{"id":140692,"date":"2014-03-17T09:10:54","date_gmt":"2014-03-17T08:10:54","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=140692"},"modified":"2014-03-17T09:10:54","modified_gmt":"2014-03-17T08:10:54","slug":"goce-i-svijet","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/03\/17\/goce-i-svijet\/","title":{"rendered":"Goce i svijet"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Biljana Vankovska<\/strong><\/p>\n

Uvijek kada se u svakodnevnom razgovoru pomene \u201eGoce\u201c (naravno, kao lokacija, a ne kao osoba), mi se dobro razumijemo: radi se o najve\u0107em (i doskora, kako smi mislili, najboljem) studentskom domu u Makedoniji. Slu\u010dajno, odrastala sam a i sada \u017eivim u njegovom neposrednom susjedstvu, ali kao Skopljanka nisam imala previ\u0161e prilika da ga posjetim. Prije mnogo godina, kao studentkinja, znala sam posjetiti kolege-koleginice. Tada sam im \u010dak i zavidjela na slobodi koju imaju da kao mladi ljudi \u017eive izvan stalnog \u201estarateljstva\u201c i budnog oka roditelja. Mi, studenti iz Skopja, bili smo zaista po\u0161te\u0111eni svakodnevnih briga, ali nikada nismo iskusili kako izgleda da sa 18-19. godina brine\u0161 o sebi, da bude\u0161 sam svoj gospodar (podjednako, svog vremena i skromog bud\u017eeta).<\/p>\n

Sada to izgleda smije\u0161no, ali u ono vrijeme ja sam imala dopu\u0161teni izlazak samo do 22:30, \u010dak i kada sam bila na zadnjoj godini studija. Slu\u0161ala sam da moje kolege iz drugih gradova \u201e\u017eive \u017eivot\u201c i \u017eurkaju se kad god po\u017eele. Razumije se, to je bila romantizovana verzija njihovog \u017eivota. Samo oni znaju koliko su zavidjli takvim razma\u017eenima kao \u0161to sam bila i ja, koji se nisu morali brinuti o ishrani, higijeni, ti\u0161ini potrebnoj da bi se u\u010dilo.<\/p>\n

Ipak, govorim o vremenu u kojem je \u201eGoce Del\u010dev\u201c li\u010dio na hotel solidne kategorije, i to ne samo po svojoj spolja\u0161nosti (originalno arhitektonsko rje\u0161enje), nego i po unutra\u0161njim standardima. Da, to je bilo u onom sada ozlogla\u0161enom sistemu, ali u kome je studentski standard bio vi\u0161i od dana\u0161njeg, kvalitet univerzitetskog obrazovanja solidniji nego dana\u0161nji (\u0161to se ideologiziranosti ti\u010de, tu i nema neke ve\u0107e razlike); diskriminacije po strana\u010dkoj pripadnosti nije ni bilo s obzirom na jednostrana\u010dki sistem, ali zato je socijalna prohodnost onih iz ni\u017eih socijalnih slojeva bila daleko ve\u0107a nego \u0161to je danas.<\/p>\n

Fotografije kojima se Makedonija (pod ustavnim imenom!?) \u201eproslavila\u201c u svijetu poti\u010du upravo iz ovog studentskog doma: eto, bez pla\u0107enih reklama, stigli smo na stranice londonskog Independenta, koji je svoje \u010ditaoce upozorio da su slike ogavne. Upozorenje sasvim na mjestu! Sada mo\u017eete samo zamisliti kakva je stvarnost, dopunjena smradom i efektima ostalih \u010dula.<\/p>\n

Prije 15-tak godina sam imala priliku da vidim studentski dom u Seulu: mi, u\u010desnici svjetskog skupa me\u0111unarodnog udru\u017eenja za politi\u010dke nauke iz siroma\u0161nih zemalja prihvatili smo najjeftiniju opciju za smje\u0161taj koju je ponudio doma\u0107in. Sje\u0107am se u\u017easa s kojim smo posmatrali policiske punktove usred studentskog grada, provjere na svakom koraku, a pendreci policajaca vi\u0161i od njih samih. Istini za volju, policiske snage su bila raspore\u0111ene i svuda po centru grada. Unutar studentskog doma, usred letnjeg raspusta, samo manji broj studenata, pa smo tako dobili ve\u0107u privatnost i \u201eluksuz\u201c.<\/p>\n

