{"id":146711,"date":"2014-05-21T10:20:54","date_gmt":"2014-05-21T08:20:54","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=146711"},"modified":"2014-05-22T09:09:39","modified_gmt":"2014-05-22T07:09:39","slug":"desnilo-u-novoj-ambalazi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/05\/21\/desnilo-u-novoj-ambalazi\/","title":{"rendered":"Desnilo u novoj ambala\u017ei"},"content":{"rendered":"

Autor: Hrvoje \u0160imi\u010devi\u0107<\/strong><\/p>\n

Zovu ih ekstremnim nacionalistima, euroskepticima, ksenofobima, rasistima. Nerijetki zajedni\u010dki naziv je desni radikali. Ne\u0161to rje\u0111i: neofa\u0161isti ili ekstremni desni\u010dari. Od izbijanja financijske krize, stranke krajnje desnice sve su popularnije u Europi, a prema recentnim anketama svoju bi popularnost mogli kapitalizirati na nadolaze\u0107im izborima za Europski parlament.<\/em><\/p>\n

Gr\u010dka “Zlatna zora”, ma\u0111arski “Jobbik”, francuski “Nacionalni front”, talijanska “Sjeverna liga”, nizozemska “Stranka slobode”, bugarska “Ataka” i austrijska “Stranka slobode” samo su neke od stranaka koje bi narednih pet godina mogle imati svoje zastupnike u Europskom parlamentu. “Europski projekt pokrenut nakon devastacija uzrokovanih Drugim svjetskim ratom suo\u010dava se s dosad najozbiljnijom prijetnjom”, napisao je John Palmer u “The Guardianu”, komentiraju\u0107i uspon krajnje desnih pokreta i najavljenu paneuropsku koaliciju \u0161to su je povodom izbora za Europski parlament pokrenuli Marine La Pen i Geert Wilders, \u017eele\u0107i tako u Europskom parlamentu udru\u017eiti snage radikalnih nacionalista protiv europskih integracija, ekonomskih diktata iz Bruxellesa, imigranata i multikulturalizma, kojima suprotstavljaju dr\u017eave-nacije i fundamentalnu narav slobodnog tr\u017ei\u0161ta. Me\u0111u re\u010denim strankama, postoje, dakako, razlike.<\/em><\/p>\n

\"\"<\/a>Na krajnjoj desnici nalaze se politi\u010dki pokreti poput ma\u0111arskog “Jobbika” ili gr\u010dke “Zlatne zore”, koji iskazuju otvorene simpatije prema nacizmu i kao takve imaju \u0161anse osvajanja drugih ili tre\u0107ih pozicija u svojim mati\u010dnim zemljama, ba\u0161 kao i ne\u0161to “bla\u017ee” verzije radikala u Austriji, Nizozemskoj i Finskoj. Kolika se zapravo opasnost krije u porastu ekstremne i radikalne desnice u Europi, po \u010demu se razlikuju suvremene stranke krajnje desnice od tradicionalnih, desnih ekstremista, i koji su razlozi njihove popularizacije, to su, me\u0111u ostalima, teme o kojima je “H-Alter” razgovarao s doktorom Matthewom Feldmanom, stru\u010dnjakom za fa\u0161izam i suvremenu krajnju desnicu u Europi i SAD-u, znanstvenim suradnikom Centra za fa\u0161isti\u010dke, antifa\u0161isti\u010dke i post-fa\u0161isti\u010dke studije (CFAPS) na Sveu\u010dili\u0161tu Teesside u Velikoj Britaniji.<\/em><\/p>\n

Svjedo\u010dimo li doista rastu krajnje desnice u Europi, uzmemo li u obzir \u010dinjenicu na na njihov nedavni uspjeh na nacionalnim izborima, primjerice u Francuskoj i Ma\u0111arskoj, i njihovu popularnost u zemljama poput Gr\u010dke ili Italije?<\/em><\/p>\n

Da, smatram kako zaista svjedo\u010dimo porastu “populisti\u010dke” krajnje desnice, strankama orijentiranima na mase \u010diji je cilj povratak kandidata radikalne desnice na europskoj i nacionalnoj razini – poput Nacionalne fronte u Francuskoj.<\/p>\n

Koji su glavni razlozi rasta popularnosti radikalnih nacionalisti\u010dkih stranaka u Europi u posljednjih nekoliko godina? Jesu li glavni uzro\u010dnici financijska kriza te pripadaju\u0107e mjere \u0161tednje \u0161to se provode u Europi?<\/em><\/p>\n

