{"id":139085,"date":"2014-02-28T09:20:48","date_gmt":"2014-02-28T08:20:48","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=139085"},"modified":"2014-02-28T00:02:12","modified_gmt":"2014-02-27T23:02:12","slug":"kako-zastititi-zajednicka-dobra","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/02\/28\/kako-zastititi-zajednicka-dobra\/","title":{"rendered":"Kako za\u0161tititi zajedni\u010dka dobra"},"content":{"rendered":"

Autor: Ugo Mattei<\/strong><\/p>\n

U Italiji politi\u010dko zauzimanje prostora vu\u010de korijene jo\u0161 s po\u010detka 20. stolje\u0107a. Shvatimo li ameri\u010dki pokret Occupy kao reakciju naroda na krizu 2008. godine, talijanska bi verzija bila socijalni pokret beni comuni (op\u0107a ili zajedni\u010dka dobra), koji se u usporedbi s pokretom Occupy pokazao mo\u0107nijom i bolje artikuliranom politi\u010dkom strategijom.<\/p>\n

\"\"<\/a>Ono \u0161to predstavljamo kao “talijanski pokret Occupy” steklo je znatnu snagu i politi\u010dku utemeljenost jo\u0161 prije poznatije \u0161panjolske verzije (M15) ili njezina ameri\u010dkog pandana na Wall Streetu. Tako su se ve\u0107 u travnju aktivisti koji su zauzeli Cinema Palazzo, kino u srcu \u010detvrti San Lorenzo u Rimu, uspje\u0161no oduprli delo\u017eaciji. U to vrijeme Cinema Palazzo bio je u privatnom vlasni\u0161tvu, a unajmila ga je tvrtka koja je ondje \u017eeljela napraviti kasino. Nakon vi\u0161e od godine dana kino je jo\u0161 uvijek u rukama aktivista, a u Italiji se doga\u0111aju i drugi, vi\u0161e ili manje poznati slu\u010dajevi zauzimanja javnih prostora. Pokret za zajedni\u010dka dobra ima sli\u010dne zna\u010dajke kao i pokret Occupy – strategiju zauzimanja i usvajanje metode odlu\u010divanja putem “op\u0107e skup\u0161tine” – no primjenjuje i druge politi\u010dke strategije kako bi se odupro neoliberalnom autoritarnom poretku.<\/p>\n

Jedna od takvih strategija, koja se pokazala izrazito va\u017enom za pokret, jest uporaba sredstava direktne ustavne demokracije, kao \u0161to je referendum. Referendum koji je odr\u017ean u Italiji 13. lipnja 2011. bio je vrhunac dugotrajne borbe za obuzdavanje naizgled nezaustavljivog procesa neoliberalne komodifikacije i privatizacije, koji je zapo\u010deo daleko prije krize 2008. U Italiji je sasvim jednostavna platforma, posve\u0107ena vodi kao zajedni\u010dkom dobru, mobilizirala na desetke tisu\u0107a aktivista od podno\u0161enja referendumskog prijedloga u prosincu 2010., kada ju je Ustavni sud priznao kao legitimni narodni referendum o abrogaciji Ronchijeva dekreta koji je legalizirao privatizaciju vode, do pobjede u lipnju 2011., kada je glasovalo vi\u0161e od 27 milijuna Talijana unato\u010d upornim neoliberalnim nastojanjima da se osujeti referendum putem sudova i medija. Na referendum je iza\u0161lo 56 posto Talijana i gotovo jednodu\u0161no (s vi\u0161e od 90 posto) glasovalo protiv privatizacije vode. Lipanj 2011. ostat \u0107e zapam\u0107en kao prvi doga\u0111aj u talijanskoj povijesti kada je apsolutna ve\u0107ina glasa\u010da izri\u010dito ukinula niz zakondavnih odredbi. Neki od tih neoliberalnih zakona dobili su parlamentarno odobrenje niti dvije godine prije narodnog referenduma, uzrokuju\u0107i time potpuni nesklad izme\u0111u volje talijanskog naroda i one njihovih zastupnika. Nakon referenduma, kao \u0161to \u0107emo istaknuti kasnije i u idu\u0107im \u010dlancima, koncept “zajedni\u010dkih dobara” postao je rasprostranjena strategija u za\u0161titi kulturnih i prirodnih zajedni\u010dkih dobara od prijetnje privatizacije. U Italiji se ideja zajedni\u010dkog dobra pokazala sposobnom za prili\u010dno uspje\u0161no povezivanje niza revolucionarnih nastojanja, nude\u0107i jedinstvenu teoriju kao osnovu borbene prakse.<\/p>\n

