{"id":152201,"date":"2014-07-12T08:35:25","date_gmt":"2014-07-12T06:35:25","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=152201"},"modified":"2014-07-12T08:35:25","modified_gmt":"2014-07-12T06:35:25","slug":"niko-nije-osloboden-proslosti","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/07\/12\/niko-nije-osloboden-proslosti\/","title":{"rendered":"Niko nije oslobo\u0111en pro\u0161losti"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Ned\u017ead Novali\u0107<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Nikom od nas nije zagarantirano da nikada ne\u0107e do\u0107i u situaciju da bude dio jednog tako ne\u010dovje\u010dnog sistema. Ta spoznaja tjera nas na aktivan anga\u017eman kako bismo sprije\u010dili da ikada ponovo bude formiran dru\u0161tveni kontekst i sistem koji \u0107e po\u010diniti genocid \u201cEvropska unija vi\u0161e ne postoji, barem ne onakva kakvu poznajemo. A pitanje nije kakav \u0107e oblik zadobiti nova unija, nego za\u0161to Evropa koja je bila predmet na\u0161ih snova vi\u0161e ne postoji? Odgovor je jednostavan: svi stubovi na kojima je gra\u0111ena Evropska unija i koji su opravdavali njeno postojanje danas su sru\u0161eni.\u201d Prethodni citat dio je govora Ivana Krasteva, odr\u017eanog krajem marta 2013. na seminaru \u201cEvropa u krizi\u201d na Univerzitetu u Sofiji. Prema Krastevu, osnovni temelj na kojem je nastala EU, a koji vi\u0161e ne postoji, jeste zajedni\u010dko sje\u0107anje na Drugi svjetski rat.<\/p>\n

Anketa provedena me\u0111u njema\u010dkim u\u010denicima u dobi od 14 do 16 godina, objavljena prije ne\u0161to vi\u0161e od godinu dana, pokazala je da tre\u0107ina ovih mladih ljudi ne zna ko je bio Hitler, dok 40 posto njih vjeruje da su sve njema\u010dke vlade od 1933. do danas jednako po\u0161tovale ljudska prava. \u201cTo ne zna\u010di da u Njema\u010dkoj postoji nostalgija za fa\u0161izmom. Ne, to jednostavno zna\u010di da se sada moramo pomiriti s \u010dinjenicom da nova generacija nema nikakve veze sa ovom historijom. Uvjerenje da Evropska unija i dalje crpi svoj legitimitet iz ratnih korijena samo je iluzija\u201d, obja\u0161njava Krastev uz zaklju\u010dak da su nestali i drugi temelji na kojima je nastala EU \u2013 hladni rat, vjera u prosperitet, vjera u konvergenciju, te vjera u socijalnu dr\u017eavu.<\/p>\n

PITANJE KRIVICE<\/p>\n

Ne zanemaruju\u0107i ni ostale temelje EU koji su nestali ili nestaju pred na\u0161im o\u010dima, zadr\u017eimo se na glavnom temelju nastanka EU: zajedni\u010dkom sje\u0107anju na Drugi svjetski rat. Prema francuskom sociologu Mauriceu Halbwachsu, sje\u0107anje je dru\u0161tveni konstrukt, bilo da je ono institucionalizirano (kao \u0161to su interpretacije pro\u0161losti koje nude politi\u010dke elite) ili individualno. Sje\u0107anje je, tvrdi Halbwachs u svom radu o kolektivnom sje\u0107anju, podlo\u017eno sada\u0161njosti i koristi se kako bi se objasnio i opravdao novi politi\u010dki poredak. Prema njemu, nemogu\u0107e je da se pojedinci na dosljedan na\u010din sje\u0107aju izvan konteksta grupe kojoj pripadaju. Pripadnost grupi \u201copskrbljuje\u201d pojedince materijalom koji \u010dini sje\u0107anje, a grupe \u010dak mogu u pojedincima \u201cproizvesti\u201d sje\u0107anje na doga\u0111aje koje ti pojedinci zapravo uop\u0107e nisu do\u017eivjeli. Srbijanski sociolog Todor Kulji\u0107 insistira na razlikovanju \u201ckulture sje\u0107anja\u201d i \u201ckulture pam\u0107enja\u201d. Kulji\u0107 pam\u0107enje poredi sa sistemati\u010dnim \u201cskladi\u0161tenjem\u201d sadr\u017eaja pro\u0161losti, dok je sje\u0107anje \u201caktueliziranje\u201d sa\u010duvanih sadr\u017eaja. Ono \u010dega se sje\u0107amo i kako se sje\u0107amo iz pro\u0161losti uveliko je, ako ne i u potpunosti, odre\u0111eno sada\u0161njo\u0161\u0107u u kojoj \u017eivimo. Pojednostavljeno, pojmovi kao \u0161to su \u201ckultura sje\u0107anja\u201d, \u201cpolitika sje\u0107anja\u201d, \u201csuo\u010davanje s pro\u0161lo\u0161\u0107u\u201d, podrazumijevaju dugotrajne procese \u201ckreiranja\u201d. Te procese u ve\u0107ini slu\u010dajeva zapo\u010dinje elita jednog dru\u0161tva, ili barem njeni pojedini dijelovi (intelektualci, politi\u010dari, vjerski slu\u017ebenici), da bi kona\u010dno bila prihva\u0107ena od jedne grupe.<\/p>\n

