{"id":143155,"date":"2014-04-13T08:38:42","date_gmt":"2014-04-13T06:38:42","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=143155"},"modified":"2014-04-13T08:38:42","modified_gmt":"2014-04-13T06:38:42","slug":"jesu-li-mediji-u-kapitalizmu-nuzno-kapitalisticki","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/04\/13\/jesu-li-mediji-u-kapitalizmu-nuzno-kapitalisticki\/","title":{"rendered":"Jesu li mediji u kapitalizmu nu\u017eno kapitalisti\u010dki?"},"content":{"rendered":"

Autor: Marko Kostani\u0107<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Kriti\u010dki promatra\u010di medijske scene u Hrvatskoj slo\u017eni su oko ocjene da je reforma tog polja neophodna ako se ne \u017eeli u potpunosti kompromitirati \u010desto zazivan mandat medija kao \u201c\u010duvara\u201d javnih interesa. U tim se raspravama me\u0111utim rijetko kada postavlja fundamentalno pitanje o specifi\u010dnoj strukturnoj poziciji medija u kapitalizmu i ograni\u010denjima koja iz nje za svaku reformski orijentiranu politiku proizlaze<\/p>\n

Posljednjih godina svjedo\u010dimo intenzivnijim raspravama, ili poku\u0161ajima rasprava, o medijskom polju i medijskoj politici u Hrvatskoj. Nekoliko je razloga tome, ali mo\u017eemo ih svesti na dva ishodi\u0161na momenta \u2013 ekonomsku krizu i promjenu vlasti. Ekonomska kriza je za posljedicu imala smanjeni prihod sredstava od reklama, \u0161to je uslijed pada ekonomskih aktivnosti i obustavljenih investicija sasvim o\u010dekivan ishod. S jedne strane, manjak prihoda se o\u010ditovao u sve ve\u0107em otpu\u0161tanju radnika ili novim oblicima zaposlenja, poput RPO ugovorai, dok je s druge strane prisilio vlasnike medija, u ovom slu\u010daju tiskanih, da od dr\u017eave ishode dodatne porezne olak\u0161ice kako bi lak\u0161e prebrodili turbulencije na tr\u017ei\u0161tu. Sve ve\u0107i broj novinara na burzi, kao i srozavanje radnih odnosa onih koji su i dalje zaposleni, neminovno su vodili ka \u2013 ipak ve\u0107inom skromnom \u2013 preispitivanju medijske industrije iznutra, od samih direktnih proizvo\u0111a\u010da. Nagodba Vlade i medijskih kapitalista o smanjenju PDV-a za dnevna novinska izdanja po prirodi stvari je uzburkala duhove i iznjedrila \u010ditav splet komentara i stavova o regulaciji medijskog polja. Dolazak Kukuriku koalicije na vlast dvjema stvarima je pridonio stvaranju \u0161ireg interesa za medijski sektor. Ministarstvo kulture poku\u0161ava voditi proaktivnu politiku u tom sektoru, zasad svedenu na nove natje\u010dajne modele i i\u0161\u010dekivanje najavljene medijske strategije. Pritom se me\u0111utim proizvelo puno vi\u0161e buke nego stvarnih u\u010dinaka. Horizont mogu\u0107nosti za potonje suzio se gotovo do potpune neoperativnosti s obzirom na relativno neorganiziranu podr\u0161ku odozdo i jasne financijske i ideolo\u0161ke barijere odozgo. Tome treba dodati problem poslovi\u010dno politi\u010dko-klijentelisti\u010dkih intriga na HRT-u koje prate svaku promjenu vlasti i odabir ravnatelja. U trenutnoj konjunkturi dodatnu dimenziju \u010dine mjere \u0161tednje, javno najprepoznatljivije kroz ukidanja dopisni\u0161tava i prili\u010dno brutalna rezanja na Tre\u0107em programu Hrvatskog radija.<\/p>\n