Talijanski referendum o vodi<\/strong><\/p>\n

U lipnju 2011. Talijani su pozvani na tri referenduma kojima je cilj bio dovesti u pitanje neke od temelja neoliberalizma, no samo jedan od njih bio je konkretno posve\u0107en vodi. Cilj prvog referenduma bio je ukinuti zakonsku odredbu iz 2009. kojom je uveden prisilni program privatizacije svih javnih usluga, \u0161to je obuhva\u0107alo javni prijevoz, odvoz sme\u0107a i dje\u010dje vrti\u0107e.i Drugi referendum, jedini koji je bio posve\u0107en specifi\u010dno vodi, bio je namijenjen ukidanju zakonske odredbe koja je jam\u010dila “naknade za investirani kapital” kao dio kona\u010dne cijene koju pla\u0107a korisnika sustav vodoopskrbe. Cilj referenduma bio je ukloniti profit kao motivaciju usluge vodoopskrbe tako \u0161to \u0107e se ukinuti poticaji za privatne tvrtke koje prodaju vodu. Tre\u0107i referendum imao je za cilj ukinuti zakon koji je ponovo uveo talijanski nuklearni program (ve\u0107 odba\u010den na referendumu 1986. godine, nakon havarije u \u010cernobilu), \u0161to je upotpunilo alternativnu viziju dru\u0161tva (i odr\u017eivog kori\u0161tenja resursa) koju je zastupao pokret za zajedni\u010dka dobra i ponudio je talijanskim glasa\u010dima.<\/p>\n

Dva su aspekta klju\u010dna za razumijevanje politi\u010dke relevantnosti pokreta za zajedni\u010dka dobra i njegove zarazne snage u povezivanju borbi koje su naizgled razli\u010dite i me\u0111usobno udaljene. Kao prvo, kao \u0161to sam rekao, voda nije bila jedino pitanje kojemu su ti referendumi bili posve\u0107eni. Kao drugo, oni su bili samo jedno sredstvo u opse\u017enijim nastojanjima da se dovede u pitanje neoliberalna logika privatizacije. U Italiji je otpor neoliberalizmu ve\u0107 \u017eivio i ja\u010dao od kraja 90-ih godina pro\u0161log stolje\u0107a, znakovito nagla\u0161en dramati\u010dnim doga\u0111anjima oko G8 samita u Genovi u srpnju 2001. Taj oblik otpora se nastavio, iako u manje o\u010ditom obliku, i reorganizirao se oko 2005. godine. \u017delimo li objasniti neo\u010dekivani uspjeh kampanje 2011. (nijedan referendum u proteklih \u0161esnaest godina nije ostvario takav kvorum), moramo uzeti u obzir da je nacionalna mre\u017ea lokalnih odbora za vodu djelovala jo\u0161 od 2006. (u raznim dijelovima zemlje bila je aktivna od zavr\u0161etka G8 samita u Genovi) te da su se od 2005. ulagali sustavni znanstveni napori kako bi se iznova promislila i kritizirala pravna osnova koja omogu\u0107uje jednostavnu privatizaciju u Italiji. Bio sam glavni istra\u017eiva\u010d na tom znanstvenom projektu, koji je poduzela Accademia Nazionale dei Lincei, najuva\u017eenija znanstvena ustanova u Italiji.<\/p>\n

Istra\u017eivanje je bilo potaknuto uvidom da je u razdoblju od 1992. do 2000. godine Italija bila vode\u0107a zemlja u svijetu po privatiziranoj imovini (oko 140 milijardi eura), \u0161to je stavlja na drugo mjesto u globalnim okvirima (nakon Velike Britanije) po vrijednosti privatizacija izme\u0111u 1979. i 2008. godine. Osim toga, mre\u017ea posve\u0107ena vodi pod nazivom Forum Italiano dei Movimenti per l'Acqua (Talijanski forum pokret\u00e2 za vodu), koji je ovdje dobro opisao Tommaso Fattori, ve\u0107 je 2009. organizirala gra\u0111ansku inicijativu za reformu zakonske odredbe o vodoopskrbi, koja je prikupila vi\u0161e od 400.000 potpisa (iako je potrebno samo 50.000 za takve inicijative). Narodni prijedlog zakona o vodoopskrbi nikada nije dospio na dnevni red u neoliberalnom Parlamentu. Te prete\u010de pokreta za zajedni\u010dka dobra pokazuju kako je talijanski narod bio svjestan, kao i njegovi uspje\u0161ni bolivijski pandani, potrebe da se voda obrani od privatizacije.<\/p>\n