Mislim da mjere \u0161tednje svakako nisu glavni uzro\u010dnici. Ba\u0161 kao u slu\u010daju razdoblja izme\u0111u dva rata u Njema\u010dkoj, postojalo je mnogo uvjeta koje je ekonomska kriza samo pove\u0107ala, ali ne i stvorila. Nacizam je bio mali, ali centralizirani i izrazito motivirani pokret prije Velike depresije. Oni su svakako profitirali od kolapsa ekonomije, ali ih ekonomski kolaps nije stvorio. Sli\u010dno je i u dana\u0161njim okolnostima, u kojima su brojne krajnje desne stranke prisutne znatno prije same krize, dok su neke druge, poput onih u Finskoj, do\u017eivjele vrhunac popularnosti nakon izbijanja globalne recesije. Kriza je dakle svakako faktor koji utje\u010de na njihovu popularizaciju, ali su drugi \u010dimbenici vjerojatno va\u017eniji u obja\u0161njavanju suvremene europske krajnje desnice.<\/p>\n

Koji \u010dimbenici?<\/em><\/p>\n

Rije\u010d je o znatno dugoro\u010dnijim fenomenima od ekonomske krize, poput nasrtaja nove krajnje desnice na “islamizaciju” Europe, koja je prisutna zadnje desetlje\u0107e na ovim prostorima, posebno u zapadnoj Europi. Jednak fokus populisti\u010dke desnice su imigranti iz neeuropskih dr\u017eava, prvenstveno s ve\u0107inskim muslimanskim stanovni\u0161tvo, kao i Afrike te Azije. To je agenda krajnje desnice ve\u0107 du\u017ee vrijeme, ali je tek odnedavno prenesena u politi\u010dki i dru\u0161tveni mainstream. To se naj\u010de\u0161\u0107e pakira i opravdava kroz nagla\u0161avanje preoptere\u0107enosti sustava socijalne pomo\u0107i u europskim dr\u017eavama, \u0161to se ponekad naziva nativizmom ili \u0161ovinizmom socijalne za\u0161tite. Dodatni problem, i to ne samo za krajnju desnicu, je prevelika birokratiziranost EU, koja ne slu\u0161a probleme manjih nacija, i uz to ima preveliku kontrolu nad njima. U tom su kontekstu javno najvidljiviji prigovori na europsko upravljanje naspram nacionalnih politika i porast multikulturalizma nasuprot homogene demografije. Kada je rije\u010d o najekstremnijim oblicima desnice, tu su i dalje prisutne brojne teorije zavjere u \u010dijem su fokusu \u017didovi, muslimani i druge demonizirane skupine.<\/p>\n

Koje politi\u010dke stranke vidite kao nositelje “nove krajnje desnice”, a koje kao predstavnike tradicionalnije struje?<\/em><\/p>\n

Zapadnije krajnje desne stranke imaju tendenciju fokusiranja na fenomen imigracije – prvenstveno kroz strah od “islamizacije” – a isto\u010dnije, poput bugarske Atake ili ma\u0111arskog Jobbika, imaju “tradicionalniji” antagonizam prema \u017didovima ili migrantima.<\/p>\n

Koje stranke i pokrete mo\u017eemo to\u010dno opisati kao neo- fa\u0161isti\u010dke a koje kao krajnje desne?<\/em><\/p>\n

To je du\u017ee vrijeme predmet akademske rasprave. Na op\u0107enitoj razini, neofa\u0161isti\u010dki pokreti imaju programsku tendenciju crpljenja historijskih iskustava me\u0111uratnih fa\u0161isti\u010dkih pokreta. Neki to rade na eksplicitne na\u010dine, poput CasaPound pokreta u Italiji, koji se nazivaju “Fa\u0161istima tre\u0107eg milenija”. S druge strane, brojne grupacije koje neki znanstvenici nazivaju “novom krajnjom desnicom” namjerno se distanciraju od naslije\u0111a fa\u0161izma i \u010desto se koriste jezikom demokracije u zalaganju za ekskluzivniji oblik liberalizma; dobar je primjer Geert Wildersova nizozemska Stranka za slobodu, koja prihva\u0107a odre\u0111ene, historijski gledano, marginalizirane grupe, poput \u017didova i gejeva, dok druge skupine, poput muslimana, u cijelosti krive za postupke nekolicine ekstremista, poput onih odgovornih za 11. rujna.<\/p>\n

Koliko su brojne same neofa\u0161isti\u010dke grupe, odnosno grupacije ekstremne desnice u Europi?<\/em><\/p>\n

