{"id":154888,"date":"2014-08-13T07:02:19","date_gmt":"2014-08-13T05:02:19","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=154888"},"modified":"2014-08-14T11:04:56","modified_gmt":"2014-08-14T09:04:56","slug":"sloboda-govora-rusija-i-zapad-principi-i-praksa","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/08\/13\/sloboda-govora-rusija-i-zapad-principi-i-praksa\/","title":{"rendered":"Sloboda govora – Rusija i Zapad, principi i praksa"},"content":{"rendered":"

Autor: Miroslav Nikolac<\/strong><\/p>\n

\"\"Tema gra\u0111anskih sloboda u Ruskoj Federaciji je postala toliko mu\u010dna da ve\u0107ina ruskih gra\u0111ana radije ne razmi\u0161lja o njoj. Otvorena invazija dr\u017eavnog aparata u sferu slobode izra\u017eavanja je zapo\u010dela s optu\u017enicom protiv \u010dlanica grupe Pussy Riot, kojima je moskovski sud za kratkotrajni nespretni ples pod maskama u pravoslavnom hramu Krista Spasitelja u centru Moskve “zalijepio” – kako se izrazio predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin – dvije godine zatvora. Obru\u010d je zatvoren odredbama kaznenog zakona od 9. svibnja 2014. godine kojima je za javno pozivanje na aktivnosti koje ugro\u017eavaju teritorijalnu cjelovitost Ruske Federacije predvi\u0111ena kazna do pet godina zatvora, \u010dime je dr\u017eavno vodstvo jasno dalo do znanja javnosti u \u010dijim rukama se nalazi sloboda javnog diskursa. Ovakav pristup je toliko \u0161iroko prihva\u0107en da se neki slu\u010dajevi rje\u0161avaju izvan sudskog sistema: anketa nezavisne televizijske stanice TVRain prilikom godi\u0161njice razbijanja Lenjingradske blokade u 2. Svjetskom ratu s pitanjem “Da li je Lenjingrad trebao biti ostavljen kako bi se spasile stotine tisu\u0107a \u017eivota?” izazvala je bujicu pjene na ustima visokih dr\u017eavnih du\u017enosnika te slu\u017ebenu istragu Dr\u017eavnog tu\u017eiteljstva radi mogu\u0107eg naru\u0161avanja ruskog zakonodavstva (sama \u010dinjenica da je potrebna provjera kako bi se to utvrdilo je dovoljno uznemiruju\u0107a). Me\u0111utim, prije nego \u0161to je itko u tu\u017eiteljstvu stigao potra\u017eiti relevantne odredbe kaznenog zakona, najve\u0107i operateri kablovske televizije su bez obja\u0161njenja jednostrano raskinuli ugovor s TVRain. Kad smo ve\u0107 kod vansudskog rje\u0161avanja slu\u010dajeva koji se ti\u010du slobode izra\u017eavanja, treba se sjetiti i javnog bi\u010devanja kojeg su \u010dlanice grupe Pussy Riot do\u017eivjele od strane Kozaka prilikom njihovog nastupa u blizini So\u010dija za vrijeme odr\u017eavanja zimskih Olimpijskih igara. Osudiv\u0161i djevojke na dvije godine robije radi sli\u010dnog nastupa, dr\u017eava je pru\u017eila svojevrsno opravdanje svima koji \u017eude da isku\u0161aju bi\u010d na \u017eenskim tijelima: Kozaci mogu s pravom re\u0107i da su nasiljem nad \u010dlanicama grupe nastojali sprije\u010diti izvr\u0161enje te\u0161kog kaznenog djela.<\/p>\n