U me\u0111uvremenu su 2007. godine, dok je na vlasti bila vlada Romana Prodija, znanstveno istra\u017eivanje na akademiji dei Lincei i neprestano akademsko lobiranje rezultirali su stvaranjem posebnog povjerenstva, takozvanog Povjerenstva Rodot\u00e0, pri Ministarstvu pravosu\u0111a. Povjerenstvom je predsjedao istaknuti pravni stru\u010dnjak i nekada\u0161nji zastupnik u parlamentu Stefano Rodot\u00e0, a zadatak mu je bio sastaviti prijedlog za reformu zakona o javnom vlasni\u0161tvu, sadr\u017eanog u talijanskom Zakoniku gra\u0111anskog prava, kako bi se uspostavila neka na\u010dela koja \u0107e regulirati uvjete i postaviti ograni\u010denja u privatizaciji javne imovine. Nakon pada Prodijeve vlade u velja\u010di 2008. Povjerenstvo Rodot\u00e0 je proizvelo prijedlog za reformu, koji je sadr\u017eavao prvu pravnu definiciju zajedni\u010dkog dobra kao oblika vlasni\u0161tva koji je razli\u010dit i od privatnog i od javnog te stoga zahtijeva posebnu za\u0161titu na ustavnoj razini. Prema definiciji Povjerenstva Rodot\u00e0, zajedni\u010dka dobra su “dobra koja pru\u017eaju koristi koje su nu\u017ene za zadovoljenje temeljnih prava \u010dovjeka.” Pristup takvim dobrima zajam\u010den je bez obzira na javno ili privatno vlasni\u0161tvo te se u svim slu\u010dajevima mora za\u0161tititi u “interesu budu\u0107ih pokoljenja” (talijanski parlament 2010.). Voda je bila prva stavka na otvorenom popisu zajedni\u010dki dobara koja je predlo\u017eilo Povjerenstvo.<\/p>\n

Dana 26. studenog 2009., istog dana kada je zakon Povjerenstva Rodot\u00e0 trebao biti predstavljen u Senatu pokrajine Pijemont, donji dom Parlamenta je umjesto toga bez rasprave izglasao takozvani “Ronchijev dekret”, “kojim je uvedena obavezna shema privatizacije svih lokalnih slu\u017ebi” (talijanski parlament 2009.). O\u010dita svrha tog zakona bila je omogu\u0107iti prijenos kontrole nad javnim resursima u privatni sektor. Prema \u010dlanu 113, to\u010dki 2 tog zakona, sve je lokalne slu\u017ebe pod nadzorom javnog sektora, uklju\u010duju\u0107i sustav vodoopskrbe, trebalo staviti na tr\u017ei\u0161te putem javne dra\u017ebe. U \u010dlanu 1 navedenog zakona stajalo je da europski zakon nala\u017ee napu\u0161tanje javne kontrole usluga. Ta bezo\u010dna manipulacija doti\u010dne odredbe od strane aktualnog Parlamenta izazvala je ogor\u010denje te je u roku od nekoliko dana \u0161est profesora prava, od kojih su \u010detvorica ve\u0107 bili \u010dlanovi Povjerenstva Rodot\u00e0 – Stefano Rodot\u00e0, ja, Alberto Lucarelli, Luca Nivarra, Gaetano Azzariti i Gianni Ferrara, zacrtalo tri referendumska pitanja, osnovali odbor za referendum i stavili na internet dokument u kojemu se tra\u017eilo pokretanje referendumskog postupka zasnovanog na tim trima pitanjima, \u010dime se dovodio u pitanje nacrt obavezne privatizacije. Ustavni sud naposljetku je odobrio i stavio na glasanje dva od tih triju pitanja.<\/p>\n

Znanstvenici na akademiji dei Lincei, pravnici koji su sastavili referendumska pitanja, i Forum Italiano dei Movimenti per l'Acqua ulo\u017eili su znatan trud u organizaciju i sastavljanje \u0161iroko zasnovane koalicije organizacija civilnog dru\u0161tva, koja je naposljetku uklju\u010dila i sindikate i skupine koje se bave za\u0161titom okoli\u0161a i za\u0161titom potro\u0161a\u010da, namjerno isklju\u010div\u0161i mogu\u0107nost direktnog sudjelovanja politi\u010dkih stranaka. Uz potporu te koalicije referendumska su pitanja naposljetku podnesena Vrhovnom sudu u Rimu, a koalicija je zapo\u010dela prikupljati potpise 22. travnja 2010. Prikupljanje potpisa u tom razdoblju trebalo je omogu\u0107iti da se referendum odr\u017ei u prolje\u0107e 2011. kako bi se sprije\u010dila prisilna aukcija sustava vodoopskrbe koju je propisivao Ronchijev dekret. Prema talijanskom zakonu, potrebno je prikupiti pola milijuna potpisa u roku od tri mjeseca, i to osobno, i pojedina\u010dno ih slu\u017ebeno ovjeriti kod javnog bilje\u017enika ili drugog dr\u017eavnog slu\u017ebenika op\u0107ine u kojoj su potpisi prikupljeni. Proces prikupljanja pokazao se nevjerojatnim znakom vitalnosti pokreta za zajedni\u010dka dobra, koji je u tu svrhu mobilizirao na desetke tisu\u0107a dobrovoljaca \u0161irom zemlje, \u010dak i u njezinim najudaljenijim krajevima. Talijani su obi\u010dno skepti\u010dni prema prikupljanju potpisa, no ovaj put su stajali u redovima, ponekad i satima, kako bi dali svoj potpis te je do sredine srpnja 2010. vi\u0161e od 1,4 milijuna ovjerenih potpisa transportirano u velikim kutijama pred gomilom medijskih izvjestitelja do vrata Vrhovnoga suda.<\/p>\n