Jo\u0161 uvijek postoje problemati\u010dni d\u017eepovi neo nacizma u isto\u010dnoj Njema\u010dkoj i radikalno desna underground glazbena scena koja jo\u0161 uvijek uspijeva privu\u0107i, naj\u010de\u0161\u0107e bijelce, pripadnike radni\u010dke klase, u Britaniji, Skandinaviji i drugdje u Europi. Me\u0111utim, te grupe, specifi\u010dne po promicanju karizmatskog vodstva, antisemitizma ili politi\u010dkog nasilja, polako padaju u sjenu profesionalnijih, strana\u010dki organiziranih, politi\u010dara nove krajnje desnice koji koriste \u0161ifrirani jezik. Nasuprot underground rasizmu, koji poti\u010de na nasilje i u nekim slu\u010dajevima na revoluciju, politi\u010dari iz ovih grupa naj\u010de\u0161\u0107e rade na privla\u010denju bira\u010dkog tijela, bilo na nacionalnoj ili europskoj razini, predstavljaju\u0107i se umjerenije od politi\u010dkog ekstremizma.<\/p>\n

Mo\u017ee li promjena imagea “nove krajnje desnice” utjecati na njihovo jo\u0161 ve\u0107e populariziranje?<\/em><\/p>\n

Vrijeme \u0107e pokazati. Mislim da je rije\u010d o dijelu znatno ve\u0107eg, poprili\u010dno fundamentalnog restrukturiranja krajnje desnice u Europi, koja postaje sve profesionalnija i zapravo spremna odbaciti one najradikalnije “tradicionalne” programske dijelove iz pro\u0161losti. Na predstoje\u0107im izborima za Europski parlament vidjet \u0107emo ho\u0107e li mnoge od ovih novih, “mek\u0161ih” stranki ostvariti velike rezultate. Izbori \u0107e biti pokazatelj koliko je ta retorika dvostrukog jezika pomogla krajnjoj desnici da utje\u010de na stajali\u0161ta prema kojima su njihove historijske reference antidemokratske, rasisti\u010dke i ponekad poti\u010du na nasilje.<\/p>\n

Koje bi posljedice mogle biti za samu dru\u0161tveno-politi\u010dku klimu u dr\u017eavama gdje su razvidni ovakvi trendovi?<\/em><\/p>\n

Jedan od klju\u010dnih problema je ono \u0161to je u Velikoj Britaniji poznato kao “polarizacija zajednice”. Stigmatizirane grupe poput muslimana, Roma ili Sintha su podvrgnuti predrasudama, \u0161to im ote\u017eava interakciju s drugim dru\u0161tvenim skupinama. Kada je rije\u010d o sve ve\u0107oj prisutnosti krajnje desnice u mainstreamu, krajnja opasnost je smanjivanje demokratskih procedura, kao u slu\u010daju Ma\u0111arske. Pomjeranjem javnog diskursa udesno utje\u010de i na na\u010din na koji individue i\u0161\u010ditavaju poruke mr\u017enje, poti\u010du\u0107i ih na fizi\u010dko nasilje prema metama krajnje desnice. Primjer je Anders Breivik, koji je prije samih napada obilato “pio” iz izvora protujihadskog diskursa. Brojne su dakle opasnosti od sve ve\u0107e vidljivosti krajnje desnice u javnosti, po\u010dev\u0161i od samih tenzija unutar zajednice i sni\u017eavanja mogu\u0107nosti demokratske debate i demokratskih institucija, pa sve do potencijalnog fizi\u010dkog nasilja i terorizma.<\/p>\n

Krajnja desnica, dakle, radi na “normalizaciji” svoga diskursa, dok se u isto vrijeme mo\u017ee \u010duti kako , suprotno tomu, neke stranke desnog centra, posebno na minulim nacionalnim i lokalnim izborima, upotrebljavaju jezik desnih radikala kada je, primjerice, rije\u010d o imigraciji.<\/em><\/p>\n

Mainstream stranke doista imaju tu navadu iskori\u0161tavanja i preuzimanja odre\u0111enih politi\u010dkih uvjerenja krajnje desnice. \u0160tovi\u0161e, neke mainstream stranke su gurnute jo\u0161 desnije zahvaljuju\u0107i uspje\u0161nim izbornim rezultatima krajnje desnih stranki poput austrijskog FPO-a pod Jorgom Haiderom ili norve\u0161ke Stranke napretka, koja je trenutno u vladaju\u0107oj koaliciji. Jo\u0161 bolji primjer toga je na\u010din na koji je nedavno Orbanova stranka Fidesz u Ma\u0111arskoj oti\u0161la jo\u0161 desnije kako bi udovoljila pokretu Jobbik. Dobar primjer se, tako\u0111er, desio prije nekoliko godina u Britaniji, kada je premijer David Cameron izjavio kako multikulturaizam ne funkcinira na isti dan kad je Engleska obrambena liga imala veliki “povratni\u010dki” mar\u0161 u Lutonu. Mnogim promatra\u010dima se \u010dinilo kao da tajming i nije ba\u0161 slu\u010dajan.<\/p>\n

