{"id":154674,"date":"2014-08-10T07:28:49","date_gmt":"2014-08-10T05:28:49","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=154674"},"modified":"2014-08-11T10:35:32","modified_gmt":"2014-08-11T08:35:32","slug":"nestanak-latinskoamericke-desnice","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/08\/10\/nestanak-latinskoamericke-desnice\/","title":{"rendered":"Nestanak latinskoameri\u010dke desnice?"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Grace Livingstone<\/strong><\/p>\n

\"\"\u201cCrveni val\u201d koji zadnjih desetak godina preplavljuje Latinsku Ameriku, desnicu je stavio u nezgodnu poziciju: popularnost socijalnih mjera ljevice prisiljavaju je na mimikriju njezine socijalne retorike, uz rizik gubitka vlastite distinktivnosti. A kako ljevica zasad izbjegava zadirati u temelje dru\u0161tvene i ekonomske mo\u0107i elita, desnica ne mo\u017ee ra\u010dunati ni na aktivniju potporu svoje tradicionalne dru\u0161tvene baze<\/p>\n

Nema konzervativne stranke u Brazilu \u2013 lamentirao je nedavno magazin Veja u \u010dlanku pod naslovom \u201cZagonetka zemlje bez desnice\u201d (11. travnja 2011.)i. S obzirom na Radni\u010dku stranku (PT) koja je od 2002. izvukla \u010detrdeset milijuna ljudi iz siroma\u0161tva, niti jedna od dvadeset i \u0161est slu\u017ebenih strana\u010dkih formacija ne usu\u0111uje se identificirati kao \u201cdesna\u201d. \u010cak i one najreakcionarnije me\u0111u njima usvojile su etikete s progresivnim prizvukom, poput \u201cDemokrati\u201d. U cijeloj Latinskoj Americi, konzervativne stranke, koje su dominirale tijekom devedesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a prolaze kroz te\u0161ko razdoblje. Izborni rezultati intenzivne izborne godine name\u0107u pitanje: je li latinskoameri\u010dka desnica nestala?<\/p>\n

Dakako, desnica je zadr\u017eala neka upori\u0161ta, poput Kolumbije i Paname, jedine dvije zemlje uz Meksiko koje se \u010dine netaknute \u201ccrvenim valom\u201d.ii No od sedam predsjedni\u010dkih izbora 2014., pet \u0107e najvjerojatnije donijeti pobjedu ljevici ili lijevom centru: u El Salvadoru u o\u017eujku je pobijedila Fronta nacionalnog oslobo\u0111enja Farabundo Mart\u00ed (FMLN), proiza\u0161la iz ljevi\u010darske gerile; u Kostarici je u travnju na vlast do\u0161la Stranka gra\u0111anske akcije; a izostanu li ve\u0107a iznena\u0111enja, scenarij bi se u listopadu trebao ponoviti u Boliviji, Urugvaju i Brazilu.<\/p>\n

Neoliberali se i dalje dr\u017ee odgovornima za socijalno nasilje koje su proizvele politike strukturne prilagodbe. Izme\u0111u 1980. i 2004. broj osoba koje \u017eive ispod praga siroma\u0161tva porastao je sa stotinu dvadeset na vi\u0161e od dvije stotine i deset milijuna: stanovni\u0161tvo to dobro pamti. Brojni konzervativni vlastodr\u0161ci se, osim toga, povezuju s vojnim diktaturama iz 1970-ih i 1980-ih godina: u \u010cileu je, primjerice, Evelyn Matthei, kandidatkinja desnice na predsjedni\u010dkim izborima u prosincu 2013., k\u0107i generala bliskog Augustu Pinochetu. Erozija ekonomskog utjecaja Sjedinjenih Ameri\u010dkih Dr\u017eava, ba\u0161 kao i stvaranje organizacija regionalne integracije koje isklju\u010duju SAD (poput Unije ju\u017enoameri\u010dkih nacija, Unasur), sve vi\u0161e oslabljuju strana\u010dke formacije tradicionalno bliske Washingtonu.<\/p>\n