Ovaj splet parametara savr\u0161eno se uklopio u dominantnu kriznu dihotomiju obja\u0161njavanja svijeta \u2013 tr\u017ei\u0161te vs. dr\u017eava. Pored svih problema s eksplanatornom u\u010dinkovito\u0161\u0107uii ove dihotomije, treba naglasiti da u ve\u0107ini slu\u010dajeva ni dr\u017eava nije na strani dr\u017eave. O\u010dekivano, unutar medijskog polja rasprave o (de)regulaciji preslikavaju okvire rasprava o svim ekonomskim pitanjima u dr\u017eavi. Tu je i nekoliko standardnih tropa ili trikova u igri koje upotrebljavaju vlasnici i upravlja\u010di medija, kao i bulumenta njihovih liberalnih kolumnista: tr\u017ei\u0161te je najefikasniji alokator resursa; tr\u017ei\u0161te je garant demokracije; ne prije\u010de ga nikakvi politi\u010dki interesi ni u pru\u017eanju informacija ni u opskrbljivanju ljudi onime \u0161to ih stvarno zanima, u zadovoljenju njihovih informacijskih potreba; dr\u017eava je lo\u0161 gospodar i po prirodi klijentelisti\u010dka i neefikasna itd. Druga strana u raspravi je, prepoznav\u0161i i isti\u010du\u0107i neadekvatnosti tr\u017ei\u0161ta, kao kontramodel ponudila evokaciju ahistorijski predo\u010denog javnog interesa, javnosti kao takve, univerzalnih vrijednosti transparentnosti i antikorupcijskog elana. Pritom nije sasvim jasno kako bi se takav skup vrijednosti politi\u010dki operacionalizirao u borbi protiv konkretnih interesa medijskih magnata i kapitalisti\u010dke regulacije medijskog polja ukoliko ne bi uklju\u010divao dr\u017eavnu intervenciju. Ima i onih kojima su jasne manjkavosti takvog pristupa, ali zbog balansa politi\u010dkih snaga ne odlu\u010duju se na otvoreni iskorak, \u0161to mo\u017ee biti i sasvim legitimna politi\u010dko-takti\u010dka pozicija. No na toj strani, kao i me\u0111u onima za koje nije jasno na kojoj su strani ili si svoju efektivnu pozicioniranost ne \u017eele priznati, ima i onih kojima je malo toga jasno, pa im se krajnji epistemolo\u0161ko-politi\u010dki domet svodi na ulogu watchdoga nad radom Ministarstva kulture. S obzirom na pomutnju me\u0111u e\u0161alonskim razinama vlasti unutar tog Ministarstva, ni njemu samome, \u010dini se, nije sasvim jasno na kojoj se strani zapravo nalazi.<\/p>\n

Strukturna uloga medija u kapitalizmu<\/strong><\/p>\n

Ova gruba skica stanja i ideolo\u0161kog presjeka trenutnih rasprava povod je da se poku\u0161a ocrtati strukturna uloga (komercijalnih) medija u kru\u017eenju kapitala, koncepcijama ljudskih (politi\u010dkih) potreba i \u017eelja koje bi mediji trebali zadovoljiti te dometa i ograni\u010denja dr\u017eavne politike u regulaciji medijskog sektora unutar kapitalisti\u010dkog na\u010dina proizvodnje. Motivacija se sastoji u pru\u017eanju skromnog doprinosa budu\u0107im raspravama iz dosljedno lijeve pozicije. Po\u010dnimo malo zaobilazno, s marksisti\u010dkim raspravama u Kanadi 1970-ih godina. Teoreti\u010dari poput Dallasa Smythea i Roberta A. Hacketta poku\u0161ali su svojim intervencijama odstraniti, kako su je nazvali, slijepu pjegu u marksisti\u010dkom razumijevanju medija. Nastojali su, koriste\u0107i pojmovni aparat marksisti\u010dke analize, pru\u017eiti sofisticiraniji uvid u funkcioniranje medija u kapitalizma u odnosu na, po njihovim rije\u010dima, instrumentalisti\u010dki pristup koji se iscrpljivao u pitanju vlasni\u0161tva nad medijima kao presudnom faktoru regulacije uloge medija. Osnovni teorijski uvid sadr\u017ean je u formuli \u2013 publika je roba. Ono \u0161to se doga\u0111a u prodaji reklamnog prostora, presudnog izvora financiranja za medije, jest sljede\u0107a transakcija: medijski kapitalist prodaje reklamnom kapitalistu publiku, radnu snagu koju je proizveo tekstovima, reporta\u017eama, emisijama, a ta radna snaga obavlja rad za reklamnog kapitalista gledaju\u0107i reklame i kroz taj rad proizvodi vi\u0161ak vrijednosti za reklamnog kapitalista koji se realizira kada se reklamirani proizvodi kupe. Iako je oboru\u017ean marksisti\u010dkom terminologijom, ovaj pristup u sebi nosi jednu fatalnu gre\u0161ku iz marksisti\u010dke perspektive. Zanemaruje proces proizvodnje roba koje se reklamiraju. Tako\u0111er, pristup je ome\u0111en perspektivom poslovne racionalnosti pojedinog medijskog kapitalista. No racionalnost medijskog kapitalista odre\u0111ena jedinim ciljem koji upravlja svim njegovim aktivnostima \u2013 profitom, u bitnoj mjeri ne koincidira s analiti\u010dkom racionalno\u0161\u0107u pristupa kru\u017eenja kapitala na op\u0107oj ravni, u sagledavanju svih nu\u017enih to\u010dki u njegovoj putanji na apstraktnoj razini.<\/p>\n