Strategija neoliberala s obje strane u Parlamentu da osujete referendum o\u010ditovala se od samog po\u010detka. Parlament, u kojemu zapravo nije bilo oporbe nakon politi\u010dkih izbora 2008. godine, potpuno je u\u0161utkao stranke takozvane “radikalne ljevice”. \u0160tovi\u0161e, osigurao je da mediji ignoriraju referendum. To nije bilo te\u0161ko posti\u0107i, budu\u0107i da je premijer Silvio Berlusconi osobno imao \u0161irok nadzor nad nacionalnim novinama i televizijskim kanalima. Osim toga, vodstvo centralno-lijeve Demokratske stranke, koja je bila na vlasti u mnogim pokrajinama i op\u0107inama, zauzelo je izrazito mlako stajali\u0161te prema pokretu, budu\u0107i da su mnogi njezini pripadnici bili o\u010dito politi\u010dki i osobno zainteresirani za mogu\u0107nost profitiranja od nacrta privatizacije. Svjesni visokog praga koji zahtijeva \u010dlan 75 talijanskog Ustava, koji tra\u017ei da 50 posto izbornog tijela iza\u0111e na bira\u010dka mjesta, protivni\u010dka strana primijenila je strategiju pre\u0161u\u0107ivanja sa ciljem da osiguraju nedovoljnu izlaznost bira\u010da. Uz tu strategiju neoliberali su primijenili i pravnu strategiju na ustavnoj razini kako bi sprije\u010dili odr\u017eavanje referenduma, zasnovanu na teoriji da europski zakon propisuje liberalizaciju lokalnih javnih usluga. U Italiji, prema \u010dlanu 75 Ustava, referendumom se ne mo\u017ee ukinuti statutarna odredba koju nala\u017ee me\u0111unarodno pravo, \u0161to je ustvari narav europskog zakonodavstva. Dana 12. sije\u010dnja 2011. Ustavni sud je dao pravu lekciju iz ustavnog i europskog zakona dopustiv\u0161i dva od triju pitanja koja su podastrli koalicija za vodu i referendum o nuklearnoj energiji.ii Sud je jasno izjavio kako europski zakon ne nala\u017ee liberalizaciju ili privatizaciju javnih usluga i kako je na dr\u017eavama \u010dlanicama Europske Unije da odlu\u010de ho\u0107e li koristiti privatni ili javni sektor. Prema mi\u0161ljenju suda, Ronchijev dekret je diskrecijski \u010din talijanske dr\u017eave te bi se stoga mogao ukinuti u slu\u010daju da referendum bude uspje\u0161an. Nitko nije mogao predvidjeti povijesni uspjeh referenduma o vodi, na kojemu su bira\u010di gotovo jednodu\u0161no glasovali protiv nalo\u017eene privatizacije, i to bez podr\u0161ke i suo\u010deni s otporom medija i politi\u010dkih stranaka.<\/p>\n

Voda kao zajedni\u010dko dobro: izazov neoliberalnom poretku<\/strong><\/p>\n

Uspjeh referenduma o vodi nanio je prili\u010dan udarac neoliberalnom establi\u0161mentu. Na odgovor nije trebalo dugo \u010dekati: ve\u0107 su u tjednu nakon referenduma pravnici i stru\u010dnjaci koji predstavljaju korporativne interese brzo poku\u0161ali umanjiti njegov utjecaj. Acea SpA, velika i dijelom privatna korporacija za vodoopskrbu u Rimu, pribavila je stru\u010dno mi\u0161ljenje Giulija Napolitana, sina aktualnog predsjednika republike i poznatog stru\u010dnjaka na podru\u010dju prava i ekonomije sa Sveu\u010dili\u0161ta u Rimu. Napolitano je ustvrdio kako iz rezultata referenduma ne proizlaze nikakve zakonske obveze te da se poslovanje po starom mo\u017ee nastaviti. Me\u0111unarodni \u0161pekulanti bacili su oko na Italiju ve\u0107 nekoliko tjedana nakon referenduma, a Europska sredi\u0161nja banka povukla je potez bez ustavnog presedana: poslala je dopis Berlusconiju tra\u017ee\u0107i da primijeni \u010ditav niz mjera, uklju\u010duju\u0107i ukidanje javnih usluga. Kao posljedica toga je 13. kolovoza 2011., tek nekoliko tjedana nakon referenduma, Berlusconijeva vlada donijela zakon koji je ironi\u010dno prozvan “mjerama kako bi se zakon prilagodio rezultatima referenduma i europskim zakonima” (talijanski parlament 2011.), \u0161to je ustvari iskori\u0161teno kako bi se o\u017eivio ukinuti Ronchijev dekret u svakom pogledu osim u slu\u010daju vodoopskrbe, \u010dime se nastojalo ograni\u010diti rezultate narodnog referenduma.<\/p>\n