Glavna pote\u0161ko\u0107a s kojom se susre\u0107u konzervativne politi\u010dke snage svodi se na sljede\u0107e: kako definirati politi\u010dki projekt koji bi privukao glasa\u010de vi\u0161e od popularnih politika vlada s ljevice? Od Brazila do Venezuele, od Ekvadora do Bolivije, od Argentine do Nikaragve, vlade ljevice preusmjerile su dio ekonomskog rasta prema va\u017enim i velikim socijalnim programima. Desni\u010darske stranke poku\u0161ale su stoga prilagoditi svoj diskurs, obvezuju\u0107i se \u010dak, poput glavnog kandidata brazilske oporbe Aecija Nevesa, \u201cda \u0107e slijediti i pobolj\u0161avati\u201d uvedene mjere. Henrique Capriles, vo\u0111a dijela venezuelanske oporbe koji se predstavlja kao \u201cumjeren\u201d, nastoji se sada prikazati sna\u017enije socijalno orijentiranim od samog Ch\u00e1veza. Upu\u0107uje primjerice prigovore nasljedniku pokojnog predsjednika, Nicolasu Maduru, da se \u201cbur\u017eoazirao\u201d i uvjerava da upravo on \u201cutjelovljuje te\u017enje siroma\u0161nih\u201d.iii Dakako, Neves i Capriles predla\u017eu privatizacije kako bi se javne slu\u017ebe u\u010dinile \u201cefikasnijima\u201d, no njihov ton ostaje za\u0161e\u0107eren. Nakon lo\u0161ih rezultata na lokalnim izborima pro\u0161log prosinca, u venezuelanskoj oporbi uspinju se najradikalniji vo\u0111e, koji nastoje zbaciti izabranog predsjednika uli\u010dnim demonstracijama ili koriste\u0107i nasilne metode \u2013 strategija koja je u Venezueli poznata pod imenom salida (odlazak).<\/p>\n

Poslovni krugovi uspjeli su povremeno prona\u0107i zajedni\u010dki jezik s lijevim vladama, pa je i raskid izme\u0111u ekonomskih i politi\u010dkih elita dodatno ote\u017eao situaciju desnice, koja je tako li\u0161ena svoje najva\u017enije potpore. \u010cim je preuzeo funkciju predsjednika Bolivije, domoroda\u010dki sindikalac Evo Morales morao se suo\u010diti s pobunom mo\u0107nih zemljoposjednika koji kontroliraju velike planta\u017ee soje i suncokreta u dolinama Santa Cruza. No divovi agrobiznisa umirili su se kada se pokazalo da, unato\u010d radikalnoj retorici, vlada Eva Moralesa uravnote\u017euje prora\u010dun nude\u0107i porezne olak\u0161ice poljoprivrednim izvoznicima. \u0160tovi\u0161e, Morales nije nastavio s agrarnom reformom u isto\u010dnim dolinama, ve\u0107 se zadovoljio izvla\u0161tenjem velikih neproduktivnih planta\u017ea u sjevernim regijama. Rezultat toga je da bolivijska desnica gubi smjer i utjecaj te ne o\u010dekuje da \u0107e pobrati vi\u0161e od tre\u0107ine glasova na predsjedni\u010dkim izborima u listopadu 2014. godine.<\/p>\n

Ista je situacija u Peruu, gdje su poticanje eksploatacije rude i neoliberalne fiskalne politike predsjednika Ollante Humale odu\u0161evile mo\u0107nu trgova\u010dku elitu nastalu na eksploataciji zlata, bakra, ugljena i \u017eeljezne rude.iv I u Ekvadoru je ljevi\u010darski ekonomist Rafael Correa, izabran 2006., uspio zadr\u017eati podr\u0161ku srednjih klasa, jam\u010de\u0107i politi\u010dku stabilnost, ekonomski rast i razvoj infrastrukture, provode\u0107i uz to jo\u0161 i konzervativnu prora\u010dunsku politiku.<\/p>\n

Snage i slabosti ljevice<\/strong><\/p>\n

Brazilska politika neko\u0107 se svodila na regionalne mo\u0107nike na \u010delu klijentelisti\u010dkog sustava koji kontrolira lokalni privatni sektor, zemlju i medije. Ako oni i nisu sasvim nestali, Radni\u010dka je stranka ipak uspjela nagristi nekada\u0161nje va\u017ene utvrde desnice na sjeveru i sjeveroistoku zemlje, velikim dijelom zahvaljuju\u0107i svojim socijalnim programima. No brazilska ekonomska elita nema razloga za brigu zbog njihove politike. Podizanje op\u0107eg \u017eivotnog standarda, porast potro\u0161nje, konsolidacija unutarnjeg tr\u017ei\u0161ta koje uglavnom opskrbljuju doma\u0107e tvrtke: tijekom 2000-ih godina, \u010detrdeset i dva milijuna Brazilaca otvorilo je prvi put ra\u010dun u banci; petnaest milijuna je prvi put putovalo avionom. Ove promjene me\u0111utim ne mijenjaju socijalnu strukturu zemlje, koja je me\u0111u najmanje egalitarnim u svijetu. Ovisnost PT-a o Stranci brazilskog demokratskog pokreta (PMDB), koja obuhva\u0107a mo\u0107ne \u010dlanove agrobiznisa, ograni\u010dava im manevarski prostor u parlamentu.<\/p>\n