Opravdavanje suzbijanja slobode izra\u017eavanja za\u0161titom nacionalnih interesa, vjerskih zajednica i “tradicionalnih vrijednosti” nije novost niti u na\u0161oj sredini. Iako se zakonodavstvo Republike Hrvatske prili\u010dno razlikuje od onog u Ruskoj Federaciji, ono tako\u0111er sadr\u017ei ograni\u010denja slobode izra\u017eavanja. \u010clanak 39. Ustava zabranjuje “svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mr\u017enju ili bilo koji oblik nesno\u0161ljivosti”. Ovdje je odmah primjetan paradoks: u vrijeme ratnog sukoba, dr\u017eavni vrh \u0107e vrlo te\u0161ko izbje\u0107i pozivanje na primjenu nasilja. Nadalje, izraz “poticanje na mr\u017enju” zvu\u010di kao da se ljudi nalaze u nestabilnoj emocionalnoj ravnote\u017ei iz koje ih je mogu\u0107e izbaciti pamfletom ili povikom. Ili zakonodavac ima vrlo lo\u0161e mi\u0161ljenje o masama, ili je svijet u kojem \u017eivimo puno stra\u0161niji nego \u0161to nam se \u010dini.<\/p>\n

U skladu s odredbama Ustava, hrvatski kazneni zakon predvi\u0111a kaznu do tri godine zatvora za javno pozivanje ili dijeljenje \u0161tampanih materijala kojima se poziva na nasilje ili mr\u017enju prema odre\u0111enoj osobi ili grupi osoba na osnovi rase, vjere, nacionalnosti, porijekla, boje ko\u017ee, spola ili bilo kojih drugih karakteristika. Jednaka kazna je predvi\u0111ena za javno odobravanje ili znatno umanjenje posljedica genocida, agresije ili zlo\u010dina protiv \u010dovje\u010dnosti izvr\u0161enih nad navedenim licima ili grupama ukoliko takve izjave mogu dovesti do nasilja ili \u0161irenja mr\u017enje. \u0160tovi\u0161e, ka\u017enjiv je i sam poku\u0161aj izvr\u0161enja navedenih djela. Treba napomenuti da sa simbolima na\u0161eg suvereniteta tako\u0111er nema \u0161ale: sukladno \u010dlanku 349. Kaznenog zakona, “tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalova\u017eavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit \u0107e se kaznom zatvora do jedne godine”. Apsolutna sloboda izra\u017eavanja u Hrvatskoj ne postoji.<\/p>\n

Iako \u017eivimo u vremenu kada je ograni\u010denje slobode govora u ve\u0107em dijelu civiliziranog svijeta postalo iznimkom, odre\u0111ena napetost na podru\u010dju za\u0161tite slobode izra\u017eavanja je zamjetna i u zapadnim zemljama. Zakonodavci i sudovi u zapadnom svijetu poku\u0161avaju suzbiti dvije osnovne kategorije izjava: poticanje na kaznena djela, posebno genocid i zlo\u010dine protiv \u010dovje\u010danstva, te govor mr\u017enje usmjeren protiv pripadnika vjerskih ili nacionalnih zajednica. Koliko god se ova nastojanja \u010dinila plemenitima, osnova na kojoj po\u010diva zakonodavstvo koje ograni\u010dava takve izjave je vrlo nesigurna i \u010desto odvodi sudsku praksu u podru\u010dje apsurda.<\/p>\n

Prema poznatom britanskom pravniku i sociologu Henryju Sumneru Maineu (1822.-1888; osniva\u010du antropolo\u0161ke jurisprudencije, poznato po tvrdnji da razvoj naprednih dru\u0161tava karakterizira smanjenje uloge statusa i uspon va\u017enosti ugovora), zakoni se uvode i mijenjaju na osnovi triju koncepata: sudske fikcije, principa pravednosti i zakonodavstva. U spomenutom slu\u010daju ograni\u010denja slobode govora radi za\u0161tite dr\u017eavnih interesa, dr\u017eava i mogu\u0107nost izvr\u0161enja kaznenog djela protiv nje predstavljaju fikciju, zakonodavstvo predvi\u0111a kaznu do jedne godine zatvora, a princip pravednosti je ostavljen sudovima. Paradoks se sastoji u tome da u svim slu\u010dajevima kada izjave ne dovode do odgovaraju\u0107ih posljedica sudovi, primjenjuju\u0107i princip pravednosti, nemaju razlog za dono\u0161enje kaznene presude, \u010dime zabrana odre\u0111enih izjava gubi svaki smisao. Ukoliko izjava nije dovela do posljedica, bilo bi gotovo smije\u0161no kada bi sud radi same mogu\u0107nosti da se dogodi ne\u0161to \u0161to se nije dogodilo osudio \u010dovjeka na zatvorsku kaznu. Sudovi se ne bave vidovnja\u0161tvom i obavljaju svoju djelatnost post facto. Me\u0111utim, u suvremenoj sudskoj praksi postoje brojni primjeri ograni\u010denja slobode izra\u017eavanja bez obzira na odsutstvo posljedica.<\/p>\n