Taj \u010din protuustavnog povla\u0111ivanja nadnacionalnom neoliberalnom poretku nije bio dovoljan. Financijske \u0161pekulacije dr\u017eale su Italiju pod pritiskom unato\u010d tome \u0161to se talijanski javni dug najmanje pove\u0107ao nakon krize 2008. godine me\u0111u \u010dlanicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Naposljetku je Berlusconi bio prisiljen dati ostavku u manevru koji je orkestrirao predsjednik Giorgio Napolitano, nekada\u0161nji komunist, a odnedavno obra\u0107enik na neoliberalizam. Predsjednik Napolitano zatim je imenovao konzervativnog ekonomista i biv\u0161eg europskog povjerenika za unutra\u0161nje tr\u017ei\u0161te, slu\u017ebe, carinu i porezna tr\u017ei\u0161ta, a odnedavno i za tr\u017ei\u0161nu konkurenciju, Marija Montija, novim premijerom, nakon \u0161to mu je dodijelio po\u010dast do\u017eivotnog senatora. Taj potez bez ustavnog presedana bio je u potpunoj suprotnosti s onime \u0161to bi predsjednik, kao vrhovni \u010duvar Ustava, trebao u\u010diniti suo\u010den s prijetnjom neuspjeha demokracije. Uspostavljena je “tehni\u010dka vlada” kako bi se rije\u0161ilo “hitno ekonomsko pitanje”, podr\u017eana golemom neoliberalnom propagandnom kampanjom i vrlo velikom parlamentarnom ve\u0107inom. Parlament koji je narod u lipnju porazio nije bio raspu\u0161ten, ve\u0107 je potvr\u0111en na svojoj funkciji dokle god \u0107e podr\u017eavati suspenziju demokracije u obliku tehni\u010dke vlade. Nova vlada podr\u017eala je Berlusconijevu odluku da nastavi s politikom privatizacije kao uobi\u010dajenim poslovanjem, unato\u010d rezultatima referenduma, i donijela je niz zakonskih odluka kojima je dodatno ograni\u010dila mogu\u0107nost funkcioniranja javnih slu\u017ebi u okviru modela javnog prava.<\/p>\n

Kao odgovor na to, Lucarelli i ja, kao predstavnici pokrajine Puglije, pokrenuli smo ustavnu provjeru tih zakona “uobi\u010dajenog poslovanja”, koji prisiljavaju op\u0107ine i lokalne uprave da privatiziraju javne usluge. O slu\u010daju se raspravljalo na Ustavnom sudu 16. srpnja 2012., samo nekoliko sati nakon zabave povodom godi\u0161njice zauzimanja kazali\u0161ta Teatro Valle, i gotovo to\u010dno godinu dana nakon pobjede na referendumu. Dana 17. srpnja 2012., odlukom koja \u0107e svakako obilje\u017eiti na\u0161e doba, talijanski Ustavni sud proglasio je \u010dlan 4 takozvanog “Ferragosto-dekreta” neustavnim u obliku u kojem ga je izmijenila Montijeva vlada.iii Sud je odlu\u010dio, po prvi put u talijanskoj povijesti, da se volja naroda, izra\u017eena u obliku direktne demokracije putem referenduma, ne mo\u017ee izokrenuti sredstvima reprezentativne demokracije (dakle parlamentarnim putem), barem u nekom razumnom vremenskom okviru. Pokret za zajedni\u010dka dobra proslavio je time izrazito va\u017enu pobjedu, budu\u0107i da je spasio od prisilne privatizacije ne samo vodoopskrbu, nego i sve druge javne usluge.<\/p>\n

Kazali\u0161te kao kulturno op\u0107e dobro<\/strong><\/p>\n

Dana 14. lipnja 2011., dan nakon pobjede na referendumu, skupina prekarnih radnika u kulturnoj industriji – glumaca, tehni\u010dara, glazbenika i nezavisnih stvaratelja – zauzela je Teatro Valle u Rimu (vidi \u010dlanak Baileyja i Marcuccija; tako\u0111er: Teatro Valle Occupato, 2012.).<\/p>\n

Slogan skupine bio je: “Poput vode i poput zraka: vratimo kulturu!” U slu\u010daju Teatro Valle tvrdilo se kako kazali\u0161te, kao dio kulturnog sektora, nudi klju\u010dne javne usluge te bi, ba\u0161 kao i u slu\u010daju vodoopskrbe, njegovi djelatnici i korisnici trebali imati zakonska ovla\u0161tenja da koriste taj resurs i upravljaju njime. Velikim dijelom, kao rezultat sna\u017ene povezanosti sa svje\u017eom politi\u010dkom snagom referenduma, rimska gradska uprava pokazala se politi\u010dki nesposobnom suzbiti zauzimanje. Zahvaljuju\u0107i tome, djelatnici kazali\u0161ta Valle uspje\u0161no upravljaju njime vi\u0161e od godinu dana, dr\u017ee\u0107i ga otvorenim za javnost kao izvanredan primjer pozajedni\u010denja dobara (\u010dina stvaranja i odr\u017eavanja zajedni\u010dkih dobara). Poziv na pretvorbu javnog ili privatnog vlasni\u0161tva od znatne kulturne va\u017enosti u zajedni\u010dko dobro nai\u0161ao je na odaziv ne samo u Rimu, nego i u Veneciji (Teatro Marinoni), Cataniji (Teatro Coppola), Napulju (Asilo della creativit\u00e0) i Palermu (Teatro Garibaldi).<\/p>\n

