159182"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=159182"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=159182"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}