{"id":146880,"date":"2014-05-23T08:19:16","date_gmt":"2014-05-23T06:19:16","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=146880"},"modified":"2014-05-23T08:19:16","modified_gmt":"2014-05-23T06:19:16","slug":"vrijeme-je-poplava-i-ljudi-nakratko-postaju-dobri","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/05\/23\/vrijeme-je-poplava-i-ljudi-nakratko-postaju-dobri\/","title":{"rendered":"Vrijeme je poplava i ljudi nakratko postaju dobri"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e:Miljenko Jergovi\u0107<\/p>\n

Na putu sam, nije mi knjiga pri ruci, pa mi vi recite: nije li ono konj Suljage Osmanagi\u0107a predosjetio poplavu, i tako ljudima spasio glave? Zbilo se to u romanu \u201cNa Drini \u0107uprija\u201d, i u legendama iz kakvih ovakve pri\u010de nastaju i na kakvima se zasnivaju narodna sje\u0107anja. Svakako, bilo je to u vrijeme kada su ljudi jo\u0161 uvijek vjerovali konjima, i razumjeli su \u0161to im doma\u0107e \u017eivotinje govore.<\/p>\n

Epizodu o \u201cvelikom povodnju\u201d Ivo Andri\u0107 je dovr\u0161avao u Beogradu pod okupacijom, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pedesetak godina nakon stvarnih velikih poplava koje su mu poslu\u017eile kao inspiracija. Imao je \u010detiri godine kada se 1896. izlila Drina kod Vi\u0161egrada, i toliko narasla da je prekrila most. Bila je to pod Drinom \u0107uprija, i nitko nije znao \u0161to \u0107e se dalje dogoditi, i \u0161to \u0107e ostati kada se voda povu\u010de. Tog prolje\u0107a voda je odnijela isto\u010dnobosansku kasabu Rudo. Ka\u017eu da od gradi\u0107a nije ostalo ni\u0161ta, pa je moralo biti podignuto novo Rudo. Poslije je, u sljede\u0107ih pedesetak godina, sve do 1942. kada pisac stavlja ta\u010dku na svoj silni roman, bilo poplava, Drina se izlijevala, voda je nosila ku\u0107e i ljude, konji su spa\u0161avali one koji su konjima vjerovali, ali nijedan se povodanj nije mogao mjeriti s onim iz 1896. Jedino taj je bio veliki povodanj.<\/p>\n

Bje\u0161e li to u prvom razredu gimnazije ili u drugom, kada smo za pismeni rad iz materinjeg jezika dobili temu: \u201c\u0160to simbolizira veliki povodanj u romanu Ive Andri\u0107a \u2018Na Drini \u0107uprija\u2019\u201d. Napisao sam da, po mom mi\u0161ljenju, veliki povodanj ne simbolizira ni\u0161ta, jer je poplava uvijek samo poplava, kao \u0161to je po\u017ear samo po\u017ear, a zemljotres samo zemljotres, i kako su ti doga\u0111aji za one koji ih do\u017eive toliko stra\u0161ni da naprosto nema mjesta za bilo kakvu simboliku, ali da vjerujem kako bi profesorica mogla biti zadovoljna ako ka\u017eem da veliki povodanj simbolizira Drugi svjetski rat, kada su se na\u0161i narodi i narodnosti bratski okupili oko zajedni\u010dke nevolje.<\/p>\n

Moj rad je ostao neocijenjen. Profesorica je napomenula da sam vrlo dobro obrazlo\u017eio ono \u0161to ne mislim, ali da me ne mo\u017ee ocijeniti ako to ne mislim. Jer doista, ona je u velikom povodnju vidjela Drugi svjetski rat. A meni je govor o tome \u0161to simbolizira neka knji\u017eevna pripovijest bio poput pristajanja na teoriju zavjere. Proizvoljnost koja se uzdi\u017ee na razinu principa, vjere i legende.<\/p>\n

U Andri\u0107evoj pri\u010di ljudi od svih vjera na\u0111u se zajedno da \u010dekaju kada \u0107e se voda povu\u0107i. Samo tada vjeruju jedni drugima, razgovaraju, povjeravaju se, samo tada osje\u0107aju izme\u0111u sebe neko vi\u0161e ljudsko zajedni\u0161tvo. Ni\u0161ta ih vi\u0161e ne razdvaja, jer je najednom tako veliko i mo\u0107no to \u0161to ih spaja. A ni\u0161ta ljude op\u0107enito tako ne spoji i ne zbli\u017ei kao zajedni\u010dka nesre\u0107a, pa jo\u0161 ako je neobja\u0161njiva, prirodna, nikakvim ljudskim djelovanjem izazvana nesre\u0107a, tada je njihova bliskost potpuna, bespogovorna, nezaboravna. Toga se kasnije sje\u0107aju \u010dak i s pomalo nostalgije i \u010de\u017enje za onim rijetkim trenucima u \u017eivotu kada su bili dobri i kada su bili okru\u017eeni samo dobrim ljudima. Da bi tako bilo, va\u017eno je znati da za poplavu, za potres i za po\u017ear nitko nije kriv. Nai\u0161la je stihija ve\u0107a od \u010dovjeka i ujedinila sve ljude. Je li ih ikakvo dobro tako moglo ujediniti? Nije.<\/p>\n