Suo\u010den s uspjehom PT-a, Neves se trudi definirati novu strategiju. Predstavlja Brazilsku socijaldemokratsku partiju (BSDP), strana\u010dku formaciju koja se identificira sa srednjom klasom, poniklu iz opozicije diktaturi, no ubrzo potom preobra\u0107enu na neoliberalizam. Glavna razlika izme\u0111u PT-a i BSDP-a u kona\u010dnici je u njihovoj vanjskoj politici. BSDP osu\u0111uje strate\u0161ki savez sa Caracasom, kao i namjeru da se uspostavi autonomni regionalni blok, naro\u010dito preko Unije ju\u017enoameri\u010dkih nacija (Unasur).<\/p>\n

Iako je Dilma Rousseff (PT) daleko ispred svih po predizbornim anketama, u korist Nevesu mogli bi i\u0107i usporavanje rasta, kao i demonstracije u kojima se, izme\u0111u ostalog, zahtijevalo pobolj\u0161anje javnih slu\u017ebiv i smanjenje tro\u0161kova za Svjetsko nogometno prvenstvo i Olimpijske igre 2016. To dobro ukazuje na jednu od slabosti modela latinskoameri\u010dke ljevice: on po\u010diva na rastu koji vi\u0161e ovisi o iskori\u0161tavanju sirovina, nego \u0161to bi bio temeljen na ekonomskoj diverzifikaciji ili strukturnim reformama koje bi mogle zaprijetiti interesima mo\u0107nih. Dakako, ova su iskustva pokazala da jaka politi\u010dka volja omogu\u0107uje pobolj\u0161anje \u017eivotnih uvjeta stanovni\u0161tva, \u0161to je va\u017ena lekcija za Europu iscrpljenu mjerama \u0161tednje. No ti pokusi pokazuju i ograni\u010denja strategije koja ovisi o fluktuacijama svjetskih cijena primarnih sirovina.<\/p>\n

\u010cini se da model kombiniranja liberalne ekonomije sa socijalnim programima posustaje u \u010cileu. Recept koji je osmislio Concertaci\u00f3n, koalicija lijevog centra koja je bila na vlasti od po\u010detka demokratske tranzicije 1990. do 2010., ni sada ve\u0107 biv\u0161i desni\u010darski predsjednik, milijarder Sebasti\u00e1n Pi\u00f1era, nije u osnovi mijenjao. No on se morao suo\u010diti s dvostrukim nezadovoljstvom: kako studenata, koji su se borili protiv privatizacije obrazovanja, tako i \u201cstare desnice\u201d, razo\u010darane njegovim nedostatkom hrabrosti. Ministar financija generala Pinocheta, Hern\u00e1n B\u00fcchi, tako\u0111er se \u017ealio zbog visine poreza i prepreka investiranju \u201cpod izgovorom da se tako \u0161titi okoli\u0161\u201d ili da se odr\u017eava \u201csocijalna za\u0161tita za radnike koja podriva osobne slobode\u201d. Zaklju\u010dak ove kritike je: \u201cNi\u0161ta nas ne obvezuje da se pona\u0161amo kao iskompleksirana desnica.\u201dvi<\/p>\n

Uz anga\u017eman za besplatno visoko\u0161kolsko obrazovanje (koje bi se financiralo oporezivanjem velikih tvrtki) i reformu ustava naslije\u0111enog od diktature \u2013 drugi mandat socijalistkinje Michelle Bachelet, izabrane u prosincu 2013., obe\u0107ava da \u0107e biti bliskiji politikama ljevice nego \u0161to je to bio prethodni (od 2006. do 2010.). Nakon slaba\u0161nih rezultata koje je ostvarila desnica na zadnjim izborima, kada Evelyn Matthei nije dobila vi\u0161e od 38 posto glasova, iz dvije glavne stranke desnice istupili su brojni \u010dlanovi. Mnogi zazivaju osnivanje nove partije desnog centra oko Sebastiena Pi\u00f1ere. No politika Michelle Bachelet mogla bi ujediniti i desnicu, izazivaju\u0107i i bijes onih nostalgi\u010dnih za Pinochetom i bijes neoliberala.<\/p>\n