U slu\u010daju Njema\u010dke nakon Drugog svjetskog rata, proces izgradnje sje\u0107anja, koji \u0107e kasnije omogu\u0107iti i stvaranje EU ali i najdu\u017ei period mira u njema\u010dkoj historiji, zapo\u010deo je jo\u0161 1946. godine. Njema\u010dki filozof Karl Jaspers tokom jednog predavanja u zimskom semestru 1945\/46. na Univerzitetu u Heidelbergu iznio je ideju da izgradnja demokratije u Njema\u010dkoj nakon Hitlera stoji u direktnoj vezi s javnom refleksijom o njema\u010dkoj krivici. Jaspers je 1946. objavio i spis \u201cPitanje krivice\u201d u kojem je povukao razliku izme\u0111u krivi\u010dne odgovornosti, politi\u010dke krivice, moralne krivice i metafizi\u010dke krivice. Jaspers je ovim nastojao da, s jedne strane, jasno stavi do znanja da nije isti stepen odgovornosti svih Nijemaca za holokaust, ali i da, s druge strane, omogu\u0107i odgovaraju\u0107e koncepcije kajanja, ispa\u0161tanja i pravnog zadovoljenja.<\/p>\n

KAKO SE \u201cOTRESTI\u201d SVOJE PRO\u0160LOSTI<\/p>\n

Od \u010detiri stepena krivice, Nijemci su se nakon rata posebno morali izboriti s dva posljednja. S obzirom na to da su saveznici, kao pobjednici, Nirnber\u0161kim procesom ali i nizom kasnijih su\u0111enja, uspostavili temelj za rje\u0161avanje krivi\u010dne odgovornosti, Nijemcima je nakon toga ostalo da se, kao pojedinci koji nisu li\u010dno \u010dinili zlo\u010dine ali su pripadali grupi u \u010dije ime je \u010dinjen, suo\u010de s moralnom i metafizi\u010dkom odgovorno\u0161\u0107u za holokaust. \u010cak su i nove generacije, koje nisu bile ni ro\u0111ene u vrijeme Drugog svjetskog rata, morale uzeti u\u010de\u0161\u0107a u rje\u0161avanju ovih problema.<\/p>\n

Helmut Dubil pratio je suo\u010davanje njema\u010dke politi\u010dke elite s naslije\u0111em Drugog svjetskog rata kroz zapisnike sa zasjedanja Savezne skup\u0161tine (Bundestag) SR Njema\u010dke. I\u0161\u010ditavaju\u0107i preko 180 tomova zapisnika s tih zasjedanja u periodu od 1949. do 1999, Dubil je u svojoj knjizi \u201cNiko nije oslobo\u0111en historije\u201d registrirao nekoliko retorskih figura kojima su Nijemci poku\u0161avali da se \u201cotresu\u201d svoje pro\u0161losti. Prva figura jeste izdvajanje: njome se poku\u0161ava odgovornost Nijemaca za po\u010dinjene zlo\u010dine pripisati konkretnim osobama, u ekstremnim slu\u010dajevima samo Hitleru. Druga figura je pozicija \u017ertve: i Nijemci su bili \u017ertve Hitlera. Tre\u0107a figura je \u201cporavnanje\u201d: ako su Nijemci i \u010dinili zlo\u010dine, o njima se uvijek govorilo uz spominjanje patnji kroz koje su Nijemci pro\u0161li kroz historiju ili pred kraj Drugog svjetskog rata, odnosno neposredno nakon rata.<\/p>\n