 <\/p>\n

Ovoga svibnja nai\u0161le su stra\u0161ne poplave. Po\u010delo je u Srbiji, nastavilo se po Bosni i stiglo do Hrvatske. Potopilo je Maglaj, Doboj, Obrenovac, potopilo isto\u010dnu Slavoniju. Bit \u0107e onih koji \u0107e re\u0107i da odvodni kanali nisu odr\u017eavani kako treba, da se ljudima osvetilo zatrpavanje rijeka krupnim i sitnim otpadom i da tko zna \u0161to jo\u0161 nisu u\u010dinili kako treba. Drugi \u0107e propovijedati o globalnom zatopljenju, i govoriti o apokalipsi koja je, kao i svaka druga apokalipsa, zasnovana na nekoj neumoljivoj logici. Tre\u0107i \u0107e, pak, profesionalni vjernici i vjerski pastiri, u poplavi vidjeti Bo\u017eju kaznu. Tra\u017eit \u0107e se krivac, a krivca ne\u0107e biti.<\/p>\n

I to je dobro. Jer treba samo zamisliti kakav bi se nekontrolirani bijes sru\u010dio na onoga za koga bismo saznali da je kriv za ove poplave. Narodi unesre\u0107enih, a onda i unesre\u0107eni sami, snivali bi o velikoj osveti, i godinama bi se, pa i desetlje\u0107ima, svako na\u0161e pokrenuto zlo opravdavalo poplavom koju su nam nanijeli oni. I najednom, na\u0161e zlo vi\u0161e i ne bi bilo zlo, jer je manje od njihove poplave. Najednom bi na\u0161e zlo postalo dobro, koje bismo slavili, skandirali mu na nogometnim utakmicama, uzdizali ga do oltara i progla\u0161avali svojim – identitetom. Za poplavu, me\u0111utim, nitko nije kriv. Ona je poplavila sve koji su se zatekli u dolini, u podno\u017eju, na obali. Po\u0161te\u0111eni su samo oni koji su ostali po brdima, ali i njih hvata strah, po\u0161to ne znaju kakva \u0107e ih nesre\u0107a sti\u0107i.<\/p>\n

Potopljenim ljudima danas obe\u0107avaju pomo\u0107. Obilazi ih nesposobni premijer, prikazuju\u0107i se tako moralno superiornim u odnosu na svog suparnika, koji za to vrijeme dr\u017ei govor na predizbornom skupu. Ali pomo\u0107i ne\u0107e biti ni od jednoga ni od drugoga. Ne bi je bilo ni da su pametniji i sposobniji ljudi. Ne bi je bilo naprosto zato \u0161to se nepoplavljeni nikada ne\u0107e su\u017eivjeti s poplavljenim, nepogoreni s pogorenim, nepotre\u0161eni s potre\u0161enim… Mi \u0107emo na poplave brzo zaboraviti, \u010dim nastupe su\u0161e i temperature od plus trideset, dok \u0107e oni koje je voda nosila dugo su\u0161iti, popravljati i krpiti svoju sirotinju. Voda uni\u0161tava stra\u0161nije nego i vatra. Nakon vode sve je sme\u0107e i sve prnja. Poplava \u0107emo se sje\u0107ati memorijom televizijske slike, a oni \u0107e se poplava sje\u0107ati li\u010dno. Glavom i srcem.<\/p>\n

Va\u017eno je samo da nitko za ovo nije kriv. Ni globalno zatopljenje, ni ljudski nemar i nerad, ni dr\u017eava, ova ili ona. A iz \u010dinjenice da nitko nije kriv proizlazi i ona druga: poplava je bila vrijeme kada su ljudi jedni prema drugima nakratko bili dobri. Po tome \u0107e se, vi\u0161e nego po i\u010demu drugom, pamtiti ova nesre\u0107a. Po svojoj prirodi ljudi nisu dobri, i ni\u0161ta ih u nas i oko nas ne poziva na to da budu dobri. Umjesto da ih odgajaju i \u010dine ih plemenitijima, samo im poma\u017eu da zadivljaju, da se ukvare i istrunu. U tome im poma\u017eu Crkva, Dr\u017eava, Novine, Televizija. A ljudima samim to zlo nije mrsko. Ono je u njima i oko njih, jednostavnije je zlome \u017eivjeti, u zloj dr\u017eavi, pokraj zlih pastira \u010dovjeku je dobro i korisno biti zao.<\/p>\n

Po svojoj izvornoj prirodi \u010dovjek i jest zao. Ne treba velika pamet da bi se to znalo. Ali ima ne\u0161to u njemu \u0161to ga navede da \u017eudi za dobrotom i da se sje\u0107a toga kada je nekome bio dobar i kada su bili dobri njemu. Otud i nostalgija za velikim povodnjem. I na\u0161a ganutost kada, negdje kod Maglaja, helikopter iz starozavjetne vode spa\u0161ava majku i dijete.<\/p>\n

Jutarnji list<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Za ovu nesre\u0107u nitko nije kriv, ali ona nije jedinstveni doga\u0111aj u povijesti<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":146881,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-146880","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/146880","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=146880"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/146880\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/146881"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=146880"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=146880"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=146880"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}