Brazil i \u010cile se \u010desto predstavljaju kao \u201cumjerena\u201d lica latinskoameri\u010dke ljevice. No Brazil je odigrao va\u017enu geopoliti\u010dku ulogu: oja\u010dao je regionalne organizacije i orijentirao geopolitiku kontinenta prema ljevici. Kolateralni u\u010dinak ipak je bio doprinos homogenizaciji odre\u0111enih pozicija te je stvorio prostor za sporazumijevanje unutar tih struktura. Olivier Dab\u00e8ne, profesor na Pari\u0161kom institutu politi\u010dkih znanosti (Sciences Po), obja\u0161njava kako Zajednicom latinskoameri\u010dkih i karipskih dr\u017eava (CELAC) predsjeda \u201ctrojka\u201d koju \u010dine predstavnici triju zemalja: trenutno predsjedavaju\u0107e, one koja \u0107e naslijediti predsjedavaju\u0107u poziciju i one koja ju je prethodno dr\u017eala. Tijekom 2012. ovo trojku su \u010dinili Ch\u00e1vezova Venezuela, Pi\u00f1erin \u010cile i Kuba Fidela i Ram\u00f3na Castra. \u201cOvaj neobi\u010dni trio naizgled nema posebnih pote\u0161ko\u0107a u funkcioniranju\u201d, veseli se Dab\u00e8ne. \u201cDobro pokazuju sposobnost, sasvim novu u Latinskoj Americi, da daju primat op\u0107em interesu koji nadilazi politi\u010dke razmirice. Do\u0161lo je vrijeme za pragmatizam i fleksibilnost, \u0161to predstavlja napredak za regionalizam u zoni Latinske Amerike i Kariba.\u201d<\/p>\n

Predsjednik Juan Manuel Santos, koji potje\u010de iz jedne od najutjecajnijih obitelji kolumbijske elite, to je vrlo dobro shvatio: ideolo\u0161ka strogost katkada sputava trgovinu. Njegovi napori da se ponovno pove\u017ee s Venezuelom stimulirali su razmjenu izme\u0111u dviju zemalja. Agresivno pozicioniranje njegova prethodnika Alvara Uribea rezultiralo je padom razmjene za 2,6 milijardi dolara u 2008. na manje od 800 milijuna 2010.vii, \u0161to je zna\u010dajan gubitak zarade za lokalnu bur\u017eoaziju\u2026 Za razliku od Uribea, anga\u017eiranog u vojnim napadima na gerilu Revolucionarnih oru\u017eanih snaga Kolumbije (FARC), tehnokrat Santos o\u010darao je europske progresivce izjavom da je za legalizaciju droge. Ra\u010dunaju\u0107i da \u0107e socijalne reforme potkopati narodnu podr\u0161ku koju u\u017eiva gerila, donio je 2011. zakon koji ima za cilj vratiti zemlju protjeranim seljacima i zapo\u010deo mirovne pregovore s FARC-om. Taktika je izazvala bijes zemlji\u0161nih posjednika \u2013 i njihovih paravojnih saveznika \u2013 koji se suprotstavljaju bilo kakvom obliku redistribucije.<\/p>\n

Santos je uvidio i da je Uribeova proameri\u010dka pozicija pove\u0107ala izolaciju Bogote, pa se potrudio pokrenuti suradnju s Azijom i njezinim najbli\u017eim susjedima. Zajedno s Meksikom, Peruom i \u010cileom, Kolumbija je 2012. pokrenula Pacifi\u010dki savez. Ove \u010detiri zemlje namjeravaju potaknuti transpacifi\u010dku trgovinu i stvoriti zonu slobodne razmjene u srcu Latinske Amerike koju smatraju odve\u0107 protekcionisti\u010dkom.<\/p>\n

Sociokulturna pitanja jo\u0161 uvijek ne pru\u017eaju desnici na\u010din da se u\u010dinkovito istakne. Civilna zajednica za homoseksualne parove \u2013 koju osu\u0111uju Crkva i konzervativniji segmenti dru\u0161tva \u2013 nedavno je odobrena i u zemljama u kojima je na vlasti ljevica (Urugvaj, Argentina i Brazil) i u onima gdje vlada desnica (Meksiko i Kolumbija). U \u010cileu, Michelle Bachelet podr\u017eala je nacrt zakona Sebastiana Pi\u00f1ere, kojemu se suprotstavljaju njegovi saveznici iz Neovisne demokratske unije (NDU, neko\u0107 bliski Pinochetu).<\/p>\n