Jedino mjesto gdje je pokret za “kulturu kao zajedno dobro” u potpunosti suzbijen bio je Milano, gdje je skupina umjetnika poznata pod imenom Macao zauzela napu\u0161tenu zgradu od trideset katova koja je pripadala jednoj privatnoj tvrtki pod ste\u010dajem. Policija je u roku od svega nekoliko dana brutalno evakuirala Macao. Danas Macao kreativno nastavlja svoju borbu, sele\u0107i se s jednog mjesta na drugo kako bi izbjegao napade policije. Prili\u010dna je ironija \u0161to je Macao predmet neprestane policijske represije u gradu \u010diji gradona\u010delnik, nekada poznati komunisti\u010dki odvjetnik, pripada ljevici i smatralo ga se jednim od uspje\u0161nih pri\u010da “talijanskog prolje\u0107a” 2011., no samo godinu dana kasnije pretvorio se u neoliberalisti\u010dkog agenta (Argentieri i Cruccu, 2012.).<\/p>\n

Priroda kao zajedni\u010dko dobro<\/strong><\/p>\n

Dok je kampanja za vodoopskrbu koristila ustavna sredstva, a zauzimanje kazali\u0161\u00e2 slu\u017eila su se oru\u0111ima privatnog prava kao \u0161to je zaklada, u Italiji se \u010dvrsta ruka neoliberalne represije i njezine analogije neofa\u0161isti\u010dkoj brutalnosti o\u010dituje u dolini Susa, gdje je sukob dosegao vrhunac i u fizi\u010dkom smislu (u obliku ekstremne policijske brutalnosti) i ekonomski, kao megaprojekt vrijedan vi\u0161e milijardi ameri\u010dkih dolara (vidi Zucchettijev \u010dlanak u ovom broju).<\/p>\n

Iako otpor protiv trase ekspresnog vlaka traje ve\u0107 gotovo dvadeset godina, upravo su se nakon referenduma “zajedni\u010dka dobra” javila kao mobilizacijski subjektivitet koji je sposoban obraniti dolinu. Pokret NOTAV se u posljednjih dvadeset godina odupro golemom projektu koji uklju\u010duje izgradnju novog, 56 kilometara duga\u010dkog tunela kroz Alpe, do kojeg je do\u0161lo uslijed ekspoloatacijski usmjerenog i su\u0161tinski ilegalnog procesa odlu\u010divanja.<\/p>\n

U posljednjih nekoliko godina aktivisti su zauzeli malen dio teritorija koji grani\u010di s podru\u010djem gdje su se trebala obaviti prva bu\u0161enja za tunel. Taj teritorij progla\u0161en je slobodnom republikom pod imenom Libera Repubblica della Maddalena. U danima te republike, na velikoj skup\u0161tini, ideja NOTAV-a javila se kao pokret za zajedni\u010dka dobra koji \u0107e se oduprijeti istoj onoj logici ekonomske i politi\u010dke koncentracije i centralizacije koju je pokret za vodu doveo u pitanje. Tijekom vi\u0161e od mjesec dana u lipnju 2011. na tom je podru\u010dju cvala komunitarna ekonomija zasnovana na darivanju i suradnji, sve dok je nisu brutalno uklonile policijske snage, vojska koja je primjenjivala ratnu opremu te \u010dak i veterani iz nedavnog rata u Afganistanu (della Porta and Piazza, 2008.).<\/p>\n

Iako je narod ostvario va\u017ene politi\u010dke pobjede, jo\u0161 uvijek nema znatnijih rezultata s pravnog stajali\u0161ta, a aktivistima i dalje redovito prijeti zatvor, kao i druge represivne mjere. Dovoljno je re\u0107i da se stanovni\u0161tvo doline Susa jo\u0161 uvijek sustavno optu\u017euje (u medijima, koji se nalaze u o\u010ditom sukobu interesa) za nasilni pristup tipa NIMBY (not in my backyard), a neoliberalni politi\u010dari s obje politi\u010dke strane me\u0111usobno se natje\u010du tko \u0107e se grublje okomiti na pokret. Republika Maddalena nasilno je ukinuta ujutro 26. lipnja 2011., no slogan “NOTAV bene comune” obilje\u017eio je pokret (vidi Zuchettijev \u010dlanak u ovom broju). U srpnju 2011. taj je slogan, otisnut na zastavi, pronesen Torinom na \u010delu prosvjeda s vi\u0161e od 20 tisu\u0107a u\u010desnika, \u0161to je prvi put pro\u0161irilo pokret NOTAV izvan granica doline Susa. Zastave NOTAV-a i izaslanstva iz Valsuse sada su prisutni prakti\u010dki u svim prosvjedima protiv neoliberalne brutalnosti, a na njihovu borbu gleda se u okviru pokreta za zajedni\u010dka dobra kao na talijansku verziju Cochabambe.<\/p>\n

