{"id":147792,"date":"2014-06-01T08:27:53","date_gmt":"2014-06-01T06:27:53","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=147792"},"modified":"2014-06-02T09:44:45","modified_gmt":"2014-06-02T07:44:45","slug":"veliki-zaokret-udesno","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/06\/01\/veliki-zaokret-udesno\/","title":{"rendered":"Veliki zaokret udesno?"},"content":{"rendered":"

Autorka: Danijela Dolenec*<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Trenutna politi\u010dka konstelacija ukazuje na autoritarne tendencije s obje strane politi\u010dkog spektra. Izbor koji nam se nudi mo\u017eemo opisati kao alternativu izme\u0111u neliberalnih demokrata i liberalnih nedemokrata. Kako bismo izbjegli ovaj distopijski scenarij, treba nam ljevica koja demokraciju shva\u0107a ozbiljno.<\/p>\n

Europski su se izbori o\u010dekivano pokazali prije svega kao mjerenje prolaznog vremena sada\u0161nje vlade. Kao \u0161to su razni komentatori ve\u0107 utvrdili, simpatizeri vlade su joj zaokru\u017eivanjem Oraha i Picule slali jasnu poruku, dok su ostali birali kontra, odnosno u premo\u0107noj ve\u0107ini bojkotirali izbore. Oni koji su iza\u0161li, obojali su Hrvatsku u plavu boju desnice svudje osim u Istri i dijelu Me\u0111imurja.<\/p>\n

Budu\u0107i da se \u010dak i Zagreb odlu\u010dio za HDZ, \u010dini se opravdano upitati se – svjedo\u010dimo li velikom zaokretu u desno? O takvom je zaokretu 1979. godine pisao Stuart Hall[i], u jednoj od ranih i, pokazalo se, preciznih analiza nadolaze\u0107eg ta\u010derizma. Jasno je da je domet usporedbe politi\u010dke situacije u Velikoj Britaniji 1979. i dana\u0161njih prilika u Hrvatskoj zna\u010dajno ograni\u010den – prije svega rekla bih jer nema usporedbe izme\u0111u politi\u010dkog kapaciteta Margaret Thatcher i Tomislava Karamarka. No, \u010ditanje Hallove analize s kraja sedamdesetih ipak otvara zanimljive paralelizme koje vrijedi istaknuti.<\/p>\n

Analiziraju\u0107i tada\u0161nji politi\u010dki trenutak, Hall je sredi\u0161nje pitanje formulirao na sljede\u0107i na\u010din: kako to da se u periodu ekonomske recesije kojom poku\u0161ava upravljati socijaldemokratska stranka s (barem nominalnom) podr\u0161kom radnika, \u017eivljeno iskustvo ve\u0107ine ljudi oblikuje unutar ideologema desnice? Kako to da u periodu socijaldemokratske vlade kao klju\u010dne probleme dru\u0161tva svoje sugra\u0111ane vidimo kao parazite, dr\u017eavu kao teret dru\u0161tvu, poreze kao namete, politi\u010dare kao lopove, a \u0161kole kao izvor opasne ideologije?<\/p>\n

Ve\u0107 ofucani odgovor s lijeva ka\u017ee kako suvremena socijaldemokracija nakon usvajanja doktrine Tre\u0107eg puta vi\u0161e nema veze sa za\u0161titom radnika od kapitala, ali time zapravo ne odgovara na ovo pitanje, odnosno ne obja\u0161njava nam – za\u0161to? Analiziraju\u0107i dugi period laburisti\u010dke vladavine u Velikoj Britaniji, Hall ka\u017ee kako socijaldemokratske stranke nisu homogeni kanal koji izra\u017eava volju radnih ljudi, nego promjenjiva formacija koja poku\u0161ava organizirati radnike u politi\u010dku snagu, odnosno predstavljati njihove interese. No, kad osvoji vlast, socijaldemokratska stranka se za izlazak iz ekonomske krize neizostavno okre\u0107e postizanju dogovora s kapitalom. To zna\u010di da svoju temeljnu osnovu legitimacije – predstavljanje interesa radnika – koristi ne da bi unaprijedila ve\u0107 da bi disciplinirala te interese.<\/p>\n

Nedvosmisleno opredjeljenje zastupnika radni\u010dkih interesa kojim dobiva izbore, socijaldemokratska vlada po dolasku na vlast zamijenjuje retorikom nacionalnog interesa, gdje interes radnika postaje jedan od “socijalnih partnera”, a pla\u0107e predmetom pregovora i, po potrebi, nametanja discipline. Drugim rije\u010dima, vladavina socijaldemokrata u periodima ekonomske krize neizbje\u017eno sama sebi kopa jamu, istovremeno erodiraju\u0107i svoju bira\u010dku bazu pogor\u0161avaju\u0107i ekonomski polo\u017eaj prosje\u010dnog gra\u0111anina i otvaraju\u0107i teren desnici da ponudi alternativne interpretacije problema i rje\u0161enja. Kako ka\u017ee Hall, upravo je ta kontradikcija socijaldemokracije klju\u010dni izvor desnog zaokreta u politi\u010dkom spektru.<\/p>\n

Naime, veliki se bazen radni\u010dkog nezadovoljstva uz nevelik napor desnih politi\u010dkih aktera prelijeva u diskriminatorne politike koje socioekonomske probleme prebacuju na teren identitetskih borbi. U britanskom kontekstu kraja sedamdesetih to se odnosilo na fa\u0161isti\u010dke interpretacije rasnih odnosa, kao i tematizaciju imigracije kao “prijetnje na\u0161em na\u010dinu \u017eivota”. U rasno i etni\u010dki homogenoj Hrvatskoj primarno polje diskriminatornih identitetskih politika su seksualne manjine i \u017eenska reproduktivna prava, ali princip je isti. Kada rje\u0161enja koja se nude za klju\u010dne probleme dru\u0161tva po\u010dnu uklju\u010divati oduzimanje prava i su\u017eavanje sloboda, ukoliko smo iole svjesni vi\u0161eslojnosti vlastitog identiteta, trebamo se po\u010deti bojati dana kada \u0107e moralna osuda susti\u0107i i na\u0161 na\u010din \u017eivota.<\/p>\n