Proces suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u i u samoj Njema\u010dkoj bio je spor, bolan i dugotrajan. Tek 8. maja 1970. godine odr\u017eana je prva zvani\u010dna komemoracija kojom se obilje\u017eio kraj Drugog svjetskog rata. Tada\u0161nji zapadnonjema\u010dki kancelar Wili Brandt, tokom posjete Poljskoj u decembru 1970. godine, kleknuo je pred spomenikom \u017ertvama holokausta i na koljenima zamolio za opro\u0161taj za zlo\u010dine u\u010dinjene u njema\u010dko ime. Tokom spomenute komemoracije u Bundestagu Brandt je rekao: \u201cJedan narod mora biti spreman trezveno pogledati svoju historiju, jer samo onaj ko se sje\u0107a onoga \u0161to je bilo mo\u017ee spoznati ono \u0161to danas jeste i sagledati ono \u0161to mo\u017ee biti sutra. To posebno va\u017ei za mla\u0111u generaciju. Ona nije u\u010destvovala u onome \u0161to se tada zavr\u0161ilo, neki se nisu bili ni rodili. Ali, uprkos tome, niko nije oslobo\u0111en historije.\u201d<\/p>\n

No, i nakon Brandta nastavak procesa bio je bolan. Kada su u Bundestagu ve\u0107ina zastupnika bili oni koji nisu bili ni ro\u0111eni ili su bili djeca za vrijeme nacisti\u010dkih zlo\u010dina, nije bilo jednostavno govoriti o zlo\u010dinima po\u010dinjenim uime naroda kojem pripadaju. Zastupnica Krista Nikels i Oto \u0160ili primjeri su takve unutra\u0161nje drame. Oboje poslanika poru\u010divali su 1995. godine da \u0107e generacije koje dolaze mo\u0107i imati pozitivnu predstavu o sebi samo ukoliko imaju moralna na\u010dela koja su suprotna onima koja su imali pripadnici Vermahta (njema\u010dke vojske). S obzirom na to da sociolozi i psiholozi upozoravaju da je u procesu socijalizacije identifikacija djece s generacijom roditelja neophodna, a njihovi roditelji su bili pripadnici jedne takve ne\u010dovje\u010dne organizacije kakav je bio Vermaht, postaje vidljiva unutra\u0161nja pukotina: kakvo oni mjesto zauzimaju u pam\u0107enju i moralnoj svijesti djece i unuka?<\/p>\n

U Njema\u010dkoj i danas traje proces suo\u010davanja s naslije\u0111em Drugog svjetskog rata. Prije nekoliko mjeseci uhap\u0161en je 93-godi\u0161nji Hans Lipschis, koji se sumnji\u010di da je bio jedan od \u010duvara u Auschwitzu. Uz nastavak krivi\u010dnog progona svih onih koji su na bilo koji na\u010din u\u010destvovali u zlo\u010dinima, u Njema\u010dkoj je u potpunosti institucionalizirano sje\u0107anje na period Drugog svjetskog rata. \u0160kolski ud\u017ebenici, muzeji, spomenici \u017ertvama, mediji \u2013 alati su preko kojih se to sje\u0107anje odr\u017eava.<\/p>\n

DOKLE SMO SMI STIGLI?<\/p>\n

Primjer Njema\u010dke i suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u u Evropi nakon Drugog svjetskog rata nama su zna\u010dajni samo kao pokazatelji procesa koji stoji pred postjugoslavenskim zemljama i dru\u0161tvima. Evropa je uspjela, sje\u0107aju\u0107i se stradanja iz perioda od 1939. do 1945. godine, iznjedriti jedan od najdu\u017eih perioda mira u (zapadno)evropskoj historiji. Ako je Evropa na temelju sje\u0107anja na stradanje uspjela stvoriti zajedni\u010dku instituciju u kojoj su \u010dlanice postali doju\u010dera\u0161nji neprijatelji, mo\u017ee li Balkan, na osnovu sje\u0107anja na period stradanja od 1991. do 1999. godine, stvoriti dr\u017eave koje \u0107e uspjeti izgraditi barem dobrosusjedske odnose?<\/p>\n