Ideja zajedni\u010dkih dobara, kojoj je referendum dao nacionalnu vidljivost, uspjela je osvojiti daleko \u0161iri politi\u010dki prostor nego \u0161to je to uspjelo pojedina\u010dnom pitanju vodoopskrbe. U Italiji su zajedni\u010dka dobra danas priznati simbol jedne alternativne vizije, teorijski izra\u017eene u manifestu koji sam objavio u rujnu 2011. te u knjizi Commonwealth Michaela Hardta i Antonija Negrija (2009.), koja je potaknula nastanak goleme politi\u010dke i pravne literature, nadahnjuju\u0107i time mnoge lokalne i manje vidljive borbe, a nedavno je nastala i nova politi\u010dka stranka, Alleanza Lavoro Beni Comuni Ambiente (ALBA). ALBA je rezultat klju\u010dnih nastojanja da se ponudi alternativa neoliberalnoj vladi Marija Montija na sljede\u0107im politi\u010dkim izborima.<\/p>\n

U Napulju je novi gradona\u010delnik izabran kao potpuni autsajder samo nekoliko tjedana prije referenduma u lipnju 2011. godine, \u0161to je dijelom bilo rezultat sna\u017enog lobiranja aktivista za zajedni\u010dka dobra, koji je Alberta Lucarellija, jednog od idejnih pokreta\u010da referenduma o vodi i \u010dlana Povjerenstva Rodot\u00e0, postavio na novoosnovani polo\u017eaj pu\u010dkog pravobranitelja za zajedni\u010dka dobra (assessore ai beni comuni). Ta klju\u010dna politi\u010dka uloga namijenjena je eksperimentiranju s novim oblicima lokalne participacijske demokracije u tre\u0107em najve\u0107em gradu Italije. Me\u0111u zada\u0107ama novog pu\u010dkog pravobranitelja bilo je i stvaranje novog, participativnog institucionalnog sustava javne uprave za lokalno vodoopskrbno poduze\u0107e. Nova tvrtka, Acqua Bene Comune Napoli (ABC Napoli), osnovana je 31. srpnja 2012. unato\u010d izuzetno sna\u017enom politi\u010dkom i pravnom otporu iz neoliberalnih sto\u017eera u Rimu i Napulju, kako bi se ustanovila tvrtka za javne usluge koja \u0107e uklju\u010divati neposredno sudjelovanje korisnika. U temeljnim odredbama osniva\u010dkih akta tvrtke ABC Napoli stoji odredba o nekomercijalnom upravljanju sustavom vodoopskrbe, koja primjenjuje socijalnu i ekolo\u0161ku filozofiju stavljaju\u0107i prioritet na korisnike i za\u0161titu okoli\u0161a. Nesmetano djelovanje ovog prvog talijanskog pilot-projekta bit \u0107e od goleme va\u017enosti za pokret za zajedni\u010dka dobra, budu\u0107i da nudi mogu\u0107nost da se u praksi demonstriraju prednosti nove logike zajedni\u010dkih dobara (Lucarelli, 2012.).<\/p>\n

Napulj je postao jezgra aktivizma za zajedni\u010dki dobra, budu\u0107i da je p okrenuo \u010ditav niz kampanji, uklju\u010duju\u0107i onu za Europsku povelju o op\u0107im dobrima, koja je predlo\u017eena kao gra\u0111anska inicijativa Europskoj komisiji prema \u010dlanu 11 Lisabonskog sporazuma. Ta povelja slijedi na\u010dela analogne inicijative za za\u0161titu vode kao op\u0107eg dobra \u0161irom Europe, a predstavljena je na me\u0111unarodnoj konferenciji u Napulju. Predlo\u017eeni nacrt povelje, razra\u0111en tijekom akademske konferencije na visokoj razini u prosincu 2011., predstavljen je na me\u0111unarodnoj konferenciji u rimskom Teatro Valle i sada je u postupku razmatranja diljem Europe.<\/p>\n

Ta vizija pokreta za zajedni\u010dka dobra, artikulirana putem politi\u010dkog i tako\u0111er pravnog aktivizma, u potpunosti uzima u obzir trenutno osipanje vrhovne dr\u017eavne vlasti, ne samo na periferiji kapitalisti\u010dkog sustava, nego i u samom njegovu sredi\u0161tu. Liberalni konstitucionalizam ne uspijeva stvoriti \u0161tit protiv privatnih interesa bez aktivne i temeljne uloge naroda kako bi se ustavno zajam\u010dile javne svrhe. Odr\u017eavanje tog liberalnog ustavnog modela (i njegovo \u0161irenje na globalnoj razini), uz nedostatak neposredne i temeljne uloge naroda, naprosto stvara uvjete za neprestanu akumulaciju mo\u0107i i bogatstva putem onoga \u0161to bi se moglo shvatiti kao proces neprestanog ogra\u0111ivanja narodnog suvereniteta (Bailey i Mattei, u pripremi). Upravo iz tog razloga pokret za zajedni\u010dka dobra smatra temeljnom praksu zauzimanja prostora, kojoj je svrha “otvaranje” javnih i privatnih prostora putem formalno “ilegalnih” akcija. Te akcije na neki su na\u010din narodni Drittwirkung (direktna primjena ustavnih vrijednosti), \u010dija je legitimnost opravdana sposobno\u0161\u0107u da se doista odupru ilegalnoj vladavini zakona izokretanjem samog zna\u010denja legalnosti. To je, me\u0111utim, sizifovski posao, jer \u010dim se dobije jedna bitka protiv ogra\u0111ivanja, kapital uzvra\u0107a udarac. Ne mo\u017ee biti konstitutivnih pokreta, kao ni oslobo\u0111enja od korporativne pohlepe, bez radikalne kritike prava vlasni\u0161tva koja \u0107e biti sposobna nadi\u0107i dihotomiju javnog i privatnog te razraditi istinsku institucionalnu strukturu za kolektivno djelovanje izvan parlamentarne demokracije.<\/p>\n