Pri osvjetljavanju ove problematike, kriti\u010dkom pristupu spomenutim teorijama i artikulaciji strukturne pozicije medija u procesu kru\u017eenja kapitala, pomo\u0107i \u0107e nam tekst Michaela Lebowitza Too Many Blindspots About the Media.iii Kao \u0161to je ve\u0107 napomenuto, Smythe i ostali izolirano promatraju odnos medija i reklama, dok Lebowitz kre\u0107e od proizvodnog procesa roba koje se reklamiraju i postavlja potpuno druk\u010diji okvir za sagledavanje funkcije medija u kapitalisti\u010dkom na\u010dinu proizvodnje. Prema osnovama marksisti\u010dke teorije, roba proizvedena u proizvodnom procesu sadr\u017ei vi\u0161ak vrijednosti priskrbljen eksploatacijom radne snage. No taj je vi\u0161ak vrijednosti latentan, realizira se i postaje profitom tek u momentu prodaje robe. U kapitalisti\u010dkom na\u010dinu proizvodnje prodaja roba, odnosno realizacija vi\u0161ka vrijednosti, nije zagarantiran i predvidiv ishod investicijskog ciklusa. Robe nisu proizvedene prema ukalkuliranim potrebama stanovni\u0161tva, nije postojao plan koji bi prije pokretanja proizvodnje investicijski opseg u\u010dinio podlo\u017enim dru\u0161tveno dogovorenoj potrebi za tom robom. Plasiranje robe na tr\u017ei\u0161te u konkurentskim uvjetima neizvjestan je poduhvat, u apologetskom registru znan kao \u201cpoduzetni\u010dki rizik\u201d. A u izostanku plana kapitalist mora koristiti druge mehanizme kako bi omogu\u0107io prodaju svojih roba i ostvario profit. Klju\u010dni mehanizam u tom procesu, uz recimo korupciju, jesu reklame. Tu se ne radi samo o osiguravanju prodaje kao takve, ve\u0107 i o brzini prodaje, trajanju procesa cirkulacije. Reklame su sredstvo kojim se prodaja ubrzava uvjeravanjem kupaca u prednosti tog proizvoda u odnosu na konkurentske. Brzina prodaje pridonosi ve\u0107em obrtaju kapitala na godi\u0161njoj razini, ali i sni\u017eava tro\u0161kove skladi\u0161tenja i transporta roba. Me\u0111utim, i reklame ko\u0161taju. Njihova proizvodnja i medijski prostor u kojemu se pojavljuju nisu bez tro\u0161kova. I tu se kapitalist nalazi u jednostavnoj ra\u010dunici pri odlu\u010divanju o visini ulaganja u reklamnu kampanju \u2013 sredstva ulo\u017eena u reklame moraju u kona\u010dnici biti ni\u017ea od sredstava koja se reklamom u\u0161tede u skladi\u0161tenju i transportu, odnosno u cirkulacijskoj fazi, od trenutka finalizacije proizvodnje robe do trenutka njezine prodaje.<\/p>\n