Prema recentnijim anketama moglo bi do\u0107i do zna\u010dajnog pove\u0107anja desnih radikala u budu\u0107em sazivu Europskog parlamenta, te bi \u010dak mogli i osnovati svoju politi\u010dku grupu u parlamentu, ovisno o izbornim rezultatima i dogovoru me\u0111u strankama. Koje je va\u0161e mi\u0161ljenje o tome?<\/em><\/p>\n

Ako bi gledali primjere iz pro\u0161losti, onda su izgledi maleni za takvo ne\u0161to. Posljednja takva grupa – za \u010dije je osnivanje potrebno okupljanje 25 zastupnika iz sedam zemalja – izgubila je svoj kvorum nakon \u0161to je stranka Velika Rumunjska istupila jer ih je uvrijedila Mussolinijeva unuka! Osobni konflikti na strana\u010dkim vrhovima, uz osje\u0107aje nacionalne superionosti jednih i percipiranu inferiosnost drugih nacija, ve\u0107 su du\u017ee vrijeme jedni od klju\u010dnih razloga koji spre\u010davaju bli\u017eu kolaboraciju krajnje desnih politi\u010dkih stranki u Europi. Ne bude li puno vi\u0161e krajnje desnih zastupnika u Europskom parlamentu s identi\u010dnim politi\u010dkim pogledima, mislim da krajnja desnica ne\u0107e postati dugotrajna i utjecajna na razini Europe kada je rije\u010d o politi\u010dkoj grupi. Sjetimo se kako francuski Nacionalni front ne \u017eeli imati posla s Jobbikom i Zlatnom zorom, koje oni percipiraju kao stranke \u0161to imaju previ\u0161e veze s tradicionalnim poimanjem desnog ekstremizma. Unato\u010d tome, ovo \u0107e biti jedno od klju\u010dnih pitanja kojima \u0107e se baviti znanstvenici na Studijima fa\u0161izma nakon izbora za Europski parlament.<\/p>\n

Spomenuli ste odnos Le Pen prema Jobbiku i Zlatnoj zori, koje ona naziva “neonacistima”, i pritom odbacuje teze o tome da je Nacionalni front ekstremisti\u010dka stranka. S druge strane, pak, britanski euroskeptici i po nekima nacionalisti iz UKIP-a se odbijaju udru\u017eiti s Le Pen, jer dr\u017ee kako su i dalje antisemitski raspolo\u017eeni.<\/em><\/p>\n

Nisam siguran da je u UKIP-ovom slu\u010daju rije\u010d o krajnjoj desnici, premda i u njihovim redovima ima takovih aktivista. S druge strane, politi\u010dki diskurs Le Pen reprezentira upravo “novu krajnju desnicu”, koja, dakle, ne zastupa ideje \u0161to se baziraju na historijskom nacionalsocijalizmu – kao \u0161to to \u010dine neonacisti – ili fa\u0161isti\u010dkim pokretima od prije 1945., koje prakticiraju neofa\u0161isti. Sjetimo se da je Le Penin djed, Jean-Marie, bio osu\u0111en za poricanje holokausta kada je Posljednje rje\u0161enje nazvao “malim detaljem povijesti”. Nesumnjivo je da u Nacionalnom frondu postoje pojedinci koji imaju sli\u010dne stavove, ali je pod vodstvom Marine Le Pen Nacionalna fronta postala naklonjenija \u017didovima, dok im je pogonska snaga postala antiislamisti\u010dka retorika.<\/p>\n

Zadnjih je godina sve prisutnija paradoksalna internacionalizacija krajnje desnice u Europi, poput suradnje talijanskih i gr\u010dkih nacionalista i neo fa\u0161ista ili ma\u0111arskog Jobbika s krajnje desnim strankama na podru\u010dju Balkana. Je li ovo noviji trend?<\/em><\/p>\n