Vlada prili\u010dno velik konsenzus po pitanju \u017eenskih prava\u2026 ali s konzervativnih pozicija.viii Correa je nedavno prijetio da \u0107e napustiti stranku ako zastupnici predlo\u017ee dekriminalizaciju dobrovoljnog prekida trudno\u0107e, koja je trenutno dopu\u0161tena samo iz zdravstvenih razloga ili u slu\u010daju silovanja mentalno hendikepirane \u017eene. \u201cSandinist\u201d Daniel Ortega zala\u017ee se za potpunu zabranu poba\u010daja u Nikaragvi. Isklju\u010dimo li Kubu, Meksiko i Urugvaj, Latinska Amerika o\u0161tro ograni\u010dava pravno na poba\u010daj, a \u201cprogresivci\u201d ne daju nikakva znaka napretka u ovom podru\u010dju: za vrijeme brazilskih predsjedni\u010dkih izbora 2010., dvoje glavnih kandidata, Dilma Rousseff i Jos\u00e9 Serra, iako skloni ubla\u017eavanju zakona, izjavili su da su protiv, iz straha od gubitka katoli\u010dkog dijela svojega bira\u010dkog tijela.<\/p>\n

Bilo bi ipak pogre\u0161no zaklju\u010diti da su ljevica i desnica sada jako sli\u010dni \u2013 u stvarnosti su daleko od toga. Relativna hegemonija socijalnih pitanja, na kojima inzistira ljevica, uvjetuje neka tapkanja po rubovima od strane desnice koja \u017eeli promijeniti ko\u0161ulju. Po svemu sude\u0107i, ipak nije rije\u010d o ideolo\u0161koj revoluciji, nego o jednostavnim strate\u0161kim akrobacijama. Kona\u010dno, kako pokazuju brojni poku\u0161aji dr\u017eavnih udara koji su obilje\u017eili recentnu latinskoameri\u010dku povijest \u2013 bilo uspjelih, kao u Hondurasu (2009.) ili Paragvaju (2012.), ili propalih, kao u Venezueli (2002.), Boliviji (2008.) ili Ekvadoru (2010.) \u2013 autoritarna \u201cstara desnica\u201d jo\u0161 uvijek nije napustila teren.<\/p>\n

S francuskog prevela: Milena Ostoji\u0107<\/p>\n

* Grace Livingstone je autorica knjige America\u2019s Backyard: The United States and Latin America from the Monroe Doctrine to the War on Terror (Zed Books, London, 2009.).<\/address>\n
i Vidi Carla Luciana Silva, \u201cVeja, le magazine qui compte au Br\u00e9sil\u201d, Le Monde diplomatique, prosinac 2012.<\/address>\n
ii Vidi William I. Robinson, \u201cLes voies du socialisme latino-am\u00e9ricain\u201d, Le Monde diplomatique, studeni 2011.<\/address>\n
iii Intervju u \u010dasopisu Le Monde, 3. travnja 2014.<\/address>\n
iv Vidi Anna Bednik, \u201cPour tout l\u2019or du P\u00e9rou\u201d, Le Monde diplomatique, o\u017eujak 2014.<\/address>\n
v Vidi Janette Habel, \u201cBrazil tra\u017ei promjene na ulicama\u201d, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, srpanj 2013.<\/address>\n
vi Hern\u00e1n B\u00fcchi, \u201cChile: La derecha avergonzada\u201d, La Tercera, Santiago, 3. listopada 2010.<\/address>\n
vii Vidi Lo\u00efc Ramirez, \u201cQuand Alvaro Uribe exasp\u00e9rait le patronat colombien\u201d, Le Monde diplomatique, listopad 2012.<\/address>\n
viii Vidi Lamia Oualalou, \u201cAm\u00e9rique latine, ce qui change pour les femmes\u201d, Le Monde diplomatique, prosinac 2011.<\/address>\n

Lemondediplomatique.hr<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Relativna hegemonija socijalnih pitanja, na kojima inzistira ljevica, uvjetuje neka <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-154674","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/154674","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=154674"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/154674\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=154674"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=154674"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=154674"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}