Prvi princip ograni\u010denja slobode izra\u017eavanja u modernom dobu je skovan upravo u Sjedinjenim Ameri\u010dkim Dr\u017eavama. U slu\u010daju Schenk v. United States, kojeg je Vrhovni sud SAD saslu\u0161ao 1919. godine, \u010dlan Vrhovnog suda Oliver Wendell Holmes se slo\u017eio s ograni\u010denjem prava slobode izra\u017eavanja u slu\u010dajevima koji predstavljaju “jasnu i neposrednu opasnost” (clear and present danger): “Pitanje u svakom slu\u010daju jest da li su rije\u010di takve prirode te da li su upotrijebljene u okolnostima u kojima stvaraju jasnu i neposrednu opasnost uzrokovanja \u0161tete iz sfere materijalnog prava koju Kongres ima pravo sprije\u010diti.” U istom mi\u0161ljenju, Holms je napisao: “Naj\u0161ira sloboda izra\u017eavanja se ne odnosi na \u010dovjeka koji la\u017eno vi\u010de ‘po\u017ear’ u kazali\u0161tu i izaziva paniku.” Nedostatak ovog pristupa je o\u010digledan: nitko ne mo\u017ee unaprijed znati da li \u0107e odre\u0111ene izjave dovesti do ne\u017eeljenih posljedica. \u010cini se da Holms nije primijetio ironiju kada je osudio ljude za rije\u010di (\u0161irenje letaka protiv regrutiranja za vrijeme Prvog svjetskog rata) koje nisu imale apsolutno nikakve posljedice, \u010dime je njegova pretpostavka o postojanju “jasne i neposredne opasnosti” opovrgnuta. Sam Holmes je napisao kako se sloboda izra\u017eavanja ne odnosi na \u010dovjeka koji la\u017eno vi\u010de “po\u017ear” u kazali\u0161tu i izaziva paniku. \u010covjeka koji la\u017eno vi\u010de “po\u017ear” i ne izaziva paniku mo\u017ee se eventualno osuditi za naru\u0161avanje javnog reda i mira. Potrebno je napomenuti kako se Oliver Wendell Holmes nije slo\u017eio s presudom u slu\u010daju Abrams v. United States, gdje je Vrhovni sud SAD osudio optu\u017eene na 10-20 godina robije za dijeljenje letaka protiv vojne intervencije SAD u ruskom gra\u0111anskom ratu. Za razliku od slu\u010daja Schenk v. United States, Holms nije prepoznao poziv na zaustavljanje intervencije i proizvodnje oru\u017eja kao “neposrednu opasnost” te je pomalo naivno dodao: “…najbolji na\u010din provjere istinitosti je sposobnost ideje da postane prihva\u0107ena u konkurentnim okolnostima…Smatram da moramo biti vje\u010dno na oprezu od poku\u0161aja suzbijanja izra\u017eavanja mi\u0161ljenja koje preziremo i smatramo potencijalno smrtonosnima, osim ukoliko onane ugro\u017eavaju zakonite i kriti\u010dne ciljeve prava na toliko neposredan na\u010din da je neophodno preduzeti mjere za\u0161tite radi spa\u0161avanja zemlje.”<\/p>\n