Izvor prihoda medija<\/strong><\/p>\n

Iz ovako postavljene uloge reklama u procesu kru\u017eenja kapitala slijedi neizbje\u017ean zaklju\u010dak: sredstva ulo\u017eena u reklamu pla\u0107aju se iz dijela profita priskrbljenog prodajom robe, odnosno dio su vi\u0161ka vrijednosti ostvarenog u procesu proizvodnje. Ne radi se o vi\u0161ku vrijednosti koji gledatelji ili \u010ditatelji proizvode gledanjem reklama, kao \u0161to ni u slu\u010daju financijskog sektora profit ne proizlazi iz tr\u017ei\u0161nih operacija samih financijskih instrumenata, ve\u0107 je u krajnjoj instanci dio profita zara\u0111enog u procesu proizvodnje koji je taj financijski sektor kreditirao. Ako su prihodi od reklama osnovni izvor financiranja komercijalnih medija, lako je uo\u010diti koje je njihovo mjesto u kru\u017eenju kapitala i o kakvom tipu strukturnih prinuda su ovisni. Pritom se ne radi samo o konkretnim i poznatim uvjetovanjima u odnosu izme\u0111u medija i proizvo\u0111a\u010da koji u tom mediju reklamira svoj proizvod i tako uspostavlja pre\u0161utnu cenzuru po pitanju eventualnih novinarskih istra\u017eivanja njegova poslovanja i mo\u017eebitnih afera. Ako pretpostavimo da je osnovni dru\u0161tveni antagonizam u procesu proizvodnje onaj izme\u0111u rada i kapitala, nije te\u0161ko pretpostaviti \u010diju \u0107e stranu mediji zastupati ili podr\u017eavati. Tu se ne radi samo o tome da su privatni vlasnici medija zbog svoje klasne pozicije neminovno na strani kapitala \u2013 isti scenarij o\u010dekuje i medije druk\u010dije vlasni\u010dke strukture ili ideolo\u0161kih naklonosti ako su u klju\u010dnoj mjeri financirani preko reklama. Ukoliko ne \u017eele igrati po pravilima, neminovno \u0107e se ugasiti. Sli\u010dan analiti\u010dki nesporazum iz lijeve perspektive, a koji se oslanja na pretpostavku da publika radi, jo\u0161 je prisutniji u slu\u010daju takozvanih dru\u0161tvenih medija. Prisutniji jer je ovdje uklju\u010dena i aktivnost korisnika, to jest korisnici sami kreiraju sadr\u017eaj. A zanimljivi su i iz statusa alternative restriktivnim standardnim medijima pri obavljanju politi\u010dkih funkcija, koji im se \u010desto nekriti\u010dki pripisuje. Mnogi ljudi definitivno provode puno vremena na Facebooku ili Twitteru, a mo\u017eda i mukotrpno sudjeluju u raznim raspravama, promocijama odre\u0111enih vrijednosti ili uploadanju albuma s ljetovanja koji ima puno fotografija, pa to dugo traje i iscrpljuju\u0107e je, no oni ne rade u smislu da su podre\u0111eni kapitalisti\u010dkom re\u017eimu valorizacije, da proizvode vi\u0161ak vrijednosti u tehni\u010dkom smislu rije\u010di. Pogledajmo strukturu prihoda Facebooka u posljednjem kvartalu 2013. godineiv: prihod od reklama iznosio je 2,34 milijarde dolara, a ukupni prihod je bio 2,59 milijardi dolara. Dakle udjel reklama je oko 90 posto. Iako vjerojatno mnogi ljudi na dru\u0161tvenim medijima rade produktivne stvari, recentna kampanja Wages for Facebook (Nadnice za Facebook) politi\u010dki je pogre\u0161na. Analogno bi bilo da tra\u017eite nadnice za dru\u017eenje, razgovor ili neku drugu aktivnost na trgu koji je oblijepljen billboardima. Iako, postoje radnici koji na dru\u0161tvenim mre\u017eama rade za nadnicu. Nazivaju ih community manageri.<\/p>\n