Pokret za zajedni\u010dka dobra predstavlja sve \u0161iri prijenos dobara iz sfere privatnog u sferu zajedni\u010dkih dobara, \u010dija je zrcalna suprotnost, od po\u010detaka modernog doba, sve \u0161iri prijenos zajedni\u010dkih dobara u sferu privatnoga. Oba ta procesa su ustavno transformacijska, a djeluju na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini, pri \u010demu se znatno razlikuju u formi, ali tek pone\u0161to u sadr\u017eaju.<\/p>\n

Neprestana borba za zajedni\u010dka dobra mora prekinuti taj put neoliberalne ustavne transformacije i proizvesti novi zdrav razum razotkrivaju\u0107i proturje\u010dja dualizma dr\u017eavnog i privatnog koji je kolonizirao moderni na\u010din razmi\u0161ljanja.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n

—————————<\/p>\n

Literatura<\/address>\n
Argentieri, Benedetta i Matteo Cruccu. “Sgomberato Macao, dal web critiche a Pisapia Lui promette: ‘Vi daremo l'ex Ansaldo'”, Corriere della Sera (15. svibnja 2012.),http:\/\/milano.corriere.it\/milano\/notizie\/cronaca\/12_maggio_15\/polizia-sgombera-macao-ligresti-201181982839.shtml.<\/em><\/address>\n
Bailey, Saki i Ugo Mattei. “Social Movements as Constituent Power: The Italian Struggle for the Commons”, Indiana Journal of Global Legal Studies (u pripremi).<\/em><\/address>\n
della Porta, Donatella i Gianni Piazza. Voices of the Valley, Voices of the Straits: How Protest Creates Community. New York: Berghahn, 2008.<\/em><\/address>\n
Hardt, Michael i Antonio Negri. Commonwealth. Cambridge, MA: Harvard University Press, 2009.<\/em><\/address>\n
Lucarelli, Alberto. Beni Comuni. Dalla Teoria all’ Azione Politica. Viareggio: Dissensi, 2012.<\/em><\/address>\n
Mattei, Ugo. Beni Comuni: Un Manifesto. Bari: Laterza, 2011.<\/em><\/address>\n
Mattei, Ugo i Laura Nader. Plunder: When the Rule of Law Is Illegal. Oxford: Blackwell, 2008.<\/em><\/address>\n
Talijanski parlament. “Disposizioni urgenti per l'attuazione di obblighi comunitari e per l'esecuzione di sentenze della Corte di giustizia delle Comunit\u0155 europee (09G0145)”. Decreto legge, testo coordinato, September 25, 2009, no. 135, G.U. 24.11.2009.www.parlamento.it\/parlam\/leggi\/decreti\/09135d.htm.<\/em><\/address>\n
Talijanski parlament. Zakon o Povjerenstvu Rodot\u00e0, “Delegated Legislation to Reform the Civil Code Articles Concerning Public Property”. Atto Senato no. 2031. XVI Legislatura, 2010.www.senato.it\/japp\/bgt\/showdoc\/frame.jsp?tipodoc=Ddlpres&leg=16&id=00462665&part=doc_dc&parse=no.<\/em><\/address>\n
Talijanski parlament. Manovra di Ferragosto. Atto Senato no. 2887, XVI Legislatura, 2011.www.parlamento.it\/leg\/16\/BGT\/Schede_v3\/Ddliter\/37308.htm.<\/em><\/address>\n
Teatro Valle Occupato. Teatro Valle Occupato. La rivolta Culturale dei Beni Comuni. Rim: Derive Approdi, 2012.<\/em><\/address>\n
i Talijanski Ustavni sud, br. 23\/2011.<\/em><\/address>\n
ii Talijanski Ustavni sud, br. 23\/2011 i 24\/2011.<\/em><\/address>\n
iii Talijanski Ustavni sud, br. 199\/2012.<\/em><\/address>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ugo Mattei: Ideja zajedni\u010dkih dobara osvojila je daleko \u0161iri politi\u010dki prostor nego \u0161to je to uspjelo pojedina\u010dnom pitanju vodoopskrbe<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":139086,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-139085","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/139085","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=139085"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/139085\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/139086"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=139085"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=139085"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=139085"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}