Doktrina “jasne i neposredne opasnosti” je zahtijevala doradu, koja je obavljena 1969. godine u slu\u010daju Brandenburg v. Ohio, kada je \u010dlan grupe Ku-Klux-Klan oslobo\u0111en odgovornosti za pozivanje na rasnu mr\u017enju po\u0161to njegov govor nije odr\u017ean u uvjetima u kojima bi mogao dovesti do “posljedi\u010dne nezakonite radnje”. Kriterij “posljedi\u010dne nezakonite radnje” do dana\u0161njeg dana predstavlja osnovu za odre\u0111ivanje ka\u017enjivosti govora u SAD.<\/p>\n

Koliku ulogu igra namjera u ocjeni ka\u017enjivosti odre\u0111enog djela najbolje govori nedavna osuda ameri\u010dkog dr\u017eavljanina Tareka Mehanne iz okolice Bostona na 17,5 godina zatvora za stupanje u “zavjeru radi pru\u017eanje materijalne podr\u0161ke” teroristi\u010dkoj organizaciji te, izme\u0111u ostalog, prevo\u0111enje ekstremisti\u010dkih tekstova na engleski jezik radi distribucije putem Interneta. Iako se pokazalo kako je optu\u017eeni zaista imao namjeru pristupiti teroristi\u010dkoj \u0107eliji u Jemenu, to mu nije po\u0161lo za rukom. Bez obzira na to, sud je odlu\u010dio kako Mehanna mora odgovarati za taj poku\u0161aj, kao i za prijevod ekstremisti\u010dkih materijala koji u trenutku su\u0111enja nisu uzrokovali nikakvu \u0161tetu niti doveli do izvr\u0161enja kaznenih djela.<\/p>\n

Postoje slu\u010dajevi kada pozivi na nasilje zaista dovode do stra\u0161nih posljedica. Godine 1994. u Ruandi se prolomio jedan od najzlokobnijih poziva na genocid u novijoj povijesti. Vode\u0107a radio stanica Radio T\u00e9l\u00e9vision Libre des Milles Collines (RTLM) je javno poticala \u010dlanove plemena Hutu na ubojstvo svih pripadnika plemena Tutsi, objavljuju\u0107i pojedina\u010dna imena i mjesta na kojima se oni nalaze. U masovnim ubojstvima koja su trajala od travnja do srpnja 1994. godine stradalo je izme\u0111u 500 000 i milijun pripadnika plemena Tutsi. Godine 2003. sud Ujedinjenih Naroda za Ruandu (ICTR) je osudio urednika lokalnog \u010dasopisa Hassana Ngezea i vlasnika radio stanice RTLM Ferdinanda Nahimanu na 35 godina zatvora za poticanje na genocid i istrebljenje. Na su\u0111enju je utvr\u0111ena direktna povezanost javnih poziva na ubojstva i genocida, tim vi\u0161e \u0161to je objavljivanje imena i mjesta na kojima su se \u017ertve nalazile pomoglo ubojicama u izvr\u0161enju zlo\u010dina. Presuda protiv Ngeze i Nahimane ne predstavlja presedan: jo\u0161 1946. godine, Me\u0111unarodni vojni sud je osudio na smrt izdava\u010da nacisti\u010dkog \u010dasopisa Der Sturmer Juliusa Streichera za objavljivanje poziva na istrebljenje \u017didova. Kao i u slu\u010daju RTLM, i ovdje je dokazana direktna veza izme\u0111u poziva i odgovaraju\u0107ih posljedica, to jest “posljedi\u010dne nezakonite radnje”.<\/p>\n