No, kada u ovom stiliziranom prikazu politi\u010dke dinamike do\u0111emo do reakcije vladaju\u0107ih kao fundamentalne zabrinjavaju\u0107e to\u010dke, tu se slu\u010dajevi Velike Britanije sedamdesetih i Hrvatske danas razdvajaju. Dok ostatak Hallove analize definira nadolaze\u0107i autoritarni populizam Margaret Thatcher koji \u0107e oblikovati britansku politiku narednih desetlje\u0107a, mi svjedo\u010dimo, bojim se, ne\u0161to opasnijoj dinamici. Naime, trenutna politi\u010dka konstelacija ukazuje na autoritarne tendencije s obje strane politi\u010dkog spektra. Kao u kakvoj distopijskoj viziji, izbor koji nam se nudi mo\u017eemo opisati kao alternative izme\u0111u neliberalnih demokrata i liberalnih nedemokrata.<\/p>\n

Neliberalnim demokratima[ii] ozna\u010davam politi\u010dke snage koje se anga\u017eiraju na formiranju demokratskih “ve\u0107ina”, kako izbornih, tako i referendumskih, ali koje zatim te iste ve\u0107ine usmjeravaju prema kr\u0161enju ljudskih prava. Imamo ina\u010dice koje su trenutno na vlasti, poput stranke Fidesz Viktora Orbana, ili, da se zadr\u017eimo u doma\u0107em kontekstu, opozicijske politi\u010dke aktere poput HDZ-a, Saveza za Hrvatsku ili proto-politi\u010dke gra\u0111anske formacije poput Grozda i drugih novoniklih udruga konzervativne desnice. Osnovna karakteristika neliberalnih demokrata je da formalne demokratske instrumente subvertiraju usmjeravanjem ka nedemokratskim ciljevima. Ono \u0161to na\u0161oj desnici daje prednost pred ma\u0111arskom ili \u010de\u0161kom ina\u010dicom jest \u010dvrsta identitetska spona s braniteljima kao “sinovima nacije”, koja se redovito ovjerava kroz ni\u0161ta manje \u010dvrsti klijentelisti\u010dki odnos za\u0161tite materijalnih prava te glasa\u010dke ma\u0161ine.<\/p>\n

S druge strane nalaze se liberalni nedemokrati, \u0161to smatram preciznijom odrednicom ove nominalno socijaldemokratske vlade. Vlada je na ja\u010danje diskriminatornih politika kojima smo svjedo\u010dili kroz gra\u0111ansku inicijativu U ime obitelji i borbama oko \u0161kolskog kurikuluma odgovorila ugra\u0111enim liberalnim strahom od demokracije. Suo\u010dena s problemati\u010dnim preferencijama nekih dru\u0161tvenih grupa, postoje\u0107a politi\u010dka elita umjesto pregovaranja bira su\u017eavanje demokratskih kanala izra\u017eavanja. Kada poru\u010duje da ne\u0161to “ne\u0107e pro\u0107i” ili mjesecima odga\u0111a reguliranje referendumske prakse umjesto strpljive izgradnje pristanka, bira politiku autoriteta, odnosno sile. Drugim rije\u010dima, liberalne ciljeve po\u010dinje braniti nedemokratskim sredstvima. Budu\u0107i da time su\u017euje ve\u0107 ionako uzak prostor politi\u010dkog odlu\u010divanja, iz kojeg su na primjer odluke o ekonomskoj politici obi\u010dnom gra\u0111anu odavno izuzete, trebala bi se prestati \u010duditi svom gubitku legitimiteta i izbornoj apatiji gra\u0111ana. No, puno va\u017enije, ako ustraje u tom elitisti\u010dkom impulsu kojim se nada narod “utjerati u tor”, morat \u0107e preuzeti odgovornost za dolazak autoritarnih populista na vlast.<\/p>\n

Kako bismo izbjegli ovaj distopijski scenarij treba nam, kako je Hall pisao u jednom drugom tekstu[iii], ljevica koja demokraciju shva\u0107a ozbiljno. To zna\u010di da prihva\u0107a neizvjesnost koju donosi demokratsko uklju\u010divanje gra\u0111ana u odlu\u010divanje, te polazi od \u010dinjenice da humanisti\u010dke vrijednosti o ljudskim pravima i slobodama predstavljaju ishode ranijih politi\u010dkih borbi koje je potrebno aktivno braniti pred prijetnjama diskriminacije. Ako odbijamo svjedo\u010diti kako na\u0161i sugra\u0111ani na dnevnoj razini pristaju na su\u017eavanje svojih ekonomskih, gra\u0111anskih i socijalnih prava jer tome “nema alternative”, klju\u010dno oru\u017eje u toj politi\u010dkoj borbi su nam vrijednosti egalitarizma i demokracije, jer – da citiram starog liberala de Tocquevillea – jednom kad ljudi prihvate princip jednakosti u nekoj sferi svog \u017eivota, stremit \u0107e pro\u0161iriti ga na sve druge domene.<\/p>\n

*Danijela Dolenec je koordinatorica Grupe 22.<\/a><\/em><\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Postoje\u0107a politi\u010dka elita umjesto pregovaranja bira su\u017eavanje demokratskih kanala izra\u017eavanja<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-147792","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/147792","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=147792"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/147792\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=147792"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=147792"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=147792"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}