Klju\u010dna legitimacijska strategija kojom se slu\u017ee zagovornici tr\u017ei\u0161nog, odnosno kapitalisti\u010dkog ustroja medijske proizvodnje, oslanja se na klasi\u010dnu formulu: tr\u017ei\u0161te je neutralni arbitar, ono demokratski odlu\u010duje o najboljima i najlo\u0161ijima, najuspjeliji je model demokratske procedure, svi glasaju svojim nov\u010danikom. Iz te formule proizlazi i argumentacija kako i medijsko tr\u017ei\u0161te omogu\u0107uje ljudima da slobodno odlu\u010de \u0161to \u017eele gledati, slu\u0161ati ili \u010ditati. Ono \u0161to publika ne \u017eeli, ne\u0107e se prodavati i jednostavno \u0107e propasti. Zasada ovog naoko zdravorazumskog argumenta, po kojemu su svi slobodni odlu\u010diti na tr\u017ei\u0161tu, temelji se na operaciji ograni\u010davanja \u010ditave ekonomije na tr\u017ei\u0161te na kojemu racionalni pojedinci biraju \u0161to \u0107e kupiti i time ovjeriti kvalitetu. Svo\u0111enjem pojedinaca na slobodne izolirane kupce kroz eliminiranje proizvodnog procesa zanemaruje se ona presudna dvostruka sloboda radnika koja je preduvjet kapitalisti\u010dkog na\u010dina proizvodnje: radnik je slobodan od sredstava za proizvodnju i slobodan je da prodaje vlastitu radnu snagu onome tko posjeduje ta sredstva za proizvodnju. On dakle nikada nije samo \u201cautonomni\u201d i \u201csuvereni\u201d kupac na tr\u017ei\u0161tu, nego uvijek i prodava\u010d specifi\u010dne vrste robe \u2013 svoje radne snage, o \u010dijoj uspje\u0161noj prodaji egzistencijalno ovisi. Ta egzistencijalna ovisnost o kapitalu presudno organizira \u017eelje i potrebe, \u0161to se onda reflektira i na preferencije u medijskoj potro\u0161nji.<\/p>\n

Reklame svojim sadr\u017eajem oblikuju \u017eelje i potrebe potro\u0161a\u010da. No ta logika nije ograni\u010dena samo na reklame, ve\u0107 se kroz industriju tzv. odnosa s javno\u0161\u0107u i primjerice rast zaposlenih u tom sektoru u odnosu na novinare, reklamna logika prostire i na druge informativne i analiti\u010dke registre. Tako\u0111er, informacije, stavovi i ostali medijski sadr\u017eaji nisu datosti, nego proizvodi koji podlije\u017eu cijelom nizu odluka i filtriranja. Sukladno tome, demokratizacija u procesu odlu\u010divanja o tome \u0161to se \u017eeli i koje su ljudske potrebe koje treba zadovoljiti nu\u017eno je nepotpuna ako ljudi nisu u mogu\u0107nosti sudjelovati u proizvodnji tih informacija i stavova.<\/p>\n