Odredbe Konvencije UN o prevenciji i ka\u017enjavanju genocida definiraju poziv na genocid kao “zlo\u010din u za\u010detku” (inchoate crime), to jest \u010din koji povla\u010di kaznenu odgovornost bez obzira na odsutstvo samog kaznenog djela (genocida). Moglo bi se re\u0107i da ova odredba Konvencije UN u odre\u0111enoj mjeri unaprijed ograni\u010dava apsolutnu slobodu izra\u017eavanja, iako treba imati u vidu da se ovdje govori o direktnom i nedvosmislenom pozivu u okolnostima koje predstavljaju neposrednu opasnost od izvr\u0161enja genocida. Izra\u017eavanje mr\u017enje prema odre\u0111enim grupama ne spada u ovu kategoriju. Ipak, definiranje poticanja na ubojstvo kao samostalnog kaznenog djela u slu\u010dajevima kada samo ubojstvo izostaje \u010dini se sumnjivom idejom, a priznavanje velike uloge poticanja na izvr\u0161enje kaznenog djela umanjuje odgovornost neposrednog izvr\u0161itelja. Uostalom, mo\u017eda se ovdje krije neprijatna spoznaja o na\u0161oj prirodi i instinktinvnoj sklonosti pod\u010dinjavanja autoritetima, \u010dak i kada se od nas tra\u017ei izvr\u0161enje neljudskih postupaka (npr. vidi pokus Milgrama; rezultati ovog eksperimenta su objavljeni 1963. godine u studiji sa zlokobnim naslovom Behavioristi\u010dka studija podre\u0111ivanja).<\/p>\n

Na kraju, izjave u kojima dr\u017eava prepoznaje “jasnu i neposrednu opasnost” mogu biti ka\u017enjene i bez sudjelovanja sudske vlasti, kao u slu\u010daju radikalnog islamskog klerika Anwar al-Awlakia koji je 2011. godine ubijen u Jemenu zbog propagande i poticanja na terorizam (Awlaki je podr\u017eavao korespondenciju s majorom vojske SAD Nidal Malik Hasanom koji je 2009. godine ubio 13 i ranio 30 ljudi u vojnoj bazi Fort Hood; Awlaki je tako\u0111er sudjelovao u pripremi Umara Farouka Abdulmutallaba za neuspje\u0161an poku\u0161aj ru\u0161enja leta 253 kompanije Northwest Airlines 25. prosinca 2009. godine). Pitanje da li su takva ubojstva opravdana – tim vi\u0161e \u0161to je Awlaki imao ameri\u010dko dr\u017eavljanstvo te s njime povezano pravo na pravedno su\u0111enje – predstavljaju izazov za sve zainteresirane autore i analiti\u010dare.<\/p>\n

Godine 2008, Savjet EU-a je prihvatio Op\u0107u deklaraciju o zabrani javnog poziva na mr\u017enju prema licima druge rase, boje ko\u017ee, vjere, nacionalnog ili etni\u010dkog porijekla, prema kojoj su dr\u017eave-\u010dlanice EU du\u017ene uvesti kaznenu odgovornost za odgovaraju\u0107a djela s predvi\u0111enom kaznom od jedne do tri godine zatvora. Deklaracija tako\u0111er zabranjuje javno odobravanje, odricanje ili umanjenje zna\u010daja raznih zlo\u010dina protiv \u010dovje\u010danstva. U vezi s ovim ograni\u010denjem neki \u010ditatelji bi se mogli sjetiti kontroverznog britanskog povjesni\u010dara Davida Irvinga te njegovog upornog poricanja postojanja plana za sistematsko istrebljenje \u017didova za vrijeme Drugog svjetskog rata. Irvinga je austrijski sud osudio na tri godine zatvora, a zatim izbacio iz zemlje ne samo radi toga \u0161to je rekao, ve\u0107 i radi onoga \u0161to bi mogao re\u0107i. Iako je prili\u010dno jasno da Irvingove tvrdnje o nepostojanju Holokausta i \u017eidovskim zavjerama spadaju u domenu iracionalnog, radi \u010dega je Irving status povjesni\u010dara zamijenio statusom de\u017eurne lude, nakon ove presude svi povjesni\u010dari u Austriji znaju kako je pri pisanju o Holokaustu po\u017eeljno ostati unutar okvira zadanih popularnom historiografijom. Pored besmislenosti ovakve zabrane (odricanje Holokausta najvi\u0161e \u0161teti onome tko izra\u017eava takva uvjerenja), ona na neki na\u010din poma\u017ee pobornicima sli\u010dnih dru\u0161tveno nepo\u017eeljnih stavova: ne samo da odstranjivanje iz javne sfere niti jednog glupana ili antisemita nije nau\u010dilo pameti, ve\u0107 ga je za\u0161titilo od javnog rugla i prijezira kojima bi nedvojbeno bio izvrgnut kada bi u\u017eivao slobodu izra\u017eavanja.<\/p>\n