Ja, kolegica sa mog fakulteta i kolega iz Beograda smo izdr\u017eali manje od 24 sata! Ostavimo na stranu monsune (klimatizere je bilo te\u0161ko i sanjati u onakvom okru\u017eenju), ali odlasci u tu\u0161-kabine i toalete su bili ne\u0161to \u0161to se te\u0161ko moglo podnjeti. I pored dugog i iscrpljuju\u0107eg leta sa druge strane planete, nas troje smo presjedeli otvorenih o\u010diju \u010ditavu no\u0107, jedva do\u010dekav\u0161i jutro; skupili smo sav novac koji smo imali i zatra\u017eili od doma\u0107ina da nas prebaci u neki skromniji hotel.<\/p>\n

Koliko je bilo naivno s moje strane \u0161to sam tada mislila da su na\u0161i studenti sre\u0107niji, da jo\u0161 uvijek caruje nedosti\u017eni studentski standard, ali i sloboda! Vjerovatno je ve\u0107 tada po\u010deo dramati\u010dni (fizi\u010dki i drugi) raspad usred doma \u201eGoce Del\u010dev\u201c, ali ja sam ve\u0107 bila profesor, pa sam ga prestala i pose\u0107ivati. To je bilo vrijeme kada se po\u010delo uveliko \u201ear\u010diti\u201c sve \u0161to je bilo stvarano i gra\u0111eno u prethodnom sistemu. \u0160to se ti\u010de pendreka, kod nas nikada nisu ni bili neophodni – studenti nisu nikada dizali glas (niti sada to \u010dine) kao oni u Ju\u017enoj Koreji, izuzev manjih grupa koji su u\u0107utkivani i najurivani ispred vrata rektorata. Danas se vi\u0161e ne smiju o\u010di zatvarati i pronalaziti obja\u0161njenja za bijedne uslove u kojima \u017eive na\u0161i studenti, jer generalni zaklju\u010dak je sljede\u0107i: horor-fotografije koje pretstavljaju \u201eGoce Del\u010dev\u201c nisu prikaz ruiniranog studentskog doma, one su vi\u0161e simbol makedonske stvarnosti! Uzalud novi spomenik Gocetu nasred skopskog trga, njegova vo\u0161tana figura u kvazimuzeju; uzalud vladine kampanje \u201eZnanje je sila, znanje je mo\u0107\u201c, uzalud (licemjerne i cini\u010dne) izjave o planovima vlade da renovira studentske domove. Uzalud predsjednik-profesor, koji se vi\u0161e bavi nekakvim elitisti\u010dkim \u0161kolama za liderstvo u ljepoti njegove vile u Ohridu, onako jednom godi\u0161nje…<\/p>\n

Kakvo je na\u0161e znanje o istorijskoj figuri Goceta Del\u010deva, koji nije samo ikona nacionalnog pokreta, nego je i poznat vi\u0161e kao socijalista i U\u010ditelj, a manje kao ustanik s po\u010detka 20. vijeka? \u010cini se da se ono svodi na onu jednu naj\u010de\u0161\u0107e pominjanu izreku (koja se, naravno, ne primenjuje u praksi, kada se \u0161alju vojnici u Avganistan i Irak): \u201eJa svijet razumijem jedino kao polje za kulturno nadmetanje naroda\u201c. Izgleda da smo propustili onu drugu misao, koja govori mnogo o nama samima: \u201eRevolucija svijesti, srca i du\u0161e jednog naroda s ropskim mentalitetom, znajte da je najve\u0107i zadatak.\u201c<\/p>\n

Ovih dana na sve strane papagajski refreni o tome kako su studenti oduvijek bili avangarda i \u010dinioci borbe za bolju budu\u0107nost, da u njihovim venama te\u010de butnovni\u010dka krv, da (kao \u0161to pi\u0161e moja mlada koleginica-sociolo\u0161kinja) su oni \u201eona iskra koja razgara vatru razvoja i prosperiteta, ona iskra koja se uzdi\u017ee i koja osvjetljava u trenucima bezizlaza i anomije, ona iskra koja prodire i pe\u010de kada se nepravde natalo\u017ee i stvori bezizlaz posebno za mladu populaciju.\u201c<\/p>\n