Ljudske potrebe i njihovo (ne)zadovoljenje<\/strong><\/p>\n

Vjerojatno najsofisticiranija optu\u017eba usmjerena protiv marksisti\u010dkog tretmana pitanja ljudskih potreba u kritici kapitalizma glasi: Marx inzistira na tome da ljudske potrebe nisu fiksne i predodre\u0111ene, ve\u0107 su historijske naravi i otvorene za daljnji razvoj. Ali kada kritizira kapitalizam, onda polazi od \u201cistinskih potreba\u201d, fiksnih i poznatih, koje kapitalizam ne zadovoljava, a svaki pravi socijalist zna koje su to \u201cistinske potrebe\u201d. Odnosno Marx, a i drugi socijalisti\u010dki kriti\u010dari kapitalizma, time ulaze u kontradikciju, nastaje tenzija izme\u0111u kognitivnog i normativnog diskursa. Pozovimo u pomo\u0107 jo\u0161 jednog kanadskog marksista, Davida McNallyja. U knjizi Against the Marketv on podastire manjkavosti ove optu\u017ebe. Ona bi stajala kada bi se Marxova metoda sastojala u prefiguraciji postkapitalisti\u010dkog dru\u0161tva, u ma\u0161tanju nekakve socijalisti\u010dke utopije iz \u010dije se perspektive kritizira kapitalisti\u010dko dru\u0161tvo. Me\u0111utim, Marxova metoda je potpuno druk\u010dija i oslobo\u0111ena idealisti\u010dkih pretenzija. Svako socijalisti\u010dko dru\u0161tvo mora proiza\u0107i iz samih kontradikcija kapitalizma, a ne iz glava onih koji ga sanjaju. Tako i po pitanju ljudskih potreba i \u017eelja. Marx ne kritizira kapitalizam iz perspektive nekih \u201ciskonskih\u201d ljudskih potreba koje je on doku\u010dio, ve\u0107 iz perspektive potreba i \u017eelja koje je kapitalizam generirao, a nije ih u stanju ispuniti. Ista je logika posrijedi i u slu\u010daju medijskih sadr\u017eaja i potreba i \u017eelja koje ti sadr\u017eaji ispunjavaju. Samo, mediji su va\u017ean faktor u politi\u010dkoj artikulaciji tih kontradikcija, \u010dime taj problem u toj industriji postaje jo\u0161 presudniji.<\/p>\n

Iz ovako nazna\u010denih strukturnih prinuda za medije unutar kapitalisti\u010dkog na\u010dina proizvodnje i kontradikcija u proizvodnji i zadovoljavanju potreba i \u017eelja publike, neminovno se name\u0107e pitanje koliki je uop\u0107e opseg za implementaciju lijevih regulacijskih okvira u medijskom polju. Odgovor je \u2013 prili\u010dno malen. Ne smijemo zaboraviti da je i dr\u017eava u kapitalizmu pod sli\u010dnom strukturnom prinudom. Dr\u017eava se financira kroz poreze, a oni ovise o ekonomskoj aktivnosti privatnog sektora, o akumulaciji kapitala. Dakle i u dr\u017eavnom aparatu koji bi eventualno bio ideolo\u0161ki otvoren za progresivnije ure\u0111enje medijskog sektora na putu stoje neprelazne strukturne zapreke. Lekcija bi mogla biti dvostruka \u2013 za sitne pomake uvijek ima mjesta i ne smiju se propustiti, a za velike pomake borba se ne smije voditi u izolaciji, s isklju\u010divim fokusom na medijsko polje.<\/p>\n

* Marko Kostani\u0107 je \u010dlan Centra za radni\u010dke studije (CRS) i Udruge za medijsku demokraciju.<\/strong><\/p>\n

i Novinar u statusu samostalnog novinara koji vodi poslovne knjige, upisan u Registar poreznih obveznika (op. ur.).<\/em><\/p>\n

ii Mislav \u017ditko, \u201cRast temeljen na dugu\u201d, Le Monde diplomatique \u2013 hrvatsko izdanje, sije\u010danj 2013., http:\/\/lemondediplomatique.hr\/rast-temeljen-na-dugu\/<\/em><\/p>\n

iii Michael Lebowitz, \u201cToo Many Blindspots About the Media\u201d, u: Following Marx: Method, Critique and Crisis, Brill, Leiden \u2013 Boston, 2009.<\/em><\/p>\n

iv http:\/\/investor.fb.com\/releasedetail.cfm?ReleaseID=821954<\/em><\/p>\n

v David McNally, Against the Market: Political Economy, Market Socialism and the Marxist Critique, Verso, London \u2013 New York, 1993.<\/em><\/p>\n

Lemondediplomatique.hr<\/a><\/p>\n

\u00a0<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Koliki je uop\u0107e opseg za implementaciju lijevih regulacijskih okvira u medijskom polju?<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-143155","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/143155","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=143155"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/143155\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=143155"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=143155"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=143155"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}