Pri ograni\u010davanju slobode izra\u017eavanja postoji jo\u0161 jedan nerje\u0161ivi problem, a on se ti\u010de delegiranja prava na odre\u0111ivanje izjava i stavova koji ne smiju biti javno izre\u010deni. Kome \u0107e biti predstavljeno to pravo i \u010dime \u0107e ono biti ograni\u010deno? Kako te osobe mogu znati kakve izjave mogu uzrokovati zlo\u010din ili mr\u017enju? Uzro\u010dno-posljedi\u010dne veze izme\u0111u fenomena u ljudskom svijetu su \u010desto nerazmrsive, pa bi revni zakonodavac mogao do\u0107i do zaklju\u010dka da je neke teme najbolje potpuno zabraniti. Mo\u017eda bi mediji trebali prestati pisati o bogatstvima korumpiranih \u010dinovnika ili beskona\u010dnom podr\u017eavanju besmislenog dr\u017eavnog aparata putem visokih poreza da slu\u010dajno ne izazovu gnjev gra\u0111ana prema arogantnim predstavnicima vlasti? Nadalje, \u010dak i iza naizgled jasnih pravnih formulacija krije se magla: na primjer, \u0161to zna\u010di znatno umanjenje posljedica genocida i kako odrediti kada optu\u017eenom za takvo djelo dosuditi jednu, a kada tri godine zatvora?<\/p>\n

Sve navedeno pokazuje u kakve probleme je mogu\u0107e upasti jednom kada se zakonodavac po\u010dne baviti ograni\u010denjima javnog diskursa. Sloboda izra\u017eavanja mora biti potpuna ili ona ne postoji. Sud se treba baviti isklju\u010divo sankcioniranjem posljedica izjava. Niti jedna tema ili na\u010din razmi\u0161ljanja nisu zabranjeni. Ukoliko ve\u0107ina podr\u017eava odre\u0111ene stavove, tada je besmisleno zabranjivati njihovo izra\u017eavanje. Ukoliko ih ve\u0107ina odbacuje, tada \u0107e dru\u0161tvo samo izolirati njihove nositelje. Ukoliko je ljudima unutar nekog dru\u0161tva mogu\u0107e upravljati pomo\u0107u la\u017ei, demagogije i plamenih rije\u010di, tada takvo dru\u0161tvo nije izvr\u0161ilo jednu od svojih osnovnih funkcija: obrazovanje gra\u0111ana. Ono ionako ne\u0107e dugo opstati, ili \u0107e \u017eivot u njemu biti nedostojan \u010dovjeka.<\/p>\n

I na kraju, ono od \u010dega bi sloboda izra\u017eavanja trebala najmanje zavisiti je ne\u010diji subjektivni osje\u0107aj uvrije\u0111enosti izre\u010denim. U vezi s time postoji anegdota o Samuelu Johnsonu, autoru prvog rje\u010dnika modernog engleskog jezika: nakon \u0161to je zavr\u0161io svoje opse\u017eno djelo, po\u010deli su ga posje\u0107ivati ljudi sa svih strana Engleske kako bi mu \u010destitali i izrazili zahvalnost. Izme\u0111u ostalih, posjetila ga je i grupa pristojnih dama iz visokog londonskog dru\u0161tva. “Doktore Johnson,” reko\u0161e one, “vrlo nam je drago \u0161to u va\u0161 rje\u010dnik niste uklju\u010dili nepristojne i vulgarne rije\u010di.” “Dame,” odgovori doktor, “\u010destitam vam na iskazanoj upornosti u potrazi za njima”.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ukoliko je ljudima unutar nekog dru\u0161tva mogu\u0107e upravljati pomo\u0107u la\u017ei<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-154888","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/154888","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=154888"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/154888\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=154888"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=154888"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=154888"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}