Fraze, gole i prazne! Nije ni moja generacija, a ni ona prije nje, \u017eivjela sa ovakvim idealima! Bila sam premlada te 1968-me, ali od starijih znam da je i tada u Makedoniji vladao onaj \u201eropski\/podani\u010dki mentalitet\u201c, da smo ostali tiha bara… Otuda mi i ne znamo \u0161ta su disidenti. Oni koji su tada bili studenti, kasnije su postali roditelji, politi\u010dari, stru\u010dnjaci ili profesori s istim \u201ementalitetom\u201c: s onim koji ka\u017ee da sagnutu glavu sablja ne sije\u010de, pa zato malo ko di\u017ee glas i kada su u pitanju reforme, disciplina ki\u010dme ili ga\u017eenje autonomije univerziteta! Profesori ne di\u017eu glas \u010dak ni na Nastavni\u010dkom vije\u0107u, ni na univerzitetskom Senatu, a ne dao bog da se suprostave nekom vladinom pretstavniku! Koje licemerje da se sada \u010dudimo \u0161to na\u0161i studenti \u0107ute i trpe ono stanje u studentskom domu!<\/p>\n

Otkako se u svakom selu otvorio univerzitet, mladi su se getoizirali, a ve\u0107ina ostala u svojim mjestima. Oni koji su do\u0161li u Skopje, Bitolu ili drugi ve\u0107i grad da bi studirali ne\u0161to \u0161to nema u njihovom mjestu ili da bi dobili kvalitetnije studije postepeno postaju izuzetak. Ali oni su ve\u0107 na samom staru \u201eizdresirani\u201c, s strana\u010dkim knji\u017eicama koje su neophodne da bi se do\u0161lo do le\u017eaja \u010dak i u substandardnim uslovima. Oni su ona najslabija karika, populacija podlo\u017ena bijedi i beskrupuloznim ucjenama.<\/p>\n

Svi mi (iz naroda u kome su tipi\u010dna imena Traj\u010de i Trpe) koji do sada nismo pokazali ni gram interesa ili solidarnosti, koji smo zatvarali nos kada smo prolazili pored smrada, sada smo zgro\u017eeni i zaprepa\u0161\u0107eni njihovom ti\u0161inom?!? Revolucija (ona iskra o kojoj se pi\u0161e jeftina poezija) ne mo\u017ee krenuti od studenta koji je upravo stigao na studije, nego se treba tra\u017eiti kod iskusnijih, zrelijih, progresivnih, ali i kod profesora. Znate li koliko sam puta podsticala svoje studente i zajedno s njima potpisivala peticije ili obustavljala nastavu zbog nestanka grijanja u predavaoni usred zime ili zbog zahtjeva za normalnije uslove na samom univerzitetu? (Da, da, i on je bio izgra\u0111en u onom biv\u0161em sistemu, pa se i on polako raspada)? Koliko smo vi\u0161e dobijali kompjutere i klimatizere (samo za profesorske kabinete), toliko su propadale klupe, raspadali prozori, a o toaletima i da ne govorim (to je previ\u0161e lijep izraz za ono \u0161to se zove \u201e\u010du\u010davac\u201c)…<\/p>\n

Ne, studenti nisu krivi – krivi smo mi. Od njih ne mo\u017eemo tra\u017eiti da predvode revoluciju svijesti, srca i du\u0161e. Krivi smo mi koji smo dopustili da se desi sve ovo i koji i dalje odgajamo gra\u0111anina-pokornog i upla\u0161enog, koji smo ostali slijepci pored ruine u koju se pretvorio na\u0161 \u017eivot ukra\u0161en baroknim fasadama i spomenicima.<\/p>\n

Nova Makedonija<\/a><\/p>\n

Prevod je autorkin<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Svi mi (iz naroda u kome su tipi\u010dna imena Traj\u010de i Trpe) koji do sada nismo pokazali ni gram interesa ili solidarnosti, koji smo zatvarali nos kada smo prolazili pored smrada, sada smo zgro\u017eeni i zaprepa\u0161\u0107eni njihovom ti\u0161inom?!?<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-140692","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/140692","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=140692"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/140692\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=140692"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=140692"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=140692"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}