Nekoliko je faktora koji su, barem dosad, spre\u010davali taj proces. Jedan od njih je vjerovatno \u010dinjenica da jo\u0161 uvijek nije prevagnula ideja da rat vi\u0161e nikada ne bi trebao biti na\u010din rje\u0161avanja bilo kakvih nesuglasica. Zapitajmo se odrastaju li danas generacije koje se ratnog perioda sje\u0107aju isklju\u010divo kao \u201cherojskog doba\u201d, dok trenutni mir posmatraju kao pauzu u kojoj treba zauzeti \u0161to bolje pozicije pred \u201ckona\u010dni obra\u010dun\u201d? \u201cSlike tih vremena (\u017eivotne pri\u010de ratnih veterana i \u010dlanova njihovih porodica)\u201d, u izdanju Centra za nenasilnu akciju (CNA) iz 2011. godine, knjiga je koja bi mogla biti lijek za otre\u017enjenje. \u010cisto da se vidi da je svaki rat, prije svega, jedna velika koli\u010dina boli.<\/p>\n

Izvinjenja za u\u010dinjene zlo\u010dine, kojima svjedo\u010dimo proteklih godina, va\u017ean su aspekt izgradnje mira i suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u. Me\u0111utim, kada god govorimo o suo\u010davanju s pro\u0161lo\u0161\u0107u moramo biti svjesni da je prvi korak u tom procesu aktivan anga\u017eman u trenutku, dru\u0161tvu i prostoru u kome sada obitavamo. Poljski sociolog jevrejskog porijekla Zygmunt Bauman daje jedinstven odgovor na pitanje kako je bilo mogu\u0107e da sasvim obi\u010dni ljudi, koji nikada do tada nisu pokazivali potencijal za nasilje, po\u010dine holokaust. Bauman odbija teze da je neko od nas \u201cpredodre\u0111en\u201d da po\u010dini takav zlo\u010din. On radije govori o dru\u0161tvenom kontekstu koji primorava doju\u010dera\u0161nje sasvim obi\u010dne ljude da postanu dio \u201csistema\u201d koji je spreman po\u010diniti holokaust, genocid ili bilo koji drugi zlo\u010din. Pojednostavljeno, nijedan pojedinac, a kamoli cijeli narod, nisu \u201cgenocidni\u201d. Istovremeno, nikom od nas nije zagarantirano da nikada ne\u0107e do\u0107i u situaciju da bude dio jednog tako ne\u010dovje\u010dnog sistema. Ta spoznaja tjera nas na aktivan anga\u017eman kako bismo sprije\u010dili da ikada ponovo bude formiran dru\u0161tveni kontekst i sistem koji \u0107e po\u010diniti genocid.<\/p>\n

KAKO OKRENUTI STRANICU?<\/p>\n

Da li onda jednostavno zaboraviti sve \u0161to nam se de\u0161avalo, da li \u201cokrenuti stranicu\u201d i \u010ditati neka nova poglavlja, kako nama na Balkanu \u010desto poru\u010duju? Florence Hartman je u jednom intervjuu upozorila da je nemogu\u0107e okrenuti nepro\u010ditanu stranicu. Prilikom tog \u201c\u010ditanja\u201d ne mora nu\u017eno biti da \u0107emo svi jednako interpretirati \u201cpro\u010ditano\u201d.<\/p>\n

Uloga nevladinih organizacija, posebno onih koje imaju regionalni karakter, od izuzetnog je zna\u010daja za pomirenje u postjugoslavenskim dr\u017eavama, posebno ako se uzme u obzir da politi\u010dke elite u mnogim postjugoslavenskim zemljama svoj legitimitet crpe iz rata i ratnih de\u0161avanja, \u0161to ote\u017eava institucionalizirano suo\u010davanje s pro\u0161lo\u0161\u0107u na nivou dr\u017eava. Prije nekoliko mjeseci, ratni veterani Armije RBiH, Vojske RS, HVO i HV odali su po\u010dast stradalim u genocidu u Srebrenici. Samo oni koji su direktno radili na jednom takvom projektu znaju koliko truda, vremena i strpljenja treba da bi se takvo ne\u0161to realiziralo. No, kako smo vidjeli iz primjera Njema\u010dke, strpljenje, puno truda i vremena, sve to je neophodno za kona\u010dni uspjeh.<\/p>\n

Kontra press<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Uz jo\u0161 jednu godi\u0161njicu genocida u Srebrenici<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":152202,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-152201","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/152201","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=152201"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/152201\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/152202"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=152201"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=152201"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=152201"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}