S pravom to nazivate pardoksalnim. Me\u0111utim, takvih je pojava bilo i prije; jo\u0161 u 1920-im bilo je poku\u0161aja uspostavljanja istinskog “internacionalnog fa\u0161izma”. Pretpostavlja se da je to po\u010delo s Mussolinijevim fa\u0161istima u inozemstvu koji su se razgranali izvan Italije i prije nego je talijanski fa\u0161izam stupio na vlast u listopadu 1922. Druga grupa, CINEF, postojala je u \u0160vicarskoj u kasnim 1920-im i poku\u0161avala je ujediniti razli\u010dite fa\u0161isti\u010dke intelektualce oko istih tema, dok je u 1930-ima, jo\u0161 jedna sna\u017eno podr\u017eavana grupa od musolinijevske Italije, CAUR, organizirala niz sastanaka kako bi uspostavila internacinalni fa\u0161izam koji se poku\u0161avao razlikovati od njema\u010dkog nacionalnog socijalizma i drugih oblika “nordijskih” desnih ekstremista. Potonji su, naravno, postali dominantni u kasnim 1930-ima i ranim 1940-ima – od NDH na istoku do Milice na zapadu – za vrijeme kratkoro\u010dnog nacisti\u010dkog “novog poretka” u Europi u Drugom svjetskom ratu. Najozlogla\u0161eniji poku\u0161aj je utemeljenje Svjetske unije Nacionalih Socijalista i dono\u0161enje “Cotswoldove Deklaracije” 1962. godine. To je podrazumijevalo “nacionalnu zajednicu” koja se biolo\u0161ki bazira na arijevskoj rasi, pro\u0161irenoj preko Atlantika u SAD-u i druge zemlje \u0161irom svijeta – \u010dak i u neka neo\u010dekivana podru\u010dja, poput Bliskog istoka ili Latinske Amerike! Poku\u0161aji transnacionalnog fa\u0161izma su, dakle, daleko od novoga. Recentni antid\u017eihadski pokreti u tom su kontekstu tek a\u017euriranje ve\u0107 utemeljenog uzorka suradnje izme\u0111u krajnje desnih pokreta.<\/p>\n

Kako se suo\u010diti s ovakvim, sve evidentnijim pojavama?<\/em><\/p>\n

Istina je da postoje izgledi za velike rezultate krajnje desnice u nadolaze\u0107im europarlamentarnim izborima. Pored toga, imamo primjere terorizma, politi\u010dkih i \u010dak kulturolo\u0161kih izazova, poput islamofobije, koji zaslu\u017euju pomno prou\u010davanje. To je jedan od na\u010dina na koji bi mo\u017eda mogli, neovisnim znanstvenim pristupom i analizom ovih fenomena, doprinijeti rje\u0161avanju problema. Za razliku od znantvenika, aktivisti \u0107e zasigurno imati druga\u010dije odgovore na pitanje suo\u010davanja s problemom krajnje desnice, kao \u0161to bi druga\u010diji pristup mogli vidjeti u slu\u010daju europskih politi\u010dara na nadolaze\u0107im izborima, koji \u0107e biti suo\u010deni s oponentima krajnje desnice. Dok bi doista moglo do\u0107i do zna\u010dajnog porasta krajnje desnice u Europskom parlamentu, trebamo imati na umu kako \u0107e velika ve\u0107ina zastupnika u sljede\u0107em sazivu Europskog parlamenta nastaviti posve\u0107enost “europskom projektu”, ba\u0161 kao i milijuni gra\u0111ana europskih zemalja koji imaju bolje historijsko pam\u0107enje.<\/p>\n

Smatrate dakle da antifa\u0161isti\u010dki temelji suvremene Europe, kako tvrde pojedinci, nisu u opasnosti, barem ne u opasnosti od radikalne desnice?<\/em><\/p>\n

Mo\u017eda sam optimist, ali smatram da nije. Uz sve brojnije euroskeptike, kao i desne ekstremiste, i dalje postoji ve\u0107i broj branitelja takvih ideja, koji su svjesni \u010dinjenice da europska integracija nije izgra\u0111ena samo na ekonomskoj i politi\u010dkoj suradnji nekad me\u0111usobno sukobljenih dr\u017eava, ve\u0107 i na iskustvima totalnog rata i svepro\u017eimaju\u0107eg razaranja europskog kontinenta \u0161to je mo\u017eda vi\u0161e od i\u010dega bila zasluga tradicije europskih nacionalizama. Opasnost je, dakle, u sve o\u010diglednijem njihovom pomjeranju iz margine u mainstream, \u0161to bi za posljedicu moglo zna\u010diti da krajnja desnica ne\u0107e nestati iz Europe jo\u0161 du\u017ee vrijeme.<\/p>\n

H-alter<\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Feldman: Svjedo\u010dimo porastu “populisti\u010dke” krajnje desnice<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-146711","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/146711","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=146711"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/146711\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=146711"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=146711"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=146711"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}